[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Jesu li radnici Croatia Airlinesa u pravu?

Iako je danas trebao biti posljednji tekst o možebitnoj ekspanziji kompanija regije izvan svojih hubova koji bi obradio Air Serbiu, Montenegro i Trade Air, ovaj članak ćemo ostaviti za idući tjedan, obzirom na aktualnosti u Croatiji prethodnoga tjedna.

Croatia navodno visoko profitabilna u prvoj polovici ove godine

Prethodni tjedan je započeo objavom financijskih rezultata prvog polugodišta. Kompanija se pohvalila sa 42,6 milijuna kuna neto profita (5,7 milijuna EUR). Neuko oko bi reklo fascinantno. No, prvo što zapne za oko je činjenica da je putnički yield manji za 0,2 centa po RPK nego prošle godine. Hmmm.

Kompanija je u tom polugodištu digla i dva kredita. Prvi u visini 7,5 milijuna kuna (milijun EUR) pri Erste banci, drugi pri Zagrebačkoj banci. Zašto, dovraga, ako je kompanija profitabilna. I to debelo profitabilna. Nešto tu ozbiljno smrdi. Zašto dizati kredite i trošiti novac na kamate, ako si profitabilan?

Prihode iz putničkog prometa kompanija je povećala za 10% taman koliko je porastao i broj putnika. Znači tu ne možemo tražiti ekstra profit. Čak štoviše, kompanija je prihodila na prijevozu tereta bitno manje nego prošle godine, čak 17% manje. I troškovi poslovanja su za 10% veći. Odakle onda toliki profit? Odgovor treba tražiti u „ostalim prihodima“. Ovi prihodi veći su za nevjerojatnih 150,2 milijuna kuna (malo preko 20 milijuna EUR). I tu je magična formula za navodnu profitabilnost. Kompanija je prodala 5 pari slotova na London Heathrowu i time izvanredno uprihodila 19,5 milijuna USD, ili oko 121,6 milijuna kuna. Vrlo jednostavno. Da kompanija nije prodala ove slotove i da tog prihoda nema u financijskim pokazateljima kompanija ne bi bila pozitivna 42,6 milijuna kuna, nego bi bila u minusu 79 milijuna kuna. Znači neznatno manje nego prošle godine (bolje za tek 4,6 milijuna kuna).

Kompanija je slotove i prodala radi potrebe za servisom 7 motora, od kojih većina nije Croatijinih, nego ih, sukladno ugovoru, servisira za vlasnika. Tako je ove godine Croatia bitno više ulagala u ovom segmentu (čak 80,7 milijuna kuna ili 159% više):

I ovdje se postavlja opravdano pitanje zašto kompanija nije u prethodnim godinama rezervirala sredstva za servisiranje motora (2 vlastita i 3 tuđa) te podvozje (2 vlastita), a što je znala da će se desiti u ovoj godini i da će biti ogroman trošak. Odgovor je vrlo jednostavan. Financijski pokazatelji prethodnih godina tada ne bi bili toliko „uspješni“.

Ono što posebno plaši je da su kratkoročne obveze povećane za čak 49%, te da je dana 30.6.2017. Croatia bila dužna po kreditima čak 80,1 milijun kuna (10,7 milijuna EUR), od čega se na kratkoročne kredite odnosi 38,6 milijuna kuna. Kratkoročne obveze prema bankama povećane su za 5,1 milijun kuna (povećanje za 10,7% spram prošle godine). I to kompanija koja je bila očišćena od dugova prije restrukturacije 2012. godine.

Bio bi krajnje nepošten da se ne kažem kako je kompanija prikazala i neke realno dobre pokazatelje:

• broj putnika je povećan za 9,9% (u domaćem za 5 i međunarodnom za 12%),
• nalet je povećan za 6,7%, broj polijetanja za 2,4%, operativno vrijeme (BH) za 3,7%
• ostvareni putnički kilometar (RPK) je povećan za 13,5%, a raspoloživih sjedala/km (ASK) za 6,8%
• load factor je povećan za 4,2 postotna boda (na 69,7%)
• ostvarene su četiri nove linije (nakon što su prošle godine ostvarene 4 nove linije koje su zadržane ove sezone),
• potpisan je code-share sporazum sa Air Indijom (Star Alliance)
• kompanija će u top sezoni ostvarivati 105 dnevnih letova, na 39 destinacija u 24 države

Croatia je u izvješću napisala jednu važnu rečenicu: „Obzirom na svakodnevne probleme u odvijanju operativnog poslovanja MZL Zagreb, za očekivati je da će porast troškova usluga putnicima kao i troškova zračnih luka u narednom periodu biti i veći“.

Kompanija je smanjila broj zaposlenih spram prošle godine. Ali pritom je broj neoperativnog osoblja ostao gotovo isti (smanjenje tek za 2 radnika, što je 0,6%), dok je broj operativnog osoblja smanjen za 46 radnika (što je 7,1%). Vrlo nesrazmjerno, zar ne?

Zašto je radnicima prikipjelo?

Odmah na početku da jasno kažem kako smatram da datum štrajka nije prihvatljiv. Bez obzira na razloge radnici nisu smjeli štrajkati u dane kada kompanija stvara jedini ozbiljan prihod, kada bi time osjetno utjecali na hrvatski turizam i image. Kada uprava nema baš nikakve mogućnosti rješavanja problema. Konačno kada putnici nemaju alternative, kada ne mogu putovati drugim kompanijama, kada nema mjesta u autobusu, vlaku, kada nema slobodnog rent’a’cara. Štrajkaju i drugi u to vrijeme, Air France, prošle godine Lufthansa, ove godine British (u 7. i 8. mjesecu po enormnih 15 dana). No, štrajk bi postigao jednake efekte da je napravljen u 5. ili 10. mjesecu, pred Uskrs ili Božić. Shvaćam ja da je cijeli zakonski postupak ulaska u štrajk trajao 7 mjeseci, ali sindikat je mogao napraviti štrajk upozorenja predmetnog datuma od 17 do 06 sati i time minimalno utjecati na promet, a potom u 9. mjesecu krenuti sa jednodnevnim štrajkovima, a od 10. mjeseca sa trajnim štrajkovima.

CEO Croatie je tvrdio da u štrajk ide tek 50-100 djelatnika i da ORCA (koja je sazvala štrajk za 8.8.) predstavlja manjinu djelatnika Croatie. No, istina je da ORCA predstavlja veći dio pilota, mehaničara i kabinskog osoblja. Ona ne predstavlja administraciju. ORCA ima 320 članova. Iz ovog podatka je jasno vidljivo da CEO iznosi netočne podatke o broju onih koji će ići u štrajk. Jer, da je tako ORCA ne bi imala podršku većine svojih članova (nego tek njih 15-30%) i ne bi imala zakonsku osnovu za štrajk.

Sindikati su u prvom redu nezadovoljni činjenicom da je Uprava uskratila dijalog, tj. da je odbacila sve prijedloge i nije željela raspravljati. ORCA tvrdi da je Uprava odbijala pregovore sa njima. ORCA je pokušala krenuti sa pregovorima još prošle godine, dakle na vrijeme. Od kraja prošle godine radnici Croatie Airlines nemaju kolektivnog ugovora i to ih enormno iritira. Radnici su poštovali prošli ugovor iz 2013. iako njime nisu bili zadovoljni, a isti je produkt restrukturacije kompanije.

ORCA tvrdi da su međuljudski odnosi ozbiljno narušeni. No, ova izjava nije ništa novo. Kruna ovih loših odnosa je bilo nedavno suspendiranje instruktora Šarinića, a što je potom izazvalo ostavke većine instruktora, a o čemu sam pisao na Tango Six. U istom članku napisani su i svi ostali dvojbeni potezi CEO-a koji su iritirali radnike, a kojih je dio i ORCA navela u svom priopćenju.

ORCA tvrdi da je sustav bodovanja i primanja bio bolji 2009. godine nego danas. Činjenica je da je Croatia nekoliko puta smanjivala prava i primanja djelatnika vezano uz recesiju i restrukturaciju, a posljednje veliko smanjenje je bilo 2013. ORCA je posebno iziritirana činjenicom da je nakon smanjenja radničkih prava 2013. uprava podigla sebi naknade za 30%, te tražila isplate bonusa radi profitabilnog poslovanja. Uprava pak tvrdi da su od 2000. do danas plaće prosječno rasle 10.000 kuna, te da postojeći kolektivni ugovor osigurava rast plaća. Croatia je pritom iznijela podatke o neto (ono što dobivaju na ruke) plaćama svojih djelatnika u lipnju.

I tu je krenula hajka o visokim primanjima, daleko višim od hrvatskog prosjeka (6.025 kn, što je 803 EUR), a koje nisu usporedive čak ni sa kirurzima. Naravno da na strukovnom portalu nećemo objašnjavati što znači pilotski posao i odgovornost koju on nosi, kako su iznosi koje piloti investiraju u svoje školovanje (najčešće dižu kredite) u visini više desetaka tisuća EUR (iznos je najčešće oko 100.000,00 EUR), kako se piloti konstantno moraju školovati, kako je posao razbacan i u dane tjedna i u doba dana zbog čega ozbiljno pati obiteljski život, te kako nije nimalo primamljivo boraviti izvan mjesta prebivališta danima i to više puta u toku godine.

ORCAini članovi nisu zadovoljni činjenicom da su troškovi rada u Croatiji Airlinesu najniži u odnosu na konkurenciju. Jednako tako ORCA želi europski standard u kojima posade rade u blokovima od 4-5 dana te 2-3 dana odmora, dok u Croatiji rade 6-7 dana, uz odmor od samo 36 sati. Jednako tako mehaničari tvrde da imaju nezakonit broj prekovremenih sati. Uz to kabinsko osoblje tvrdi da u posljednjih 10 godina ni jedan njihov radnik nije zaposlen na neodređeno vrijeme i da su izuzetno isfrustrirani i nesigurni zapošljavanjem na određeno vrijeme preko agencije.

ORCA je nezadovoljna izmjenama radnog plana koji se događaju vrlo često, po njima na dnevnoj bazi što ih posebno frustrira. Uprava tvrdi da je ovo netočno i da se događa jednom u dva mjeseca.

Piloti su posebno nezadovoljni pay-to-fly programom kojeg Croatia provodi kao jedna od rijetkih kompanija u Europi i jedina u Star Alliance, a koji je vrlo dvojben kako sa pozicije struke, tako i sa pozicije sigurnosti.

ORCU frustrira i činjenica da je Croatia smanjila broj aviona na 12, a da je u posljednje dvije godine povećala broj linija za čak 8, tj. samo u prošloj godini broj letova za 4%. No, ovo se ne čini vlastitim snagama nego se iznajmljuju avioni sa posadama, dakle plaćaju se stranci.

ORCA je nezadovoljna rasprodajom slotova, aviona, motora i druge imovine, te smanjenjem vrijednosti kompanije koju su njihovi djelatnici gradili desecima godina, neki od samog početka.

I najozbiljniji argument koji je ORCA iznijela u svom priopćenju je da je u proteklih 5 godina Croatiu Airlines zbog svega gore navedenog napustila 1/4 pilota i 1/3 aviomehaničara. Ukoliko je ovaj podatak točan, to i te kako treba zabrinuti. Ovo je ogromna brojka koja pokazuje da u kompaniji nešto ozbiljno ne valja.

Uprava tvrdi da bi 150 zahtjeva ORCAe značilo dodatan trošak od 50 milijuna kuna Croatiji Airlines. No, ORCA tvrdi da je jasno naglasila da nije isključiva i da želi pregovarati oko prvotnih zahtjeva, tj. da je fleksibilna. Ali da Uprava nije htjela uopće razgovarati. Prije najave štrajka ORCA je skoro 4 mjeseca činila sve da do štrajka ne dođe.

Ipak štrajka biti neće

Kučko je izjavio da već ima alternativu za sve linije, tj. da je dogovorio iznajmljivanje stranih aviona i posada, a da će štrajk koštati nekoliko milijuna kuna po danu. Kratkoročno iznajmljivanje tolikog broja aviona početkom kolovoza (augusta) tj. u srcu sezone svakako nije moguće, pa čak ni za enorman iznos novaca. Potreban broj aviona i posada Kučko ne bi iznajmio ni u Africi. Još više brine njegova komparacija sa prošlim štrajkom kada je prevezeno 85% putnika. U svibnju (maju) to je relativno lako. Em je daleko lakše nabaviti avione, em je popunjenost aviona daleko manja. U svibnju Croatia može svoje potrebe pokriti sa 6-7 iznajmljenih aviona i popunjenošću tih letova sa 100%, uz popunjavanje kapaciteta drugih kompanija na istim ili alternativnim linijama. Ali u kolovozu to nije moguće. Em druge kompanije imaju popunjenost vrlo blizu 100%, em je LF same Croatie daleko veći nego u svibnju, dakle Croatia se tu ne bi mogla snaći sa manje od 11 aviona. Stanovita pomoć je činjenica da 30% aviona i posada u štrajku mora raditi da ostvari minimalnu povezanost.

Na koncu je krenula medijska hajka protiv „puno preplaćenih“ pilota i kabinaca koji „žele uništiti turističku sezonu“, no onda se u cirkus, svojim autoritetom, upetljao resorni ministar prometa Oleg Butković koji je podijelio par packi podređenima, te stavio za stol ORCAu i Kučka. Ministar je obećao da će se pregovori o kolektivnom ugovoru nastaviti u rujnu (septembru). Do potpisivanja novog kolektivnog ugovora vrijedit će stari, osim u nekim odredbama u kojima će se primjenjivati onaj bitno povoljniji iz 2012. Dio djelatnika će biti prebačen iz određenog na neodređeno vrijeme, dok će oni koji rade preko agencije Dekra biti zaposleni direktno u Croatiji. Dogovorene su i kompenzacije za promjenu radnog plana unutar 7 dana.

Ministar je natjerao Upravu na ono što je ona bahato odbijala i obećao da će ministarstvo biti „koordinator“ pregovora. Svaka čast ministre! No, ministar bi se i te kako trebao zapitati zašto su odnosi uprave i djelatništva toliko narušeni, zašto je uprava odbijala pregovore, a vidljivo je da je mogla štrajk prolongirati minimalnim ustupcima koji su sada dati, te zašto je iz kompanije otišlo tako ogroman broj pilota i mehaničara.

No, još je bitnija činjenica da je otkazivanje štrajka pokazalo da je djelatnicima stalo i do kompanije i do turističke sezone, tj. imagea Hrvatske. Naime, njihovi brojni zahtjevi nisu ispunjeni, ispunjen je tek vrlo maleni broj zahtjeva. I to zapravo pokazuje da djelatnici nisu htjeli štrajk, da je on bio zadnja mjera na koju su bili prisiljeni i da su oni voljni i ponovo zapeti za kompaniju koju i sami grade.

A djelatnici Croatie jesu očajni. I ovo nije fraza, ovo govorim iz desetaka konkretnih primjera koje znam, imenom i prezimenom. Oni koji nisu otišli ispituju mogućnost odlaska, gledaju uvjete i na ivici su odluke da odu. Većina pilota i mehaničara tako razmišlja. Većina ne želi otići, ovdje imaju život, obitelji, prijatelje, rodbinu, nekretnine. I voljni su raditi i za bitno manju plaču nego što ju mogu ostvariti vani. Ali ljudima je strpljenje na kraju. Od njih se traži da se žrtvuju za firmu, a oni to ne doživljavaju od svoje uprave, čak štoviše od nje doživljavaju bahato ponašanje i krajnju odbojnost. I vide da kompanija rapidno juri po Adrijinom modelu. Ovo upozorenje njihov je zadnji pokušaj borbe, prije nego se predaju i naprave ono što je napravila 1/4 pilota i 1/3 mehaničara. A tko će onda letjeti i održavati avione? Administracija i uprava svakako neće.

I da se razumijemo nisam apriorno na strani radnika Croatie. I oni znaju imati vrlo neracionalna očekivanja i zahtjeve. Imaju određena prava koja radnici u drugim zračnim kompanijama nemaju. Znaju se oni petljati i u stvari u koje se stvarno ne bi trebali petljati. No, u globalu nitko ne može reći da su oni krivi za loše stanje kompanije, da oni ne daju sve od sebe, da nisu daleko strpljiviji nego njihovi kolege koji štrajkaju za bitno manje razloge. I da nemaju pravo da kažu „dosta je, više ne možemo dalje“. Nema prosperiteta u kompaniji u kojoj se radnici ne cijene. Oni su prava i istinska vrijednost kompanije. Samo dobar odnos uprave i radnika može ostvariti šansu Croatiji da uspije u žestokoj borbi za opstanak. A u Croatiji je situacija dijametralno suprotna. Nitko ne može očekivati da će „krava dati više mlijeka ako je manje hraniš“.

Pravi lider kompanije to mora znati i dati sve od sebe da ima dijalog sa radnicima. To je prvi prioritet u pravilnom vođenju kompanije. Ja osobno u svojem malom poduzeću trošim na komunikaciju sa djelatnicima barem 30% vremena, za njih imam vremena i za svakotjedne kave, ručkove, team-buildinge. Nisu uvijek u pravu, ali im se mora objasniti vlastiti stav, raditi zajedno sa njima na najboljim rješenjima. Konačno kako su „bundžije“ u Croatiji nakon što su otišli iz nje postali „poslušni“ radnici koji konstantno govore o tome kako im se život bitno promijenio nabolje. Stotine primjera stjuardesa, pilota i mehaničara koji hvale drugačije vođenje kompanija u kojima rade i daleko bolje uvjete u njima svakako ne pomažu onima koji su na rubu.

Za sada ova priča ima sretan kraj, u stvari nije kraj nego prolongiranje. Radnici se nadaju da će uz pomoć ministra uspjeti u svom nastojanju da nakon godine dana dobiju kolektivni ugovor i samim time sigurnost. Turistička sezona je spašena, višemilijunski iznosi štete po slabašnu Croatiu su izbjegnuti. No, problemi nisu riješeni. Ni međuljudski odnosi u kompaniji nisu smireni. Samo je sve prebačeno za kraj sezone. Ministar i njegovi suradnici morat će vrlo ozbiljno zasukati rukave i pozabaviti se rješavanjem problema u Croatiji. Ogromnih problema u Croatiji. A četveromjesečno odgađanje odluke o CEO-u tu svakako ne pomaže.