BEG airport status
[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Kako se aerodromski koncesionar može promijeniti nakon dovršene koncesije? Zagreb je u samo 4 godine koncesije imao dvije promijene vlasničke strukture / Foto: Dušan Atlagić, Tango Six

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Kako se aerodromski koncesionar može promijeniti nakon dovršene koncesije?

U brojnim tekstovima koji su govorili o koncesijama u regiji naglašavao sam kako koncesionar pristaje na zahtjevne natječaje jer kasnije njegovi hiperplaćeni stručnjaci uspijevaju ucijeniti vlast i promijeniti uvjete natječaja, te kroz pregovore o konkretnom ugovoru i kroz anexe ugovora koji su sastavni dio ovakvih poslova, uspijevaju uvjete prilagoditi svojim željama, bitno ih omekšati i pogodovati sebi.

Na jednoj strani imamo slabo plaćene, nemotivirane i nestručne državne službenike, sa druge strane visokoplaćene, vrlo stručne i nadasve motivirane probrane stručnjake iz svih segmenata pregovaranja (pravnim, ekonomskim, prometnim). Nije ni čudo da sve koncesije na kraju idu na mlin koncesionaru, da ih većina postane fijasko za državu, te na koncu postanu teret poreskih obveznika.

Apsolutno je jasno da koncesionar ima samo jedan cilj: što više zaraditi na koncesiji, što manje novaca potrošiti i što više prihoditi, tj. imati što veći profit. Njega nimalo ne interesira povezanost države, strategija razvoja zrakoplovstva, obrambena funkcija aerodroma, utjecaj zrakoplovstva na gospodarstvo, turizam, dijasporu. To nisu njegovi interesi. On želi profit.

Stoga ako država ima potrebu za nekom linijom, noćnom (neisplativom) otvorenošću aerodroma, boljom uslugom isl., aerodrom će tražiti da država to dodatno plati. Nije li indikativno da Zagrebački aerodrom nije otvoren 24 sata iako je to bio prije 40 i više godina, da se na prtljagu čeka po 45 minuta (na tehnološki zastarjelom starom terminalu nikada više od 15 minuta), da su kašnjenja povećana za 200%, da su kompanije nezadovoljne uslugom, generalna avijacija očajna? Loše za hrvatski turizam, avio-kompanije su nezadovoljne – loše za zračni promet Zagreba i Hrvatske.

Zašto država to dozvoljava? Jednostavno, ugovor ima rupe koje je koncesionar iskoristio, Hrvatska je bespomoćna. Jedino što država može napraviti je da odriješi kesu, pa da koncesionaru plati za noćnu smjenu i otvorenost, za više radnika i kvalitetniju (i bržu) uslugu.

Koncesionar prije dobivanja koncesije obećava bajke, izbacuje nevjerojatne i bajkovite procjene, no nakon toga pronalazi rupe u ugovoru koje je sam tamo uspio ubaciti, te izvrće ugovor na sve načine. I u tome je vrlo uspješan. Brojke nisu ni blizu onima koje su se obećale, investicije nisu ni izbliza onolike na kolike su se javno obvezali (ne i ugovorno), koncesijske naknade se ne plaćaju u dogovorenim okvirima, a pod razno-raznim izgovorima koje im je ugovor omogućio, cijene u zračnoj luci vrtoglavo rastu.

Tri različita budimpeštanska vlasnika i nekoliko suvlasnika u samo 10 godina / Foto: Dailynews Hungary

Tko je koncesionar Aerodroma Budimpešta?

Budimpeštanski aerodrom je odličan primjer što se sve može desiti. Aerodrom je dan u koncesiju na nevjerojatnih 75 godina, 8. prosinca (decembra) 2005. i to BAA, tadašnjem operateru Heathrowa i niza drugih velikih aerodroma. Cijena je bila enormnih 2,16 milijarde USD za 75% dionica aerodroma. Kad je BAA preuzeo aerodrom isti je imao 8,1 milijun putnika, a BAA je obećao da će se broj putnika povećati na čak 20 milijuna do 2010. 2010. aerodrom je imao gotovo isti promet kao i kod preuzimanja. Jedanaest godina kasnije aerodrom ima 11,4 milijuna putnika, povećanje od samo 40%. Premalo za 11 godina. I tek pola od obećane brojke koja se trebala desiti prije 7 godina.

Za samo 10 mjeseci BAA je obznanio da želi prodati svoj udio u Aerodromu, te je isto uspio realizirati 6. lipnja (juna) 2007, prodavši svoj udio Hochtief AirPort konzorciju. Ovaj konzorcij su sačinjavali njemački Hochtief AirPort (49,666%), Caisse de dépôt et placement du Québec iz Montreala (23,167%), GIC Special Investments iz Singapura (23,167%) te KfW IPEX-Bank iz Frankfurta (4,0%). BAA je svoj udio prodao za 2,22 milijardi USD.

Ugovorna je bila obveza da Mađarska preostalih 25% proda 2011. godine za 75 milijuna USD, uvećanih za 11,5% svake godine do 2011. Na koncu Mađarska je 2011. za preostalih 25% tražila 201 milijuna USD, a dobila 193 milijuna USD, nešto više nego što je prethodno dogovoreno.

Hochtief Aktiengesellshaft je svoju kompaniju Hochtief AirPort 27.9.2013. prodao korporaciji u vlasništvu Kanade pod imenom Public Sector Pension Investment Bord. Hochtief se nadao dobiti 2,03 milijuna USD, no nakon opsežnih pregovora sa kompanijama diljem svijeta, dobio je 1,49 milijuna USD od kanadske korporacije dugog imena. Ova korporacija je vlasnica kompanije AviAlliance koja je preuzela udio u Budimpeštanskom aerodromu.

Uz Budimpeštu AviAlliance ima suvlasništvo na aerodromima u Ateni (40%), Dusseldorfu (30%), Hamburgu (43%) i San Huanu (40%). Dio tog udjela (u ostalim aerodromima, ne i u BUD) ima investicijska kompanija AviAlliance Capital GmbH & Co. KGa sa sjedištem u Dusseldorfu, koja ima gotovo isto ime sa kanadskom kompanijom, no management je njemački, a o kompaniji se jako malo zna (nastala 2005.).

Vlasništvo se mijenjalo nakon 2013, pa su tako: 2015. suvlasnici kompanije koja operira Budimpeštanskim aerodromom, a koja se sada zove Budapest Airport Limited (Zlt), bili:

– AviAlliance 52,666%

– Malton Investment (22,167%) – kompanija koje je vlasnik GIC Special Investment iz Sinagapura

– Caisse de dépôt et placement du Québec (20,167%) iz Kanade

– KfW IPEX Bank (5%) iz Njemačke.

Da bi danas bili:

– 55.44% AviAlliance

– 23.33% Malton

– 21.23% Caisse de dépôt et placement du Québec

Sve skupa vrlo čudno, udjeli se mijenjaju ekspresno brzo, iza stoje tipične super-bogate kompanije i investicijski fondovi o kojima se zna malo ili ništa. Nevjerojatno je kako u svijetu možete doznati skoro sve, ali o dioničarima koji raspolažu desecima milijardi EUR gotovo da nema podataka, satima pretražujete, vrtite se u krug, a jedva uspijete naći sjedište kompanije, suvlasnike nikako.

Što dalje kopate to manje znate, vlasništva su isprepletena, vlasnici imaju vlasnike koji imaju vlasnike, a koji pak imaju treće vlasnike čudnih imena i o kojima nema informacija. Nemalo puta kada kopate dovoljno dugo ustanovite da je vlasnik neke kompanije kompanija X, koje je određeni postotak vlasnik kompanija Y, nje pak u nekom postotku kompanija W, a ove pak ona prva kompanija X.

U svakom slučaju tri različita budimpeštanska vlasnika i nekoliko suvlasnika u samo 10 godina? Zašto? Kako takvi vlasnici mogu kvalitetno upravljati aerodromom? Pa ne stignu se ni snaći i već se mijenja vlasnik koji postavlja svoje upravljačke strukture, management, poslovne principe, način upravljanja.

I sad se postavlja pitanje zašto je to tako? I koje su posljedice takvog prebacivanja vlasništva. Koliko se pritom gubi. I na koncu jel to nepoštivanje natječaja i ugovora?

Iako je ovako što pogubno za vođenje aerodroma, još su pogubnije loše ugovorne klauzule koje mogu biti egzistencijalne po aerodrom i zrakoplovstvo ali i po ukupno gospodarstvo države. Tako je primjerice pri bankrotu MALEV-a 2012. Mađarska morala plaćati kompenzacije aerodromu. Prijetilo se isplatama od nevjerojatnih 500 milijuna EUR.

I onda je Mađarska vlada napravila dvije stvari, prvo je otvorila ured koji je imao za cilj privlačenje što više kompanija da naknadi broj putnika MALEV-a, te je to proglasila top prioritetom Vlade, a uredu dala sva ovlaštenja. Drugo ucijenila je aerodrom postavivši ga u istu poreznu zonu kao i najstroži centar Budimpešte. Vodio se taj rat vrlo žestoko, a rezultirao je promjenom vlasništva i to dva puta.

Kome će sada ići Viaduktovih 5,11% dionica ZL Zagreb? / Foto: Dušan Atlagić, Tango Six

Pritom ne mogu se oteti dojmu da MALEV nije „slučajno“ propao. Iako je to bilo pogubno za Mađarsku, mnoge kompanije su na tom zaradile. Wizz Air je opako profitirao, a CEO mu je József Váradi, čovjek koji je bio CEO MALEV-a do 2003. Hm, hm, hm. Ryanair je „baš imao“ nezaposlenih 7 aviona sa kojima baš eto „nije znao što bi“, koje je hitno bazirao u Budimpešti i ekspresno brzo je uspio pokrenuti bazu i komplicirane operacije, desetke linija i preko stotinu letova tjedno iz aerodroma u kojem je do tada imao tek simboličnu prisutnost. O svemu što se desilo sa aerodromom (kompenzacije, ukidanje terminala 1, otpuštanja radnika, promjena vlasničke strukture) da i ne govorimo.

I u Zagrebu se promijenila vlasnička struktura

Da li je moguće tako što u Zagrebu, Beogradu ili nekom drugom aerodromu u regiji? To ovisi o koncesijskom ugovoru i o „prešutnoj“ dozvoli države.

Ipak i sam Zagreb je u samo 4 godine koncesije imao dvije promijene vlasničke strukture. Naime, TAV je u Zagrebu izbačen iz utrke u 1. krugu i nije se kvalificirao u 2. krug. No, ipak je zaobišao odluku Vlade, te je, po izbacivanju u 2. krugu, ipak naknadno ušao u konzorcij koncesionara i danas je 15% suvlasnik ZL Zagreb. Javno je postavljeno pitanje kako je to moguće (on nije bio dio konzorcija ZAIC tijekom pobjede na natječaju), no odgovora nema. E sad, država se ne buni, javnost nema pojma, ostali kandidati za koncesiju su izgubili interes, i desilo se ono klasično „vuk magare“.

Jednako tako postavlja se pitanje bankrota hrvatskog Viadukta koji je imao 5,11% dionica i bio je nositelj građevinskih radova na novom terminalu. Viadukt je nedavno bankrotirao. Naravno, nije Zračna luka Zagreb jedini razlog bankrota Viadukta, imali su oni dubioza i sa drugim velikim projektima. Viadukt je bio glavni izvođač za sve vanjske radove novog terminala ZL Zagreb.

Opseg radova za koje je zadužen Viadukt odnosi se na sve vanjske radove, uključujući ceste, podvožnjak, pristupne ceste, parkirališta, stajanku, vozne staze, vijadukte, zračne mostove i kompleksni sustav odvodnje.

Na stranu kome je odgovarao bankrot Viadukta, te tko će na tome zaraditi ili „uštedjeti“, tko nije platio sve radove i naći će načina da ih ne plati, no daleko je važnije pitanje kome će sada ići 5,11% dionica ZL Zagreb. Hoće li se te dionice nekome prodati na slobodnom tržištu, pa će u koncesiju ZL Zagreb ući i neki „nepoželjni koncesionar“, npr. Fraport koji je vlasnik obližnje Ljubljane, ili budući vlasnik beogradskog aerodroma. Bilo bi to jako nezgodno za Zagreb jer sa 5,11% vlasništva takav koncesionar ne bi imao samo uvid u poslovanje ZL Zagreb, nego i određena vlasnička i upravljačka prava. Hoće li preostali koncesionari povećati svoje udjele? Hoće li netko od vjerovnika Viadukta ući u vlasništvo ZL Zagreb?

U svakom slučaju sve te kompanije koje raspolažu pustim milijardama EUR, a jedva im se zna i sjedište, te ništa više od toga, kao i česte promijene vlasnika ostavljaju gorki dojam ne samo nesigurnosti, nego postavljaju opravdano pitanje pozadine koncesije. Tko, zašto i kako?

Jer toliko nepoznanica o koncesionaru, te tolike promjene svakako moraju izazivati sumnje. I to sumnje na aerodromima koji su strateški važni objekti i motor razvoja cjelokupnog gospodarstva države. O važnosti za obranu država da i ne govorimo. A njima upravljaju prebogate i nepoznate korporacije, te se u vlasništvu mijenjaju kao da mijenjaju čarape, a ne aerodrome.

Uz to iz gornjih primjera važno je naučiti kako država ima malo utjecaja na događaje nakon što se desi koncesija, te da koncesionari love u mutnom na sve načine, te zaobilaze ugovore i natječaj. I to konstantno i korjenito nakon provedbe koncesije.

Komentari

i

Sve u svemu ako se drzava nameraci na nekoga taj je gotov, tako i koncesionar ZG Aerodroma, samo da ima interesa. Nazalost interesi gradjana putnika i drzave nisu isti.

Odgovori
A

A uvijek se namerači.

Interese građana i države nisu isti, nažalost, ali država ipak koliko-toliko zadovoljava interese građana u prvom redu radi političkih razloga, ako ih bar minimalno ne zadovolji izgubit će izbore. No, koncesionar nema izbore. I u tom slučaju je tek razlika između interesa građana i interesa koncesionara nebo i zemlja.

J

ја волим да кажем да су у цивилизованом свету државе у власништву грађана, а власт је само сервис, док је на дивљем Балкану држава у власништву власти, а грађани су само кметови

A

Naravno, iako nije sve baš tako ružičasto na zapadu. Milijun je primjera nepotizma, korupcije, privatnih interesa u politici… i na tom bajkovitom zapadu. Samo tuđe je uvijek ljepše, a i kontrolirana medijska propaganda radi svoje.

J

о не, знам ја врло добро како је тамо. али се колико толико поштују државна и приватна својина. што није случај на овим просторима

A

Stoji.

B

Vrlo interesantno i informativno.

Sad sam ubedjen da koncesija nije pravo rešenje za ANT.

Ipak mislim da ako kinezi preuzmu ANT da je malo drugačija priča. Iza kineskih kompanija u glavnom stoji drzava Kina a ne neki fond!

Odgovori
B

Imao sam prilike raditi za kinesku drzavnu naftnu kompaniju u Etiopiji……..
Pripazi sto zelis.
To je sve sto ti mogu reci.

A

Hvala Beli na pohvalama.

Beli, morali bi pročitati moje ostale članke o koncesijama (pa i ovoj beogradskoj). Kinez ne dolazi ovdje ništa pokloniti ili pomogne. On dolazi uzeti. Nije Kinez napravio Pupinov most (autoput i ostalo) da pomogne Srbiji, nego da joj uzme ozbiljne pare na izgradnji i velikom kreditu (sa kamatama), bez obzira kako je to u javnost prezentirano.

Stoga kako je Beduin rekao „pripazite što želite“.

P.S.
Iza HNA grupe stoje upravo fondovi. Fondovi kojima Bog ne može ući u trag čiji su, odakle su i tko iza njih stoji. Jer iza tih fondova stoje fondovi koji su suvlasnici, njima su suvlasnici fondovi, a njima pak drugi fondovi… Pročitajte o tome u članku koji sam napisao:

https://tangosix.rs/2017/31/10/kolumna-alena-scurica-koji-je-najbolji-kandidat-za-koncesiju-beograda/

B

@Beduin

Normalnom radniku svakako nece biti lako, bez obzira ko je vlasnik. Mislim da sadasnji radnici aerodroma isto nisu zadovoljni sa radnim uslovima.
Cini mi se da su radnici u zeljezari Smederevo zadovoljni sa novim vlasnikom! Normalno medju toliko ljudi se uvek nadje par njih koji nisu.

Ja to sa koncesijom ne gledam iz ugla pojedinca koji radi na aerodromu. Za mene je to stratesko pitanje drzave i makroekonomije. Pojedinci ce to pozitivno osetiti tek kada „tocak pocne brze da se okrece“.

B
A

Beli, ja i ne govorim o pojedincima. Upravo govorim o interesima države, a ne pojedinaca.

Pojedinci mogu svoja prava ostvariti preko sindikata i štrajka. Konačno, uvijek mogu i otići negdje drugdje. No, država ne može štrajkati spram lošeg koncesionara, a ima i malo alata i modaliteta da mu se usportivi.

M

A opet jedno je (ili bi trebao da bude) interes drzave, a sasvim drugo (najcesce suprotno) je interes grupe (partije) koja je na vlasti i tu bi da se zadrzi sto duze.
Normalna drzava treba da bude servis gradjana koji placaju porez i koji je finansiraju.
U zaostalim zabitima drzava je servis partije na vlasti. Drzavna imovina i budzet kreaturama iz vladjaucih partija je dzeparac iz kog treba sto vecu (licnu) korist da izvuku. A najvisi („nacionalni“) interes jeste kako ostati na vlasti sto duze i sto duze crpiti ove resurse.
U svetlu tih cinjenica posmatram i „privatizaciju“, odn „koncesiju“ koja se kuva za ANT.
Niti je koncesija u interesu drzave (gibi se strateski objekat od kojeg je budzet mogao da prihoduje nemerljivo veci novac PLUS sto kontrola ovakvog objekta moze da se iskoristi za razvoj turizma, sporta, kao i privrede u ceni). Jos manje je to interesgradjana (placace skuplje takse, aerodrom ce se zatvarati posle ponoci kao i u Zagrebu, skuplje ce se placati i avio-karte, a sto je najgore eventualna propast Air Serbije ce se najverovatnije obiti o dzepove gradjana isto kao i u Budimpesti).
Zasto se onda ide na koncesiju?
Pa zato je to intetes partija na vlasti! A njihov interes je bitniji i od interesa drzave i od interesa gradjana!
Ekipa na vlasti vise voli da odjednom „prihoduje“ (i potrosi) par stotina miliona, nego da se zaradi milijardu-dve za 25 godina. Usput tu su i neke zakulisne licne „benificije“ koje ce isti „prihodovati“ a koji ce se obijati o dzepove gradjana u narednih 25 godina.

I

@Beli, ne moras ici u Etiopiju ili Mozambik da bi video ko su i sta su Kinezi. Dovoljno je da odes u novobeogradski Blok 70 i kupis nesto kod kineza. Nema sanse da dobijes fiskalni racun a nasa dicna finansijska policija i inspekcija im ne moze savrseno nista ali zato moze zatvoriti pekaru na mesec dana zato sto prodavacica u guzvi nije otkucala fiskalni racun za jednu kiflu!

A

Miroslav:
Apsolutno ste u pravu, kao i uvijek.

ITS:
No, to je i opet stvar države. U Zagrebu Kinezi kucaju fiskalne račune bez imalo problema i to dobro paze da ga iskucaju. Očito iz nekog razloga Srbija na tome „ne inzistira“. Možda da se ne „zamjeri“ dobrom poslovnom parneru sa kojim uspostavlja sve bolje odnose. Jednako tako u Konzumu tete na blagajnama nisu morale paziti jesu li ostavili u blagajni koju lipu koju im je mušterija ostavila, nikada ni jedna nije stavljala taj „višak“ sa strane u škrabicu. Ali se zato pekarnica ili mali dućan zatvaraju za kunu „viška“ u blagajni koju teta u gužvetini slučajno ostavi. Vidite neku poveznicu u tom hrvatskom i ovom vašem slučaju?

t

A zar se ne plaćaju (doduše isto skupe) konzultantske usluge da zastupaju davatelja koncesije u tim poslovima?

Odgovori
V

Touchmeduza,

Plaćaju se. Recimo u početku Koncesije za ANT konsultantske usluge Srbiji davala je Agencija koja je zastupala tadašnjeg „garantovanog“ Koncesionara. Zvuči suludo, ali je istinito.

Sad je nešto drugačija situacija. Pišem drugačija, ne bolja.

A

Gledajte država obično plati neke konzultante. A onda se postavi pitanje koji interes imaju ti konzultanti (primjer koji navodi Vladimir), jer često kada oni su indirektno ili čak direktno (iako preko nekoliko nivoa „zakamuflirano“) povezani sa potencijalnim koncesionarom ili dijelom konzorcija koncesionara (investicije, krediti tim pravnim osobama, konzultacije, lobiranje, zajednički poslovi…).

Uz to pitanje je i koliko su to stvarne konzultantske usluge, a koliko je to mazanje očiju javnosti, tj. plati se konzultant sa naputkom „što mora zaključiti“ jer je posao kome koncesrija ide (i provizija u džepu) već dogovorena, a konzultant nam je tada samo izgovor.

I na koncu razvikani konzultanti često kada na tome angažiraju trećeklasne stručnjake, jer vrhunske čuvaju za „prave“ i daleko veće poslove. Primjerice ima više svjedoka koji mi govore da konzultant za prodaju Croatie (od kojeg se puno očekivalo radi reputacije) nije pokazao baš neko poznavanje tematike, pretjeran interes, a na koncu nakon naplate visokog honorara posao nije odrađen, nije se našao ni jedan zainteresiran kupac, što samo pokazuje da usprkos imenu i reputaciji konzultant si nije dao baš previše truda (obzirom o kome se radi morali su Croatiu prodati u par dana).

Da država ima interesa okupiti (i platiti) stvarne stručnjake ona bi to napravila. I to bi ju u konačnici ispalo bitno jeftinije. No, ona to ne čini. Sapienti sat!

I

A tek dolazi zima gdje će biti kaos, od toga kako će se provoditi de-icing aviona, do toga da će putnici biti oduševljeni spuštati se pješke niz protupožarne izlaze da bi došli do aviona, pa na koncu i do toga da se prtljaga čeka jedno 35 minuta previše.

No, s obzirom tko je preuzeo aerodrom (spomenimo i da su Turci između ostalog ukinuli svinjetinu u kantini na par dana, a to je svima promaklo jer nikome nije bilo čudno da u srce Hrvatske nema svinjetine u prehrani) još je dobro i sve ispalo. Naravno, žice što vise iz stupova, poluprazan terminal je nebitna stavka, bitno da se „leti“…

Puj, puj.

Odgovori
A

Da ovo sa de-iceingom mi je već napomenulo nakoliko pilota. I arguemnti su na mjestu. Vjerojatno će tu biti masa problema, dodatnih kašnjenja…

Slažem se da je ovo sa silaskom po nenamjenskim stepenicama glupost na 50. potenciju, a zimi će to biti još veselije uz snijeg, led, hladnoću…

Kašnjenja, puno predugačko čekanje prtljage, transfer koji traje po 30 minuta (ljudi jedva stižu na konekcije), redovi na check-inu, nedostatak self check-ina… su već stare stvari. Nažalost. Koje zimi mogu biti još samo gore (koliko će trebati prtljazi uz snijeg, led, hladnoću, što kada putnici dođu u zadnji čas zbog snijega i leda, a čeka se po dva sata…)

Nisam znao ovo za svinjetinu. Ajd nazdravlje!

No, moram priznat da je burek mrak, a i kolači su vrlo ukusni. Kava je više nego pitka. Sa uslugom u restoranima sam zadovoljan. Bitno bolje nego prije.

M

Alene sve će to narod pozlatiti.

Odgovori
A

Da, da ali Laza Lazarević je na kraju napisao „sve će to Bog platiti“ kada je Blagoje vidio da narod ne poznaćuje. I na koncu umro od alkohola.

V

Eh, da smo više čitali i slušali Lazu Lazarevića i Radoja Domanovića gde bi nam bio kraj? Ni Branislav Nušić nije na odmet da se čita.

A

A bogami i A.G. Matoša, T.Ujevića, A.Starčevića, I.Mažuranića, M.Krležu, P.Preradovića….

Citirat ću Krležu (mog omiljenog intelektualca) i nekolio vrlo starih izjava koje su i danas aktualne:

“Europa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi.”

“Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvornice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav onaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju.”

“Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”

“Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I zločin je nad njima.”

I malo Mažuranića:
„Između sluge i gospodara,roba i gospodina nema jednakosti,nema slobode,nema bratimstva. Nema blagoslova,nego prokletstvo.“

„Jer je pravično da se poglavar ravna po narodu,a ne narod po poglavaru.“

„Nije visok,tko na visu stoji,nit’ je velik,tko se velik rodi,već je visok,tk u nizu stoji i visinom nadmašiva visine,a velik je,tko se malen rodi,al’ kad padne,golem grob mu treba.“

„U ovoj zemlji,ako je prodamo,neće kosti naše mirno počivati.“

V

Kad smo kod pametne reči, da dodam narodnog Umetnika neznanog imena.

„Ničija nije do zore gorela“

A

Apsolutno istina.

Z

Investicioni fondovi gledaju profit. Vi ste naveli dva od kojih mi je jedan dobro poznat (Caisse de Depot ) ili u prevodu firma koja je pocela tako sto je vodila penzioni fond Quebec-a Pension Plan-a (obavezna provincijalna penzija) a posle se i rasirila dalje. Imaju cak i spinoff (Ivanhoe) koji se bavi real estate-om.

U Kanadi su najbogatiji penzioni fondovi drzavne ili provincijalnih vlada + fondovi ucitelja. Onsi svlace i oblace (sta mislite kako su Liberali pobedili u Ontariju zadnja dva puta i ko je dao pare za kampanje „udruzenja zabrinutih gradjana protiv Konzervativne partije“ , ko je izvadio Bombardie „kao“ investiciju).

Dakle prosecnog gradjanina Quebeca ama bas ne interesuje da li kasni prtljag na aerodromu u Budimpesti. Za Caisse je bitno da imaju sto veci povrat na ulozeni $$

Odgovori
A

Naravno i to je to. Boli njih što je putnik ljut jer prtljaga kasni, što avion umjesto u Zagreb sleti u Rim, što su kašnjenja 200%… Oni samo žele profit. I zato će se još više kasniti, zima će biti kaos, kompanije će odustajati od letova u Zagreb, putnici će tražiti alternative, a oni povećavati aerodromske takse.

D

Ajd kad se vec pominje Quebec da dodam i monopoliste za alkohol SAQ – osim vina (uglavnom losihijih) i piva sve ostalo je apsolutno pod njihovom kontrolom kao i dozvole za tocenje i sluzenje alkohola u restoranima koje su papreno skupe .
Apsloutni monpolista u igrama na srecu i vlasnik najvecih kazina u provinciji Loto Quebec … dakle nema privatnih kladionica ,kockarnica ako zelite da imate aparate u svom ugostiteljskom lokalu morate da idete preko njih … Normalno i prirodni monopol na proizvodnji el. energije HidroQuebec … paprene akcize na promet nafte i cigareta (zato ljudi puse manje kvalitetne indijanske ) itd …
Elem zamislite kad bi Hrv i Srb zelele da monopilizuju kocku i alkohol na nacin koji se to radi u ovoj kanadskoj provinciji ? Cenim da bi se odmah javilo par EU komisija , organizacija , bla bla ispiranje mozga sa otvorenim trzistem , odmah bi se javili i ekonomski strucnjaci da nam sole pamet da ovo nije komunizam da treba da budemo oslobodjeni stega drzave i da pustimo da se trziste samoregulise …
gosn Alene postavih skoro ovo pitanje oko budimpestanskog aerodroma u jednom od vasih skorijih tekstova bas zbog zbrke oko vlasnicke strukture i preuzimanja posle koncesije -zakupa kako vec inace ova vlasnicka struktura i istrazivanje iste je vrtenje u krug a ono sto mi je par puta zapalo za oko je da iza najvecih kompanija i najjacih bilo one naftne , industrijske,tgovacke poput recimo Walmarta u najvecoj meri i istocno i zapadno stoje drzave .

A

Ma naravno. U prvom tekstu o koncesijama sam dokazao kako gotovo sve najveće zračne luke Zapadne Europe drže upravo države. I onda takve kompanije koje su u vlasništvu država nama sole pamet i preuzimaju koncesije jer „država je loš gospodar“. Kod nas, ne i kod njih. Jedna od floskula neokolonijalizma je da nas uvjere da smo nesposobni brinuti se sami o sebi, da smo podmitljivi, nepotistički nastrojeni, nemoralni lopovi. Pa nam treba tutor. Isti onaj „moralni“ tutor koji podmičuje naše političare (u Hrvatskoj finska Patrija, njemački Mercedes, mađarski Mol, austrijski Hypo…). Dok sam ja studirao pravo onaj koji prima i onaj koji daje mito su bili izjednačeni. U novije doba to se, eto, izmjenilo. Onaj koji daje mito (a ima novaca) je moralan, a onaj koji ga prima je nemoralan.

Na koncu 51% vlasnik Aeroport de Paris (ADP) je Republika Francuska. Čije interese će ADP štititi u Zagrebačkoj zračnoj luci. Hrvatske ili Francuske?

s

u vreme kada ja ZL Zagreb i aerodrom Beograd bili RO bilo para i za stanove i dobre plate, turisti se nisu previ-se ljutiti, a i budzeti se nisu bunili, dapace, danas mi nesto nije jasno, sta je probem aerodroma, ili ti zracne luke, beogradski belezi rekord, a mi ga dajemo u koncesiju, a i drugi se usrecili, moj predlog da formiramo zajednicko preduzece, iliti tvrtku aerodroma u BG i ZG garantujemn da ce i putnika i para biti kao blata

Odgovori
A

No, o tome kako je para bilo kad su ZAG i BEG bili RO bi mogli jako puno razgovarat? Jel to mislite na vrijeme dok nije bilo šećera, brašna, kave, ulja, čokolade, praška? Jel mislite na vrijeme dok je bilo par-nepar ili dok su bili bonovi za benzin. Dok smo bez struje bili 6 sati na dan. Ili dok je bila inflacija 2.000%?

Jedna tvrtka za BG i ZG kao zajedničko poduzeće će stvarati „pare ko blato“. Niti je to tako jednostavno, niti bi to belosvjetski moćnici dozvolili (a kad se oni namjere onda nema „para“ ni za kruh), niti smo mi išta bitni ili dovoljno veliki u svjetskim relacijama, niti bi to organizacijski ili operativno bilo izvedivo.

B

No, sto npr.sprijecava Hrvatske aerodrome, tj.preostale HR aerodrome da se udruze u svojevrstan konzorcij?
Ono, cisto u slucaju da nekom padne napamet dati u koncesiju jos koji aerodrom.

A

Jedan od prijedlog je bio da se svi aerodromi stave u konzorcij. I prije koncesije Zagreba, a prijedlog je ponovlje i nakon. Što spriječava? Pa isti onaj „intres“ koji je profitabilnu, samoodrživu zračnu luku Zagreb, koja je mogla izgraditi novi terminal vlastitim sredstvima, dao u koncesiju.

Ima i još jedan „sitni“ detalj, a taj je da vlasnik hrvatskih zračnih luka nije samo država, ona uvijek ima samo malo preko 50%, dok ostatak vlasništva imaju gradske i županijske vlasti. I stoga bi se stvorio problem u kom obujmu vlasništva bi ti gradovi i županije bili u tom konzorciju, te kako bi se postavila upravljačka struktura, te kako bi se zaštitili interesi lokalnih zajednica (a npr. Dubrovnik nema iste interese kao i Split, upravo suprotno). Nije to neizvedivo, ali bi stvorilo gomilu političkih, interesnih i organizacijskih problema i medijske halabuke. A svi znamo da političari ne vole probleme (koje moraju rješavati) i halabuku, nego da im je jednostavnije stvari ostaviti tako kako jesu ako to znači manje posla i izostanak medijske hajke.

d

Nije bas da ti stranci gledaju samo pare i profit. U svojim zemljama jako dobro placaju radnike i trude se da doprinesu opstem drustvenom napretku. Ali zato kada odu po kolonijama i bananama, onda pocinje cedjenje.
Uostalom sve te drzave odstampaju (pritisnu taster enter u stvari) para koliko im treba, pa sami sebi pozajme i onda dodju i kupe nesto realno sto postoji. A mi presrecni…

Odgovori
A

Pa nije baš da u svojim zemljama jako dobro plačaju svoje radnike. To tako izgleda iz percepcije ove regije jer za naše pojmove njihove plaće su opako visoke. No, životni troškovi su daleko viši na Zapadu. Vjerujte mi da je lakše živjeti u Hrvatskoj sa 800 EUR plaće nego u Francuskoj sa 1.400. Upravo to i jest razlog stalnih štrajkova u Francuskoj, Italiji, Njemčakoj, V.Britaniji…

No, da nas još više muzu, i još su manje obazrivi, to je apsolutno tako.

Ovo sa tiskanjem para baš i nije tako. Svaki student koji ima osnove ekonomije na prvoj godini faulteta zna zašto je nemoguće samo doštampati novac i koje posljedice to ima na gospodarstvo kratkoročno i dugoročno.

V

Apsolutno se slažem sa Alenom.

Svuda po svetu ima skoro podjednak procenat siromašnih, srednje stojećih i bogatih. Ono što se razlikuje to su stvarni brojevi. Zato što je statistika jedna velika laž.

Ja živim već dugi niz godina u Engleskoj i ovde vidim iste odnose kao u Srbiji ili Hrvatskoj. Ko nema para taj se dovija kako zna. Ko ima para taj ne zna šta će s njima.

Realna brojka stoji ovako:

Minimalna zarada u UK, (nije isti način računanja kao kod nas na Balkanu) je negde oko £850. Kad se to kaže bilo gde kod nas na Balkanu svima zvuči kao lova do krova. Sa tim parama ovde u UK jedva se preživljava. Za normalan život ovde je neophodno £2000. A takve poslove ovde nije lako naći. Onih od £800 do £1000 ima na tone. Zato masa ljudi radi po dva ili čak tri posla dnevno.

Štampanje novca nije rešenje jer se time samo kratkoročno postiže efekat, a dugoročno se stvara velika šteta. Upravo zato se sada protura ideja novca u obliku bitcoina ili chipa. Da nam neko drugi pritiskom na dugme određuje kako, koliko, zašto, kome, itd.

Podjednako dobro ili lose ljudi žive svuda po svetu, ali niko ne želi da gleda svoju ekvivalentnu poziciju kod drugih. Svi gledamo ka boljem, većem, lepšem. Ljudska priroda.

Zato mi ovde na Balkanu moramo da radimo ne samo za nas, već i za neke druge koji tim profitom uzetim sa naših predela kupuju socijalni mir kod njih.

Budale smo bili, budale smo ostali.

A

Minimalna zarada u Britaniji je znači oko 955 EUR. U Hrvatskoj je 400 EUR. Više puta godišnje sam u Britaniji. I vjerujte mi lakše je u Hrvatskoj preživjeti sa 400 EUR nego u Britaniji sa 955 EUR.

I upravo je to što si napisao Vladimire glavna istina:

„Zato ovdje a Balkanu moramo raditi ne samo za sebe, nego i za neke druge koji tim profitom utetim kod nas kupuju socijalni mir kod njih“.

B

Vladimire, nemoj u mnozini.
U nacelu se slazem s tobom, iako postoje odredjene varijacije.
Npr.srednji sloj u HR je puno otporniji na zdravstvene tegobe nego u UK.
Hocu reci, ja cu u HR u slucaju npr.karcinoma dobiti zdravstvenu uslugu koja nece bas toliko utjecati na moje financijsko stanje.
U UK ces itekako to osjetiti.

A

Pa to i govorim. Troškovi zdravstva u Hrvatskoj su zanemarivi, gotovo ih i nema po građana. Čim se malo nakašlješ odlaziš na bolovanje. Pritom te nitko ne kontrolira i ti možeš uredno „obaviti“ nešto kod kuće dok „kašlješ“. Prekjučer obznanjeno da je 1/4 bolovanja lažna, moj susjed „uzima bolovanje“ kad treba fuš odradit. Naglašavam rečenicu koja je još uvijek vrlo česta „uzima si bolovanje“. Kao da on odlučuje o tome, u stvari samo izvjesti lječnika da mu nije dobro. Participacija za bolnice i lječenje je vrlo mala.

Godišnji odmor je 22+ radna dana, što znosi preko mjesec dana +dodaci na staž, djecu… Spajaju se praznici i uzimaju „slobodni dani“. Imamo enormno mnogo praznika.

Nemalo toga možeš „uzeti“ na poslu bilo kroz privilegiju zaposlenika, bilo da po starom dobrom soc-realističkom principu to ukradeš. Od uredskog materijala i fotokopiranja cijelih knjiga, toaletnog papira i sapuna, preko službenog auta za privatne svrhe, do telefonskih poziva iz ureda u inozemstvu. Ako ti to ne dozvole, a ulove te, opomonut će te, a nećeš dobiti otkaz.

Otkaz se gotovo nikako ne može dobiti. Ako ga i dobiš tužiš firmu i bez obzira na razlog pozivat češ se na proceduru (koju ni najbolji pravnik ne može bez pokreške odraditi), te češ nakon 3-4 godine postupka vratiti se na poseo sa isplačenim svim zaostalim plaćama kao da si radio i kamatama. Bar stotina tisuća kuna ti je na računu. Znam slučaj u kojem je čovek ulovoljen nadzornom kamerom da je ukrao kamion cementa. Vračen je na posao sa isplatom zaostalih plaća jer u skladištu nije bio natpis „ovaj objekt se snima“. Isto tako je čovjek koji je pijan vozio autobus pun školske djece i sletio sa ceste vrače na posao jer mu je otkaz dat odmah (roditelji i javnost su htjeli razapeti prijevoznu firmu) bez pismene opomene da bi mogao dobiti otkaz ako tako što ponovi!?!?!?! Drugim riječima on je trebao dobiti opomenu pred otkaz i ponov sjesti u autobus, pa ako ponovo sleti sa ceste i ubije pokoje djete onda mu se može dati otkaz (uz milijun papira, dokaza i proces od nekih mjesec dana).

Školovanje je besplatno sve do fakulteta, a i studij je vrlo jeftin za većinu studenata. Čak su i školske knjige besplatne. Vrtić je ili gratis ili se plaća simbolična cijene od nekih 60-tak EUR za boravak sa dva obroka, 6 dana u tjednu.

Socijalna prava su ogromna. I tu ne mislim samo na besplatne karte za prijevoz, nego socijalne stanove, besplatnu hranu u pučkim kuhinjama, plaćanje režija od strane lokalne zajednice, klinci idu na zimovanje i more besplatno.

Ogromnim sredstvima se financiraju sport, kultura, udruge… to na zapadu uopće ne postoji. Klinci imaju niz mogućnost za besplatne aktivnosti u školi i izvan nje, ili za stipendije.

Krediti za stanove su dostupni srednjem staležu, jako malo ljudi živi kao podstanari. A i podstanarski stanovi su jeftini u usporedbi sa onima na zapadu. U zoni tramvaja u Zagrebu bez problema možeš naći trosobni stan od 60 kvadrata za 250 EUR. Kvalitetniji za 300. Malo dalje od tramvaja dvosobni stan od 45 kvadrata dobivaš za 150 EUR.

Prijevoz (gradski, prigradski, međugradski) je vrlo jeftin i kvalitetan (u Zagrebu su autobusi i tramvaji novi, klimatizirani, kompjuterski navigirani, na pokrivenim stanicama postoje displeji koji pokazuju za koliko vozilo dolazi, ima dovoljno polazaka i linija, postoji prijevoz „po narudžbi“ za invalide, linije sa platformama za bicikle…). Socijala, učenici i umirovljenici imaju besplatne karte.

Velik je broj kazališta, galerija, muzeja, domova kulture sa brojnim projektima, sportskih objekata namjenjenih građanstvu i rekreaciji, udruga i klubova za građanstvo, knjižnica, bibliobusa, klinci tijekom praznika imaju ogranizirane aktivnosti (besplatno plivanje, klizanje, radionice…). Velik je broj manifestacija besplatnih za građanstvo (u Zagrebu svaki dan paralelno se održava nekoliko takvih manifestacija na gradskim trgovima, jezerima i parkovima).

Svi imaju neku nekretninu koju su nasljedili, najčešće na moru, pa im je godišnji vrlo jeftin. Ako i nemaju odlaze kod prijatelja koji imaju.

Ljudi se druže, roštiljare, tulumariju, kartaju… to na zapadu ne postoji. Ide se u kafiće, restorane. To nije praksa na zapadu.

Ljudi si međusobno pomažu (kod velikih građevinskih i inih radova, besplatne usluge, zajednički radovi…). Time se štedi ogroman novac.

Masa toga rudiment soc-realizma. No, čini život daleko lakšim.

Naglašavam, kada se sve zbroji, viši je standard sa primanjima i cijenama ovdje.

V

Beduin, imate pogrešne informacije.

Sistem socijalne, penzione i zdravstvene zaštite/skrbi u UK I bivšim državama SFRj je identičan. Mi smo, mislim na SFRJ, prva Država koja je sa UK jos 1956 godine potpisala međudržavni sporazum o priznavanju socijalne, penzione i zdravstvene zaštite. Taj ugovor važi i dan danas za sve bivse Republike SFRJ.

Inače naš sistem Socijalnog je prekopirani engleski NHS sa malim izmenama, skoro nebitnim. I u NHS kao i u našim Socijalnim je identičan pristup lečenju ozbiljnih i manje ozbiljnih obolenja.

Pomenuli ste Karcinom. U Engleskoj je potpuno besplatna i promptna pomoć i lečenje kod te vrste obolenja. Ako se pogleda, recimo,mzamena kuka isto se čeka u UK kao u nas. Ko želi više luksuza, bolje uslove smeštaja ili slično ide privatnim fondovima. Inače nivo zdravstvene zaštite je identičan. Skoro 100%.

Lista lekova koji su besplatni (uz participaciju) je skoro identična kao u nas. Sistemi su copy/paste.

Iz konkretnih dokaza tvrdim da sa duplom minimalnom platom dvoje zaposlenih u nas daleko bolje se živi no u UK. Gde je razlika? U pristupu kreditima, hipotekama, pravnom sistemu, ali o tom nekom drugom prilikom.

V

Greška u kucanju. Nije 1956, već 1958. Tačnije 24/05/1958. Kasno sam primetio grešku.

A

Ja bih dodao da i sa duplom prosjećnom plaćom ljudi bolje žive nego oni sa duplom prosjećnom u Britaniji.

V

Stalno nam se kroz medije potura misao da je tamo negde napolju, svima i sve mnogo bolje. Ali se ne kaže sta je bolje. I u tom grmu leži Zeka.

Posao me je vodio širom sveta i imao sam prilike da razgovaram sa mnogim ljudima na ovu temu. Uz to živeo u nekoliko različitih Država do sada, kraće ili duže.

Zajednički zaključak je da su skoro svuda ljudi zbog nečega nezadovoljni i da im je „preko ograde““ lepša i zelenija trava. Što nam daje zaključak da je ljudski težiti boljem i da vidimo samo naše probleme.

Recimo, Englezi zavide Francuzima na životnom stilu i skoro 50% njih sanja da se preseli negde u country side Francuske. Ostalih 50% sanja o Španiji, Portugalu i ostalim primorskim Državama oko Mediterana. Pri tome iz svih tih Država desetine, ako ne i stotine hiljada dolaze u Englesku jer je vide kao bolju opciju od svojih Država.

Za Skandinavce dolazak u Englesku ima prizvuk jeftine kupovine i dobrog provoda uz jeftino piće. Smešno za sve nas koji živimo u Engleskoj. Pri tome za Engleze odlazak u Skandinavske Zemlje ima prizvuk zimskih sportova, netaknute prirode i free sex ponude.

Za nas koji svakodnevno putujemo poslom između tih Država nema razlike, osim u jeziku koji govore, meteorološkim uslovima tog dana i broju ljudi koji s nama putuju.

Elem same sh*t another colour.

A

Ma naravno. Uvijek je trava zelenija kod susjeda.

No, ono što ja znam je da naši ljudi kad odu van obično rade poslove koji su bitno ispod njihovih kvalifikacija (pa diplomirani ekonomisti peru poduće, profesori konobare…), rade po dva posla (i kod nas bi za dva posla dobili bar 1.500 EUR mjesećnih primanja), žive u nekim vlažnim i neuređenim podrumskim čumezima, hrane se splaćinama, štede na svemu, ne izlaze van (kakve kave i restorani). No, kad dođu u domovinu dovezu se sa Mercedesom, ovdje grade dvorce, pokazuju kako se ima, časte i rasipaju se. I na koncu dođu u poodmaklim godinama umrijeti ovdje, ako prije vremena ne umru u tuđini ili se ne asimiliraju pa ne dođu čak ni umrijeti ovdje. Čast izuzecima, ali ovakvih primjera znam stotine i u bliskoj rodbini.

Isto tako brdo njih ode gore zasljepljenih pustim obečanjima, a potom se vrate nazad podvijenog repa. Moj dostavljač je otišao u Njemačku jer mu je tamo kao vozaču kamiona obečano 2.500 EUR plaće, smještaj, 5-dnevni radni dan, 7 dana slobodno (da ode kući) svakih mjesec dana, nakon 5 godina dobija na hrvatsku penziju 500 EUR. Bajkovito spram 700 EUR plaće koliko je imao kod mene. I vratio se nakon dva mjeseca sa repom među nogama, plaća nije bila ni izblizu takva, jer su mu sve nešto oduzimali, pa nije dobio više od 1.700 EUR, sve je daleko skuplje nego kod nas, pa mu nije ostajalo bitno više nego od ovdašnje plaće, radio je 12 sati dnevno (4 na crnjaka), 6-7 dana u tjednu (1-2 na crnjaka), nije bilo ovih 7 slobodnih dana svaki mjesec, nije mu se uplačivalo socijalno i zdravstveno. Smještaj je bio garsonjera sa 4 kreveta na njih 15 kamionđija, ostalih 9 je spavalo u kabini kamiona, ali su mogli koristiti jedan tuš i wc u garsonjeri („što ti treba više“ kaže gazda balkanskog porijekla). Čovijek je došao izmožden, premoren, smrdljiv, smršavio i psihički propao. I tražio svoj stari posao, ali ja sam već zaposlio drugog dostavljača. I na koncu sad radi sezonski na moru 12 sati na dan 7 dana u tjednu. Ostalih 6 mjeseci u Zagrebu traži neki honoradni posao ili fuš, a živi na sezonskih 8-9.000 kn (iliti 4.500 kn mjesečno kada se podjeli na godinu dana, tj. 600 EUR) . No, pola godine je bez obitelji i samo radi i spava.

Z

Komentar jednog gastarbajtera, trava nije zelenija sa druge strane ograde.
Sve nas je zivot razbacao i tamo gde zivimo smo se navikli odgovara nam, jer bismo bili negdje drugdje.
Zavidim svom prijatelju iz Svice sto mu je do Cresa cas vremena cak i autom.
Zavidim svom prijatelju iz Ljubljane sto jedri u Novembru mesecu (postovao video na FB-u).
Zavidim i svom prijatelju u Beogradu sto posle posla svaki dan proseta Knezom i popije kafu.

Nedostaje mi mirisljava breskva iz doline neretve, namrstena salterusa za koju znas cim je vidis da je muz nije pripazio mesec dana.
Ali isto tako ne zavidim njima na masi stvari koje njih tiste. Imam slucaj prijatelja koji je otisao iz Zagreba za prag jer mu je preko glave placanja poreza u Cro.

Kanadskih horor prica ima isto tako kao i Srpskih, Bosanskih, Hrvatskih, Austrijskih, Svajcarskih i Francuskih.

Svima kazem , ako ti se ne svidja gde si a nisi nista promenio u zadnjih 5 godina, nemas pravo glasa.

Nego da se mi vratimo na Caisee, OTPP, OMERS, HUPP i sve ostale siromasne fondove
Dodajte u to i SNC Lavalin, nisu ni oni daleko

B

Da se razumjemo i ne lazemo a niti samoobmanjujemo.
Jednaka sansa nikako ne znaci i jednak ishod.

A

Bravo ZZ, klanjam se do poda.

Vidiš radi najbolje kave u Tkalči (kako do vraga oni mogu piti onu splačinu u Francuskoj ili Njemačkoj), radi partije bele sa prijateljima svaki petak, radi roštiljada subotom, kamare smijeha i novih viceva koji čujem svaki tjedan, radi vikendice u zagorskim zelenim bregima i jutarnje kavice na balkonu sa pogledom na raj, radi rascvjetale trešnje u mom dvorištu na proljeće, radi opako dobrog domaćeg kravljeg sira koji mi supruga kupi kod tete Dragice na lokalnom placu, radi opakih derneka kod frendova u Srbiji koji se svaki pamti (a sa jednoga sam baš došao), kajsije i partija preferansa koje igramo u Beloj Crkvi do rano ujutro, a gazda nam ostavi ključ od restorana jer mu se spava, pa nek ostavimo novaca kolko popijemo, radi mirisa Jadranskog mora do kojeg skočim jer mi treba samo sat vremena autom, radi susjeda koji pozove na pivu samo zato jer smo se slučajno našli na ogradi, radi Kraševe slastičarnice, radi Apatinskog fish-paprikaša, radi crnogorskog Vranca iz Plantaža, radi Splenidida u Budvi, Izvora u Aranđelovcu, Lenia u Vinkovcima i Falkensteinera u Petričanima kod Zadra, radi Drena (sa ovog foruma) i čevapa u Želji, te nargile nakon toga, radi preludog kulena kod mojih slavonaca i „tački“ u Vinkovcima, radi nevjerojatnog sira i pršuta u Ninu, radi kobacica u Glini i štrukli u Zagorju, radi leskovačkog roštilja, radi benda u Sofri koji ti dušu dirne, radi utakmica na Dinamu, radi filma Tko pjeva zlo ne misli i Tko to tamo peva, radi Sljemenskog spokoja i vreve na Jelačić placu, radi puničinih uštipaka (ne mogu vjerovati da sam ovo rekao) i radi vatrogasnih zabava u Međimurju, radi popodneva sa pilotima Croatie koji su i dalje optimisti, a satima pričamo kako bi moglo biti bolje, radi krugova u vojnim helikoperima, radi letenja u kokpitu Croatie baš svaki puta kada letim, radi naljepših žena na svijetu… i mogao bih tako satima, ja ostajem ovdje i odbio sam niz kompanija koje su me zvale, odbio sam čak i UEFA-u da odem u Genevu radit.

I da, najveća istina je koju si napisao „ako ti se ne sviđa gdje si, a ništa nisi promijenio u zadnjih 5 godina, nemaš pravo glasa“. Bravo! Uprao tako.

Beduin, prava istina „jednaka šansa nikako ne znači i jednak ishod“!

V

„…radi puničinih uštipaka…“

Ja još svojim očima ne verujem. Mislim da ovakvo pisanje mora uvek biti propraćeno upozorenjem. Kao za XXX filmove.

Ili Ti sleduje puna vangla uštipaka sledeći put ili se iz nečeg „debelog“ vadiš?

Evo proverih kalendar na zidu. Nije prvi April. Nije!

A

Hehehehehe… stoji, potpuno si u pravu.

Usput, jednom sam punici ispričo:
– Vi ste meni punica ko i sunce
ona se raznježila i kaže: – A da zete?
a velim ja – Aha i u njega nemrem gledat!

Tri mjeseca nismo razgovarali.

I onda je ničim izazvana krenula ponovo u razgovor. Reko, pas mater, nebu dobro. Pa joj ispričam vic:

– Kak se zove muško od kobre
– Ne znam zete
– Pa tast (punac)!

I opet tri mjeseca raja, bez razgovora. Sad joj svakih tri mjeseca ispričam vic o punicama, i onda je opet mir četvrt godine. :-)

Zadnji:
Štef uleti susjedu Imbri kad ispod
-Imbra pomogni, punica mi se hoće hitit (bacit) iz obloka (prozora)
– Jebemti vraga blentavog, a kaj galamiš ko stekli (bjesan pas), pa nek se hiti, bogu fala
– Neče se proklet oblok otpreti (otvorit). Pomori prijatelj

:-) :-) :-)

Z

E Alene
Sve sto ste napisali je tacno. I sako pronadje svoju čar gde zivi.

Nego da zavrsimo temu sa smehom

Upecao Mujo zlatnu ribicu i kaze mu ribica da ima jednu zelju
Kaze Mujo: Reci mi ko ce mi biti tasta (aka punica)
Pita ribica Sto
Da je se resim na vreme

Drugi
Ide tip grobljem i nailazi na ogromnu pogrebnu povorku. Na celu njegov poznanik sa ogromnom dogom.
Pita poznanika: Moje saucesce, koga sahranjujete
Tastu
Ako smem da pitam, od cega je preminula
Zadavila je ova doga
Hmm, znam da nije pravo vreme i nije lepo lepo, ali molim te ako i mogu da pozajmim tvog psa na 7 dana molim te
Moze, ali stani u red

A

Umire punica (konačno) i skupili se svi oko samrtničke postelje, čekaju zadnji izdah.

Kad pojavi se muha, a punica krene očima platiti muhin let. Na to će zet:
– punica, prosim vas, nemojte se dekoncentrirati.

S

Odlican clanak. Jasno i koncizno o tome sta nas ceka :(

Odgovori
A

Hvala Stefane na pohvalama.

D

Alene do sada ste pisali koje su lose strane koncesije. Da li bi mogli da se pozabavite u buducnosti i „drugom stranom medalje“. Koliko je stetno za drzavu da na ovaj nacin kako upravlja nastavi da vodi aerodrome (pre svega BEG)?
– Odsustvo bilo kakve dugorocne strategije.
– Ad hock prepravke i obnove terminala.
– Tri puta veci broj zaposlenih od realno potrebnog broja.
– Partijsko zaposljavanje.
– Partijsko sponzorisanje.
– Manipulacije javnim nabavkama.
– Subvencije drugim kompanijama u vlasnistvu drzave na stetu aerodroma.

I pored svih davanja, Aerodrom Beograd jos uvek posluje pozitivno pre svega nosen na inerciji svetskih i regionalnih pozitivnih trendova u avio biznisu. Sta ce biti kada se situacija promeni? Zanimljivo je, i tu koncesionari vide najvecu priliku za zaradom, da BEG ostvaruje tek nesto vise od 20% zarade od komercijalni sadrzaja mimo taksi.

Odgovori
A

Ne, nije istina. U prvom tekstu o koncesiji napisao sam i dobre strane, kao i dobre primjer. I u kasnijim tekstovima pisao sam i dobra iskustva i dobre strene. Jednako tako kada sam procjenjivao novi terminal ZL Zagreb napisao sam pozitivne strane koncesije koje i danas u intervjuima uvijek istićem (od mene nikada nećete čuti samo loše strane), bez obzira što novinari pritom nisu sretni (oni uvijek hoće crnilo i skandal).

No, da je negativnih strana bitno više nego pozitivnih, o da… jest.

I da, čak i sa nepotizmom, korupcijom, političkim zapošljavanjem, namještanjima, nesposobnim rukovodećim kadrom… svi oni naprave manje štete nego gramizljivi koncesionari koji nemaju granica i boli ih ona stvar…

Najviše me razveselilo ovo „tri puta više zaposlenih“ kod državnih aeroderoma. Nekako mi je to draže nego tri puta menje zaposlenih od minimalno potrebnog broja, pa su kašnjenja 200%, na prtljagu se čeka 45 minuta, na check-in po 2 sata, nema tko uslužiti avion, noću je aerodrom zatvoren…

D

Da, znam da ste napisali i tekst u kome ste naveli i dobre strane koncesije zagrebackog aerodroma. Moj post se odnosi pre svega na BEG.
Mislim da najveci broj ljudi ni ne razlikuje koncesiju od prodaje. Po meni, kao coveku iz privatnog biznisa je upravo ova situacija u kojoj je sada beogradski aerodrom najgora.
Mislim Alene, da vas u vasoj tvrtki ne bi veselio da imate tru puta veci broj zaposlenih od optimalnog broja koji je vama potreban, zar ne?
Ne postoji mogucnost da javno preduzece u Srbiji, bude autonomno u svojim odlukama, profesionalno izvrsava svoje obaveze, bude liseno korupcije, partokratije i nepotizma. Jednostavno, to je tako. Ovo nije i nikada nece biti Skandinavija.
Ovde je „javno“ sinonim za sve sto nema veze sa moralom i domacinskim odnosom.

A

Kad sam pisao primjer koncesije Zagreba davao sam ga radi potencijala Beograda i vukao paralelu, zato se tekst ne zove „koncesija Zagreba“, nego „naučimo na primjerima iz regije“.

Ova situacija u kojoj je Beograd nije najgora, i tu se sa Vama ne slažem. I to sam višekratno puta dokazao. Argumentirano tvrdim da je koncesija (ili prodaja) bitno gora opcija.

Naravno da ne bih imao tri puta više zaposlenih od optimalnih u svom poduzeću. I nemam. Kada se zbog recesije smanjio prihod i obujam posla smanjio sam broj zaposlenih za 35%. No, još je gora opcija kada koncesionar radi profita ima puno premalo zaposlenih, pa ne uspjeva ispuniti svoje operacije i obveze što na dnevnoj bazi čini preljutima avio-kompanije, putnike, business aviona i ostale korisnike. Na dnevnoj bazi! I kada im pukne film putnici će se odlučiti za putovanje preko Ljubljane, Beograda, Beča, Venecije, Zadra… Ili će kompanije tražiti alternativu u Rijeci, Ljubljani, Mariboru, jednog ne tako dalekog dana u Cerklju (gotov aerodrom 45 km od Zagreba koji ima za cilj dio kapaciteta pretvoriti u civilni), a to bi moglo i „motivirati“ Varaždin da proširi pistu i omogući slijetanje većih aviona.

Slažem se da ovo nije Skandinavija, apsolutno je tu nemoguće iskorijeniti nepotizam, korupciju, zabušavanje i diletantizam. No, čak i sa svim time to stvara manje štete nego halapljivi koncesionar koji samo gleda svoj profit i daleko više novaca odnosi iz države i „uništava“ potencijale, resurse i sredstva, a rezultati su bitno skromniji.

Matković, kao CEO Zagreba prije koncesije nije bio imun na politička zapošljavanja, zabušavanje, Finimedije (čak je i svjedočio da je morao po direktivi novac aerodroma davati za Finimediju) i slične kravaluke vlasti (i sam je to više puta priznao da nije uspio sriječiti). No, i uz to za njegovo vrijeme se gradilo, aerodrom je odlično funkcionirao u spartanskim uvjetima, nije bilo kašnjenja, prtljaga se dobivala za 5-15 minuta, investiralo se, širio broj linija i putnika, cargo bio bitno veći nago danas, i svejedno je još stvarao profit za državu.

Zašto su autoputi u koncesiji u Hrvatskoj do sada izmuzli milijarde kuna iz budžeta? Toliku štetu ni jedan korumpirani direktor Hrvatskih autocesta ne bi mogao napraviti. Zašto Njemačka čupa kosu što je par aerodroma dala u koncesiju (projekt je totalni fijasko)

D

Alene, ja bih verujte bio najsrećniji kada bi mi to sve mogli sami graditi i finansirati. Stvarno ne znam mnogo o gradnji auto puteva u Hrvatskoj ali zamislite koliko bi se Hrvatska dodatno zaduzila da je sama finansirala gradnju? Koliko bi ta izgradnja trajala? Ko bi i po kojoj ceni dobijao te poslove? Kakav bi bio kvalitet te gradnje?
Upravo u Srbiji imamo aferu gde je drzava gradila i finansirala deonicu od 11km auto puta od kojih 4,5km mora ponovo da se radi! Naime, izvodjac radova je umesto kamena za fundus puta ugradjivao glinu. Deonica vec tri godine se ne pusta u promet jer je u jako losem stanju i bez saobracaja! Sve sto je „JAVNO“ je unapred osudjeno na uzurpaciju.

A

Pa ogromnu većinu 1.110 od 1.324 km je Hrvatska izgradila sama. Tek 214 km je u koncesiji (pri čemu je tunel Učka unutar Istarskog ipsilona iako ga je izgradila Hrvatska). I ti autoputevi u konceciji su Hrvatsku koštali u konaćnici daleko više nego da ih je Hrvatska igradila (nego ovi ostali po km), a koncesionar još i ubire cestarinu. Daleko više!

Hrvatska je svojih nekoncesijskih 1.110 km izgradila u svega par godina (većinu od tih 1.110 km sagradila je u samo 7 godina). Istarski ipsilon (koncesija) koji ima samo 171 km gradio se nevjerovatnih 16 godina (koncesija je na 30 godina).

Kvaliteta gradnje autoputa u vlasništvu Hrvatskih autocesta (koje nisu u koncesiji) je vrlo dobra (Strabak npr. sada presvlači svoju koncesijsku autocestu). Čak štoviše Hrvatske autoceste su rađene bitno preko standarda poglavito oko opreme: svakih par kilometara su digitalni displeji, cijelom dužinom je video nadzor, velik je broj tunela i vijadukata, oznake u tunelima su daleko bolje nego na zapadu, vrlo je mnogo odmarališta čak i onih nekomercionalnih (bez pumpi i ugostiteljskih objekata), čvorovi su vrlo prostrani. Čak je izgrađeno i više prelaza za divljač od prvotno planiranog (iskreno na to su bili natjerani od „zelenih“), a dvije dionice kroz Liku su napravljene po rubu planine, umjesto po poljima radi zaštite okoliša (što je bilo daleko skuplje).

Iskreno vrlo smo ponosni na svoje autoputeve jer su stvarno daleko iznad standarda.

D

Svaka cast. Kod nas je bitno drugacije kada drzava gradi.

A

Ma nije ni kod nas bajno, ali autoputi su stvarno napravljeni daleko iznad standarda.

D

Jos je nama i dobro kakvi smo u prosjeku… Svi bi da imamo Njemacki standard, ali da radimo nikako ili jos i manje… Pa trazimo kratice na tom putu… Magicne zarade, ultra prilike, itd… A prosjecno znanje ekonomije, <0…

Potkupljivi ? Jesmo… Kao i svi na svijetu, jedino sto mi imamo tu potkupljivost u kombinaciji sa kompleksom nize vrijednosti i "malih" naroda (a realno, i komplet SFRJ je bila jedna omanja zemlja, i da smo svi bili "jedan" narod, opet bi bili omaleni, a ovako usitnjeni smo tek smijesni, kao 2 Mjesne Zajednice Shangai-a…), a to nam donosi da smo JEFTINO potkupljivi…

Odgovori
A

Dren, prijatelju stari, svaka ti ko u Njegoša. Klanjam se do poda!

A

…i da, previše je prošlo da smo u Želje 20 ćevapa ubili, pa potom na kahvu sa nargilom, pa u Rakija Ba, pa na baklavice, pa bomibcu Sarajevskog…

….bemti moram hitno u Sarajevo, počela mi ozbiljna kriza ovisnosti o Sarajevu prat.

d

U seriji Alenovih članaka ovaj je malo više BIZ i za opšte teoretisanje ekonomskih problema :-)

Svijetom „vladaju“ kompanije za koje se ne zna ni odakle su ni ko im je stvarni svlasnik. Ne postoji država koja nije dužna. Svako je dužan. Svi dužnici su poznati, ali nikako da se sazna kome se duguje.

Davati bilo koje preduzeće koje posluje u plusu je budaleština. Zašto davati nešto što radi i što donosi prihod? Na žalost ovde kod nas je veoma upitno da li država to i želi da uradi. Mislim da će prije biti da su naši političari ili prinuđeni („višom silom“) da daju takve firme u koncesiju, ili prosto uzimaju po principu „daj šta daš sad“, a poslije mene potop.

Jel se zna, da li je moguće doći do podatka da, Mađarska, nije isplatila više aerodromu nego što je naplatila.

Država uvijek može da „povrati“ preduzeće i da ga preuzme ali to većina naših babab država neće (čitaj ne smiju) da urade

PS. Kad se ovo sagleda možda je čak i dobra varijanta da je isti vlasnik i AS i ANT.

Odgovori
A

Neosporno je da je MMF bio glavni „poticaj“ da se Beograd da u koncesiju, no mislim da ste i sa drugim razlogom pogodili.

Ne, Mađarska sigurno nije dala više nego je naplatila, ni izbliza. No, sigurno je da je koncesionar zaradio više nego što je platio, i tek će zarađivati. A to je mogla i Mađarska, zar ne? No, kod Bina Istre (isti koncesionar kao i u ZL Zagreb) država je do sada dala nekoliko puta više nego naplatila, a iznosi prelaze milijardu kuna. Upravo radi „rupa u ugovoru“.

Država ne može „uvijek“ povratiti poduzeće. Čak ni sa gomilom novaca. Koji puta to joj ugovorno nije omogućeno. Pa su neki slučajevi nacionalizacije imali ozbiljnih političkih i gospodarskih posljedica po te države (tup se s rogatim ne može bosti).

B

Drzava moze uvijek povratiti koncesiju.
Dobra primjer kako se to radi je Sueski kanal.

A

Je baš, e baš odličan primjer.

Radi nacionalizacije Sueskog kanala Egipat je zaratio sa V.Britanijom, Francuskom i Izraelom 1956-1957.

Posljedice:
– 263 ubijena Francuza, Britanaca i Izraelaca + 1.28 ranjenih
– 3.014 ubijenih Egipčana + 1.000 civila + 4.900 ranjenih + 30.000 zarobljenih
– Kanal je bio zatvoren gotovo godinu dana
– Egipatska vojska je svedena na trećeklasnu „silu“, potpuno joj je uništeno zrakoplovstvo, mornarica je ekstremno stradala, do danas se nije oporavila od tog sukoba
– izvornim vlasnicima isplačene su ogromne odštete (1962.)
– UN je poslao svoje trupe koje su bile na Sinaju 10 godina

Nastavak krize još 22 godine:
– 1967. ponovio se oružani sukob Izraela i Egipta oko Sueza (30.000 poginulih sa Arapske strane + uništeno 70% naoružanja i vojne opreme)
– 1968. eskalacija vojnih sukoba uz Suez – Izrael uništava egipatski elektroenergetski sustav
– 1969. još jedna eskalacija vojnih sukoba uz Suez koja je trajala do kolovoza 1970. uz napade u dubinu Egipta – egipatska vojska je gotovo uništena, te je zatražila pomoć od SSSR-a (i za to dala opako puno) – poginulo je ukupno 5.000 Arapa
– 1973. ponovo rat oko Sueza (Jomkipurski rat) – 15.000 mrtvih Arapa i 35.000 ranjenih, 2.500 uništenih egipastkih tenkova, 432 uništena aviona, 2.656 ubijenih Izraelaca i 7.250 ranjenih, 400 uništenih izraelskih tenkova i 102 aviona
– Egipat je imao dugogodišnje sankcije od strane V.Britanije, Francuske, Izraela, SAD-a i zemalja Commonwealtha
– ovaj sukob je rezultirao smanjenjem arapske isporuka nafte Zapadu, te velikom naftnom krizom 1973. koja je imala dalekosežne posljedice po ekonomiju Svijeta
– tek 1978. primirje, 22 godinu nakon nacionalizacije
– još danas (60 godina kasnije) postoje političke i gospodarske tenzije oko Sueza

Ukupno 54.000 Arapa ubijeno (najviše Egipčana), te preko 100.000 ranjenih. Egipat se nikada nije oporavio ni vojno, ni gospodarstveno.

B

Okolnosti i ulozi su neusporedivi.

A

Apsolutno. No, upravo je koncesija za Suez najgori mogući primjer „prekida“ tj. nacionalizacije, koji je imao među najtežim posljedicama u svjetskoj povijsti, pa mi nije jasno kako ste ga stavili kao „dobar primjer“. On je baš ekstremno loš primjer.

Ostale nacionalizacije su imale bitno manje posljedice, rijetko kada rat, ali ozbiljne i dugoročne ekonomske, političke i ostale posljedice svakako. No, nemalo je slučajeva i rata kao posljedica prekida koncesija.

B

1.mi je pao napamet.
No, u ovom slucaju su okolnosti bile puno kompliciranije i dalekoseznije.

Sumnjam da bi dobro pripremljena „nacionalizacija“ MZLZ-FT izazvala neke velike potrese.
No opet, dobra priprema i Hrvatska drzava nekako ne idu ruku pod ruku.

A

Svaki prekid koncesije napravi buru. Ako je koncesija manja dobimo po njonji na sudovima i platimo kamaru para jer je želimo prekinuti (sjetite se primjera hotela na Hvaru i koliko nas je to koštalo nakon skupog međunarodnog sudskog procesa na koji nas je koncesionar dao, iako je situacija bila crno-bijela). Ako je to nešto ozbiljnije i veće onda kreće i obziljniji politički pritisak, sankcije, politički buling. Ako je to strateški važno onda se radi toga i zarati. Tisuće primjera su takvih, ali nikada na tome nije dobio onaj koji je nacionalizirao, on uvijek „popljuga“ ili puste pare ili sankcije, ili nešto gore.

Nemojte se zanositi da se nešto može nacionalizirati, a da nas isto neće koštati bar 5-6 puta više od realne vrijednosti.

Primjer INA-e i Mola nije dovoljno indikativan (ovdje se ne radi o koncesiji, no Hrvatska je ustrajna u vračanju tih 25%)?

B

Naglasak je na dobroj pripremi.

A

Nema dobre pripreme kod mega-korporacija. Da se pripremite najbolje na svijetu, platite najbolje stručnjake, niste dorasli njihovim mega-plačenim stručnjacima i muljatorima, te njihovom političkom, ekonomskom, medijskom i inom utjecaju.

Oni se ne žele odreći koncesije iz koje muzu. I ako Vi to stvarno želite, možete se pripremati do sutra, platit ćete nekoliko puta više nego što ste dobili za koncesiju, nego što ona donosi koncesionaru i nego što ona vrijedi. Nekoliko puta više. U protivnom slijede skupi sudski procesi, sankcije, političko-gospodarske posljedice ili, nedaj bože, nešto gore.

B

Ma sve se moze.
S dobrom „nekonvencionalnom pripremom“, mozda kojim „zescim uvjeravanjem“ …… moze se ?

A

Tisuće su primjera da je nacionalizacija koštala države enormno puno, pa i u Hrvatskoj, a ne znam baš za mnogo „uspješnih“ primjera.

No, eto može se. Pa ako je Suzeski kanal po Vama „dobar primjer“ onda se može. Kako ne. Sa stotinu tisuća mrtvih, uništenom vojskom i gospodarstvom od čega se nisu oporavili ni nakon 60 godina. Ali eto uspjeli su.

V

Trebalo bi u nekim narednim tekstovima obraditi i koncesiju skopskog i ohridskog aerodroma koji su isto pod kapom turskog TAV-a

Pozdrav

Odgovori
A

Vrlo rado, no o tim koncesijama znam puno premalo, a i puno premalo materijala je javno objavljeno.

Jednostavno nemam dovoljno podataka za interesantan tekst. Ako mi možete osigurati dokumente, podatke, izvore, linkove… vrlo rado ću zasukati rukave.

Ono što znam sam o toj koncesiji u dosadašnjim tekstovima napisao.

B

Uhhh, ovo je isti tekst kao i Orvelova Farma smo što ima i finansijske podatke…

Odgovori
A

Dobro ja je ne bih baš usporedio sa Orwellovom „Životinjskom farmom“ ta knjiga ima daleko dublju poruku, prvenstveno o tiraniji, zaluđenosti za vlasti i neprezanja od ničega radi vlasti.

Daleko više ovom tekstu odgovara Orwellova „1984“. Upravo se u svijetu dešava što je Orwel predvidio još 1949.

V

Jedino je pogrešio godinu. Sve ostalo je tačno predvideo. Do detalja.

A

Da, no čovijek mislio da će priča prije doći sa pozicije 1949.

Z

Mozete li objasniti i trecu opciju koju je uvela 90ih Kanadska vlada. Vrlo je slicna prvoj.
Svi veci aerodromi u Kanadi su bili federalno vlasnisvo. Onda su krajem 90-ih prebaceni u non profit firme. Tako je u Torontu stvoren GTAA
E sada ide zavrzlama.
Nigde nema nikavih finasijskh izvestaja, kriju masu stvari kao zmija noge, usluga obezbednjenja na aerodromu je ocajna, cene deru po usima. Kao trusted traveler ima poseban red, u Montrealu je max 2-3 ljudi ispred, isto tako u Calgarij-u, Edmonton sve sam odradis cak, Ottaea, Vancouver. Toronto vidis tipa kako zajebava putnike, okrece se gleda nesta kao fol, komentarise.
Ostali primeri
Bnevni parking blize zgradi je podjednako skup kao u najstozijem finasijskom delu centra grada
Taxi mafija je gora od Surcina. Voznja u odlazku je 1/2 cene povrante voznje.
Duty free je prevara, viski u radnji je jeftiniji nego u Duty Free-u. Cisto za informaciju i u Ontariju drzava kontrolise uvoz i prodaju alkohola, za razliku od Quebec-a zovu se LCBO.
Za prtljag su zadueni par operatora, tako da je do avio kompanije kojom brzinom stize prtljag
http://home.bcsuppercanada.ca/rps/refmaterial/200510231838280.20051018_02_01_StartOfTheGTAA.pdf

Odgovori
A

Stvarno ne znam kako to radi u Kanadi.

Ali da osiguranje gnjavi i drugdje to svakako. Parkiranje na ZL Zagreb skuplje nego na Trgu bana Jelačića, i to višestruko skuplje. VG taksi (aerodromski na ZL Zagreb) skuplji je nekoliko puta od ostalih koji ne smiju stajati na ZL Zagreb (stoga uvijek zovem neki od ostalih pa je onda vožnja po narudžbi, ali i tada taksisti skidaju natpise). Duty free je na večini aerodroma skuplji od trgovina u gradu. Pa to je već odavno naučena lekcija. Čast izuzecijam, ali najčešće je tako, a kupuješ samo ono što moraš (poklon za djete, ženu, one koje nećemo spominjati javno…).

Prilikom komentarisanja tekstova na portalu molimo vas da se držite isključivo vazduhoplovnih tema. Svako pominjanje politike, nacionalnih i drugih odrednica koje nemaju veze sa vazduhoplovstvom biće moderisano bez izuzetka.

Svi komentari na portalu su predmoderisani, odobravanje bilo kog komentara bilo kog značenja ne odražava stav redakcije i redakcija se ne može smatrati odgovornom za njihov sadržaj, značenje ili eventualne posledice.

Tango Six portal, osim gore navedenih opštih smernica, ne komentariše privatno niti javno svoju politiku moderisanja

Ostavite odgovor

Najnoviji komentari

Fpn-ovac na: Vojni budžet za 2018. povećan za skoro četvrtinu, veliki izdaci za mašine i opremu, nabavke, modernizacije, popravke i remonte

@Militarista Pusti snovi, Rusija ima 3% učešća u GDP-u u izdvajanjima za vojsku i to je žestoko opterećenje njenih finansija. Iako je učestvovala u sukobima u Siriji, i u toj situaciji je povećan budžet na pomenutih 3% GDP-a. Ako bi izdvojili 2.5%, pa mi bi rešili 99% naših problema u nekoliko godina. Poređenje sa hrvatskim…

10. Dec 2017.Pogledaj

AM na: Er Srbija medijima: Jedno je obaveštavati javnost a nešto sasvim drugo je širiti paniku

Čitao sam vest na sajtu poznate domaće TV stanice u stranom vlasništvu. Kao prvo, nisu ni proverili osnovne činjenice jer su objavili pogrešni broj leta. Onda su objavili pogrešnu sliku Airbus a ne ATR aviona. Da su se makar malo potrudili našli bi sliku baš tog incidenta na AVheraldu. Profesionalna priprema vesti bi uključila mapu…

10. Dec 2017.Pogledaj

Sasha na: Er Srbija medijima: Jedno je obaveštavati javnost a nešto sasvim drugo je širiti paniku

Nisam to rekao. Ali me iskreno nije mnogo briga za druge (osim ako ne letim njima bas cesto). Ali za AirSerbia mi je stalo i vise ce imati od nasih kritika nego od pohvala. A btw. u toj AirSerbiji su i nase pare, tako da imamo i vlasnickog udela :-) . I da, u svaki…

10. Dec 2017.Pogledaj

Djape na: Brnabić garantuje: Ugovor i aneksi za koncesiju „Tesle“ biće javni

A novi terminal - novo zaduzenje. Gomila novih kompanija.. sve bi to obezbedila drzava?

10. Dec 2017.Pogledaj