[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Avio-putovanja za grupe – kako uštedjeti tisuće evra?

Ovaj tekst pišem na temelju osobnog iskustva i intencija mu je da bude pomoć sličnim organizacijama poput moje na dalekim putovanjima avionom.

Velik broj sportskih, kulturnih, znanstvenih (seminari, predavanja, razmjene), obrazovnih (razmjene, studijska putovanja, ekskurzije, obrazovni programi), estradnih (bendovi sa pratećim osobljem), medijskih (veće novinarske ekipe koje prate sportske, političke i druge događaje), gospodarstvenih (sajmovi, prezentacije, studijska putovanja, delegacije na pregovaranjima), nižerangiranih političkih (lokalne društveno-političke zajednice u posjetu gradovima ili grupe političara ili državnih službenika poput komisija, delegacija i studijskih grupa koje ne putuju vladinim avionima), vjerskih (kako hodočasnika, tako i onih na razmjenama ili studijskih putovanja svećenika), manjih turističkih i drugih grupa, svake godine putuje iz regije. Svi oni zbog neznanja i nesnalaženja u šumi mogućnosti današnjeg zrakoplovstva najčešće izgube ogromne iznose novaca ili imaju ogromne probleme tijekom putovanja, probleme koji mogu kako rezultirati gubitkom velike svote novaca, tako i otkazivanjem putovanja ili nemogućnošću pojedinih putnika grupe da putuju sa grupom.

Ovaj članak nije namijenjen bogatim sportskim klubovima i reprezentacijama, prvenstveno nogometnim, kojima financijska strana nije presudna. U svojih 25 godina karijere u organizaciji nogometnih utakmica za GNK Dinamo i odlazaka na prvenstva za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali i neke druge nogometne klubove, ustanovio sam da ovdje financijska strana nije presudna, čak ni bitna. Naravno da će oni gledati da prođu jeftinije za najam aviona (pa se tako često u regiji iznajmljuju avioni Carpataira, te malih kompanija iz Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine, Bugarske isl. umjesto nacionalnih prijevoznika), ali neće se odlučiti za redovne linije čak ni kada postoje direktni letovi za destinaciju gdje igraju, iako bi tako uštedjeli par desetaka tisuća EUR.  Nogometni klubovi čak i na utakmice koje se održavaju par stotina kilometara dalje odlaze avionom, posebno ako se radi o važnijim utakmicama poput kvalifikacija za europsko ili svjetsko prvenstvo, te utakmicama Lige prvaka ili Eurolige. Najflagrantniji primjer je odlazak Hrvatske nogometne reprezentacije na Europsko nogometno prvenstvo u Austriju i Švicarsku. Reprezentacija je bila bazirana u Bad Tatzmannsdorfu koji je od Zagreba udaljen tek 266 km autoputom, za što autobusom i uz prelazak granice sa Slovenijom treba tek nekih 3,5 sati. Ipak reprezentacija je letjela iz Zagreba do Graza avionom što je 147 km leta. No, istovremeno reprezentacija je putovala iz hotela do Zagrebačkog aerodroma 22 km i od Aerodroma Graz do Bad Tatzmannsdorfa 92 km, tj. svakako je morala autobusom putovati 114 km, tj. skoro polovicu ukupne kilometraže da su išli autobusom. Samo za ovo su trebali bar dva sata. Ukalkuliramo li chackiranje i ukrcaj u avion u Zagrebu (bar sat vremena), taksiranje i trajanje leta (45 minuta), te iskrcaj iz aviona u Grazu (pola sata) potrošili su sigurno preko 4 sata, dakle više nego da su išli autobusom cijeli put. Procedura na slovenskoj granici sigurno nije ni izblizu gnjavaža kao ista procedura u Zagrebu, pa u Grazu, pa još i check in i boarding, kao i dupli ukrcaj-iskrcaj u autobuse.

Kako sam u posljednjih četvrt stoljeća radio i u vrhu organizacije europskih i svjetskih prvenstava u rukometu, vaterpolu, odbojci, stolnom tenisu, veslanju, vojnih igara i još nekoliko desetaka drugih sportova mogu osobno posvjedočiti da se daleko veći novac troši na odlazak nogometaša na prijateljske utakmice u inozemstvo ili 3. predkola lige prvaka nego na dolazak na finalne utakmice Europskog prvenstva u rukometu. I dok nogometaši iznajmljuju chartere za takve manje bitne utakmice, rukometaši, vaterpolisti i ostali putuju u ekonomskoj klasi redovnih linija, nemalo puta i sa LCC, pa čak i više stotina kilometara sa autobusima.

Ovaj članak nije namijenjen ni velikim turističkim agencijama i operaterima koji potpisuju ugovore na tisuće putnika. Oni drugačije pregovaraju, imaju potpuno drugačiji tretman kod avio-kompanija, posebno ako se radi o globalnim igračima koji imaju milijune zrakoplovnih putnika, te stotine tisuća kod jedne kompanije.

Dok sam pregovarao sa kompanijama oko grupne karte iskoristio sam svoje veliko znanje o zrakoplovstvu, ali i prethodno iskustvo u više stotina letova, kao i organizacije tristotinjak grupnih putovanja za Zagrebačke mažoretkinje, koje putuju kao grupa od 25-100 osoba, od kojih je dvadesetak putovanja bilo avionom. Iako ću ovdje spominjati i moja prethodna iskustva interkontinentalnih putovanja za Zagrebačke mažoretkinje, temelj članka biti će jučer završeno putovanje Zagreb-Shanghai i nazad za 25 osoba moje grupe, turneje u Kinu koja je trajala 15 dana. Organizatori sličnih putovanja ne raspolažu niti tolikim iskustvom, ali ni znanjem o avio kompanijama, mogućnostima kombinacije karata, realnim presjedanjima, možebitnim popustima, privilegijama, putovanjem iz obližnjih aerodroma, interkontinentalnim LCC i možebitnim problemima oko toga, rizikom otkazivanja, ograničenjem prtljage isl.

Stoga se najčešće prepuštaju nacionalnom prijevozniku i njegovim globalnim partnerima ili uobičajenim i opće poznatim opcijama. U našoj regiji to su najčešće Lufthansa grupa, Turkish, flydubai u kombinaciji sa Emiratesom, Qatar, Aeroflot, LOT, Air France-KLM, rjeđe Aegean, Pegasus, ČSA, Aer Lingus, Alitalia, Finnair i Norwegian, te iz Zagreba Emirates, Korean, British, Iberia, sezonski Air Canada i Air Transat, iz Dubrovnika British i Iberia, sezonski American, te iz Beograda Hainan, Etihad, Belavia).

Još češće grupe se prepuštaju turističkim agencijama, ne znavši da im one zaračunavaju dodatne provizije za izdavanje karata, te da direktnim pregovaranjem mogu proći daleko povoljnije i u konačnici jeftinije. Konačno dobar dio agencija je inertan, spor, želi na vama dodatno zaraditi (klase putovanja, lagati će vas o prtljazi, plašit će vas osiguranjima), a u konačnici se ne brine za putnike nakon što prodaju karte. Ne kažem da nema dobrih primjera, no jednako tako mogu posvjedočiti i potpuno oprečnim slučajevima krajnjeg neprofesionalizma agencija.

Individualno putovanje je ono za koje se kupuje do 9 karata odjednom. Istim grupno putovanje je ono koje je za 10 i više osoba. No, iskreno, avio-kompanije će vas ozbiljno tretirati ako imate 20 ili više putnika, iako i za manje grupe možete kupiti karte.

Osnovni principi

Nekoliko je osnovnih principa koje organizatori putovanja moraju obvezno uzeti u obzir.

Što je danas nije sutra. Ako je neka kompanija najpovoljnija u određenom trenutku, već sutra ta ponuda ne mora vrijediti, ali još bitnije ona sigurno neće vrijediti za par tjedana ili mjeseci. Moja turneja se trebala održati u listopadu (oktobru) prošle godine no radi određenih kineskih državnih razloga prolongirana je godinu kasnije. Tada je daleko najpovoljnija opcija bila Air Serbija/Etihad. Nakon svih ponuda i pregovaranja cijena sa ovom opcijom je bila tek 430 EUR iz Beograda. Kada na isto dodam za cestovni prijevoz Zagreb-Beograd-Zagreb koji je mene trebao ispasti 820 EUR za grupu ili 32 EUR po osobi, trošak je sveukupno bio 462 EUR po osobi. Prva konkurencija ovoj cijeni je bio Air France koji je iz Budimpešte ponudio cijenu od 525,05 EUR. Kada na ovo dodam trošak puta Zagreb-Budimpešta-Zagreb, ali i odbijem realni korporativni popust preko BlueBiz programa, trošak karte bi bio 548,25 EUR po putniku. Usporedbe radi Emirates iz Zagreba, preko kojeg smo u konačnici otputovali, je te godine imao cijenu od 627 EUR, više nego ove godine. Qatar je iz Zagreba tražio 619,19 EUR, a Aeroflot 620,00 EUR. Kada usporedimo cijene sa ovogodišnjima vidljivo je koliko su cijene promjenjive:

Iz gornje tablice možemo vidjeti da je prošle godine razlika za grupu između Air Serbije i prve konkurencije (Air France) bila 1.576 EUR, a za obije opcije je trebalo organizirati cestovni prijevoz do Beograda, odnosno do Budimpešte. Najpovoljnija opcija iz Zagreba je bila Qatara, no razlika je spram Air Serbije bila skoro 4.000 EUR. Za taj novac svakako bi se odlučili putovati iz Beograda.

No, ono što sam tablicom želio pokazati je da je Air Serbia imala cijenu pola manju godinu dana prije (11.550 EUR, spram 22.025 EUR ove godine). I dok je prošle godine bila najpovoljnija, ove je bila među najlošijim opcijama. Zašto? Prošle godine management Air Serbije mogao je utjecati na cijenu, no ove godine odnosi Air Serbije i Etihada su korijenito izmijenjeni i Air Serbia ni na koji način nije mogla postaviti cijenu. Pokušali su to učiniti tako da polazak bude iz Zagreba, no Etihadova dva od tri lega Beograd Abu Dhabi i Abu Dhabi-Shangai su bili toliko skupi da Air Serbia nije mogla postaviti konkurentnu cijenu. Za let iz Beograda bez kombinacije za Zagrebom nisu mogli uopće ponuditi ništa, nego je to činio direktno Etihad, za razliku od prošle godine. Stoga organizatori putovanja moraju voditi računa o promjenama odnosa u zračnim kompanijama koje se, u današnje vrijeme, mijenjaju na mjesečnoj bazi, a godina dana je prava vječnost. Moj primjer sa Air Serbiom se promijenio u roku od 6 mjeseci. Jer smo u prosincu (decembru) dogovorili da će akontacija za kartu ići na istu za iduću godinu, a u svibnju (maju) stanje se korijenito promijenilo i isto više nije bilo moguće realizirati po uvjetima iole sličnima prošloj godini. Kompanija je korektno vratila cijelu akontaciju od 2.000 EUR.

No, iz primjera Emiratesa vidimo da je cijena karte u roku od godine dana pala za 700 EUR za cijelu grupu, što nije slučaj kod svih ostalih kompanija. Samim time od pet najpovoljnijih ponuda prošle godine Air Serbija je sa najpovoljnije prošle godine, pala na najlošiju, a Emirates je sa 5. prošlogodišnje skočio na najpovoljniju ove godine. Uz to ove godine je od Air Serbije je bila povoljnija i Lufthansa, Korean, Hainan i Turkish, pa je ona pala na tek 9. mjesto i bila vrlo nekonkurentna.

I sad je pitanje, zašto je ove godine cijena kod ostalih kompanija bila toliko viša nego prošle godine? Djelomično su sve cijene porasle radi cijene goriva koja je porasla. No, drugi problem je što kompanije ne mogu povećavati broj frekvencija na Shanghaiu jer je isti prezagušen i kineske vlasti ne dozvoljavaju dodatne letove. Pa tako iznimno dozvoljavaju nove linije, ali tada režu frekvencije nekih postojećih linija prvenstveno domaćih kompanija.

Kako je ove godine u vrijeme moje turneje bio i Import expo u Shanghaiu (posljednjih dana turneje) velik broj političara i poslovnjaka išao je u Shanghai. Emirates je isto uspio kompenzirati većim avionima (dva leta dnevno sa A380, neki letovi i u onoj sardina konfiguraciji sa 615 mjesta bez prve klase), koju opciju nije imala većina kompanija (posebno Turkish, Aeroflot i ostali koji A380 nemaju). Uz to u vrijeme odlaska bile su tzv. „krompirjeve počitnice“ tj. školski praznici u Sloveniji dočim je dobar dio aviona na legu Zagreb-Dubai bio popunjen slovenskim putnicima koji su otišli na kraći odmor sa svojim obiteljima. Stoga je primjerice cijena karte Qatara iz Zagreba bila 898 EUR (dobar dio Slovenaca u avionu), ali iz Beograda odakle Slovenci ne putuju bila je samo 638 EUR. Lufthansina cijena, pak, bila je gotovo ista iz Zagreba kao i iz Ljubljane jer Lufthansa grupa za Frankfurt, Munich, Beč i Zurich (odakle ima konekciju prema Shanghaiu) ima čak 17 dnevnih letova iz Zagreba, 10 iz Ljubljane i 14 iz Graca (Istočna i Sjeverna Slovenija), te Slovenci na praznicima nisu koristili letove Lufthansa grupe iz Zagreba, nego iz slovenskih i austrijskih aerodroma.

Grupe moraju voditi računa da riskiraju velik novac, jer interkontinentalna karta za cca 30 osoba znači 20 i više tisuća EUR. Kako danas avio-kompanije bankrotiraju redovno i pritom niz putnika ostaje bez svojih novaca, vrlo je bitno da organizatori grupnog putovanja riskiraju što manje. I dok će se matične države najčešće pobrinuti za vas ako ste ostali u inozemstvu u slučaju bankrota, neće to učiniti ako još niste ni otišli na destinaciju, dočim ste svoj novac nepovratno izgubili i nećete dobiti nikakvu kompanzaciju za isti. U posljednje vrijeme bankrotirali su MALEV, Spanair, Cyprus, Monarch, VLM, Air Berlin, Primera idr. Samim time velike globalne kompanije (MEB3, EUB3, USB3 i ostale) svakako su garant da će se let i stvarno ostvariti, ali i da će se kompanija pobrinuti za svoje putnike ako se dese neke izvanredne okolnosti (klimatski uvjeti, politička previranja, kvar aviona, ozbiljna kašnjenja, štrajkovi…). Ipak i tu treba biti oprezan jel su i neki od najvećih otišli u ropotarnicu povijesti poput Pan Am-a, TWA, Variga, Kingfishera, Transaera idr. Odgovoran vođa grupe mora se informirati o stanju potencijalnih kompanija sa kojima je moguće putovanje i odlučiti se za sigurniju opciju, kako zbog možebitnog gubitka cjelokupnog novca, tako i zbog brige za grupu tijekom putovanja. Naravno, ova sigurnost najčešće znači više izdvojenog novca, no još jednom naglašavam kako se radi o velikoj svoti novaca koja se riskira.

I dok će neke grupe smatrati da će agencije biti te koje će garantirati sigurnost putovanja, ovdje treba razbiti nekoliko stereotipa. Prvo manje i srednje agencije će daleko prije bankrotirati nego isto takve avio-kompanije. U nekim državama postoje garancije uplata turističkih i putnih aranžmana, no u nekima je stanje poprilično stihijsko. Tako su se primjerice srpski turisti koji su uplatili u kolovozu (avgustu) 2012. aranžman u Hurghadi, u Egiptu, nemalo iznenadili kada su ustanovili da za njih ne postoji povratni let kompanijom Air Cairo. Naime turisti su aranžman platili preko kompanije Trinity travel koja ih je uvjerila da posjeduju važeće putničke dokumente, te ih poslala na put. Turistička inspekcija je ustanovila da je Trinity novac zadržao neplativši avionske karte za povratak, vlasnik agencije Nenad Ristić je uhapšen, a agenciji je oduzeta licenca. U pitanju je bilo 174 putnika. No, najgore u ovoj priči je što je Ristić ponovo izmanipulirao turiste preko „Uniko travela“ koji su u srpnju (julu) 2015. na aerodromu shvatili da avionske karte koje su platili preko Uniko travela ne postoje. Inspekcija je ispitala Ristića koji je aranžmane prodavao i bio u agenciji, iako joj je formalno vlasnik i osnivač bio Nenad Filipović (zdravstveno odsutan), i ustanovila da putnici nisu otputovali za Hurghadu, te Grčku, a da su oštećeni za više tisuća EUR. Uz to Ristić je preuzeo i dio djelatnika i partnere agencije „Junajted travel internešnal“ koja je godinu prije Trinitya prvarila 250 turista u Hurghadi. Uz to sve tri prevare u tri godine ona Kontea (2010.), Junajteda (2011.) i Trinitija (2012.) u Egiptu su imali istog partnera „Red si turs“. Stoga oprez kada kupujete karte ili aranžmane preko agencija.

Ako se agencija ozbiljno potrudi ona vam može uštedjeti ozbiljan dio novca. No, ipak morate uzeti u obzir da agencije naplaćuju izdavanje karata što ide u rasponu od 20 do čak 50 i više EUR po karti. Ovo za grupu od 30 putnika može značiti dodatni trošak od preko 1.500 EUR. Nekoliko puta sam karte kupovao preko agencije, no ipak moje iskustvo je da bolje i sigurnije prolazim sam. Uz to niz agencija će vam izbaciti cijenu, a onda će tek nakon što ste otkantali sve ostale ili ste čak već uplatili akontaciju usput spomenuti da se „naravno“ naplaćuje i TSC. Koji nije malen i koji je za interkontinentalne letove po nekoliko desetaka EUR. Osobno vrlo često i više od 20 godina dalje angažmane i karte kupujem preko male zagrebačke agencije Jammark. Daleko će se više potruditi nego velike agencije, kontakt je osoban, sa djelatnicima sam već godinama na ti, prije su znali pronaći nevjerojatne kombinacije i imati ozbiljno niže cijene. No, u posljednjih par godina nisu ni izbliza cijenama koje sam pronalazim preko avio-kompanija. Stoga kontaktirajte agencije neka one rade za vas, ali dobro zasučite rukave i sami se primite posla.

Vrlo je važno za znati da agencije nemaju istu cijenu. Tako je za apsolutno isti let iz Zagreba preko Frankfurta za Shanghai zagrebačka agencija Bantel Travel ponudila cijenu od 734 EUR po putniku, dok je njemačka agencija Reisebüro Simader ponudio cijenu od 593,21 EUR po putniku. Za isti let razlika od 141 EUR ili ušteda od 3.525 EUR!

Neke kompanije ne žele prodavati karte grupama, već traže da isto učinite preko agencije, sa vama neće ni razgovarati. Moram priznati da sam se ozbiljno razočarao kada sam shvatio da Lufthansa ne nudi karte grupama, te vas usmjerava na agencije. Krajnje blentavo, ovaj segment putnika siguran je platiša, govorimo o više karata odjednom, grupama koje se najčešće vraćaju ako su zadovoljne. Iako Lufthansa grupa ima daleko najviše letova iz Zagreba (17 dnevno) do sada su samo na mojoj grupi izgubili više stotina interkontinentalnih karata i nekoliko desetaka tisuća EUR radi ovako nerazumne politike. Čista suprotnost je Air France, Emirates, Tukish i druge kompanije koje se ozbiljno trude oko grupa. I upravo zato ih toliko i imaju, a avioni su im izuzetno puni. Daleko više azijskih turista u Zagreb dolazi Emiratesom, Koreanom i Qatarom nego Lufthansom. Sapienti sat!

Čuvajte se zakulisnih troškova. Ovo se posebno odnosi na LCC kakvih sve više ima na interkontinentalnim linijama. No, i neke legacy kompanije imaju niz zakulisnih troškova, posebno one koje su iz manje razvijenih zemalja. Stoga ozbiljno provjerite uvjete putovanja, pročitajte recenzije prije kupnje, te oprezno tijekom kupovine karata. Oprezno sa grupnim tarifama Turkisha. Kalkulacija je ekstremno nejasna i trebaju vam bar dva doktorata da dokučite stvarnu cijenu. Iako vam se čini da cijena košta 450 EUR, uz vrlo nejasno prikazivanje taksi, ista u konačnici košta 750 EUR. Korean naplaćuje 50 EUR ako se karta ne kupi preko ovlaštene agencije. Imate li stalnu agenciju preko koje radite ponudite im da karta ide preko njih, ali da ovaj trošak smanje, podjele sa vama, jer zašto bi nešto učinili preko njih ako je trošak isti. Manje agencije su tako što voljne napraviti, jer ipak će tako naplatiti preko 1.000 EUR za posao koji de facto nisu odradili nego su samo posrednik. Da sam se za put u Shanghai odlučio ići sa Koreanom, već sam imao takav dogovor da se karte kupe preko Jammarka.

Kada kupiti kartu je posebna vještina. Je li trenutna cijena najpovoljnija? Čekali i riskirati? Koliko puta sam bio ljut što sam kupio kartu, a onda je par dana kasnije prijevoznik cijenu smanjio. U mom primjeru Air France je sredinom lipnja (juna), dakle 4 mjeseca prije puta, ima individualnu cijenu iz Budimpešte preko Pariza za Shanghai od 521 EUR, da bi mjesec dana kasnije, 11.7, tri mjeseca prije puta cijena pala na 496 EUR (625 EUR manje za moju grupu). Kompanije u načelu cijenu formiraju sukladno popunjenosti aviona u određenom vremenu prije leta. Prvenstveno kompanija želi zaraditi što više, pa prodaje tek dio aviona po niskoj cijeni, dio po višim cijenama, a kada je avion prilično pun, one zadnje karte prodaju po astronomskim cijenama. No, ako kompanija vidi da se avion slabo puni spustiti će cijenu da motiviraju putnike da kupuju kod njih i da ih preuzmu od konkurencije. U načelu legacy kompanije imaju visoke cijene za ziheraše, tj. one koji kupuju više mjeseci, pa čak i godinu dana prije puta. Oni žele sigurno imati kartu, pa su voljni i platiti više. Jednako tako kompanije imaju astronomske cijene ako karte kupujete na sam dan putovanja ili par dana prije puta. Kompanija pretpostavlja da vas je neka teška nesreća ili potreba natjerala na tako što, jer da nije onda bi kartu kupili ranije. Prije par mjeseci naglo je umro tata moje bivše djelatnice koja sada živi u Meksiku. Molila me za pomoć. Najjeftinija opcija za isti dan ili dan kasnije iz Mexico Citya do Zagreba je bila sa Lufthansom za nevjerojatnih 3.500 EUR u ekonomskoj klasi, tri i pol puta više od uobičajene tarife za taj dio godine. Idući put je kartu platila 980 EUR i na frankfurtskom aerodromu zaspala na stolici i propustila konekciju za Zagreb. Ponudili su joj „privilegiranu“ kartu od 750 EUR samo za leg Frankfurt-Zagreb, za jedan kratki letić maltene koliko je platila cijelu povratnu interkontinentalnu kartu. Na sreću uspio sam joj iskamčiti zamjensku kartu bez ikakvih nadoplata, no to je bila dobra volja kompanije i moja poznanstva. U uobičajenoj praksi kompanije nemaju obzira ili razumijevanja za vaše probleme, upravo suprotno naplatiti će vaš propust ili nesreću.

Nekada ste mogli karte kupovati po ustaljenom obrascu kompanije jer se znalo otprilike koliko prije puta su najpovoljnije tarife, te ste samo trebali pratiti kako cijene padaju ili rastu. Da bi to spriječile, kompanije svakodnevno mijenjaju cijene na letovima, ne samo na različitim linijama, nego i na istim linijama, ovo nema veze sa sustavom, upravo suprotno trude se biti što manje sustavni da ne otkrijete obrazac. Stoga usporedite cijene sa drugim kompanijama, naučite u kojim se rasponima cijene kreću, pa kada ulovite dobru priliku kupujte. I ne osvrćite sa nakon toga, jer vas može samo izdeprimirati. Kartu Emiratesom koju sam platio 599 EUR za Shanghai, kompanija je samo dva tjedna kasnije prodavala po minimalnoj cijeni od 750 EUR jer je procijenila da će Import Expo akumulirati velik broj putnika. I bili su u pravu. Svi letovi (1.100 putnika dnevno) bili su potpuno puni i uz tu cijenu.

Pokušajte biti što fleksibilniji sa datumima. Različite su cijene za pojedine dane u tjednu (najčešće je najskuplji petak, subota i nedjelja, potom ponedjeljak i četvrtak od ostatka tjedna). Jednako tako datum igra veliku ulogu. Ako je praznik blizu cijene su više, no kompanije u današnje vrijeme prate i lokalne, te globalne događaje. Znaju li da se u destinaciji održava neko popularno prvenstvo, ili važna nogometna utakmica, ili vrhunski koncert kompanija će dići cijene. Tako sam ja radi slovenskih „krumpirjevih počitnicah“ morao putovanje pomaknuti dva dana ranije i platiti smještaj za grupu 1.800 EUR u Shanghaiu, što treba dodati na cijenu karte, pa ista više nije 599 EUR nego 671 EUR. Na idealnom datumu jednostavno nije bilo više mjesta i 5 mjeseci prije puta zbog slovenskih praznika. Stoga dobro provjerite sve opcije unutar možebitnih raspona putovanja kod svih kompanija. Ako ste fleksibilni, a grupe to najčešće jesu, uštedjet ćete ozbiljan novac.

Kako pregovarati?

Prvo se upoznajte sa realnim konekcijama. Sigurno nećete iz Beograda letjeti za New York preko New Delhia. Ipak i tu ima mnogo izuzetaka pa tak Turkish cjenovno motivira da se leti dodatnih 4 sata preko istoka za Sjevernu Ameriku, i vrlo je često jeftiniji od daleko boljih devijacija.

Nakon toga usporedite individualne cijene kompanija koje lete iz hubova sa racionalnom konekcijom. No oprez individualna cijena je najčešće niža od grupne. Znam da ovo nema baš nikakvog smisla, kompaniji bi trebalo biti u interesu da proda više karata odjednom, no to jest tako. Kompanije ovdje naplaćuju sigurnost koju vi želite npr. da možete zamijeniti člana grupe par dana prije puta ako se isti razboli ili iz raznoraznih razloga odustane od puta. Grupe, posebno sportske ili kulturne, imaju mali milijun problema i zdravstveni razlozi su tu najmanji rizik. Članovi se posvađaju i odu, zaljubljuju se i to postane prepreka putovanju, dobiju novi posao i ne mogu izostati sa istog, trener se odlučio za drugog igrača umjesto planiranog isl. Grupna karta omogućuje rošade prije puta i to je vrlo važno. No oprez neke kompanije imaju blaže uvjete od drugih. Kod nekih je moguća besplatna promjena imena samo 72 sata prije puta (Emirates), kod nekih se promjena imena naplaćuje par desetaka ili čak preko 100 EUR po osobi (Korean 225). Konačno kompanije su u strahu kad bi imali niže cijene grupnih od individualnih karata uz mogućnost promijene imena da bi agencije počele zlorabljati sustav pa kupovati desetke karata unaprijed, a potom ih prodavati po višoj cijeni, a imena slati naknadno netom prije puta.

Individualne cijene vam daju bar okvirnu sliku raspona cijena. Potom pošaljite kompanijama upit za cijenu. Na njemu vrlo kratko objasnite o čemu se radi i kakva ste grupa (možda kompanija ima interesa djelomično sponzorirati kartu). Upišite broj karata, datum dolaska i odlaska, te alternativne raspone datuma. Napišite koliko ste voljni imati konekcija (presjedanja), te je li vam prioritet brzina i udobnost putovanja ili cijena, tj. do koje mjere ste voljni pristati na višu cijenu radi boljih prva dva uvjeta.

Nakon što ste dobili i usporedili ponude, pošaljite onima koji su blizu najbolje ponude onu najbolju ponudu. I cjenkajte se. Iznenadit ćete se koliko u nekim kompanijama djelatnici imaju slobode u formiranju cijene ili mogućnost da zatraže dodatan popust u centrali zbog povoljnije ponude konkurencije. Tako je Air Serbija nakon što je vidjela ponudu Air Francea dodatno smanjila cijenu sa 448 na 430 EUR. Ušteda od 450 EUR za grupu. I isto je upalilo. Neke kompanije će vam ponuditi gratis mjesto na nekoliko kupljenih karata (obično je na svakih 20 kupljenih karata).

Pokušajte iskamčiti gratis dodatnu prtljagu koje grupe obično imaju. Ili se nagodite za oversize prtljagu (instrumenti, sportska oprema, umjetnička dijela).

Na check inu će vas tolerirati kao grupu ako pretjerate u težini, a da je ukupna težina u redu. No, ipak ne pretjerujte. Na nekim aerodromima nemaju isti prag tolerancije, kao što i neke kompanije inzistiraju na stvarnim težinama jer su im to dodatni izvori prihoda. Tako su moju grupu tolerirali u Zagrebu i za prtljagu od 36 kg (bubanj + kofer), bez pretjeranog negodovanja. U Shanghaiu su pak za istu kilažu dizali prilično halabuke posebno kada se desio 4. takav primjer za redom. Čim sam prestao dovoditi preteške za redom, nego svakih 3-4 puta, bili su tolerantniji. Odlična metoda i jako praktičan savjet. Na koncu su popustili jer je ukupna kilaža bila 710 kg dok je grupa mogla prenijeti 750 kg. Prošla je čak i jedna kombinacija od 40 kg sa dva kofera. No, ipak budite oprezni i dobro izmjerite kofere, pa radije prebacite nešto težih stvari iz jednog kofera u drugi, te ga rasteretite prije check ina. Posebno uzmite u obzir činjenicu da jednostavne viseće vage koje kupujete po 30 EUR na aerodromima lažu nekih 20-tak %. Ne vjerujte im. Imajte spreman backup ili „ratni plan“ za pretovar stvari u slučaju da to od vas kompanija zatraži. Najstriktiniji su tu Air France i KLM, te Paris CDG.

Ručnu prtljagu gotovo nikad ne provjeravaju u težini, već samo u obujmu. Stoga prebacite najteže stvari u ručnu prtljagu pa nek ima ih 11-12 kg umjesto 8 (meni je jednom prošlo i 16 kg), a lakše stavite u kofer. No, ipak vam se može desiti da vam važu ručnu prtljagu. To mi se nije desilo nikada u više stotina letova, ali baš svaki puta mi mjere ručnu prtljagu na Paris CDG i Orlyu. Pa stoga ekstra pozornost tamo.

Konačno, ako kupite određeni broj karata zatražite da voditelj grupe putuje businessa klasom. Ovo nije samo stvar luksuza, nego istim dobivate i dodatnu kilažu prtljage (najčešće 40 kg i više kofera), a to je za sportske i kulturne grupe i te kako važno.

Oprez usporedite i sve ostale uvjete kod kupnje karata, jer vam se može desiti da će vas više koštati dodatna prtljaga nego sve karte zajedno.

Individualna ili grupna karta?

Iako je individualna karta najčešće jeftinija od grupne ona je i daleko veći rizik. Kompanije imaju vlastite uvjete za grupne karte, no najčešće se plaća akontacija koja vam garantira rezervaciju sjedala za grupu (Emirates traži 100 EUR po karti, Air Serbia 20% od cijene karte). Ova se garancija plaća u momentu kada želite izvršiti rezervaciju. Kompanija vam tada garantira cijenu, osim eventualne promjene cijena aerodromskih taksi, no isto se najčešće ne desi. Ovu akontaciju gubite za svakog putnika čija se karta u konačnici ne kupi, tj. ukupan iznos ćete izgubiti ako cijela grupa odustane od putovanja (u mom slučaju to bi bilo 2.500 EUR). Kompanija će vam odrediti do kada morate platiti ostatak novaca. Kod Emiratesa to je 10 dana prije puta, kod Air Serbie mjesec dana prije za 80% iznosa, a 20% 48 sati prije puta. Jednako tako kompanija će vam uvjetovati slanje definitivnih lista imena. Kod Air Serbie to je mjesec dana prije, kod Emiratesa 15 dana prije leta, ali se imena mogu mijenjati sve do izdavanja karte. Emirates kartu mora izdati 72 sata prije leta. Promjena imena nakon izdavanja karte u nekim slučajevima moguća je i nakon tog roka, ali uz nadoplatu od 50 EUR.

Sve ovo kod individualnih putnika nije moguće tj. tamo kada ste jednom kupili kartu možete ju promijeniti samo uz ozbiljnu nadoplatu novaca, a kod nekih kompanija čak ni onda. No, i ovome ima lijeka, pa možete uplatiti putno osiguranje gdje će vam osiguravatelj refundirati troškove karte u slučaju odustanka putovanja radi ugovorom definiranih razloga. Najčešći razlog je bolest, a potvrdu da ste radi bolesti morali odustati od putovanja nije teško dobiti kod vašeg obiteljskog liječnika. No, u tom slučaju dobit ćete novac nazad, ali to ne znači da ćete uspjeti kupiti novu kartu za zamjenskog člana grupe. A ako i kupujte kartu par dana prije puta to će vas koštati daleko više. Grupnom kartom tako što vam se neće desiti jer tamo možete jednostavno i besplatno mijenjati imena do par dana prije puta.

Oprez, budite sigurni da su vam svi putnici dobili vizu. Vizu možete dobiti i samo na temelju rezervacije karte (što je uplata akontacije). Stoga prvo zatražite vize, a tek kad ih dobijete definirajte liste putnika sa kompanijom. Ovo je bitno kompliciranije kod individualne karte gdje istu kupujete prije izdavanja vize obzirom da vam gotovo uvijek treba karta kao garancija za vizu (ili rezervacija što kod individualne karte najčešće nije moguće).

Za putovanje moje grupe do Shanghaia kupljena tarifa je bila ona Emiratesa od 599 EUR što je uz dodatni hotelski trošak radi jedinog mogućeg odlaska dva dana prije ispalo 671 EUR po osobi. Grupna karta Qatara iz Zagreba je bila 879 EUR, no individualna karta iz Beograda sa istom kompanijom je bila samo 489 EUR. Kada na to dodamo cijenu cestovnog putovanja do Beograda isto bi ispalo 521 EUR. Ipak sam se odlučio za Emirates iako je cijena bila 150 EUR viša po osobi, tj 3.750 EUR ukupno za grupu. Naime, za individualne putnike morao sam platiti još i putno osiguranje radi rizika otkazivanja putovanja, no četiri mjeseca prije putovanja bio mi je puno prevelik rizik hoće li mi članovi grupe dobiti dozvole izostanka sa fakulteta i srednjih škola, hoće li ostvariti planirani godišnji odmor (da ga vlasnik tvrtke ne otkaže), hoće li svi dobiti vize, konačno godinu prije organizator je prolongirao festival samo dva mjeseca prije održavanja. I naknadio mi akontaciju, ali cjelokupni trošak karte bi mi vrlo teško vratio, što je slučaj sa individualnim kartama. Stoga ovaj rizik, ni za 3.000 EUR uštede nisam bio voljan prihvatiti. Konačno i sama gnjavaža dodatnog putovanja od 800 km automobilima, prijevoz 710 kg prtljage u 40 ogromnih kofera bili su dovoljan razlog da od toga odustanem.

Ipak ako se odlučite na tako što evo nekoliko savjeta. Dva puta sam tako kupio karte preko turističke agencije Jammark. Prvo individualne karte mogu se kupiti samo do 9 komada. Kako biti siguran da ćete kada kupite prvih 9 karata, drugih 9 ili preostalih 8 moći kupiti po istoj cijeni ili hoće li uopće biti mjesta. Moja agencija pronašla je originalno rješenje. Tri operatera paralelno na tri različita kompjutera sa tri različite IP adrese istovremeno krenu kupovati karte. I kompjuter prihvati kupovinu sva tri „individulana“ putnika koji imaju vrlo brojno članstvo „obitelji“ (ne može otkazati ni jednu od tri paralelne kupnje). Ovo mi je uspjelo i na Air Franceu za Martinique preko CDG/ORY, i na Cathay Pacificu za Taiwan preko HKG. Drugo, obavezno uplatiti putno osiguranje radi otkazivanja puta. Treće, potpišite ugovore sa svojim članstvom u kojima će oni snositi razliku u cijeni avionske karte za zamjenskog člana u slučaju odustanka prvog i to bez obzira na razlog (da je sam kupio individualnu kartu ostao bi bez nje i većine novaca plaćenih za istu). Četvrto, budite sigurni u turističku agenciju sa kojom ovako nešto radite. Jel ako oni uprskaju možebitno ćete kupiti 18 karata, a ostalih 7 članova to neće uspjeti. I što onda? Oni će putovati drugim avionom? Organizacijska noćna mora i gotovo nemoguće kod većine grupa. Ili ćete smanjiti grupu. To je najčešće nemoguće. Na koncu peto, nemojte pretjerano pokazivati na check inu i u komunikaciji sa samom kompanijom da ste izmanipulirali sustav jer kompanija vam može odbiti ulazak u avion, ili pak naplatiti razliku u cijeni za grupno putovanje. Stoga ne bunite se kod chekiranja, ne teatralizirajte, ne kombinirajte prtljagu, te nemojte pretjeravati sa uniformiranosti čanova grupe i pokazivanju grupnog karaktera putnika (skupljanje putovnica, davanje instrukcija na checkinu.)

Putovanje iz vlastitog grada ili obližnjih aerodroma?

U posljednjih par godina od kada je u Zagreb došlo bitno više kompanija i konkurencija je ozbiljno povećana vrlo rijetko kada putujem iz obližnjih aerodroma. No, u slučaju grupnih putovanja kompanije imaju limite za grupe iz pojedinih gradova. Tako Air France ima tek 15 mjesta za grupne karte iz Zagreba, što bitno poskupljuje opcije putovanja iz Zagreba.

Cijena ovisi i o taksama koje kompanija ima u konkretnom gradu. I tu je čarobni krug zatvoren. Ako su takse visoke i cijene karata su visoke, pa je i putnika manje (posebno grupa). To znači da kompanija koristi manji avion (primjerice CRJ-900 iz Zagreba, ali A320 iz Budimpešte), a što je manji avion to je trošak letenja po sjedalu viši, a što dodatno povećava cijenu karte. Naravno u avion sa 90 putnika daleko je teže smjestiti grupu od 30 ili više putnika, nego u onaj od 180 putnika.

Primjer cijena grupe od 25 osoba iz Zagreba za Shanghai sa Air France za tražene datume u 2018. u kojima je Venecija najpovoljnija, a i cijena cestovnog prijevoza do Venecije je najniža. Godinu dana prije za iste opcije najpovoljnija je bila Budimpešta.

Stoga za grupna putovanja možete uštedjeti više tisuća EUR tako da putujete iz drugog grada.

Tako je moja grupa putovala prvi puta za Martinique iz Beča preko Pariza, drugi puta iz Municha preko Pariza, a za Taiwan smo putovali iz Frankfurta preko Hong Konga. U slučaju Beča roditelji su sami dovezli članove grupe, što je smanjilo troškove, a oni su se međusobno dogovorili oko podjele troškova automobila. U slučaju Municha išli smo autobusom, dok je kod Frankfurta prijevoz bio organiziran sa tri kombija. Potom se jedan kombi vratio sa vozačima, a dva su bila parkirana na dugovremenskom parkiralištu.

U ovom slučaju u trošak karte treba uračunati i ove troškove. U slučaju autobusa govorimo o dvije rotacije, jer autobus se vrača kući prazan i prazan dolazi po grupu, što je vrlo ozbiljan trošak. No, neisplativo je da vozač i autobus ostaju 15-tak dana u destinaciji jer će vam za tih 15 dana naplatiti 4.500 km (po 300 za svaki dan), te još i trošak hotela i prehrane za vozača.

Ako prijevoz organizirate automobilima ili kombijima treba uračunati cijenu goriva, trošak vinjeta, cestarine, mostarine i tunelarine, dodatan trošak okrijepe i hrane, te trošak parkiranja na aerodromu koji nije mali. Pokušajte naći alternativna parkirališta koja su udaljenija od aerodroma, ali su bitno jeftiniji čak i kada organizirate prijevoz od njih do aerodroma (u većini slučajeva sama parkirališta imaju shuttle autobuse). Takva parkirališta imaju i hoteli, ali moguće je isto dogovoriti i sa nekim kompanijama (u mom slučaju u Beogradu mi sponzor ima veliku garažu za više desetaka automobila pa me isto ne košta ništa). Jednom sam organizirao prijevoz grupe vatrogasaca pa su mi kolege vatrogasci na venecijanskom aerodromu prihvatili vatrogasne kombije na besplatno parkiranje. Takva „solidarnost“ uobičajena je kod vatrogasaca, hitne ponoći, crvenog križa, policije i vojske.

Najniža cijena nije uvijek najbolja opcija

I da, ovdje budite posebno oprezni. Najniža cijena nije uvijek najbolja za vas kao grupu. Na stranu tlaka putovanja preko drugog aerodroma, pretpostavimo da to želite zaboraviti radi uštede, no takva organizacija putovanja iziskuje određene logističke uvjete, a to je dovoljan broj vozača, te automobila. Nemate li dovoljno automobila i/ili vozača morate iznajmiti autobus ili rent’a’car kombije. A oba slučaja su vrlo skupa, pa je upitno hoće li vam niža cijena avio-karte kada ukalkulirate i ovaj trošak stvarno biti niža.

Iako kod dobrog dijela grupa, posebno onih plićeg džepa, trajanje putovanja i broj konekcija nije presudna odrednica, ipak ako su cijene iole bliske zbog 50 EUR po osobi (1.250 EUR za moju grupu) nećete odabrati dodatno presjedanje ili još gore cestom do aerodroma, pa potom presjedanje. Usporedimo li opcije Emiratesa Zagreb-Dubai-Shanghai koja je bila 18,5 sati. Daleko više od toga bila je ponuđena opcija Zagreb-Beograd-Abu Dhabi-Shanghai, no vremenski i sa pozicije gnjavaže najnepovoljnija je bila opcija Zagreb cestom-Budimpešta-Paris-Shanghai. Godine 2017. Etihad nam je ponudio konekciju sa stajanjem 23 sata u Abu Dhabiu. Mojoj grupi to bi bilo super jer bi napravili izlet u grad, ali većini grupa ta opcija nije dobra bez obzira na nisku cijenu karte koja je motivirajuća, ali za dobar dio grupa ne bi bila dovoljno motivirajuća.

Još je bitnije za sportske i kulturne grupe količina prtljage koju mogu prevesti. Iako je Lufthansa bila jeftinija od Emiratesa koji je sa hotelskim troškom za nužni odlazak dva dana prije koštao 671 EUR (599 osnovna karta), dok je Lufthansa koštala 593,41 EUR, njemački prijevoznik ima 23 kg besplatne prtljage po putniku ili 575 kg za cijelu grupu, dok Emirates ima 30 kg prtljage po putniku ili 750 kg za cijelu grupu. Kako je moja grupa imala 710 kg prtljage plaćanje dodatne prtljage značilo bi bitno viši trošak od prvotne razlike u cijeni. Težina ručne prtljage je identična kod obije kompanije.

Uz to važno je da neke kompanije (npr. Air France) imaju limit samo jednog kofera, dok Emirates taj limit nema. Meni je nemoguće bubnjeve i osobne stvari staviti u jedan kofer.

Demotivirajuć faktor putovanja Air Franceom je presjedanje sa Paris CDG na Orly (Martinique, Gaudeloupe i ostale destinacije preko oceana), što je dodatni gubitak od sat i pol do dva, te nanašanje kofera i ponovo checkiranje. Uz to na CDG ozbiljno gnjave sa težinom kofera, pa i ručne prtljage, što je posebno čudno uzevši u obzir da je oboje prošlo Fort-de-France checkin iste kompanije, a da nema tog prebacivanja sa aerodroma na aerodrom ne bi ni bilo bitno strožeg checkina u CDG nego bi putnici sa boarding passovima išli direktno na gate. Vrlo zbunjujuće, frustrirajuće i demotivirajuće.

No Air France ima BlueBiz program na kojem daje 2 gratis karte na njih 20, što je zapravo 10% popusta. Uz to dobije se još 5% nagradnih bodova, dočim su oba ova popusta zapravo 15%. Ipak ovi bodovi nisu stvarna vrijednost u EUR jer kasnije Air France ima limite na karte tih bodova. Pa ne možete kupiti najjeftiniju kartu, nego skuplju pa zapravo to i nije toliki popust. Ipak na 25 kupljenih karata za Martinique dobio sam kasnije gratis (koristivši bodove) ukupno 1 povratnu kartu za Toulouse preko Pariza i 2 povratne karte za London preko Pariza. Uz to bodovi se moraju iskoristiti roku od 2 godine. Fali li vam 20-30 bodova Air France će vam ih pokloniti.

Emirates ima i jednu specifičnost koju je toliko lako provesti a ozbiljno je motivirajuća po grupe. Naime oni vam blokiraju sjedala za sve legove za grupa da sjedi zajedno i to se blokira odmah prilikom kupnje karte. Kada smo dolazili iz Taiwana, bio sam na online checkinu točno 48 sati prije puta (najraniji mogući rok) i svejedno mi je grupa bila razbacana po avionu, uz vrlo tešku komunikaciju i kontrolu grupe.

Emirates također jako pazi na sitne privilegije grupe. Pa nam je kabinsko osoblje tako donijelo čokoladice, kreme i kemijske olovke iz prve klase i podijelilo među članovima moje grupe. Posebna gesta je bio i pozdrav kapetana mojoj grupi prilikom obraćanja putnicima što je posebno razveselilo moje članove i izazvalo urlik oduševljenja.

Predstavnici Emiratesa za grupe napravit će i sastanak sa vama, ponuditi vam svu pomoć, te vam izaći u susret u svim vašim zahtjevima, kao što je npr. izlet u Dubai tijekom transfer vremena, ili rezervacija hotela u Dubaiu isl. Pa, za 15.000 EUR to bi trebala napraviti svaka kompanija, kao što vam se i prodavac automobila posveti ako kupujete automobil vrijedan 15.000 EUR. Stoga ne treba čuditi da su oba leta iz Zagreba za Dubai i iz Dubaia za Zagreb bili skoro pa puni (tek par mjesta praznih), a da je ovaj drugi bio organiziran i sa „sardina“ konfiguracijom 777-300ER od 428 mjesta (bilo je 422 putnika u avionu). Letovi za Shanghai i iz Shanghaia su bili dupkom puni.

Konačno, superiornost proizvoda u svim klasama koje imaju MEB3 kompanije neosporan je. Upravo je on jedan od razloga zašto su ovi prijevoznici poharali tržište Europa-Azija/Australija/Afrika. Pa i ako je cijena blizu nekom europskom prijevozniku grupe će se odlučiti za Emirates, Qatar ili Etihad. Kao svjedok interkontinentalnih letova sa Emiratesom i Qatarom između Azije i Europe ali i nizom europskih i azijskih prijevoznika, pa čak i u business klasi, mogu reći da je to stvarno neusporedivo. I iskreno jedan od bitnih razloga zašto sam se u konačnici odlučio za skuplji Emirates u usporedbi sa osjetno jeftinijom Lufthansom jest ta superiornost usluge. Iako je razlika u cijeni u konačnici 77,59 EUR, tj, 1.939,75 EUR za cijelu grupu, glavni razlozi zašto sam odlučio potrošiti taj nimalo zanemariv iznos novaca više, su: količina prtljage (u Lufthansi bi morali platiti dodatnih 135 kg prtljage), inertnost Lufthanse koja ne želi komunicirati sa grupama nego traži da to napravite preko agencija dok istovremeno Emirates ima posebnu službu koja čini daleko više od onog što očekujete za grupe, niz dodatnih privilegija koje Emirates ima za grupe (npr. blokada sjedala zajedno za grupe), te superiornost Emiratesovog proizvoda u usporedbi sa Lufthansom.

Organizacija putovanja grupe je stresan posao za koji je potrebno voditi brigu o tisućama ozbiljnih stvari i još više sitnih. No, kupnja karte za grupu je dugotrajan i ozbiljan posao, na koji treba potrošiti više dana intenzivnog rada. Jedino tako grupa će uštedjeti više tisuća EUR, te organizirati ugodan put svojim članovima, ali i imati potpunu podršku svojoj velikoj logistici i ostalim specifičnim potrebama tijekom puta.