Podgoričke Vijesti objavile su u nedelju duži tekst pod naslovom „Kaubojsko letjenje ugrožava bezbjednost“ u kojem otkrivaju seriju događaja u Crnoj Gori u periodu od 7. do 23. jula u kojima su privatni ultra-laki hidroavioni snimljeni kako krše pravila bezbednosti letenja ali i morske plovidbe. Akteri su učesnici MonteAdria (avio)regate i njen organizator Dragiša Raičević.
Kako Vijesti rekonstruišu, radilo se o neautorizovanom sletanju hidroaviona na reku Bojanu kod Ade Bojane 7. jula, brišućem letu dva hidroaviona na maloj visini iznad ostrva Katić kod Petrovca pri kojem je, kako Vijesti navode, moglo doći do sudara sa većim dronom koji je u istom momentu izodio odobrene operacije snimanja iz vazduha i na kraju nebezbednom letenju hidroaviona 23. jula u tesnacu Verige u Boki pri kojem je letelica izvodila manevre na maloj visini između plovila.
Vijesti pišu da je zamenik direktora Uprave pomorske sigurnosti i upravljanja lukama (UPSUL) Žarko Lukšić poslao prijavu protiv hidroaviona koji je nakon pomenutog leta 23. jula u Boki „…napravivši okret na maloj visini iznad naselja u mjestu Luka, potom izvršio slijetanje na morsku površinu u blizini rta Sveta nedjelja, presjekavši pri tome put jednoj od jedrilica koje su plovile zalivom“.
Dok su neki sajtovi trivijalno pisali o MonteAdria regati davajući manifestaciji prostor i značaj bez kritičkog osvrta na istorijat aktivnosti njegovog organizatora i same manifestacije (UPSUL pominje da je manifestacija kršila „sigurnosna i bezbednosna pravila i prošle godine ne poštujući radio oglas NOTAM“), Tanog Six je u pregledu dva udesa koji su se dogodili neposredno pred i tokom održavanja regate istakao potrebu za drugačijom komunikacijom upravo organizatora kao i primedbe drugih crnogorskih vazduhoplovaca koje su se ispostavile kao regulatorno neosnovane.
Serija događaja u izveštaju Vijesti pored regulatornog ima i interesantne aspekte ljudske psihologije. Aspekte koji su podjednako izazovni za prepoznati kako u „ozbiljnoj“ tako i u „maloj“ avijaciji.
Balans
Razumljiva iritacija medijima i kritikama ne manifestuje se kod svih podjednako.
Raičević je sa jedne strane pokazao kulturu komunikacije i Vijestima i Tango Sixu naširoko objasnio svoje postupke i strast prema ovoj specifičnoj vazduhoplovnoj aktivnosti. Vijesti ipak u svom tekstu konstatuju da je odgovorio na sve osim na konkretne optužbe. Potpuno suprotno od nekih starijih i iskusnijih koji pate od karikaturne egomanijakalnosti koja čak ima i kriterijume za iznošenje mišljenja. Srećom, Raičević je potpuno drugog psihološkog sklopa. Inkluzivnog, pitomijeg i neelitističnog kada su godine, iskustvo i pravo komentarisanja u pitanju.
Incidenti koji su se dogodili su, po svemu sudeći, dobro poznata napetost između stroge vazduhoplovne regulative koja vas konstantno zlostavlja prohibitivnim marginama i potrebe da, u ovom slučaju ultra-lako letenje, bude slobodno, masovno i pristupačno – pa i raskalašnijim karakterima.
Dok se na svakoj livadi (sada blagoslovom te iste regulative nazvanoj „aerodromom“) uvek juri ovaj delikatni balans, hidro-letenje je, izgleda, još kompleksnije. Sastoji se od vazduhoplovnih i pomorskih pravila i toliko je novo (kao ultra-laki segment) da garantuje pionirske žrtve u svojoj popularizaciji i operacijama. Pitanje je: koliko ovoj romantici od vazduhoplovne aktivnosti treba gledati kroz prste ne bi li zaživela i omasovila se?
Odgovor je: ni malo.
Praktično gledano IAS ti je isti kada dodaš gas do daske na relativnoj visini iznad regulatornog minimuma i ispod njega uz tlo ili more. OK, postoji par čvorova razlike zbog atmosferskog i ground efekta ali zanemarljivo. Da li je poštovanje regulatornih „ograničenja“ manje interesantno i uzbudljivo i jednostavno ti ne daje osećaj letenja?
Radi se o večitim glavolomkama: da li putnika impresionirati intenzivnijim letenjem ili horizotalnom sporoćom uživanja u činjenici da letiš kao ptica u vazduhu?
Odgovori na sva ova pitanja u ultra-lakoj avijaciji, posebno u ovako kompleksnom segmentu kao što je hidro letenje su zapravo jednostavni: nema popularizacije ove vrste letenja bez apsolutne bezbednosti. Teško je ni iz čega sam napraviti aktivnost, žrtvovati svoje vreme, resurse i kontakte. Još je teže pokrenuti nešto što nema toliku trakciju kao što su stajni trapovi sa točkovima. Ali je svakako mnogo teže sve to uraditi kada u medije izađe dva puta gora verzija onoga što si želeo samo zato što nije poštovana regulativa.
Za kraj, kada pričamo o bezbednosti letenja, popularizaciji i matorim i iskusnim kajlama, zabavnim karikaturama koje u kafani dominiraju od kad se ti nisi ni rodio, uvek se treba setiti pokojne pilotske legende. Jednog od najsimpatičnijih pilota koji je pod stare dane leteo srpskim nebom. Toplog, nasmejanog i dobroćudnog čoveka koji je plenio svojim višedecenijskim iskustvom i sa kojim je autor ovih redova bezbrižno leteo i akrobacije. Taj stariji pilot, nakon što je ubio i sebe i devojku koja je taj dan prvi put poletela avionom dok ju je na zemlji gledao dečko koji ju je ubedio da leti, otkriveno je, nije bio obučen za letenje koje je izvodio i nije bio nebezbedan. Jedan od onih koji ga je popularizovao i bio slab na njegov šarm bio je i autor ovih redova pa ste na Tango Sixu pre 13 godina mogli da pročitate od hvalospeva do izveštaja nesreće sa zaključcima koji su zastrašujući.
Ne budi Indijanac, poštuj pravila.
Avio-oružar
Porco Rosso IRL
Cowboy
Sram te bilo. Indijanci su postovali pravila a borili se protiv nasilja, okupacije, otimacine, genocida.
Srbofil
Od „opasnih aktivnosti“ volim da pucam. Elem, najnebezbednije i totalno pogrešno rukovanje vatrenim oružjem sam doživeo uvek, ali uvek od strane nabeđenih bumera koji pojma nemaju uz ono „kad sam ja služio vojsku ti se nisi ni rodio“.
Takvim ljudima teško možeš objasniti da to što nisu ubili sebe i druge do tog trenutka u njihovim životima nije do znanja kojeg nemaju, nego puke sreće. Verujem da ima takvim i u avionima, pretpostavljam procentualno mnogo, mnogo manje.