BEG airport status
LYBE 2112:00 Z 250°04KT 180V320 CAVOK 26/11 Q1022 NOSIG=
[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o aerodromima diljem svijeta – 1. dio Današnji štikleci iskustva su stara i više od 30 godina / Foto: Alen Šćuric

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o aerodromima diljem svijeta – 1. dio

Kao i svake godine u praznično vrijeme pišem jednostavnije teme kao razbibrigu za čitateljstvo koje cijelu godinu čita teške teme zrakoplovne realnosti. Ove godine odlučio sam se na štiklece o aerodromima diljem svijeta.

Štikleci su opisi doživljaja posebno neke lokacije ili znamenitosti. Štikleci nisu analize aerodroma, nisu putopisi, oni su opis vlastitog pojedinog doživljaja, neka zgodna crtica o aerodromu. Stoga bi cilj ovog članka trebao biti zabava, ali i poticaj za sve čitatelje da članak nadopune vlastitim štiklecima o obrađenim aerodromima, ali i drugim aerodromima diljem svijeta na kojima autor nije bio. Idući tjedan, obradit ćemo aerodrome Europe, a nakon toga regije, pa Vas molim da se ovaj tjedan koncentriramo na aerodrome izvan Europe.

Neki od spomenutih aerodroma više ne postoje, neka iskustva su stara i više od 30 godina i sigurno su se ti aerodromi i doživljaji istih promijenili, ali, ako ništa drugo, izmamit će nam smiješak na lica, pobuditi stare uspomene, a onima koji su premladi za teko stare uspomene prikazat će jednu malo drugačiju sliku o aerodromima. Sliku nekih drugih vremena.

Kai Tak je bio vrlo specifičan, vjerojatno i najčudniji veliki aerodrom na svijetu / Foto: Daryl Chapman, South China Morning Post

Hong Kong Kai Tak je bio vrlo specifičan, vjerojatno i najčudniji veliki aerodrom na svijetu. Sam doživljaj slijetanja je bio bitno drugačiji, ali daleko fascinantnije je bilo tek kada ste sjedili u jednom od parkova Kawloona i gledali nevjerojatno slijetanje brojnih 747 par metara iznad zgrada (ni na jednom drugom aerodromu svijeta nije bilo toliko različitih 747 koliko na Kai Taku). Prvo je avion išao prema visokim neboderima kao da se planira u njih zabiti, a onda naglo zaokretao za 90 stupnjeva u desno na vrlo niskoj visini. Imali ste osjećaj da Boeing 747 doslovce dodiruje antene zgrada koje su na putanji slijetanja bili prvo visoki neboderi, pa niži neboderi, pa višekatnice, na koncu gotovo na samom pragu manje kuće i dvije prometnice, jedna na dva nivoa, i uz samu ogradu višetračna cesta na samoj zemlji. Potom je avion, najčešće širokotrupac slijetao prema moru, obzirom da je pista bila nasipana u Kawloonski zaljev. Nakon slijetanja je avion skretao za 180 stupnjeva i u paralelnoj rulnici vračao se nazad dok je idući avion slijetao. Imali ste osjećaj da dodirujete krila avionu koji slijeće, iako to naravno nije bilo tako. Na apronu avioni su bili složeni kao srdelice u nekoliko redova jedan iza drugog kao u školskim klupama, sve je bilo natiskano, a svaki milimetar na manevarskim površinama i u terminalu bio je iskorišten do maksimuma.

Na Kai Tak sam sletio 1991, Hong Kong je još bio britanska kolonija. Aerodrom je zatvoren 1998. godine i preseljen na umjetno izgrađen otok zapadno od samog grada. Na novi hongkonški aerodrom sam slijetao dva puta točno 20 godina nakon na Kai Taka. Prostran i suvremen aerodrom, sa svim sadržajima i vrhunskim luksuzom. Ali bez one duše koju je imao Kai Tak, aerodrom koji će mi u sjećanju ostati kao nešto istinski posebno. Nešto što nove generacije, na žalost, ne mogu doživjeti.

Taipei – aerodrom sa najviše različitosti / Foto: Alen Šćuric

Taipei (Taiwan Taoyuan International Airport), Taiwan, ću zapamtiti kao aerodrom sa najviše različitosti. Dolasci su očito bili prilagođeni starom terminalu obzirom da je prostor vrlo derutan, neugledan, klaustrofobičan i krajnje odbojan. Uredi kompanija, čak i naš Cathay Pacific, bili su smješteni u prostorima koji su doslovce izgledali kao kontejneri, posebno neugodno kada tamo morate biti prilično vremena jer morate riješiti problem uništenog kofera. Iskreno jedan od najružnijih terminala koje sam ikada vidio. Slika koju smo tada imali o aerodromu, pa i prvi doživljaj Tajvana, svakako su bili daleko od dobrih. No, u povratku čista suprotnost. Moderan, suvremen, prostran i prilično luksuzan terminal, sa velikim brojem različitih ugostiteljskih i trgovačkih objekata. Iskreno kao da ste prošli 40 godina kroz vrijeme.

Na Borneu sam bio na dva mala simpatična aerodroma Labuanu i Sandakanu, koji nisu ostavili dojam baš ni po čemu, osim po lokalnom brendiranju temeljenom na orangutanima koji imaju najveće sklonište upravo u Sandakanu, a zbog čeka sam tamo i išao.

Za razliku od njih, Kota Kinabalu ću zapamtiti kao vrlo specifičan aerodrom. Cijeli prednji dio aerodroma je potpuno otvoren, doslovce iz busa ulazite u check-in hol bez i jednih vrata, prozora i zidova. Za istim nije ni bilo potrebe obzirom da cijele godine temperatura oscilira tek 2 stupnja, tijekom dana je od 30 do 32 stupnja, a noću se spušta do 23 stupnja. Danas je Kota Kinabalu aerodrom od 8 milijuna putnika koji je 2007. dobio novi terminal, dok je taj stari terminal potpuno preuređen i pretvoren u LCC terminal. Inače na Kota Kinabalu sam imao najteže slijetanje ikada, jedini puta kada sam se istinski bojao za život u avionu, jer je Boeing 737-400 Malaysia Airlinesa bio vjetrom toliko bacan da je krilo skoro dotaklo pistu.

Bangkok, aerodrom ko aerodrom, velik, moderan, suvremen. No, jedna stvar mi je ostala posebno u sjećanju. Kako sam tamo letio sa KLM-om iz Amsterdama, netom prije slijetanja nekoliko puta su nam ponovili upozorenje „Poštovani putnici, na Tajlandu je posjedovanje droga ozbiljan delikt koji se kažnjava dugotrajnim zatvorom ili smrtnom kaznom“. Potom su nam podijelili koverte u koje smo mogli staviti „što godi smo htjeli“ i poslati na adresu nazad u Nizozemsku o trošku KLM-a. Kako ste u Amsterdamu mogli kupiti lake droge doslovce u kafiću potpuno legalno, nemalo putnika je imalo razloga napuniti koverte i „nešto“ poslati kući. Osoblje u Bangkoku je bilo ekstremno ljubazno, no kada su mi postavili pitanje o tome imam li uzase drogu kao da su postali drugi ljudi. Krajnje odriješiti, čak i bezobrazni, sa unakrsnim ispitivanjem kao da ste u policijskoj postaji. Doslovce se smrtno prepadnete iako nikada niste imali ikakvog doticaja sa drogom.

Shanghai Pudong ima i svoje nedostatke / Foto: Alen Šćuric

Posljednji aerodrom na kojem sam slijetao na interkontinentalnom letu je bio Shanghai Pudong. Emiratesov A380 sa kojim sam sletio parkiran je na terminalu 2, novijem i većem terminalu. Iako je Shanghai ogroman aerodrom, a od njega do grada vozi najbrži električni vlak na svijetu, Maglev, ipak aerodrom ozbiljno iritira sa nekoliko stvari. Kod dolazaka ćete višekratno dati otiske prstiju, što bitno usporava postupak i iritira. Ispred aerodroma je samo jedna platforma koju koriste i autobusi, i kombi shutlleovi, i taxiji, i automobili, a uz nju su i natkrivena parkirališta, te izlazi iz istih. Zaustavljena vozila u toj gužvi staju na sve načine, ukoso, odmaknuti od rinzola, u više redova, što dodatno usporava promet i stvara kaos. Sve skupa puno pretrpano i kaotično, pa čak i istinski opasno. Dvadesetak policajaca konstantno zviždi preglasnim zviždaljkama, deseci vozila konstantno trube, svi galame. Iskreno kaos, kakofonija i nepodnošljiva buka. U odlasku višekratne sigurnosne kontrole, pa čak i na uzlasku u terminal, svaki treći kofer moje grupe je bio dodatno pregledan od strane policajaca (velik broj policajaca i još veći red putnika ispred prostora za sekundarno sigurnosno pregledavanje). No, odlazni dio terminala, za razliku od dolaznog, je istinski ugodan i ukusno uređen, pa čak ima i dijelove sa zanimljivim etnografskim instalacijama.

Kada sam 1999. slijetao na KLIA, iliti Kuala Lumpur International Airport bio je to novi, tek 6 godina stari aerodrom. Više nego fascinantan aerodrom sa ogromnim glavnim holom i brdom check-in šaltera, prepun moderna arhitekture, ali i malezijskog duha. Iskreno, na malo suvremenih aerodroma, kakav KLIA istinski jeste, nisam vidio tako mnogo lokalnih specifičnosti, tradicionalizma i lokalnog štiha.

Treći terminal na Dubaiju je najveća zgrada na svijetu / Foto: Alen Šćuric

Dubai je, Dubai. Dovoljno je reći Dubai. Na tri terminala sa ukupno pet odvojenih ogromnih objekata (konkursa), gomila trgovina i ugostiteljskih objekata, trgovine kakve ne možete naći na drugim aerodromima, gomila najluksuznijih brendova i zlata u trgovinama, zlatne kupole i plafoni, ogromne umjetne palme, luksuzne su čak i aerodromske pušionice u kojima imate ležajeve sa staklenom stjenom na apron. Ne pokušavajte obići sve terminale osim ako nemate puno sati vremena (ja to u četiri sata boravka tamo nisam uspio). Treći terminal je najveća zgrada na svijetu. Da bi propješačili cijeli terminal od ruba do ruba treba vam 45 minuta. Tijekom drugog dolaska u Dubai mi se desilo nešto nevjerojatno. Emiratesov A380 nije bio spojen na zračni most, nego na parkirnu poziciju udaljenu od terminala 20 minuta vožnje, mi smo se iskrcali preko četvoro predugačkih stepenica, a do terminala nas je transportiralo 15 autobusa poredanih u 300-tinjak metara dugu kolonu.

Monastir u Tunisu tipičan je charter i leisure aerodrom, prilično neugledan, neuređen, malen i pretrpan, a iznenadit će vas količina alkohola u duty freeu, posebno što se u samom Tunisu alkohol relativno teško nabavlja i vrlo je skup (posebno u hotelima). Ispred aerodroma neuređena pustopoljina, gotovo bez zelenila. Nije ni čudo kada je aerodrom tek nekih 150 km od Sahare. Kad u to dodate arhitektonski vrlo neugledan terminal, aerodrom je istinska antireklama za tuniski turizam.

Na Gran Canariu sam tamo letio sa TUI-em u isto vrijeme je sletjelo 20-tak aviona iz različitih TUI-evih linija. No, još je fascinantnije da je ispred terminala bilo parkirano stotinjak autobusa koji su te turiste razvezli po raznim gradovima i raznim hotelima. Naime u TUI-u turist bira grad i jedan od brojnih hotela u tom gradu, pa iz svakog od 20-tak aviona ima po nekoliko turista za taj hotel, koji se onda usmjeravaju na jedan od autobusa. Iako govorimo o skoro 4.000 osoba sve protekne sređeno, brzo i efikasno, svi uđu u dobar autobus i za sat-dva su u svom hotelu. Istinski fascinantno iako operacijski vrlo zahtjevno.

Ista je situacija bila i na Tenerifima, no tamo postoje dva aerodroma južni i sjeverni. Na Tenerife South, na koji sam i ja sletio, slijeće najveći broj leisure kompanija iako tamo slijeće i velik broj legacy kompanija, te LCC. Sjeverni aerodrom ima 4,7 milijuna putnika, dok južni ima bitno više, čak 11,3 milijuna putnika godišnje. Kako smo mi bili smješteni u resortu na sjeverozapadu otoka bilo je čudno prolaziti pokraj još jednog aerodroma prije destinacije, a većini turista nije bilo jasno zašto smo se vozili dva sata do hotela, a bio je aerodrom na pola sata. Naravno, nitko nije razmišljao kako je velika većina resortova na jugu otoka, a kako kompanije gledaju gdje im je praktičnije i u konačnici jeftinije, te u pravilu zbog racionalizacije koriste samo jedan aerodrom.

Longyearbyen na Svalbardu najsjeverniji aerodrom na svijetu koji ima redovne linije / Foto: Alen Šćuric

Jedan od najfascinantnijih aerodroma na kojima sam bio svakako je Longyearbyen na Svalbardu, najsjeverniji aerodrom na svijetu koji ima redovne linije. Iako Svalbard pripada Europi toliko je izoliran od kontinenta da ga malo tko smatra „europskim“, konačno bliži je Sjevernom polu (tek 1000 km) nego Norveškoj. Ovaj otočić u polarnom pojasu ima samo 2.660 stanovnika, a tek 50 kilometara cesta, no iste ne povezuju ni jedan od četiri gradića na otoku, već su isti ljeti povezani brodovima, te cijele godine avionima. Najduža cesta na otoku upravo je ona koja od Longyearbyena ide preko brodske luke na aerodrom i duga je „čak“ 5 kilometara. Gradić ima tri autobusa koji prvenstveno služe za prijevoz do aerodroma, no isti ti autobusi koriste se i za rudničke radnike (cca 4 km od grada), školarce, te za shuttle od kruzera u brodskoj luci do centra. Ovaj aerodrom je fascinantan po nekoliko stvari. Prvo, sav je napravljan od drva, kao i većina objekata na otoku, iako na otoku drveće, radi spartanskih klimatskih uvjeta, ne raste. Naime, drvo daleko više zadržava toplinu od svih građevinskih materijala, pa ga dovoze iz Norveške. Sam terminal je i najveća građevina na Svalbardu. Drugi fascinantan podatak je činjenica da aerodrom ima nevjerojatnih 154.261 putnika iako gradić ima samo 2.100 stanovnika. Jednostavno stanovništvo leti satima u Norvešku za gotovo svaki zdravstveni, administrativni i drugi posao (zbog toga stanovništvo se sa 65 godina silom zakona mora preseliti u Norvešku jer se lokalna vlast ne može za njih brinuti). Na aerodrom zimi leti 7 tjednih letova Norwegiana i SAS-a za Tromso i Oslo, no ljeti se ista povećava na čak 15 tjednih letova. Uz to postoje sezonski letovi za Moskvu (jedan od otočnih gradića je ruska rudarska baza) i četiri linije dvije minijaturne polarne kompanije za rudarska i znanstvena naselja na otoku (dvije linije su helikopterske, dvije sa avionima Dornier 228). Osim ovih prijevoznika na otoku su stacionirani zrakoplov norveških javnih službi (policije, zdravstva, spašavanja, obalne straže idr.). Posljednji fascinantan podatak je da avioni zimi slijeću na potpuno zamrznutu i zaleđenu pistu koja se posebno održava u tim uvjetima, a niz manjih aviona i helikoptera je stacioniran u brojnim hangarima da se spriječe oštećenja prilikom ekstremno niskih temperatura (temperatura pada i do -46 stupnjeva). Dobar dio godine aerodrom je u potpunom mraku cijeli dan (polarna zima). U Longyearbyenu zimi ima 6 policajaca, a ljeti 7, pa je dobar dio policijskih snaga stacioniran na aerodromu kada slete avioni sa 180 putnika. No, isto nije prevelik problem obzirom da se na otoku teže kazneno (krivično) djelo desi jednom u tek par godina.

Na Varadero prvenstveno slijeću leisure i charter kompanije / Foto: Alen Šćuric

Potpuna suprotnost Longyearbyenu moja su iskustva sa Kubom. Na Kubu sam sletio sa Condorovim 757 na aerodrom u Varadero. Na aerodrom prvenstveno slijeću leisure i charter kompanije, sa tek pokojom redovnom linijom. Aerodrom je relativno velik za tek 1,3 milijuna putnika (tada i manje). No, dvije stvari su mi ostale u sjećanju. Prvo kod kontrole putovnica svaki putnik ulazi u posebnu kućicu na kojoj se kod ulaska zatvaraju vrata za vama i ostajete sami sa policajcem okruženi ogledalima sa tri strane. Vrlo klaustrofobično i nelagodno pogotovo ako ste unutra sa malim djetetom. Tek kada se završi kontrola putovnica, otvaraju vam se vrata na suprotnoj strani i možete ući u Kubu. Po vašem izlasku se otvaraju vrata idućem putniku za ulaz. Druga stvar koju ću pamtiti je gomila zastava zemalja svijeta na plafonu zgrade. Prvo sam mislio kako je to originalna dekoracija, no kod odlaska je padala jaka kiša u Varaderu, te sam shvatio da zastave zapravo skrivaju vrlo loš plafon i krov obzirom da je isti toliko jako prokišnjavao da je na cijelom terminalu bilo postavljeno stotine kanta koje su skupljale kišu, a koje su stajale i na podovima, i na šankovima, stolovima, sjedalicama, check in šalterima. Svako toliko neki putnik bi prevrnuo pokoju kantu na „opće oduševljenje“ čistačica i drugih putnika.

Fort de France jedan od najjednostavnijih i najugodnijih aerodroma / Foto: Alen Šćuric

Moj najdraži aerodrom svakako je Fort de France na karipskom otoku Martinique, koji mi izmami ogroman smiješak na usta baš svaki puta kada tamo sletim. Ovaj smiješak je u prvom redu radi moje zaljubljenosti u Martinique i sna da ću svoje penzionerske dane provest na ovom raju na zemlji. No, aerodrom istinski ima svoju dušu. Aerodrom je napravljen u kreolskom stilu, jedinstvena građevina je blago polukružno zakrivljena, što je čini jednim od najjednostavnijih i najugodnijih aerodroma na kojima sam bio. Vanjski dio aerodroma pun je palmi i ugodnog karipskog okruženja, što uz blagu klimu (26-30 stupnjeva celzijusa cijele godine) ostavlja nevjerojatan dojam, posebno ako dolazite zimi. Dva puta sam došao na Martinique iz zagrebačkih -10 stupnjeva na tamošnjih +30, pa je dojam stalnog sunca, palmi i karipskog egzotičnog cvijeća nešto što vas istinski obara s nogu. Kada na to dodate koktele sa originalnim martinikanskim rumom (preporučam JM Rhum), tempo „take it easy“ (ako netko dođe na sastanak, nastup ili snimanje tri sata kasnije to se smatra prihvatljivim) zbog čega kašnjenje aviona od sat vremena nije ništa neuobičajeno i „vrijedno živciranja“, ogromne ljubaznosti i gostoprimstva domaćeg stanovništva, pa i aerodromskog osoblja, te činjenicu da vas na aerodromu dočekaju kreolski bubnjevi i ljudi koji imaju naviku plesanja po cijele dane, jasno vam je zašto jedva čekam ponovo otići na ovaj aerodrom.

Pointe á Pitre na Guadeloupeu / Foto: Alen Šćuric

Još jedan francuski karipski aerodrom na koji sam sletio je Pointe á Pitre, na Guadeloupeu. Aerodrom ima dva odvojena terminala, prvi interkontinentalni na koji slijeću širokotrupci, ali i pokoja uskotrupna linija iz Europe, Sjeverne i Latinske Amerike, a koji je prilično neugledan i neudoban, te karipski terminal na kojem su stacionirani turbopropi za brojne kratke letove na okolne karipske otoke. Ovaj drugi je vrlo simpatičan maleni terminalčić sa osam gateova koji je potpuno okruglog oblika a iz gateova prošećete do aviona smještenog tek par metara od vrata. Od jednog do drugog terminala je kratka šetnjica po otvorenom, što obzirom na blagu klimu i ugodne temperature cijele godine ne predstavlja nikakav problem. No, pritom vidite i jedan simpatičan detalj ovog karipskog aerodroma. Naime, sortirnica je potpuno otvorena sa sve četiri strane, ima tek krov i ogradu prema strani gdje prolaze putnici. Ne treba čuditi, na otoku većina kuća nema stakla, nego tek otvore na zidovima koji se zatvaraju roletama kada se odlazi od kuće, a klima-uređaji ili grijalice su nepoznanica obzirom na savršenu temperaturu cijele godine. Iako je logično da je u takvim uvjetima sortirnica potpuno otvorena, jasno je da vas isto zapanji, ali i entuzijasta poput mene prilijepi sa fotoaparatom na ogradu neko vrijeme.

Idući tjedan ću pisati o štiklecima sa europskih aerodroma, a za dva tjedna o onima iz naše regije. Još jednom molim čitatelje da u komentarima podijele svoje zanimljiva iskustva sa aerodroma izvan Europe sa ostalim čitateljima. Sada, tijekom praznika, bar imamo vremena za nešto više pisanja, zar ne?

Svim katolicima i ostalim vjernicima koji slave Božić po Gregorijanskom kalendaru želim čestit Božić, puno božjeg blagoslova, te mir ljudima dobre volje.

Komentari

m

Ja sam imao jedan ludi transfer na (starom) Šeremetjevu. Prvo lokalni let iz Petrograda gdje te sa koferima šalju na pistu i pokazu ti „onaj“ tu154 ide za Moskvu. Dok dodjes do njega on odrula dalje i ti ostanes zbunjen stajati dok ti lokalci ne objasne doći ce drugi. Zatim let do moskve u tupolevu sa grafitima izrezbarenim nožem i brkatom stjuardesom kojoj je jedini zadatak mrko gledati putnike. Ali pravi show je počeo na Šeremetjevo2 gdje imaju na katu posebnu buksu za intelektualce poput mene koji su došli lokalnim letom a trebaju transfer na internacionalni Šeremetjevo1. Zatvore te unutra (doslovno zaključaju) i 45min neznas hoće li itko ikad doći. Na kraju dodje standardno mrko raspoložen rus koji te odvede u maršrutku i tamo započinje avantura. Vozaču kombija ni u jednom trenutku dok vozi poprijeko preko aerodroma ne pada na pamet da prati oznake, ne šljivi avione ni druga aerodromska vozila. Tako smo prošli ispod Iljušina, gurali se ispred tupoleva koji je isao prema pisti, dijagonalno prolazili preko aprona i na kraju nas ostavio na nekom gateu gdje je vidio da putnici izlaze prema avionu pa nam rekao neka tamo udjemo. Najzanimljivije je da mi je to tada bilo savršeno normalno :)

Odgovori
A

Ok. Al Rusija je tema iduceg tjedna. Sad smo na izvaneuropskim aerodromima…

U tom clanku cu i ja opisat slicno rusko iskustvo. Zapravo jos bitno cudnije. Tako da stvarno znam o cemu pricate…

S

Alene,
Da li ste koristili sajtove koji vam daju graficki prikaz svih vasih letova usput racunajuci preletenu razdaljinu, ukupno vreme letenja, statistiku aerodroma i drzava gde ste leteli kao i kalendarsku statistiku?
Toplo preporucujem

A

Ne. Kad sam ja krenuo letjeti najjaci komp je bio ZX Spektrum, mislim da je imak 64 kB. :-)

A ko bi sad upisao sve letove od prije?

Moze link svejedno da si mogu vodit statistiku za 2019? Hvala.

S

Moj prvi let je bio davne 1988 god BEG-SPU. Nazalost od tad nisam bio u Splitu.

https://my.flightradar24.com/

A

Moj 1986. ZAG-IST.

B

AKF…..1000 km od nigdje…..

Odgovori
A

Ne kuzim.

Sto je to AKF?

I

Aerodrom Kufra u Libiji.
Dovoljno je reci kako je Egipat 30 km istocno, Sudan 30 km juzno a Cad 30 km jugozapadno.
Sad znas otprilike u kakvoj se nedodjiji taj grad i aerodrom nalaze

Nema rijeci kojima bi se tamosnji manevri dali opisati.

Alene – Kufra, Libija predpostavljam

A

Aha, sad mi je jasnije… :-)

S

Insajderu, sto ne probas da opises te manevre?

A

I ne napiše ništa…

Definitivno najludje iskustvo kad sam putovao na Necker Island. Sleteli na Tortolu, tj. Beef island na medjunarodni aerodrom Terrance B. Lettsome :D. Posto su duvali jaki vetrovi u Twin Otter nisu mogli da stave sav prtljag i onda pocinje sou. Prvo smo pricali sa jednim covekom koji je docekao avion i kaze nam da se javimo na baggage claim. Tamo odemo i doceka nas – isti covek. Naravno pola ljudi nije dobilo prtljag i upute nas na info salter da ulozimo zalbe. Na info salteru nas ceka – ko drugi do opet isti taj sluzbenik :D. Prvo sam pomislio da nisu blizanci ili pak trojke, ali ne, isti covek. Za to vreme „aerodromska zgrada“ je puna kokosaka koje nisu birale mesto gde da se olaksaju, bukvalno sve je bilo zapljunuto kokosjim izmetom.

Odgovori
A

Imao sam ja slično iskustvo na letu iz Guadelupea na Martinique sa ATR 42 (ovaj na slici). I ostala prtljaga. Ali tamo avion ide svakih sat vremena, pa sam pričekao slijedeći sa mojom prtljagom za sat vremena. Ništa strašno.

A ovo sa istim čovjekom. Na Barra aerodromu (10.000 putnika godišnje ili 30-tak dnevno), to je izlgedalo ovako:

1. Kupite kartu kod Nancy (ne sječam se više imena, pa je hajmo ovako zvati), nazovete je kod kuće i dođete kod nje kod kuće po kartu.

2. Dođete na aerodrom tamo je na check inu Nancy.

3. Nancy uzme veše kofere i smjesti ih u avion

4. Na gateu je Nancy koja vas pozove da krenete prema avionu, provjeri bording pass i isprati vas do aviona. Kada je svih 9 putnika ušlo u avion, Nancy zaključa vrata….

5. …i sjedne za kokpit da vas odpilotira do Glasgowa.

Ludilo, zar ne?

Tko zna jel i oni imaju kokoši u terminalu? :-)

B

Ja glasam za Nancy 👍. Tako i mali avion može biti isplativ 😀

A

Da, da… one man show.

a

Vuce na Maggie iz Zivota na Sjeveru :)

A

Da, s tom razlikom što je Maggie imala jedan minijaturni charter avion za 3 putnika ili prijevoz omanjih cargo narudžbi, a ovdje govorimo o redovnim linijama sa nekih 6 tjednih polazaka (mislim da je bilo 3 dana po 2 polaska) + pokoji charter.

S

Kai tak? Neverovatan tekst sam čiato u nekom kontrolorskom časopisu. Nije postojao niti jedan minut slobodnog vremena na pss tokom otvorenosti aerodroma, od toga velika većina 747-ce. Baš zbog blizine staze za voženje PSS-u, bilo je ograničenje da samo tri aviona mogu biti na rulnici,jedan na početku, jedan na sredini i jedan na liniji pripreme. Neproverena informacija govori da su prilazni kl imali mesečnu platu od 40 000$ ….
Koh samui, teško je to opisati u ovim vremenima opterećenim sekuritijem i qualitijem ( ne zna se sta je gluplje) : ne postoji aerodromska zgrada, nego par ladara sa slamnatim krovovima ,bez ikakvih prozora, sve je otvoreno, klima je na naravno tropska, zemlja osmeha, a uz lagani koktel ( evric /*dva) putnici imaju mogućnost da budu izmasirani za cca 10 eura sa pogledom na PSS i avione ,twr…Od „terminala“ do platforme vozi vozić kao na Adi Ciganliji. tada je bilo 17 letova svaki dan za Bangkok sa Bangkok airways-om …
Tenerife North je takođe čuven i po najvećem udesu u civilnoj avijaciji ( 747 KLM i Pan Am) pisao detaljnije na svom blogu.
Šardža u UAE, aerodrom ko aerodrom, ali zato kontrolni toranj -ekološki. Menadžmentu je preskupo da poprave klimu na kupoli, tako da se leti na tričavih 45 celzijusa sa staklima i betonom iznad radi bez klime.

Odgovori
A

Ma da Kai Tak je bio stvarno ono posebno!

Hvala za ostala iskustva. Predobro! :-)

t

na nekom forumu prije par godina, možda baš nekom pilotskom jel znao sam ih čitat povremeno, sam naletio na pošalicu među pilotima koja govori da su slijećući na kai tak mogli gledat teve u stanovima ljudi u okolnim neboderima

@singaporćanac
o kojem blogu se radi ako može

A

bogami da… :-)

S

@touchmeduza
Ako nije protivno pravilima sajta evo ti linka sa reportažom, između ostalog BCN i MAD noću, TFN i TFS, danju. :)

vamostamos.blogspot.com/weight and balance

A

Meni ovaj link ne radi.

t

zahvaljujem

@alen link je malo neispravan ali uz pomoć googla sam pronašao:
http://vamostamos.blogspot.com/2015/01/weight-and-balance.html?m=1

A

Hvala.

B

Ako je suditi po nazivu, ja sam mislio da je ovaj prvi aerodrom u Zagorju 😎

Odgovori
A

Zagorju? Štiklec nije zagorska nego purgerska (zagrebacka) rijec :-)

B

Kai Tak 😀

A

???

B

Pa zar u Zakorju nije „svaka druga“ riječ „kaj“ a čini mi se da jevi čest odgovor „tak“…

Ili je bilo davno kada sam posjećivao Kumrovec… 🤔

A

A to je, „je nek kak“. A kak? Tak!

Ili Kaj Tak bi se sa zagorskog preveo kao Što Tako. Jedina razlika je što je Kai, ne Kaj, ali ko je takav gospon da jedno slovo gleda, kaj ne?

B

Tak 👍

A

Tak, tak!

V

Moj izbor tri aerodroma.

Duala, Kamerun,
Aerodrom okružen morskim lagunama u kojima žive slanovodni krokodili. Ništa neobično za videti krokodila kako šeta rulnicama ili pistom. Takođe interesantna pojava lokalne carine. Sleti avion iz Pariza, ugasi motore, istovare se kontejneri sa prtljagom i cargo. Iznenada iz pravca laguna stotine ljudi trkom preko platforme do aviona. Otvaraju kontejnere, uzimaju pakete i trk nazad ka lagunama. Kad skoro dođu do laguna pojavljuje se policijsko vozilo koje se kreće sporije od puža. Naravno, nikad nikoga ne stigne. Mesec dana sam leteo iz Duale 1997 i svaki dan je bila identična slika. Šta su krokodili radili tokom ovih trčanja, nemam pojma.

Kinšasa, Zair,
Svakodnevni let uveče Duala-Kinšasa-Najrobi, spavanje u Najrobiju, pa ujutro Najrobi-Kigali-Najrobi-Kinšasa-Duala. Kad se poleti iz Najrobija za Kinšasu, skoro pravolinijski se leti do piste u Kinšasi. U prilazu, a vidljivost je ogromna, vidimo pistu, crna kao ugalj. Prethodno veče bila sivo-asfaltne boje. Prvi kontakt sa kontrolom leta (tamo istovremeno vode saobraćaj na francuskom, ruskom i engleskom) kažu nam da usporimo. Mi usporimo. Odjednom gledamo kako se crna boja za piste razliva i postaje ona sivo-asfaltna. Zbunjeni slećemo, a oko piste hiljade ljudi, spavaju noću na pisti jer je najtoplija površina. Pre sletanja aviona aerodromska služba ih rasteruje, kako avion sleti, oni opet natrag na pistu. Inače sasvim je normalno da stanovništvo koristi prečicu preko piste kad ide sa jedne strane Aerodroma na drugu.
Na platformi je takav haos kakav nikada pre, niti kasnije nisam video, ali sve funkcioniše besprekorno. Sasvim je normalno da 150 putnika dijagonalno sa sve prtljagom prepešači do aviona sa leve strane platforme na desnu stranu, a da pri tome drugih 150 prepešači sa desne strane platforme na levu stranu. Ukrštaju se, ali nikad niko ne fali na letu za koji ima kartu. Neviđeno.

Abidžan, Obala Slonovače,
Aerodrom okružen sa duplom ogradom između koje je put po kome stalno kruže naoruzani vojnici u džipovima. Na svakih desetak metara upozorenje da prvo pucaju ako neko pokuša da preskoči ogradu, a onda pitaju gde si pošao. Svojim očima sam dva puta video kako su upucali ljude koji su pokušali da preskoče ograde. Na aerodromu Abidžan se stalno taksira sa snagom motora, čak i kad se stane, inače lopovi otvaraju bagažnike i kradu prtljag u toku taksiranja aviona.

Srećan Božić svima koji slave!

Odgovori
A

Woow, koja iskustva. I ja mislio da je Kai Tak i Longyearbyen nešto. Vladmirire kljanjam se do poda!

Hvala za čestitke…

Z

Kubanski aerodromi.
Dok je Varadero bar malkice sredjen, sletanje u Cayo Coco je bilo kao sletanje na nase aerodrome 60-in

Aruba 2000 je bio sok gdje pored piste je bio veliki broj ocerupanih 9-ki Air Arube i raznih egzoticnih aviona bez motora, delova krila itd.

Pittsburgh PA, ima jako interesantan dizajn. Aerodrom je kao krst u sredini i pristup je podzemnom zeleznicom. (pogledajte na mapi) Pored toga sok je velicina aerodroma sa tako malo saobracaja. Aerodrom ima veci kapacitet , broj pista i gate-ova od BEG i ZAG kombinovano a veci deo dana zvrlji prazan.

SeaTac sa tri piste jedna pored druge i kako rade operacije poletanja i sletanja.

La Guardia koja je bila gora od autobuske stanice, sada rade ogromnu rekonstrukciju.

Odgovori
A

Pittsburgh je 2017. imao 9 milijuna putnika, dakle i je veći od Beograda i Zagreba zajedno. No, on je nekada bio baza Americana. 2003. imao je čak 14,3 milijuna putnika. Danas je ipak samo blijeda slika velikog Pittsburgha. Od tuda i pretjerana infrastruktura.

N

Bila je 2008. godina, mali regionalni aerodrom Cedar Rapids, Iowa. Nas troje čekamo let do Čikaga pa dalje do Minhena, vracamo se sa razmene učenika.

Devojka sa kojom smo se vraćali pred put pozvala je profesionalnu pakerku (prvi put čuo tada da tako nešto postoji) da joj spakuje kofer a od svoje američke ljubavi dobila plišanog Mikija Mausa dimenzija 1,5m x 1m.

Naravno, kako obično te stvari idu, baš nju su izdvojili za random kontrolu. Ona plače, kuka, moli, priča kako smo gosti i stipendisti američke vlade, ma ništa ne pomaže…

Prvo otvaraju kofer koji je pakovala gore spomenuta profesionalna pakerka, gde stvari prilikom otvaranja bukvalno izleću skoro metar u visinu, baš kao u crtanim filmovima. Drugarica počinje da plače i paniči, jer apsolutno nema ideju, kako će(mo) sve to da vratimo nazad dok službenica nonšalantno prilazu Mikiju Mausu i dobro uvežbanim samurajskim potezom skida glavu sa njegovih ramena, gura ruku unutra i opipava postavu.

Naravno, drugarica (temperametna Vranjanka), diže toliku dževu i graju da smo privukli sve ljude sa aerodrom, što policiju i službenike, što redovne putnike, suza suzu stiže. Uspela je čak da omekša i srce neumoljive službenice koja je odnegde izvukla iglu i konac i pokušala na brzinu da zašije glavu džinovskog Mikija Mausa, što je za rezultat imalo da se drži na dva končića, dosta jadan prizor…

Scena kao iz filma Emira Kusturice koju nisam verovao da ću da doživim bilo gde, a kamoli na aerodromu u Americi.

Odgovori
A

Profesionalne pakerka? Ma da? I ja prvi put čujem.

Iskreno razmišljam napisati članak o neugodnostima na aerodromskim kontrolama.

N

Zaboravih da dodam moje iskustvo sa Pudongom – brzo, lagano, mislim da je bila čak samo jedna kontrola, u delu za taksije sve bilo uređeno, baš sam bio prijatno iznenađen.
Možda sam jedan od srećnika, ko bi ga znao, danas 5-oro ljudi ima 5 različitih doživljaja istog aerodroma sa kojeg su leteli iste godine. Mada vidim da i dalje imaju ove apsolutno uznemiravajuće odvratne itisone/tepihe (leteo 2015.) :D
Nekako mi se čini da su bacili akcenat na futuristički akcenat eksterijera, enterijer je stvarno grozan za takav jedan aerodrom svetskog ranga.

B

I meni je Miki uvijek bio sumnjiv…ali zamisli: jednokratna ljubav, profesionalna pakerka… Može se štošta ubaciti u Mikija malo žešče nego što ide u KLM koverte

A

Da izvana aerodrom izgeda svjetski izvana, posebno po noći kad dolazite, a one staklene stijene svjetle… Stvarno wow efekt. Ali iznutra… No, kao što rekoh meni je odlazna platforma bila nezaboravno kaotično, neuređeno, prebučno i stresno iskustvo.

E

Van Evrope, od velikih aerodroma na kojim sam bio, Shanghai, Seul, Doha, Hong Kong, Singapore, JFK, Mexico City, Rio de Janeiro, Sao Paulo,… uglavnom sam ih prolazio ne obaziruci se puno i u zurbi stici negdje drugdje (poslom ili kuci), jedino bi izdvojio estetski dojam koji mi se svidio na Changi Singapore. Na Brazilskim sam morao svaki put raditi expat ID pa mi Brazilska birokracije zamracila bilo kakav pogled. Za ostale velike mogu reci samo da su veliki, nista zanimljivo,…
Johanesburg, Lima, Vittoria, Adis Abeba, Luanda,… kao neki srednji(?). Adis Abeba je bio ok tj. iznad ocekivanja, Luanda katastrofa organizacijski prvenstveno zbog sati izgubljenih u cekanju u redu za nesto (check-in, kontrola dokumenata, sigurnosna kontrola, kontrola novca, druga sigurnosna kontrola,… a dogadalo se da nestane el.energije (full blackout) ili pak pad sistema kod imigracijskih vlasti.
Od egzoticnih mogu izdvojiti Manzanillo Mexico kojeg pamtim po kvaru na Cesni koja nas je nakon 40min leta tamo vratila pa su izvadili iz hangara aparat za varenje, a pola putnika odmah odustalo od leta. Ipak bio je lazni alarm (kvar na senzoru…). Bonaire,Nizozemski Antili, tropi a u cekaoni kilma nije radila. Macae Brazil, neuredna guzva pri ukrcaju na helicopter, nisi siguran kad ili da li uopce letis taj dan. Soyo Angola, „molim pokazite koji su vasi kuferi u onoj hrpi na stajanci pored aviona da ih mozemo ukrcati…

Odgovori
A

Hvala na ovim iskustvima.

Pokazivanje na kofer… o da, to mi se nekoliko puta desilo. Za ne povjerovati, zar ne?

I

Evo da i ja nesto napisem…
Pocnimo od najmanjeg aerodroma na kojem sam bio, DuBois regional airport na sjeveru Pennsylvanije. Letio sam aviokompanijom Silver air sa Dullesa to DuBoisa nekim malim SAAB propelercem, sletim na aerodrom i doceka me nesto u stilu Losinjskog, mozda i manjeg aerodroma. Najzanimljivije od svega, aerodrom je TSA approved, a rengen se nalazi u cekaoni, pokraj trake za prtljagu koja se cekira. Business lounge je u biti drveni stol u kutu te cekaone na kojoj stoji stari zicani telefon.
Proveo sam u cekaoni jedno 2 sata, jedini koji su prolazili kroz terminal su lokalni hillbilly-i (sa kariranim kosuljama, blatnjavim cizmama i prljavim trapericama), koji su koristili aerodromski birc za pauzu.

Opcenito su mi USA zracne luke izuzetno dosadne i sterilne, izuzev mozda Detroita (Delta terminala) ili nekih manjih regionalnih aerodroma, ali jedna stvar me kod njih fascinira je uporaba tapisona, koji stvaraju puno ugodniji ambijent umjesto nekih drugih sjajnih povrsina. Primjerice Hartsfield je izvana uzasnog izgleda, no dok ste unutra imate potpuno drugaciji osjecaj…
Veliki broj zracnih luka u SADu je upravo zrtva bezveznog nadogradjivanja, pa u biti dobijete cudne terminale, prolaze koji nemaju smisla i sl. Osobito bi tu uzeo u primjer Charlotte, Newark, O’Hare i Philly.
Nevjerojatan mi je Pittsburgh, koji je u biti ogroman terminal, a prazan. Pomalo je tuzno hodati po terminalu (u obliku kriza) a dva tri aviona spojena na mostovima…

Da promjenimo malo podrucje planete, letio sam kroz stari terminal u Dohi, to je bio uzas. Morao sam (silom prilika) na wc tamo, a vrata kabina ili potrgana ili polupana, pa je sve bilo vidljivo. Terminal je uzasno guzvovit, prakticki sam izbjegavao ljude, hodao slalom.
Slazem se sa vama vezano za KLIA… Vrhunski terminal, uredjen jako lijepo, moderno sa detaljima malajske kulture, domestic terminal odvojen od international terminala, ugodna voznja vlakom. A mozda najbolji dio svega je slijetanje, preko Kuala Lumpura i Putrajaye, pa pogled na brodove u Indijskom oceanu i na ocean palmi sa druge strane.
Ali najgori dio je sok kad izidjete van, temperatura vani 32 stupnja a vlaznost 95%. No meni, koji sam tri puta koristio tu zracnu luku, to je samo dašak šarma.

Da zgotovim, odlicna tema, da se malo opustimo od negativnosti. Bas je uzitak malo razmisljati o tome svemu.

Odgovori
A

Joj da. Ova vlaga u Maleziji ubija. Na Borneu je još gore. Ja sam tamo bio u studenom. Od vlage se nije dalo disat. Nakon pola sata dišete na škrge, doslovce sjednete na renzol i pokušavate uloviti dah zraka. Klimatizirana soba (trgovina, taxi, restoran…) je bogom dana stvar koju doživljavate kao dar s neba. A kad izađete na balkon kao da ste ušli na zatvoren bazen.

Hvala za ova ostala iskustva. Vrlo interesantno.

I

Moram napomenuti moje prvo iskustvo na LaGuardiji… Dodjem tamo sa Deltom, i prvo sto odem traziti je nesto za klopu.
A terminal uzasan. Sva hrana je ona artisan healthy klopa, naravno pre skupa, nigdje obicni fast-food ili barem Sbarro, sve vrvi poslovnjacima koji piju preskupe vode i Starbucks kave.
Slicno je i sa Reagan aerodromom u Washingtonu.

Jedna od interesantnih stvari mi je Dulles, malo izvan D.C.a, imaju podzemni vlak koji povezuje terminale, ali i neke gigantske autobuse koji izgledaju kao da su dosli iz Zvjezdanih staza. Sve je to pomalo apsurdno kad dodjete do posljednjih regional jet gateova, koji su u biti hodnici na stajanci, a na obje strane Bombardieri koji lete do raznih malih gradova po cijelom istoku.

Jedno od zanimljivijih iskustava je Northwest Arkansas regional airport, koji se opsluzuje grad nego regiju, i svoje postojanje moze zahvaliti korporaciji Walmart koja nedaleko ima sjediste. Pomalo konzervativna u odnosu na novije, osobito Azijske aerodrome, ali ukusno sredjena. Naravno, nepregledne ravnice i pasnjaci upotpunjuju dojam pomalo posebnog aerodroma.

Nego, imam zanimljivo pitanje, da li postoji ijedna zracna luka u SADu koja nema “sports bar & restaurant”?

A

Prezanimljivo. Dajte dalje Ivane…

I

Nije nuzno moje iskustvo, tudje je ali ja sudjelujem u tome. Naime, cesto sam letio kroz Atlantu (u prosjeku jedanput tjedno) pa sam tako jedan dan preko Skypea razgovarao sa familijom koji su ovdje u Zagrebu. Kaze meni sogor “Ajde okreni kameru da vidim kako vani izgleda”
Montirao iPad na klupu, i sogor je preko pola sata gledao avione kako neprestano uzlijecu, prakticki svake minute ili dvije bi jedan prosao velikom brzinom. Usprkos tome sto smo mi navikli na mega aerodrome, ponekad zaboravimo da je za vecinu ljudi Zagreb “wau” zracna luka…

Da se nadovezem na Nancy, tako je slicno sa regionalnim aerodromima u SADu. Zivio sam u gradicu Asheville u Sjevernoj Karolini, i cesto sam koristio regionalni aerodrom tamo. Nema poslovnica za karte, isti covjek, nazovimo ga Jeff, radi na check in-u, pomaze ljudima na self check in-u, odlazi do gatea i tamo kontrolira karte.
Jeff dodje od doma kad slijece US Airways, pa kad zgotovi sa svima opet ode doma.
Kad Delta slijece Bruce ima slicnu zadacu kao i Jeff.
Inace, ti mali regionalni aerodromcici su mi odlicni, potpuno drugaciji koncept od malih zracnih luka u Europi, nekako su cozy, a usprkos velicini svi aviomostove, nekakvu galerijicu slika ili drugih umjetnina. Stvarno se trude promovirati lokalne znamenitosti.

Netko je spomenuo da na jednom terminalu postoji vlak koji povezuje gateove-slicni koncept postoji i na Deltinom terminalu u Detroitu. Idu gateovi, pa cekaonice, prolazi za pjesake i pokretne trake pa opet prolazi i onda ducani, a iznad ducana besuman vlak.

Zracna luka u Lansingu (savezna drzava Michigan) ima na ulazu 1:1 model prepiljenog Buicka na pola, Pittsburgh ima kostur dinosaura, Tampa ima mali vlakic koji povezuje parking garaze, a u vagon nebi stala ni Peglica.

No ponavljam, KLIA. Kad sam prvi put dosao tamo, prodjem baggage claim, i cekaju me klizna vrata. Otvore se, i odjednom brdo maskiranih likova, punih palminih lisca i trske poceli plesati i skakati oko mene. Oprostite na izrazu, ali sam se usrao kao rijetko kada. Ja onako nevin, nemam pojma sto me tocno ceka, prvi puta u zivotu u Aziji, i onda tako nesto. Naime, te 2014 je pocela neka nova turisticka kampanja u Maleziji, bazirana na raznovrsnosti i svemu, a ovo im je bio nacin da to pokazu…

A

Hvala na još iskustava.

S

Pozz.. Čitam ova pozitivna i negativna iskustva pa da se ja javim sa par.. Polazak sa praškog vojnog aerodroma Kbely sa A319 češkog ratnog zrakoplovstva za KAIA odn. Kabul Afganistan.. 6,5 sati leta i konačno ujutro oko 7 slijetanje u Kabul samo prvo krug iznad cijelog grada na 3000 ft i poravnjavanje sa pistom iznad kučica koje su na brdu iznad Kabula[Kabul je na 1800 m n/v u kotlini okružen brdima] u isčekivanju da ti ne doleti nekakva raketa.. Nije baš ugodno, ali prošlo sve ok, slijetjeli na vojni dio aerodroma… Na međunarodni dio danas normalno slijeću i Turkish, Emirates i ost..
Pozitivno iskustvo je bilo kad sam letio sa Ataturka (Istanbul) koji je ogroman aerodrom sa puno sadržaja, ali bezličan i sa dvije piste na koje nonstop polijeću i slijeću avioni na Seeb Intenational Muscat (Oman) na stari terminal (već je otvoren novi ogromni terminal).. Sam let je bio noćni i trajao je oko 5 sati, a posebno nezaboravno iskustvo je let direktno preko Dubaija po noći bez oblaka i pogled na taj grad je wow.. Bili smo na nekih bar po mojem osjećaju na nekih 25000 ft iznad grada i već bili u procesu spuštanja direktno u pravcu piste za Muscat… Stari terminal je bio jako lijep,vrlo čist sa velikim djutićem i ugodnim osobljem.. Sretan Božić svima…

Odgovori
A

Hvala za ovo iskutvo. Pogled na Dubai, prelet preko grada, tipične slike Burj Khalife ili onih umjetnih otoka, nezaboravno. Ispucao sam valjada 100 fotki kroz prozor aviona.

m

само да изнесем своје искуство Шереметово јесен 89 лет за Ханој, то је непоновљиво искуство, јуриш вијетнамских путника на кордон аеродромске унутрашње војске. многи вијетнамци би добили посао у НФЛ-у као тркачи, заиста нестварна слика. а онда се путник сушти кроз пасошку контролу, попуцају стакла, а ње-га ухвате пред уласком у авион.

а посебан доживљај, летови на унутрашљим лини-јама, велики Иљушин, а део путника стоји са кофе-рима у авиону, кад слеће или полеће они седну на под. или лет Ту-104, незаборавно, летећи трамвај шкрипи, распада се, лети на минус 50, али не пада

Odgovori
A

Ovo stajanje i sjedenje na podu je bila realnost još osamdesetih i u JAT-u, a gdje neće….

Hvala na iskustvu!

J

Opet ste me odusevili svojom kolumnom pa resih da i ja dam malo doprinosa. Putujuci po svetu i obilazeci razne krajeve dosao sam do svoje top liste najboljih i najgorih aerodroma. Najbolji aerodrom od velikih je Changi u Singapuru. Najlosiji aerodromi su mi JFK i Sheremetjevo II. Ali ubedljivo najcudniji aerodrom na kome sam boravio je u glavnom gradu Laosa Vientjanu. Mislim da se zove Vataj i sastoji se od medjunarodnog i domaceg terminala. Kada smo sleteli letom iz Singapura koji je trajao skoro 3 sata lagano smo se kretali nekim „terasama“ do aerodromske zgrade a u prizemlju vidim kako radnik koji verovatno radi na prihvatu i otpremi prtljaga bukvalno spava na jednoj od prikolica koje sluze za prevoz kofera i nikome to ne smeta. Sutradan kada sam cekao svoj poslednji let ka odredistu na domacem terminalu rano ujutru pojavljuju se ljudi evropskog ili australskog izgleda u radnim odelima koji su krenuli na posao. Voze se avionom 2x dnevno i od prtljaga svako ima ranac ili torbicu gde je najverovatnije racunar i jos po neka fascikla. Tu sam video koliko su laosani opusteni ljudi. Tek tada sam se ukrcao u Atr72-500 shvatio sam da u ruci drzim 1.5l vode koju sam maznuo iz hotela jer u takvim zemljama ako zelite da sacuvate zdravlje morate cak i zube da perete flasiranom vodom. E da jos nesto na letu od Singapura do Vientjana posada kao pice nudi i pivo u limenkama. Ja alkohol ne pijem ali ovi laosani bas cepaju pivo i to sa ledom. Ne ohladjeno nego sa Ledom. Posle krsceg vremena od konzumacije nekako svi pohrlise u toalet…

Odgovori
A

Da se vodom peru i zubi sam doživio u bar 30-tak zemalja svijeta, možda i više. Čak i za Kinu nam je to preporučio Institut za javno zdravstvo.

Hvala za ovo iskustvo iz Laosa. Baš zgodno iskustvo. A radnik koji spava na kolicima i nije baš tako rijetka pojava u egzotičnim zemljama posebno na manjim aerodromima.

A

I da… hvala na pohvalama!

N

Billy Bishop Airport – Toronto.
Aerodrom na otoku ispred Torontskih nebodera, iznimno zanimljiv zalet prema vodi sa Q400, i onda u visine..
Porter Airlines je glavni operater na aerodromu a sam aerodrom mi je ostao u sjećanju kao jedini aerodrom na svijetu gdje u lounge-u apsolutno svi putnici imaju besplatnu kavu, vodu, gazirani sok, grickalice i kekse.
Fascinantno.

Odgovori
A

Da proučavao sam ovaj aerodrom. Porter tamo ima 21 liniju (sječam se dok je imao samo 1), FlyGTA 3 i Air Canada Expres 1. Air Canada je pokušala tamo stacionirati nekoliko Q400 i parirati Porteru, tj. maknuti ga sa tržišta, ali nije uspjela.

Vrlo fascinantan aerodrom, još više Porter kao kompanija.

B

Ima i čudnijih stvari (tj. Nema više) Nisam bio, al mi pričao čovjek iz prve ruke, ima svoju Cessnu Citation i radio je neki veći posao u Libiji. Aerodrom (nisam zapamtio koji) imao besplatno slijetanje i besplatno gorivo. Valjda je to bio način da privuče letove (turiste, poslovne ljude…). Naravno, to je bilo za vrijeme Gadafija, od kako je došla „demokratija“ nisam siguran da je i aerodrom više tamo.

A

Puno toga je bilo u Libiji besplatno ili jeftino toliko da se simbolično plačalo za vrijeme Gadafija (školovanje, kruh, struja, zdravstvo…) i sve je nestalo sa „demokracijom“, a uz to došao građanski rat i krvoproliče.

Pričao mi Marko Cvijin o tome koliko je jeftino letjeti u Libiji. Njegov jedan F-100 je svakih 15 dana odletio dolje letjet za Petroair (radio je 4-6 legova dnevno iz bušotina do Tripolija i nazad) sa novom posadom, a drugi se vračao sa starom posadom u Zagreb (smjena posada i održavanje). Kaže da je punio u Libiji do čepa koliko je gorivo bilo jeftino, a to nitko ne radi jel više goriva = teži avion = veća potrošnja, osim ako je gotivo toliko jeftino da poslije još u Zagrebu jeftino letiš na onom što ti preostane u rezervoaru.

Z

@Nikola
CYTZ je jedini aerodrom u krugu 300 km na koji nisam sleteo kao pilot. Imaju landing fee i dok to prodje kroz sve fakture $25.00 fee je bio $75.00
Navosno su kafu i shortbread kolacice ukinuli pre dva meseca. Meni licno ne odgovara jer sam na 15 min od CYYZ-a

N

@ZZ
Na Billy Bishopu sam bio početkom šestog mjeseca ove (2018.) godine, letio sa Porterom u Chicago. Kakve su promjene uslijedile, ne bih znao.
U povratku iz Chicaga smo kasnili oko 2h u startu pa nismo smjeli sletjeti na Billy Bishop jer su operacije zabranjene nakon 23h (ako sam dobro zapamtio), pa smo sletjeli u Waterloo International. Stari zagrebački aerodrom je institucija za taj Waterloo :)
no odgovaralo nam je pošto smo do smještaja imali 30ak minuta autom..

U svakom slučaju Porter Airlines I CYTZ su mi jedni od najboljih iskustava do sada (splet okolnosti valjda). Kuriozitet je i podvodni pješački tunel između obale i aerodroma.

A

Osobno sam fasciniran Porterovim business modelom. Svako toliko odem vidjeti sto je tamo novo.

Z

A da li ste znali da redovna najkraca trajektna linija na svetu ide iz Toronta do Toronto Ostrva. Putovanje trajektom traje citavih 45 sekundi sa isplovlajvanjem i uplovljavanjem preko kanala sirokog 120 metara.

Vlasnik aerodroma i zemlje je Toronto Port Authority, terminala je bio Porter (sada je neki konzorcij) a zemlje sa druge strane je grad.
Pokusaj pravljenja mosta vruca tema par zadnjih desetljeca. Pokusaj je propao par puta jer politicari koji vode deo grada koji je pored aerodroma ne dopustaju gradnju mosta. Ugovor sa gradom definise i rezim rade, zabranu sletanja mlaznih aviona bez obzira sto autoput pored pravi 10x vecu buku itd.

Porterov model je odlican narocito za poslovne ljude koji putuju u centar grada. U ternutku kada sednete u taksi na Pearson-u vi ste maltene na sastanku. Ima besplatni shuttle.

Inace Porter je popio veliki minus kod putnika za ukidanje kafe i kolacica po cemu je bio poznat. https://onemileatatime.com/porter-airlines-eliminates-free-drinks-snacks/

A

Pa upravo to i jest nicha koju je Porter nanjušio. Red letenja je prilagođen poslovnim putnicima, frekvencije su velike (npr. Toronto-New York ima 14 polazaka, doslovce svakih sat vremena, Toronto-Montreal 15 polazaka, isto tako svakih sat vremena, linije imaju bar po tri dnevna polaska, a večina 6), usluga je bila prilagođena business putnicima, tako da je Q400 imao samo 66 mjesta (no vidim da su sada povećali na 74, pa se to očito mijenja). Porter je htio i uvesti CS100 (htjeli su naručiti čak 30 komada), ali su vlasti odlučile da neće produžavati pistu i spriječio Porter da krene u veće avione i na duže linije, pa je flota ostala na Q400. Inače, Porter i da želi ne može imati maksimalnih 78 sjedala u Q400 jer Billy Bishop ima prekratku pistu, pa moraju imati restrikciju.

M

Hvala Alene na interesantnoj temi i lepim dopunama ostalih čitalaca.

Imam u proseku oko 60 letova godišnje koji se odvijaju po svim kontinentima. Tako sam imao u poslednjih 17 godina mnogo raznih aerodroma, mali i veliki, lepi i ružni, novi i stari.
Mnogo mi se dopada Changi/Singapur, koji ima mnogo sadržaja i zato nikad nije dosadan. Inače azijski aerodromi su mnogo dobri i dobro organizovani.
Ali hteo bi da skrenem pažnju na jedan mali aerodrom gde sam sleteo više od 15 puta, a to je Paramaribo u Surinamu. On je udaljen oko 45km od grada i nalazi se u džungli. Postoji samo iz Amsterdama linija iz Evrope i to sa 747 koji se spusta niz oblake i samo se vidi džungla a ništa nije okolo aerodroma naseljeno. Poslednjih par metera pre sletanja pojavi se pista i na kraju piste mala aerodrmska zgrada. Od aviona do zgrade se ide peške i kad krene kiša, to je pravi doživljaj.
Imao sam tu sreću isto da sletim na čuveni sveti Martin u Karibama, gde je plaža 10m ispod točkova 747 kad sleće.
Toliko od mene.
Pozdrav

Odgovori
A

U Surinamu, Miki? Pobogu pa što ste radili tamo?

Ovaj St.Maarten aerodrom je stvarno egzotičan i spada u top 10 aerodroma. Toliko videa je snimljeno o njemu. Nemalo puta ljudi odlete u more od trustova motora, ili se drže za ogradu pa lelujaju ko zastave :-)

a

Changi Singapur – sletio sam tamo sa znanjem da je to Zracna Luka nroj 1 u svijetu, sto sam dozivljavao pomalo pretencioznim, ali nakon provedenog vremena tamo, mogu samo reci da se slazem. Umjetnicke instalacije (kinetic rain je hipnotican) i ‘male’ specificnosti kao recimo da do udaljenih gateova na terminalu vozi vlak (koji u nekim drugim zracnim lukama vozi izmedju terminala). Prilaz iznad nepreglednog broja brodova usidrenih oko SIngapura je nesto posebno.

Incheoun Seoul – uz Singapur uvijek u vrhu, potpuno opravdano. Iznenadila me mirnoca, a najvise me odusevio prostor oko loungea koji je na uzvisenom dijelu, pun i oku i tijelu ugodnih lezaljki sa pogledom na stajanku.

KLIA (2) – novi terminal, zacudjujuc kontrast izmedju airsidea koji mi djeluje jeftino i kaoticno na kontroli i landsidea koji je sasvim OK.

Soekarno–Hatta Jakarta – bio sam na starom terminalu samo i mogu reci da je najcudnija arhitektura ikoje zracne luke gdje sam bio. Maltene jako razvucena jednokatnica, puna crvenih crijepastih krovica, podsjetila me na arhitekturu jadranske obale iz ranijih desetljeca. Na izlazu sve puno taksista koji se bore za musterije. To je samo lagana naznaka koji ipak nikako ne moze pripremiti covjeka na sam grad :)

Dubai – nakon Incheona i Changia ova zracna luka mi je bila potpuno razocaranje. Prekaoticno i prenabacano, sa terminalom koji nije napravljen za putnika nego za Emirates. Bilo je 1 ujutro po lokalnom vremenu, i na terminalu se jedva moglo naci mjesto za sjedenje. Kao suputnika sam imao pusaca, i kao neugodna ali ipak zabavna crtica je bio put do pusackog prostora na jednom kraju terminala, za koju se ispostavilo da je zatvoren, a jedina alternativa je bila na potpuno drugom kraju terminala. Setnja s kraja na kraj terminala (tj concoursea) nam je ubila dobar komad vremena :) Neizravno vezano uz zracnu luku – ako zelite u petak ujutro doci do zracne luke iz grada, ne racunajte na metro.

Montreal – na njega sam samo sletio, i zapravo ga se uopce ne sjecam.

Toronto – ne sjecam ga se ni po cemu, osim da je to jedina zracna luka u kojoj sam bio jedan od onih putnika koji spavaju na klupi ili u ovom slucaju na (ne potpuno neugodnom) podu djecje igraonice jer su sve klupe bile zauzete. USA immigration prije leta za SAD je bio najneljubazniji s kojim sam se sreo.

Newark – dosta sam zdvojan po pitanju ove zracne luke. S jedne strane ne mogu poreci funkcionalnost (terminal B), gdje unatoc dolasku sat vremena prije boardanja, uspijem obaviti drop-off i security. S druge strane prostor granicne kontrole i securitya je toliko skucen i nabacan da je potrebna psihicka priprema za cekanje u redu tamo. To je pretpostavljam posljedica toga sto airside nije jedan cjelovit prostor, nego hrpa odvojenih skupova gateova. Posljedica toga je i sto loungevi nisu airside, nego landside, sto je daleko najveci nedostatak. Jos jedna specificnost na dolasku je sto je pri dolasku koridor od zrakoplova do immigrationa prilicno dugacak i vodi cijelim putem po obodu zgrade, tako da se pri prolazu ‘zaklanja’ pogled ekipi u loungevima.

JFK – jednom sam sletao i polijetao s JFK-a, i to pri prvom dolasku u NYC, pa su mi sjecanja na njega ‘prebrisana’ EWR-om. Ono sto je zajednicko njemu i EWR-u je apsolutno ocajna povezanost sa gradom javnim prijevozom. I jedna i druga zracna luka iziskuju da presjedate sa gradskog javnog prijevoza na njihov interni AirTrain. EWR k tome zahtjeva koristenje Jersey Transita s Penn Stationa sto bi Dante vjerojatno opisao kao bonus krug pakla. Nakon Changia, Incheona, pa cak i KLIA-e(!), koji imaju vlak integriran u samu zracnu luku, to je daleko najvece razocaranje ovih zracnih luka (a bome ih ima jos). LaGuardiu koju je povezana jedino busom ne vrijedi ni komentirati.

Ronald Reagan Washington National Airport, Washington DC – Pravi americki ‘seoska’ zracna luka. Ipak, ako dolazite iz Kanade ili USA u DC preporucam ga iz tri razloga – immigration se obavlja na kanadskoj strani prije leta, od same luke do grada dostupan je metro sto je za americke pojmove nevjerojatno (a i sam DC metro je potrebno iskusiti), te zadnje i najbitnije – prilaz. Prilaz je direktno iznad Potomaca, sa capitolom i svim oko njega na jednoj strani i Pentagonom na drugoj. Definitivno uzmite sjedalo kraj prozora za let tamo. Poslije sam u samom gradu gledao kako zrakoplovi jedan za drugim slecu na 100njak metara visine i samo 1km udaljenosti od Bijele Kuce, a prije toga sam mislio kako je vidjeti zrakoplov iznad Manhattana nesto cudno :)

SeaTac, Seattle – Vjerojatno najugodnija sjevernoamericka zracna luka u kojoj sam bio. Cisto i uredno, a cak niti ne dominiraju tepisoni koji u ostatku americkih zracnih luka izgledaju tako staro, ofucano i demode, vec slicnije europskom senzibilitetu, dominantne su plocice. Dosta daleko od samog grada, narocito u usporedbi s Boeing Fieldom.

Odgovori
A

Hvala Vam puno na ovom iscrpnom izvješču.

Ovo sa sjedenjem u Dabaiu je istina. Nas 25 je bez srama posjedalo na pad. I nismo bili jedini, čak nas nitko nije čudno gledao. Bilo je ljudi koji su tako i spavali na podu. Pušačke zone su vrlo luksuzne i imaju dovoljno mjesta. Istina samo su dvije ne dva kraja 3. terminala, a u isto to vrijeme noći obije su radile. Posebno atraktivne su ležaljke sa pogledom na apron u pušačkim zonama. No, ako želite ubiti vrijeme u dutyčima, u jednom od brojnih i različitih restorana, te ogromnom broju različitih VIP i kartičnih loža, istinski imate što raditi u Dubaiu.

Z

Vecina Americkih aerodroma nisu tako sredjeni kao aerodromi u Evropi (ako izbacimo CDG) ili Aziji (Changi, Hong Kong, Bankok)

Par ljudi iz Toronta koristi EWR jer se brze stize sa Penn-stationa nego sa LGA koja je trenutno u haosu sa prevozom zbog rekonstrukcije. Pre dve nedelje nam je trebalo u nedelju uvece 1 i 30 min sa Mid Manhattan-a go LGA
Meni su svi letovi bili konekcije na EWR-u i United-ov lounge mi je ostavio lep dojam.

Za SeaTac se ne bih slozio u potpunosti. Kroz njega prolazim barem 5 puta godisnje godinama i nista se nije promenilo. Gate check je nekako nabijen, prtljag sam uzimao samo part puta i citava zona je bila malo klaustrofobicna sa onim niskim plafonima. Barem se Duty Free popravio, svojevremeno je bilo koja trafika u Beogradu ili Zagrebu imala bolji izbor alkohola i cigareta. Red za TSA zna biti duzi nego priority.
Savet, – ne uzimajte Uber, jer je guzva tolika i ceka se po 20 min za razliku od taksija, pored koga prodjete da bi stigli na mesto gde se ceka Uber. Uber XL jedino moze stati na terminalu da vas uzme.

A

Zašto smatrate da je CDG izuzetak? Evo u drugom nastavku upravo jako puno pišem o CDG.

M

Da li neko koristi ovaj sajt?
https://my.flightradar24.com/

Odgovori
A

Hahaha… naravno, već godinama. Imam ga i na kompju, i na laptopu, i na mobitelu.

To mi je glavna informacija o tome gdje mi je avion u koji se trebam ukrcati, ali i informacija o rerutiranjima, kašnjenjima i korištenjima drugih avio kompanija za linije kompanija u regiji.

Z

@Mile
Instalirajte flightaware na mobilni. Mozete imati informaciju pre nego gate agent objavi. Mene je spasilo dva puta kada su otkazivali let. Mirno se dosetkate do ticket agenta sa osmehom pre nego sto 150 putnika krene za tobom bez obzira na status.
P.S.
Drugi put je bilo u BEG zbog magle u AMS. Poslao sam suprugu po prtljag, kazem sluzbenici „Da li hocete da vam donesem kafu (ja placam) jer sada ce vam doci 120 ljudi koji su izgubili konekciju.“ Kafa je stigla pre putnika skupa i let sutradan sa 5 od 7 slobodnih mesta mesta do Pariza i to u business-u.

A

No to je iskreno dobar savijet. Posebno ovaj za kavu. Mijenjat kavu za business klasu…. svaka cast majstore.

G

Poštovanje Alene, hvala na još jednom članku i srećan Božić, kao i svima ostalima koji slave.

S obzirom da Evropa nije tema današnjeg članka, ostaviću par „egzotičnih“ aerodroma za drugi put. Kako nisam mnogo putovao van Evrope, jedini aerodrom koji mi je ostao u sećanju je onaj u Punta Kani, Dominikanska Republika – otvoren, pokriven trskom, bez stakla/prozora, a opet funkcionalan i moderan (koliko bi se moglo očekivati na tropskom ostrvu). Kada izađete i ukrcate se u neki kombi ili autobus koj itreba da vas odvedu na konačnu destinaciju, ubrzo izađete na veoma moderne auto-puteve, koji međutim svako malo imaju ležeće policajce. Kad kažem ležeće policajce, bolje da sam rekao tenkovske prepreke – vozilo mora u prvoj da ih prelazi.

Odgovori
A

Pokriven trskom? No, to još nisam doživio…

Z

Bravo Golube

Pokusavao sam de se setim koji je od aerodroma pokriven trskom :)

G

Da, a opet izgleda lepo, gotovo kao da ste sleteli pravo u neki rezort. Plus, taj aerodrom je prosle godine opsluzio preko 7 miliona putnika… :)

B

U posljednje vrijeme me nervira staklo, inox, mermer… Trska je pravo osvježenje, šteta što nije za naše klimatsko područje… :-)

A

Joj da. To je ziva istina. Sve je manje terminala koji nisu beton i staklo. Sve su si slicniji terminali diljem svijeta…

I hvala Golub za bozicne cestitke. I Vama svako dobro.

V

Peking, Kina – Izlazak iz terminala i ulazak u direktan vlak/metro do centra grada, wow, dosta futuristički, ostavlja odličan dojam.

Xian, Kina – došao sam na knap iz nekog bezveznog razloga, kao… lako ću ja vidjeti gdje je check in šalter i biti ću brz. Šipak, nisam računao da će sve, ali baš sve biti napisano na kineskom. Nisam imao pojma ni koji je logo moje kompanije pa nisam imao pojma na koju stranu krenuti… a žurio sam. Našao se ipak netko od domaćih da mi pomogne pa su me prebacivali preko redova da stignem na let. To je kada si nepotrebno kompliciraš život.

Colombo (Negombo), Sri Lanka – Izađeš iz aviona na terminal i misliš si kako je iznenađujuće dobro sređen. Prije izlaska na ulicu prođeš pored nekakvih limova, praktički hodaš po otvorenom gradilištu i pitaš se…wtf je ovo? Radovi su bili u toku a putnici su išli preko toga.

Delhi, Indija – beskrajno sivilo i zapuštenost, pacov koji je dijagonalno pretrčao oveću prostoriju u kojoj sam si preslagivao prtljagu. Dosadni taksisti koji su me pošto poto htjeli voziti u grad iako sam odlučio čekati jutro. Odustali tek kada je jedan od njih zaspao na sjedalu do mene i ostalima zauzeo mjesto. Do tada su se izmjenjivali, kako bi koji vidio da se ne dam, otišao bi a drugi sjeo do mene i okušao sreću :)

Casablanca, Maroko – crknuli su monitori iznad pokretnih traka za prtljagu pa su kredama ispisivali brojeve letova na nekakvim pločama

Damask, Sirija (godinu prije rata), odlazni dio terminala, manjak wc-aa, nevjerojatno klimave i neudobne stolice. Nešto najgore što sam vidio na takvim mjestima.

Bogota, Kolumbija – tko bi rekao da su toliko organizirani: prije izlaska iz prostorije preuzimanja prtljage obavezno su provjeravali da li prtljaga koju nosiš stvarno pripada tebi. To nisam nigdje vidio osim tamo. Odlično organizirano bukiranje taksija, nema varanja, nema stresa.
Na odlaznom terminalu, puno policajaca sa psima, tu i tamo bi se psi potukli pa je bilo cirkusa. Kontrole i kontrole, zadnja prije ulaska u avion. Sjećam se kako je službena osoba jednom putniku prebrojavala novac, dolare….. puuuno dolara, debeli svežanj.

Medellin, Kolumbija (mali gradski aerodrom) – nakon sati i sati čekanja otkazanog leta bilo je to jedno od najljepših slijetanja ikad. Polako vijugajući između zgrada po sunčanom vremenu i uz velike vataste oblake i tako sve to touch downa. Da mi je samo to ponoviti…

Leticia, Kolumbija – amazonski vruće. Dođeš iz kišne Bogote u zimskoj odjeći i osjećaš se blesavo onako odjeven na onoj vrućini. Na odlasku dođeš u ljetnjem izdanju pa se na aerodromu presvlačiš u zimsko izdanje. Terminal kao malo veća garaža.

Popayan, Kolumbija – let kasnio i kasnio, nitko nije znao zašto. Onda smo vidjeli grupicu vojnika kako gura nekakv helikopter. Bio je u kvaru i dok ga nisu maknuli ona dva leta u križ koja tamo slete nisu mogla ni krenuti. Ne znam šta se čekalo toliko dugo da ga pomaknu, moguće da su tražili montažne privremene kotače uz pomoć kojih su ga vukli.

Odgovori
A

Hvala puno na ovim iskustvima. Ziva egzotika…

Z

Toronto Pearson ima dva terminala. Terminal 1 i Terminal 3. Novi Terminal 1 izgradjen na mestu gde su bili stari kec i dvojka.
Dizajn je interesantan i ako pogledate iz satelita izgleda kao srp i cekic, samo naopako okrenuti. T1 je cist, lep funkcionalan i dosta efikasan. Cak imate i gradsku zeleznicu koja stize u centar grada za 30 min.
Ako letite iz EU ili USA prtljag vam cekriraju na krajnju destinaciju izuzev ako vam carinik ne kaze da morate podici prtljag i proci carinu (imaju digitalni snimak). Ako letite za USA iz Evrope ili Azije prolazite samo US carinu u Torontu gde je red jako kratak. U obratnom smeri idete direktno na gate.
Americku carinu prelazite u Torontu, gde je i uvod u drugi deo price.
Kanada je pre par meseci legalizovala marihuanu. Ispred ulaza za kontrolu za americke letove su stavili kantu i veliko obavestenje da je posedovanje marihuane posle ove crte kriminalno delo u Americi i da slobodno mogu baciti o kantu za otpatke. Ubrzo je prosla vest gradom da na Pearsonu mozete se snabeti kvalitetnom marom besplatno.

Odgovori
A

A jeli? Beslatno?

New York i nije tako daleko od Toronta. Vec se vidim ovo ljeto u Torontu nakon New Yorka. Boze sacuvaj da to ima veze sa prve dvije recenice….

Z

Besplatno :)

Putujem tek sredinom januara tako da ce biti provera da li je kanta jos na istom mestu :)

Znam da zvuci skuplje, ali probajte i Porter i AC jer cete imati priliku da sletite na dva potpuno drugacija aerodroma.

Znam da stize sa zakasnjenjem ali bolje ikada nego nikada. Sretan Bozic.

A

:-)
Sretan Božić i Vama.

Z

Ako hocete nesta egzoticno i ako ste u Vancouveru ili Viktoriji, let sa Vancouver Harbour-a do Victoria Harbour-a. Obavezno pogledajte na YouTube-u.

YVR – Vancouver
Jako prijatan aerodrom. Samo sletanje na YVR je prelepo jer predjete Costal Mountains koji su pokriveni snegom, prug preko okeana i pravac sletanje. Drugi pravac je preko delte sa pogledom na planine.
Aerodrom je prostran i ima dva prelepa velika totema. Totemi su odlika Indijanskih plemena (First Nations) koji zive u tom regionu i svaki ima pricu.
Viktorija je preko puta na nekih par minuta leta. Lep mali aerodrom, nista specijalno, jedino je pogled fenomenalan. Jedna od kracih redovnih linija na svetu je izmedju Viktorije i Vancouver-a.
YYC – Kalgari
Grad i aerodrom koji je dozivio bum. Pre 20 godina je bio okruzen livadama, sada se grad prosirio. Uvek se setim scene iz filma cool runnings kada izlaze iz aeroroma (ta su vrata inace za ulazak). Aerodrom nije nesta impresivan, ali je funkcionalan

CYEG- Edmonton International. Ovo je jedini aerodrom koji je i dalje izvan grada. Kada su zatvorili originalni aerodrom koji je bio maltene u samom centru, novi aerodrom je izmesten dovoljno daleko, tako da trebate da planirate malo duzu voznju do njega. Jako prostran i lepo uredjen, nije se preterivalo sa velicinom tako da je sve blizu.

CYOW – Na tom aerodromu sam proveo „kvalitetno“ vreme. Aerodrom je koncipiran maltene kao Surcin, jedna dugacka linija sa gate-ovima. Strop je znatno visi. Niti ima kakav dobar restoran, niti kakav pogled. Jedino lepo je sto se stepenice spustaju pored slapa vode. Jako cist.

CYUL- Gate-s 1-11 ili 13 su u staroj zgradi koja je kao autobuska stanica sa niskim stropom, par nabijenih kafetarija i restorana, bez svetla. Domaci letovi AC-a i AC lounge su tom delu. Novi deo je mnogo bolje uredjen ukljucujuci i medjunarodni terminal. Plan za Olimpijadu je bio da se ovaj aerodrom zatvori i da Mirabel bude glavni aerodrom i da bude povezan brzom prugom do Toronta i centar Motreala (nema samo Srbija svoje brze pruge). Zgrada Mirabel-a je srusena pre par godina. Imao sam priliku samo jedanput da letim preko njega jer je Air Transat tu bio baziran.

A

Hvala Vam puno za ova iskustva.

A

Poštovani g. Purger,
Izvrstan tekst i izvrstni komentari!
Za početak samo dvoje kratkih susreta sa životinjama:
Pre oko dvadeset godina na dolasku u Aswan u Egiptu, terminal je bio u izgradnji, policajac i činovnik na carini pomno su pregledali svaki listič dokumenata, a pored nas puno kokoška koje su mirno tražile svoja zrna i uopšte se nisu plašile.
Deset godina kasnije na domači terminal u Havani došla je mama maca sa dvoje malih macana, pa su malo dobili da pojede i onda iz naručja u naručje. Kasnije ineresantan i ugodan let u Holguin sa An-24.
Još jedan štiklec iz koje godine kasnije – terminal u Paramaribu kao iz kakvog romana Grahama Greena. Ofucan, otrcan, puno prašine, temperatura oko 35 stepeni, vlaga blizu 100 %, polovina staromodnih ventilatora nije radila. Pomogne samo koji (skup) GT, ako frižideri nisu u kvaru. „Nažalost“ gradili su novi terminal.
Sretno!

Odgovori
A

Hvala Vam puno na pohvalama Andrej.

Ja nisam na terminalima nikad dozivio mace i kokosi, ali jesam krave i ostale domace zivotinje uz taxiway. No o tome iduci tjedan.

t

imam i ja jedan štiklec ali je manje o aerodromu a više anegdota, prije par godina na proputovanju kinom s prijateljem idemo za shangri la preko malog (barem mi tako mislili) aerodroma, Lijian se zove ako se dobro sjećam
tamo očekujemo samo domaće goste, ne i turiste, međutim u busu s gatea do aviona do nas stoji oniži gospodin, bijelac, plava duga kosa, brkovi, isti Asterix, mi to naglas komentiramo kako ipak ima turista poput nas, ovaj Asterix je sigurno iz Švedske itd.
nakon leta koji se ustvari završavao u Lijianu a krenuo iz Kunminga (opet po sjećanju) u tunelu par metara ispred spazim i čujem prijatelja kako na hrvatskom priča s Asterixom(:
pa gospodine, zašto niste reagirali, kaže zabavno mu bilo
nadam se da vas nisam uvrijedio, nisam ništa loše mislio, kažu li vam inače ljudi da ličite na Asterixa? da, stalno
ugl. zagrepčanin na poslovnom putu u kazahstanu pa privatno produžio još malo po kineskoj provinciji kao i mi(:

Odgovori
A

1999. u Sandakanu, usred Bornea, ili ti usred ničega, vidim ja hrvatski nogometni dres sa kockicama. Krenem ja vrištat čovjeku koji ga je nosio, „zemooo“. On ništa. Ja u trk, frajer u trk. Stignem ja njega nakon desetak minuta natjeravanja i kažem „Pa halo zemo, tko bi rekao da ću sresti Hrvata Bogu iza hozintregera“. A keze meni lik „Sorry, I don’t understand“. Pitam ja njega da zar nije Hrvat, odkud mu majca na kocice, a on će da je kupio na tržnici od Kineza i da mu se svidjela, a da nema pojma što je to Hrvatska. :-)

i

Alene, odličan tekst.

Fort de France po opisu podseća na SEZ – međunarodni aerodrom na Sejšelima. Terminal napravljen u klasičnom kreolskom stilu, s tim da govorimo o prelepoj i klasičnoj kreolskoj nadstrešnici jer nema ni zidova ni prozora. Sve se radi na svežem vazduhu koji preko čitave godine obigrava tu negde oko 29C, uz prateću vlagu naravno.

Na dolascima su još i imali zgradu, to jest, prostoriju sa zidovima gde se obavljala neuobičajeno duga procedura. Zašto je tako, shvatio sam kada smo stigli na red. Sav prtljag (i ručni naravno) se dodatno skenira i pregleda jer je na Sejšele strogo zabranjeno unošenje voća, povrća i bilo kakvih živih organizama osim vašeg sopstvenog :) Upozorenja i natpise na ulazu u tu prostoriju smo svi izignorisali a onda sam morao da izvadim napolje kompletan sadržaj mog ranca jer su se na dnu nalazile dve mandarine koje sam uzeo u laundžu na AUH.

U povratku im je pao sistem pa su ručno čekirali putnike. Svaki putnik je tu proceduru završio najmanje 30 minuta _nakon_ predviđenog vremena poletanja. Naravno samo dva leta su bila zakazana za čitavo veče pa su oba aviona uredno sačekala sve svoje putnike.

Celo putničko iskustvo sa Sejšela (uključujući let sa Air Seychelles) mi je ostalo baš u lepom sećanju. Nasuprot njemu bih naveo FRA gde sam sleteo iz Sofije na vreme i krenuo na 75 minuta udaljenu konekciju za Pariz. Nikad stići od gejta do pasoške kontrole, ali zato na svakih i doslovce na svakih 10 metara stoji po jedan službenik sa ogromnim natpisom „may I help you?“. Najmanje tridesetak sam ih video dok sam tako tabanao. Mislim se, šta da mi pomogne, jedino što može je da mi kaže da samo nastavim da hodam pravo što vidim iz oznaka plus je logično, je li… Najzad stižem na pasošku a tamo dva EU i dva non-EU šaltera. Na EU šalterima „obična“ gužva a na ona dva non-EU navalila grupa od najmanje 150 korejskih turista. Policiji na šalterima iz nekog razloga treba najmanje pet minuta da obrade jednog Korejca. Korejci takođe žure da uhvate neku konekciju, vide da im se smeši spavanje na aerodromu, nerviraju se, viču, šize… Tražim pogledom jednog od onih „may I help you?“ likova, naravno nigde ih nema, prestali su da se pojavljuju kako su se približila ova vrata pakla. Kada se posle 20 minuta najzad jedan pojavio, zaustavljam ga i kažem: „Izvinite, propustiću konektovan let, postoji li neki način da se ova kontrola brže prođe?“. Nisam još ni izgovorio šta sam imao a ovaj je već uzvraćao kratko i jasno: „Nema načina, propustićete let“ i odlazio dalje svojim poslom pomagača.

Stoji tu pored mene neki Amerikanac, zbunjen kao i ja od sve one buke i haosa. Prozborimo nas dvojica par reči i bez mnogo razmišljanja preskočimo barijeru i upadnemo usred reda za EU pasoše. Ljubazno se izvinimo ljudima iza nas, oni kažu nema problema samo vi trčite. Policajci na šalteru su videli šta smo uradili i bio sam siguran da će nas onako nemački pedantno vratiti u non-EU tor, a oni se samo blago nasmejaše i pustiše nas da prođemo. Stigao sam na gejt za Pariz taman kad su se spremali da ga zatvore.

Odgovori
A

Ali to sa Saychellima ima neku svoju draž, jel da? Bar meni to ima na sličnom iskustvu u FDF.

Ovo sa EU i nonEU redovima je istinski jedna od većih prednosti kada ste građanin EU. Iskreno mi je uvijek žao raje koja čega nekolko puta duže nego mi. Naša procedura je neusporedivo brža, nema gnjavljenja, ima bitno više šaltera, a možemo ući i u nonEU red ako je manji.

Inače njemčaka policija na kontroli putovnica je jedna od najbezobraznijih, odbojih i čak bi rekao odvratnih. Užasno neudona iskustva baš svaki puta. Pa se čudim da ste tako „dobro prošli“. :-)

V

Odličan članak. Hvala i samo tako dalje. Sretna vam nova.

Odgovori
A

Hvala i Vama sretna Nova.

Prilikom komentarisanja tekstova na portalu molimo vas da se držite isključivo vazduhoplovnih tema. Svako pominjanje politike, nacionalnih i drugih odrednica koje nemaju veze sa vazduhoplovstvom biće moderisano bez izuzetka.

Svi komentari na portalu su predmoderisani, odobravanje bilo kog komentara bilo kog značenja ne odražava stav redakcije i redakcija se ne može smatrati odgovornom za njihov sadržaj, značenje ili eventualne posledice.

Tango Six portal, osim gore navedenih opštih smernica, ne komentariše privatno niti javno svoju politiku moderisanja

Ostavite odgovor

Najnoviji komentari

blokowski na: [FOTO REPORTAŽA] Sloboda 2019: Novi helikopteri, poručnici u MiG-ovima i najrazovrsnija vojna tehnika na jednom mestu do sada

Upravo je izasla informacija da je IMR prodat. Nadam se da je MO uradilo nesto sa alatima za motore gazela. Ako nisu, novi vlasnik ce to sve da pretopi u staro gvozdje. Kako sve funkcionise siguran sam da je to zavrsena prica i da ce alati biti istopljeni.

21. Oct 2019.Pogledaj

Marko na: [FOTO REPORTAŽA] Sloboda 2019: Novi helikopteri, poručnici u MiG-ovima i najrazovrsnija vojna tehnika na jednom mestu do sada

Verovatno je ovo tenk koji će biti doniran od Rusa 30 komada.Iskreno ovo je tri koplja ispred naših M-84 .Upareno sa M-84 srbija će imati ozbiljne oklopne kapacitete.Ako da bog samo da ih ne koristimo ali valjda se zbog toga i naoružavamo.

21. Oct 2019.Pogledaj

Slobodan AR na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Kako LOT može, a kompanije regije ne mogu?

MJ ništa nego - Svaka čast!!! Ipak nije ovo npr. "prerada graška", pa da senior, junior menadzment može pomoću MS Office Excel-a i solidnih oratorskih perverzija ubediti nekoga da leti gde vajde nema. Još jednom svaka čast i pozdrav svima

21. Oct 2019.Pogledaj

Marko na: Rumunija će uložiti 2,5 milijarde evra u rekonstrukciju crnomorske vazduhoplovne baze

Fabrikovanje lažne ruske pretnje kako bi se praznili budzeti.Za neupućene Rumunija ima manje auto puteva nego Srbija toliko o snazi Rumunije.

21. Oct 2019.Pogledaj

SINGAPURCANAC na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Kako LOT može, a kompanije regije ne mogu?

@alen, Ne znanje- je kada me duolingo pita za konstrukciju u nemačkom "...obwohl...." a ja ne znam. A ovo što oni rade je narudžba. I rade tačno po njoj.

21. Oct 2019.Pogledaj

Send this to a friend