Zašto politika koči aerodrom Ponikve?

Tijekom konferencije „Aerodrom Ponikve – strateški cilj Zapadne Srbije“ na Zlatiboru razgovarao sam sa mnogo osoba bitnih za razvoj Ponikava i došao do jednostavnog zaključka: aerodrom Ponikve je potreban svima, osim političarima.

U zlatiborskom okrugu živi tek 300.000 stanovnika, a gravitira mu još toliko stanovnika iz okolnih orkuga, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Tijekom konferencije svi sudionici bili su ujedinjeni u stavu da je aerodrom Ponikve potreban i da ima budućnost. Stručnjaci su mahom iznosili podatke koji govore da je aerodrom ne samo potreban, nego egzistencijalno nužan.

Ponikve danas

Ponikve su danas aerodrom koji opslužuje generalnu avijaciju. Aerodrom u prvom redu opslužuje sportske avione, no ima i manji broj poslovnih aviona, te ostvario je i nekoliko turističkih letova (do 12 putnika). Već danas aerodrom ima mogućnost policijske i carinske kontrole, tj. slijetanje letjelica iz inozemstva, što mogu osigurati u svega par sati od najave. U prošloj godini aerodrom je imao 90 operacija.

Aerodrom ima stazu od 3.400 metara, ozbiljno oštećenu tijekom NATO bombardiranja. Do sada je obavljena rekonstrukcija manjeg dijela uzletno-sletne staze, te je uz pomoć donacije Aerodroma Beograd u visini od 500.000 evra od jednog kaponira napravljen nevjerojatno ugodan terminal, koji je potpuno izgrađen i uređen. Djelatnici aerodroma su razminirali cjelokupni aerodrom, te uredili dio objekata nužnih za funkcioniranje aerodroma, tako da je isti potpuno operativan za avione do 12 mjesta. Na aerodromu svoj poslovni avion ima baziran i Emir Kusturica koji i sam želi pomoći razvitak aerodroma.

Turizam u Zapadnoj Srbiji

Prvenstveno, aerodrom je potreban turizmu. Samo Zlatibor kao turistički biser je 2015. imao 148.000 turista i 556.700 noćenja. Po broju noćenja on je dostigao trećinu noćenja prvoplasiranog Beograda. Skoro svako deseto noćenje u Srbiji ostvari se na Zlatiboru. To je četvrta turistička destinacija u Srbiji. No, rapidno raste i u prošloj godini imao je 31% turista više nego prošle godine. Usprkos tome tek 19% turista su stranci koji ostvare samo 18% noćenja. Ako od te brojke oduzmemo turiste iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore koji su na tek par kilometara od Zlatibora, brojka je još bitno skromnija. Zašto? Nedostatak kapaciteta svakako nije obzirom da Zlatibor ima gomilu hotela, hostela i vila, te čak 7 hotela sa 4 zvezdice. Uz to Zlatibor je ogromno gradilište na kojem se trenutno gradi nekoliko hotela, među kojima i hotel „Tornik“ poznatog lanca A-hoteli. Obzirom da sam bio gost njihovog hotela „Izvor“, definitivno najboljeg hotela u Srbiji, znam da je za očekivati je vrlo luksuzan objekt. Upravo ovi hoteli vape za aerodromom koji će dovesti strane turiste toliko potrebne na Zlatiboru.

Naime, Zlatibor je udaljen tek 220 km od Beograda, no cestovna veza je toliko loša da je meni trebalo više od 4 sata od beogradskog aerodroma i to tijekom noći, što znači da uz dnevnu gužvu treba i 5 sati do Zlatibora. Potpuno demotivirajuće za potencijalne turiste. Ozbiljnog turizma bez aerodroma neće biti. A sa aerodromom Zlatibor bi u vrlo kratko vrijeme, ne više od dvije godine, mogao dostići 500.000 turista, od čega bi većina bili stranci. Već sada je veliki upit grupa iz Rusije, Cipra, Njemačke, pa čak i arapskih zemalja, no svi odmahuju glavom kada čuju da je Zlatibor udaljen 5 sati vožnje od Beogradskog aerodroma.

Ovdje se ne radi samo o činjenici da su turisti razmaženi i ne žele satima putovati do destinacije, a što jesu, već i o činjenici da danas postoje dvije nove vrste turista koji su i najbrojnija turistička podgrupa. Prva skupina su tzv. „yuppie“ – mlađi i srednje stari tehno-menađeri i eksperti koji vrlo mnogo rade i imaju ekstremno stresan posao, pa nemaju vremena za dugačke godišnje odmora. Zbog stresnosti posla ova skupina traži kraće odmore trajanja 3-5 dana i ona ne želi trošiti mnogo vremena na putovanje, već što više vremena želi potrošiti u luksuznom smještaju. Upravo ta skupina je zbog ovog specifičnog načina odmora voljna potrošiti enormne količine novaca za intenzivan i kratak, te vrlo luksuzan provod.

Druga skupina su turisti iz Zapadne i Sjeverne Europe koji mahom kupuju ili dugotrajno iznajmljuju nekretnine u zemljama nižeg standarda i cijena. Tako državljani Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Skandinavskih zemalja mahom imaju nekretnine u Portugalu, Španjolskoj, Hrvatskoj i Grčkoj te vrlo često odlaze u te svoje nekretnine. Naime, oni i kad plate avionsku kartu uštede na boravku u svojoj drugoj rezidenciji zbog niskih cijena života u tim područjima. A uz to izbjegnu svoje tmurne, hladne i zagađene sredine. Takav putnik putuje vrlo česti, nekoliko puta mjesečno, a neki i svakog tjedna. I oni ne žele trošiti sate na putovanje jer u svoju alternativnu rezidenciju odlaze na par dana, nakon čega se vrate u domicilnu rezidenciju na posao i druge obveze.

Imam prijatelja u Francuskoj koji je iznajmio kuću u Portugalu i iz 30-tak kilometara udaljenog aerodroma Ryanarom svaki četvrtak odlazi u Portugal gdje ima i tajnicu koja mu obavlja dio poslova, da bi se u ponedjeljak ponovo vratio na managerski posao u Francusku. Uvjerava me da u ova tri dana na životnim troškovima uštedi za avionsku kartu i dobar provod.

Uz Zlatibor Ponikvama gravitiraju i ostala turistička središta Mokra Gora sa poznatom povijesnom željeznicom „Ćiro“ i Kustiričinim Drvengrdom, Tara, Drina, Bajna Bašta, Zlatar, Užice. U Zapadnoj Srbiji, koja gravitira Ponikvama ima skoro 300.000 turista godišnje. Štoviše konferenciji su nazočili i visoki predstavnici Ministarstva turizma iz Republike Srpske, koji su elaborirali velik interes za aerodrom Ponikve kao motor turističkog i drugog razvoja Istočnog dijela Bosne i Hercegovine. Ogromnu ulogu aerodroma Ponikve istakao je i dr Edvard Jakopin, voditelj projekta Podrinje, koji je istakao da taj projekt ima mogućnosti i interesa financijski podržati aerodrom Ponikve.

Dijaspora

Ništa manje bitan razlog otvaranja Ponikva nije i ogromna dijaspora. Prema istraživanjima čak 68,4% zrakoplovnih putnika iz Zapadne Srbije su vezani uz dijasporu. Prvi cilj svake odgovorne vlasti trebao bi biti motivacija dijaspore na što češći dolazak kući. Prvenstveno tako dijaspora donosi novac koji troši u svojoj domovini. Ukoliko dijaspora ima avionske veze sa kojima može jeftino i brzo stizati kući ona će često dolaziti, ovdje izgraditi kuće što će biti motivacija za povratak, zadržati će veze, pa će samim time i biti motivirana da se vrati, te ulaže novac u business u domovini.

No, dijasporu ne treba odvajati od turista. Isti prijevoznici, prvenstveno LCC (low cost carrieri) će istovremeno dovoditi i dijasporu i turiste. Ista su to tržišta: Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska, Britanija, Skandinavija, Rusija. Znači ovdje treba koristiti metodu „jednim udarcem dvije muhe“.

I tu je velika prednost Ponikva spram Niša, koji prvenstveno računa na dijasporu jer turizam u Nišu nije razvijen, te nije niti prioritet u razvoju linija sa niškog aerodroma.

Poslovni putnici i cargo

Tijekom kongresa mogli smo čuti da nije primaran cilj aerodroma Ponikve cargo i odvoženje robe iz Zapadne Srbije, već dovođenje poslovnih ljudi preko aerodroma i samim time omogućavanje poslova. No, ipak je istaknuta jedna posebna grana proizvodnje koja je razvijana u Zapadnoj Srbiji, a to je proizvodnja malina. Kako se maline mahom izvoze mogućnost cargo prijevoza malina i samim time dostavljanje svježih malina na tržišta Europe, a što je nemoguće bez avio-prijevoza, svakako bi dodatno potakla ovu gospodarstvenu granu.

Interes prijevoznika

Već danas aerodrom Ponikve ima interes jednog ogromnog LCC koji želi pokrenuti letove iz Ponikva i to odmah, a o čemu je već imao nekoliko sastanaka sa rukovodstvom aerodroma. Osim ovog respektabilnog prijevoznika koji bi doveo nekoliko desetaka tisuća putnika uvjeren sam da bi otvaranjem aerodroma došli i drugi prijevoznici, a i pokoji charter let iz Rusije, Cipra i Grčke. Osim ovih tržišta za Ponikve je svakako interesantno tržište Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Skandinavije, Švicarske i Austrije. Mogući su i pojedini cargo letovi, posebno u sezoni malina.

No, ovaj veliki prijevoznik svakako računa i na putnike iz Sarajeva (200 km) sa kojim trenutno ne može postići sporazum o pokretanju letova. I upravo sam tu istakao najveću opasnost budućnosti Ponikva. Onog momenta kada se Sarajevo otvori za LCC, Ponikve će bitno teže pokrenuti letove i osigurati svoju budućnost.

Entuzijazam malobrojnih djelatnika

Ponikve zapošljavaju tek par djelatnika koji zrače nevjerojatnim entuzijazmom iako je osjetno vidljiv umor od ogromnih problema i nerazumijevanja okoline. Proučavanjem uspjeha aerodroma u Nišu i Tuzli ustanovio sam da se taj uspjeh temelji na dva faktura: podršci lokalne zajednice i entuzijazmu rukovodstva aerodroma. Bez jednog od ova dva aerodrom nema budućnosti.

I Ponikve imaju neviđen entuzijazam, volju da se danonoćno radi na izgradnji aerodroma, no nemaju ono drugo, podršku lokalne zajednice. Tim ljudi koji vodi aerodrom predvodi Saša Savić, direktor aerodroma. U višesatnom razgovoru uspio sam „izvući“ od ovog skromnog i povučenog poslovnog čovjeka da je sa skromnim sredstvima napravio ogroman posao prvenstveno na način da je uspijevao izmoliti sredstva na razno raznim adresama. Tako je za razminiravanje aerodroma i uklanjanje vojnih ostataka iz kaponira i ostalih objekata aerodorma uspio namoliti donaciju kineske ambasade za kamion i bager. Usprkos nekoliko odbijanaca upornošću je iskamčio ovu vrijednu opremu. Na jednak način direktor Savić je dobio ponude nevjerojatno niskih cijena izgradnje i opremanja aerodroma, pa čak i donacija za skupu i neophodnu opremu. I svi ti popusti i donacije čekaju političku odluku.

Političari nerazumno koče projekt

Direktor Niškog aerodroma Vladica Đurđanović je rekao da ne bi danas bilo „Konstantina Velikog“ i 350.000 putnika (koliko se predviđa u idućoj godini) da nisu imali jaku podršku grada Niša. Jednako tako je direktor Mostarskog aerodroma, Marin Raspudić, svjedočio kako je posao sa Wizz airom doživio fijasko nakon što je lokalna zajednica odustala od podrške svom aerodromu, te je već dogovoren dolazaka ove kompanije otišao u nepovrat.

I upravo sam u Zlatiboru doživio nešto što nisam mogao povjerovati. Zapravo sam doživio jedan ogroman šok. Aerodrom ima podršku struke, ima obećanja jedne ogromne kompanije koja samoinicijativno želi početi letjeti, ima podršku hotela i turističkih radnika, ima podršku institucija, poslovnih ljudi, no, nema podršku političara.

Što je potrebno da bi se aerodrom doveo u funkciju? Iako je po projektnoj dokumentaciji potrebno 3,5 milijuna eura da se postavi nužna ograda oko aerodroma, sanira pista u nužnih 2.800 metara, te aerodrom opremi za operacije aviona veličine A320 obitelji, što bi dovelo LCC i toliko potrebne linije za turiste i dijasporu, direktor Savić smatra da kroz donacije i popuste može sve dogovoriti sa 2,3 milijuna. Pomoć je obećala Republika Srbija u visini od 2 milijuna eura, no nakon prošlogodišnjih obećanja pred medijima, koje je osobno podržao i premijer Vučić, više nema nikakvih naznaka da će se to stvarno i ostvariti. I tu je, zapravo, glavna kočnica razvoja Ponikva.

Jedan toliko perspektivni aerodrom zapeo je na simboličnih 2,3 milijuna eura.

No, problem nije čak ni u novcu. Iako sadašnji vlasnik,  Grad Užice, nije u mogućnosti financirati aerodrom sa par stotina tisuća eura godišnje (prošle godine izdvojili su za financiranje aerodroma samo 67.000 eura), gradonačelnik majušne općine Čajetina, Milan Stamanović, dao je hvale vrijedan prijedlog kako financirati aerodrom Ponikve. Kako se na području Čajetine nalazi turistički resort Zlatibor koji bi akumulirao ogromnu većinu putnika, Stamanović je predložio osnivanje regionalnog poduzeća u kojem bi udio imale svih 10 općina Zlatiborskog okruga. Stamanović predlaže da 30% financiranja aerodroma preuzme Čajetina, 20% Užice, a 50% ostalih 8 općina, od kojih bi one najmanje imale tek 4% obveza. I sad se postavlja pitanje, ako Užice nije u stanju samo financirati ovaj projekt, zašto, odbijaju sufinanciranje onih koji to mogu i žele. A gradonačelnik Užica se nije ni pojavio na konferenciji. Nevjerojatno!

Štoviše, kasnije je po kuloaru Stamanović rekao, ako oni ne žele ili ne mogu sufinancirati aerodrom, neka daju aerodrom Čajetini, pa će oni preuzeti kompletno financiranje i ostatak investicije. Turistički djelatnici Zlatibora su jedinstveni u stavu: ako nećemo investirati u infrastrukturu nećemo ni imati dalji turistički razvoj. Svim silnim hotelima i investitorima u vile ne može se samo uzimati porez, nego treba od tog novca i nešto dati za dalji razvoj turizma.

Iskreno bio sam oduševljen nad tim i takvim riječima turističkih radnika, a potom nisam mogao vjerovati da je projekt zapeo na prepucavanjima lokalnih političara koji ne vide dalje od svog malenog interesa. Meni sa strane nikako ne može biti jasno zašto i kako se odbija ovakav projekt od strane pojedinih lokalnih političara. Koji razlog tako nečega može biti?

Zar stvarno jedan tako perspektivan i egzistencijalno nužan projekt za razvoj cijele regije smije zapeti na 2 milijuna eura državnog novca i „inerciji“ gradonačelnika Užica? Misle li političari da će ogromna LCC čekati dok se oni dogovore? Misle da oni imaju razumijevanja za balkanska sitna prepucavanja? Konačno, shvaćaju li političari da su djelatnici aerodroma demotivirani i mentalno ubijeni od borbe sa vjetrenjačama? Direktor Savić je u šali, nadam se, rekao da će radije raditi kao portir u nekoj firmi, bez brige i stresa, nego da se dalje bori sa vjetrenjačama!

Još jednom naglašavam da ovaj projekt ima ozbiljnu budućnost, ali je ima sada, ne za par mjeseci. Sada je sve na političarima da ne uprskaju još jedan projekt i još jednu šansu za budućnost jednog područja sa ozbiljnom perspektivom.