BERKLI, SAN FRANCISKO – Prvog aprila ove godine, francuska poštanska služba La Poste Group objavila je ulazak u partnerstvo sa kompanijom Parrot, proizvođačem kvadrikoptera iz iste zemlje, s ciljem pokretanja projekta bespilotne vazdušne dostave novina i pošte u Overnji, provinciji u južnom delu centralne Francuske. Iako se na kraju ispostavilo da je saopštenje bilo prvoaprilska šala, upotreba dronova u mirnodopske svrhe daleko je od vica.
Autonomni leteći roboti se u svetu već koriste za sve od poljoprivrede do lociranja kitolovaca, ali se ova tehnologija i pored toga još uvek smatra prilično mladom. Njen debi se tek očekuje u mnogim sektorima – između ostalog, i u pomenutoj dostavi pošte i paketa.
Dolazak nove ere nagoveštava i Uredba o modernizaciji i reformi Federalne agencije za avijaciju iz 2012. kojom je Senat Sjedinjenih američkih država naložio da se do 2015. godine postepeno ukinu restrikcije u vezi bespilotnih vazduhoplovnih sistema kao deo priprema za njihovu komercijalnu upotrebu. Ogroman broj kompanija – od međunarodnih korporacija do sitnih startupa – već uveliko hvata pozicije za žestoku tržišnu borbu koja će se voditi oko te predstojeće vazduhoplovne revolucije. Ruku pod ruku s tim, univerziteti širom sveta vredno eksperimentišu i rade na istraživanjima čiji će rezultati civilne dronove učiti daleko sofisticiranijim od postojećih i značajno proširiti mogućnosti njihove buduće primene.
Međutim, ova $90 milijardi teška industrija u ekspanziji sa niskim barijerama za ulaz i masivnom „uradi sam“ zajednicom koja proizvodi, nadograđuje i hakuje bespilotne letelice od jeftinih i slobodno dostupnih delova dosadašnju paradigmu regulisanog vazdušnog prostora okreće bukvalno naglavačke i uvodi čitav niz novih bezbednosnih izazova koji nikada ranije nisu bili viđeni u ljudskoj istoriji.
Roboti atentatori koji dolaze i odlaze niotkuda, leteći kidnaperi drugih dronova koji prenose pakete ili dokumente, potpuno anonimne privatne „oči na nebu“… Spisak je poduži.
Napomena o terminologiji
Jezik je živa stvar koja se neprestano razvija. Kako se pojavljuju novi izrazi, stari polako blede u zaborav. Značenje postojećih reči se takođe menja vremenom. Zbog svega toga, lingvistika je često u zaostatku sa promenama koje se dešavaju u društvu, naročito kada je reč o terminologiji koja opisuje nove tehnologije. Bespilotni let tu nije izuzetak.
New Oxford American Dictionary reč „dron“ (eng. drone) definiše kao „daljinski kontrolisanu bespilotnu letelicu ili projektil“, a Merriam-Webster Dictionary kao „bespilotnu letelicu ili plovilo navođeno daljinskim upravljanjem“. U stvarnosti, termin je još odavno počeo da označava letelice koje imaju sposobnost autonomnog leta. Bez obzira da li su navođene GPS-om, senzorima ili mašinskim vidom, one stoje u oštrom kontrastu sa drugim uređajima na daljinsko upravljanje (npr. radio-navođenim hobi avionima), jer je ljudski operater u njihovom slučaju opciona stavka.
Ova važna razlika podvlači još jednu jezičku dvosmislenost. Uobičajena percepija javnosti je da su dronovi skupi, neverovatno sofisticirani, smrtonosni robotizovani avioni koje vojske i obaveštajne službe koriste za izviđanje ili taktičke napade. Sa svojom cenom od $16.9 miliona po komadu, američki lovac-ubica General Atomics MQ-9 Reaper svakako odgovara tom opisu.
Međutim, termin „dron“ je isto toliko primenjiv i na francuski Parrot AR.Drone 2.0, kvadkopter od $299 namenjen hobistima, težak samo 380 grama i sposoban da leti do 18 minuta (drastično kraće ukoliko je dostignuta maksimalna nosivost od 250 grama).
Ovo nas takođe dovodi do još jedne važne stvari. Evolucija dronova je dostigla grananje kada je u pitanju forma ovih letelica. Vojni dronovi uglavnom imaju formu aviona, dok su civilni dronovi mahom rotokopteri. Istovremeno, izrazi kao što su bespilotne letelice, bespilotna vazdušna vozila (eng. Unmanned Aerial Vehicles), bespilotni vazduhoplovni sistemi (eng. Unmanned Aerial Systems) i, naravno, dronovi označavaju sve njih, bez obzira na primenu.
Ukoliko nije napomenuto drugačije, ovaj članak koristi sve prethodno navedene termine da označi civilne rotokoptere.
Poreklo tehnologije
Dronovi se danas sve više koriste u mirnodopske svrhe, ali je bespilotni let rođen kao čisto vojna tehnologija. Pionir ovog koncepta bio je Nikola Tesla (1856-1943), proslavljeni srpsko-američki pionir u oblasti elektrotehnike i bežičnih tehnologija, koji je još davne 1915. godine opisao flotu naoružanih, bespilotnih vazduhoplova dizajniranih za odbranu Sjedinjenih američkih država.
Narednih decenija, vojske mnogih zemalja – uključujući SAD, nacističku Nemačku, Izrael i Kinu – uložile su značajne resurse u istraživanje, razvoj i usavršavanje praktične primene takvih letelica. Danas, skoro ceo vek od Teslinog opisa, preko 50 zemalja širom sveta koristi dronove kao redovni element svojih oružanih snaga. Vojska SAD je pre tri godine čak objavila i svoj javno dostupan plan razvoja, organizacije i upotrebe ove tehnologije do 2035. godine.
Baš kao i ranije u slučajevima Interneta, globalnog sistema pozicioniranja (eng. Global Positioning System), identifikacije putem radio frekvencije (eng. Radio Frequency Identifier) i drugih tehnologija razvijenih u američkoj vojsci, i bespilotni let je iz nje polako procureo prvo u federalne agencije kao što su NASA i U.S. Customs & Border Protection, a odatle dalje u širu javnost. Kombinovano sa radikalno minijaturizovanom i jeftinom elektronikom koju je mobilna revolucija donela na tržište, civilno interesovanje za upotrebu letećih robota u svakodnevnom životu brzo je steklo neophodni momentum.
Kada je Chris Anderson prošle godine napustio poziciju glavnog i odgovornog urednika uticajnog magazina WIRED nakon 11 godina na toj funkciji, razlog nije bio drugi medijski posao – otišao je da bi osnovao 3D Robotics, kompaniju za proizvodnju dronova i delova za njih. Ova odluka odlično informisanog urednika najpoznatijeg svetskog časopisa za visoke tehnologije bila je samo još jedan od nagoveštaja da je doba civilnih bespilotnih letelica pred nama.
Anderson nije bio jedini koji se ukrcavao u voz na vreme. Sa potencijalom da leteći roboti postanu ključne alatke u poljoprivredi, metereologiji, kontroli saobraćaja, novinarstvu, naučnim očitavanjima, transportu i mnogim drugim oblastima, ova industrija već sada privlači sve od velikih igrača vojno-industrijskog kompleksa kao što su Raytheon i Boeing do startupa poput Andersonove kompanije.
Jedina prepreka koja trenutno stoji pred ambicijama mlade industrije je Federalna agencija za avijaciju (Federal Aviation Agency). Prema pozitivnim zakonima, svi entiteti zainteresovani za bilo kakvu upotrebu dronova u vazdušnom prostoru SAD obavezni su da nabave posebnu dozvolu i zabranjeno im je da letelice koriste na visinama većim od 120 metara ili u oblastima sa gustim vazdušnim saobraćajem (npr. blizu aerodroma). FAA je od 2007. godine do danas izdala 1,428 ovih licenci univerzitetima, policiji i drugim organizacijama, od čega je 327 dozvola i dalje aktivno.
Ono što je omogućilo da nebom iznad Amerike već sada leti na desetine hiljada privatnih dronova jeste to što pojedinačni hobisti nisu u obavezi da nabave dozvolu (iako se i od njih svejedno očekuje da se drže istih pravila kao i oni koji jesu). Iako je prvobitni zakonski okvir potpuno zabranjivao komercijalnu upotrebu bespilotnih letelica, već pomenuta „Uredba o modernizaciji i reformi Federalne agencije za avijaciju iz 2012.“ je promenila taj deo regulative.
Rezultat? Civilni dronovi kao što su oni koje u Srbiji koristi npr. Helivideo biće potpuno integrisani u američki vazdušni prostor do 2015. godine.
Priuštenja dronova
Američki psiholog James J. Gibson (1904-1979) uveo je 1966. godine koncept „priuštenja“ (eng. affordance). Ovaj termin je iskoristio kao „zamenu za vrednosti“ da bi opisao „šta stvari omogućavaju, bilo to dobro ili loše“. Drugim rečima, priuštenje je „postojana osobina postojanog predmeta“ koja omogućava pojedincu da izvede neku radnju i iskoristi predmet na određeni način koristeći tu osobinu. Na primer, fizičke osobine lista papira omogućavaju radnje kao što su hvatanje, nošenje, savijanje, cepanje i, u kombinaciji sa olovkom, pisanje.
Šta su priuštenja tipičnog civilnog drona? Uzmimo za primer ponovo popularni Parrot AR.Drone 2.0. Sa najočiglednijeg, fizičkog stanovišta, ova bespilotna letilica je relativno mala (58 cm x 58 cm) i lagana (380 g). Ima četiri rotora koji je čine brzom (11.11 m/s) i agilnom (vertikalno poletanje i sletanje, okreti u vazduhu, itd.). Mikroprocesor ovog drona mu daje autonomiju da izvršava preprogramirane instrukcije, Wi-Fi radio modul opciju daljinske kontrole preko drugog Wi-Fi uređaja, HD kamera ekstenziju vizuelne percepcije korisnika i opcioni GPS modul sposobnost preciznog određivanja lokacije.
Iako se pojedinačni civilni dronovi mogu razlikovati u implementaciji ovih ključnih elemenata (npr. Draganflyer X6 ima šest rotora umesto četiri prisutna kod AR.Drone 2.0), oni su većinski dostigli fiksiranost forme u obliku lake rotokopterske platforme. Istovremeno, tu leži ključna interpretativna fleksibilnost prisutna kod ovih letelica – skoro svaki civilni dron je otvoren za nadogradnju dodatnom opremom po željama svog vlasnika.
Interpretativna fleksibilnost kao bezbednosni izazov
Upravo taj ostatak interpretativne fleksibilnosti u ovim uređajima je ono u čemu leži glavni bezbednosni izazov uvođenja civilnih bespilotnih letelica u vazdušni prostor. Mogućnosti korisne upotrebe dronova su neograničene, ali su to, nažalost, i mogućnosti za zloupotrebu.
Uzimimo za primer Burrito Bomber. Osoba zlih namera može iskoristi opciju dodavanja novih elemenata osnovnoj platformi da ovog drona učini isto toliko sposobnim da izbaci eksplozivnu napravu na vaš prag koliko i da na njega dostavi burito ili – u manje radikalnom slučaju – da kidnapuje drugog drona koji nosi hranu koju ste poručili i preusmeri ga na svoju kućnu adresu.
Uopšteno govoreći, špijuni, teroristi, korporativni pljačkaši, profesionalni kriminalci, vandali, voajeri i hakeri imaju dve opcije kada je reč o izvođenju kriminalnih aktivnosti.
Prva opcija je upotreba sopstvenih dronova sa neophodnom opremom. Stvar može početi običnim nadgledanjem nekoga uz pomoć kamere i senzora. Jednom kada se utvrde navike i obrasci kretanje mete, napad se može izvesti preko drona upotrebom 3D-štampanog vatrenog oružja bez serijskog broja instaliranog za njega. Zvuči kao naučna fantastika? Potrebni fajlovi su već besplatno dostupni na torrent sajtovima, a pre par nedelja su stigli i 3D-štampani meci. Kompletna operacija može se završiti namernim menjanjem scene zločina falsifikovanjem latentnih otisaka prstiju korišćenjem ink-jet tehnologije štampe.
Druga opcija je neovlašćeno prisvajanje tuđih dronova, njihove funkcionalnosti i/ili tereta. Istraživanja su već pokazala da postojeće civilne bespilotne letelice imaju čitav niz bezbednosnih rupa koje se kreću od mogućnosti skretanja drona menjanjem njegove percepirane GPS lokacije do eksploatacije neenkriptovanog WLAN-a u svrhu neautorizovanog „njuškanja“ videa sa kamere ili zadavanja novih instrukcija.
Politika dronova
Winston Churchill (1874-1965) je jednom prilikom rekao: „Mi oblikujemo svoje građevine, a onda one oblikuju nas“. Tehnologija čini isto to. Ona suštinski konfiguriše i svoje korisnike i kontekst same interakcije između tih korisnika i uređaja koji se koriste. Rasprostranjena komercijalna upotreba dronova i zujanje bezbroj anonimnih bespilotnih letelica iznad naših glava će svakako promeniti i preoblikovati realnost svakodnevnog civilnog života – i to vrlo verovatno u pravcu militarizacije.
Bez obzira da li je u pitanju špijuniranje komšija ili nešto ozbiljnije, posedovanje sopstvenih jeftinih „očiju na nebu“ kojima se ne može ući u trag, nekim ljudima može dati osećaj slobode i moći. (FBI još uvek traga za vlasnikom drona koji se u martu prvo zamalo sudario sa avionom kompanije Alitalia, a onda i promuvao nad zgradama aerodroma JFK kod Njujorka pre nego što je odleteo u nepoznatom pravcu.) S druge strane, činjenica da je i iznad njihovih glava mnogo nepoznatih dronova može stvoriti osećaj nelagodnosti, pa čak i paranoje. Da li dron koji lebdi iznad vaših kola pripada saobraćajnoj policiji ili teroristima koji su vas odredili za slučajno odabrani cilj napada na civilnu populaciju? Kako to znati pre nego što bude kasno?
Ako maliciozni ljudi ili organizacije mogu zloupotrebiti civilne dronove na taj način, šta su onda odgovarajuće protivmere? Još dronova, naravno! Već postaje jasno da će difuzija bespilotnih letelica ići ruku pod ruku sa difuzijom protiv-bespilotnih letelica, sposobnih za upotrebu mašinskog vida s ciljem primećivanja i uništavanja drugih dronova zakucavanjem u njih ili njihovim obaranjem oružjem. Drugim rečima, da bi obezbedili javnu bezbednost, društvo i njegovi članovi vrlo lako mogu postati (ne)voljni učesnici u nečemu što poprilično zvuči kao trka naoružanjem.
Osim toga, pitanje protiv-bespilotnih letelica uvodi kompleksnu stvarnost prisustva naoružanih letećih robota podložnih softverskim bagovima, hardverskim kvarovima i hakerskim napadima. Društvo može uvesti nove dronove želeći da se zaštiti od starih, samo da bi otkrilo da mu je onda potreban još jedan sloj zaštite i tako ad infinitum. Tu je i proliferacija sistema za video i/ili audio nadzor u pokušaju da se simulira funkcionalnost vojnih sistema za rano upozoravanje – crowdfunding projekat DroneShield je verovatno najaktuelniji korak u tom pravcu. Sve to eventualno može dovesti čak i do mikro-PVO sistema kojima se može sprovoditi „no drone“ politika nad lokacijama od strateškog značaja kao varijacija na klasične „no fly“ zone. I samo tako, za treptaj oka, urbano okruženje se pretvorilo u ekvivalent urbanog bojnog polja.
Kako će se društvo nositi sa miljeom u kome ljude sve podseća na to da suštinski nisu bezbedni? Da li će se na kraju jednostavno adaptirati na novu realnost? Čak i neke „bezbedne“ interakcije – na primer, sa Dominovim dronom za dostavu pice – sa sobom će nositi nerazdvojivu nesigurnost interakcije sa robotom bez emocija i ekspresije. Hajde da kažemo da ste poručili picu u pola noći, dron ju je doneo i vi ste otvorili vrata svoje kuće (ili prozor svog stana!) u donjem vešu da biste preuzeli picu sa njega. Kako da znate da li mašina slepo izvršava svoje uobičajene instrukcije ili njome upravlja ljudski operater koji vas može videti kroz kameru? Kako se osećate u vezi toga? Da li vas dron snima tokom transakcije? Da li će vaša obnažena slika sutra obići ceo Internet ukoliko restoranu niste ostavili dovoljno bakšiša?
S druge strane, ostaje mogućnost da ćete prihvatiti i čak početi da osećate neki stepen simpatija ka dronu jer vam donosi hranu kada ste gladni. Savremena antropološka istraživanja su već primetila da ljudi – i deca i odrasli – posle određenog vremena počinju da razvijaju prava osećanja prema robotima kao što je Furby ili AIBO zbog toga što ove mašine percepiraju kao „dovoljno žive“ za odnos sličan onom koji imaju sa drugim biološkim bićima. Da li će se isto eventualno desiti i sa tihim, vojno efikasnim letećim robotima? Da li će se činjenica da ove bespilotne letelice u svakom trenutku mogu biti pod kontrolom ili anonimnog ljudskog bića nepoznatih motiva koji sedi na udaljenoj lokaciji ili seta kodiranih instrukcija uopšte pokazati relevantna za temu poverenja civila prema ovoj novoj tehnologiji?
Ka nepoznatom
Kroz istoriju, nove tehnologije su nam pružale jedinstvene prilike da razmišljamo o osnovnim ljudskim vrednostima, proučavamo svoja ubeđenja i analiziramo smer u kome naša civilizacija kreće. Do sada, čovečanstvo se nedvosmisleno pokazalo kao više nego sposobno da se adaptira na promene koje su se dešavale na svakom od stadijuma njegovog razvoja.
Danas, stojeći na samom pragu ere civilnih bespilotnih letelica, ponovo bi trebalo da razmislimo o principima za koje se zalažemo i novom smeru u kom ćemo krenuti. Da li će čovečanstvo eventualno prihvatiti kao normalan deo svakodnevnog života inherentno nesigurne interakcije sa predmetima koji imaju suštinski vojnu DNK, opasnu interpretacionu fleksibilnost i potencijal da budu uzrok trke naoružanjem iznad naših glava, domova i ulica? Kako će društvo tada izgledati? Da li će sveprisutno podozrenje u zadnjem delu naših mozgova koje ćemo, hteli to ili ne, unositi u svaku interakciju sa nekim dronom eventualno prerasti u društvenu paranoju kakvu nikada ranije nismo imali? Da li će takvo društvo formirati nove kulturne norme kao što su npr. kupovina flote dronova-stražara za održavanje bezbednosti dece u parku ili instaliranje mikro-PVO sistema na krov vikendice da bi se obezbedila privatnost? Ovi primeri možda jesu radikalni, ali ukazuju na svu kompleksnost nove paradigme vazdušnog prostora koju komercijalizacija bespilotnog leta neminovno nameće.
Šta god da su odgovori na pitanja iz prethodnog pasusa, jedna stvar je sigurna. Baš kao i u slučaju 3D štampe, duh je već izašao iz boce. Držite se – budućnost stiže.
Dicus
Jedan od boljih tekstova na portalu!
Mario
Одличан текст!
bagzy988
Svaka cast. Vrlo informativno.
Gost
Posle izjave premijera da "ne da Gasica i Loncara",meni je potpuno jasno da nikakve objektivne istrage nece biti.Naci ce kvar na helikopteru,po svaku cenu.
Ovde je zelja za promocijom dva ministar bila kljucni faktor.To znamo svi,to znaju ljudi iz 890.,zna svako ko zeli da zna.
Nije li general Bandic na konferenciji za stampu izjavio da je bio u kontaktu sa posadom aviona preko mobilnog telefona(u 21:35).
Po kojem je to pravilu letenja?Da li je to direktno ugrozavanje bezbrdnosti?Da li je to pritisak?
Ne sumnjam u njegove dobre namere,ali….kada se ispituje udes ide se po knjizi,po zakonu,sta propisi nalazu,a ne sta je praksa.
Sada vec znamo i da je MUP odbio ovaj zadatak zbog lose meteo situacije.Zasto je vojska odlucila da poleti?
Mnogo je pitanja,odgovore necemo dobiti ili cemo ih dobi(ja)ti selektivno,zato sto je ovo zemlja gde nema nezavisnih strucnjaka i u kojoj se svi trude da ugode samo jednom coveku koji se za sve pita.