[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Potpuno nova vrsta avio-kompanije

Vrlo inovativno. U Kaliforniji, SAD, će u drugoj polovici ove godine krenuti sa letovima Gulf Star Airways, koji će operirati između Kalifornije, Nevade i Arizone. OK, još jedna kompanija. No, ova je istinska novost. Naime, kompanija će letjeti sa najmanjim linijskim jetovima, sa Embraerom ERJ-135 i to na jednoj vrlo specifičnoj nichi. Sam koncept me toliko fascinirao da sam odlučio napisati članak „preko reda“.

Niz niche pokušaja 

Do sada je u zrakoplovstvu bilo više inovativnih projekata koji su pucali na neku nichu. Rijetki su uspjeli. Jedna od prvih nicha svakako je bila supersonični Concorde. Od 1976. do 2003. brzinom od 2,04 macha letjeli su u all business konfiguraciji sa stotinjak sjedala za Air France i British, te u kratkoročnom leasu za Singapore i Braniff International. Let je bio izuzetno kratak, no cijena karte enormno skupa, između 6.000 i 10.000 USD u jednom smjeru, zbog čega je sam projekt Concordea postao istinski fijasko i jedan od najvećih gubitaka u povijesti zrakoplovstva.

Početkom tisućljeća kao gljive poslije kiše kretale su all business kompanije. Ideja je bila da sa manjim širokotrupcima ili 757 lete letove između najvećih aerodroma Zapadne Europe i Istočnog SAD-a, ali kabina je bila isključivo u business klasi. Putnici su letjeli ili sa business terminala ili imali pristup business ložama, vrhunsku uslugu i na ovaj način nisu se mješali sa ekonomskim putnicima. Četiri nove kompanije pokušale su sa isključivo ovim konceptom.

U osamdesetima, a neke i kasnije, su postojali i neki manji pokušaji all-business letova sa uskotrupcima unutar SAD-a i to Midway Metrolink (1983-1985), Air Atlanta (1984-1987), McClain Airlines (1984-1987), Midwest Airlines (1984-2003, dio linija bio all-business), Legend Airlines (1996-2000).

Neke velike kompanije su imale all-business linije. Tako je švicarski PrivatAir sa uskotrupcima letio za Lufthansu (prvo iz Dusseldorfa, kasnije iz Municha i Frankfurta) sa tek sedamdesetak business sjedala, letove za SAD, Afriku i Aziju. Kasnije je PrivatAir letio ovakve letove i za SAS, Swiss, KLM i Saudiu. Air France je imao par all business linija sa uskotrupcima na srednjim prugama. ANA je imala linije Tokyo-Guangzou i Tokyo-Mumbai sa all-business uskotrupcem, a Virgin je imao plan pokretanja all business linija kao odgovor na brojne gore navedene linije koje su se otvarale iz Londona, od čega su po bankrotu tih kompanija 2008-2009 odustali.

Danas all business linije leti još samo kompanija La Compagnie, koja leti iz Paris Orlya za Newark, i sezonski iz Nice za Newark, leti sa dva Boeinga 757-200 i 74 sjedala, a upravo ih zamjenjuje sa dva A321LR, sa 76 sjedala u 2+2 konfiguraciji (jedan je već u floti, drugi dolazi u rujnu/septembru). Kompanija već godinama ne uspijeva pokrenuti više linijađ i povećati flotu. I British ima jednu all-business liniju, koju sa jednim Airbusom A318 i samo 32 sjedala business klase (klasična konfiguracija u dvije klase je 107 sjedala) leti između London Citya i New York JFK, no i British umjesto da je povećao broj ovakvih linija iz Citya, smanjio je broj frekvencija za pola i flotu sa dva na samo jedan A318. Saudia ima kratku liniju Jeddah-Riyadh sa A319 u all business kabini od samo 48 sjedala pod nazivom Saudia Albayraq, a koju je do bankrota operirao PrivatAir.

Odličnu nichu je imao Titan Airways iz Londona (Velika Britanija). Naime, glavni posao kompanije je bio prijevoz pošte za Royal Mail. Za tu svrhu su imali dva cargo zrakoplova 737-300F i BAe 146-200, koji su radili po 3 rotacije dnevno i isključivo prevozili poštu. No, uz njih kompanija je imala 6 Quick Change aviona, po tri BA-146-200QC i tri 737-300QC. Ovi avioni su obavljali samo jednu noćnu rotaciju, a u roku od 60 minuta mogli su se iz cargo varijante pretvoriti u full putničku varijantu. Uz njih Titan je imao i jedan putnički 737-300 i dva 757-200 koji su isključivo bili u putničkoj varijanti. Kompanija je sa poštom bila na break evenu. A zarada su bili dodatni letovi QC aviona kroz dan. Naime, ukoliko je neka kompanija zatražila avion za ad hoc charter ili hitni najam (npr. ispadanje aviona iz operacija), Titan je garantirao da će avion poletjeti iz Londona u roku od 60 minuta. Tako su posade QC aviona imale obvezu odvesti još jedan let nakon prijevoza pošte na destinaciju gdje je trebao avion. U isto vrijeme regrutirala se stand by posada koja je imala obvezu živjeti na 30 minuta od baze i biti na dispoziciji. Ta posada bi se prebacila malim Beech 350 ili helikopterom Agusta 109E. Nakon što posada dođe na aerodrom, stara posada se vraća kući istim aviončićem ili helikopterom, a nova preuzima letove tog dana. Naravno i oni su se mogli iznajmiti za poslovne i druge letove. No, nakon što je količina pošte enormno pala zbog elektroničke komunikacije, Titan više ne leti letove za Royal Mail, i u floti više nema QC, a koncept kompanije su izmijenili u ACMI i ad hoc chartere s flotom od 10 aviona (1 A318, 2 A320, 3 A321, 2 757-200, 1 767-300ER i 1 cargo 737-400SF).

Neznavši što da napravi sa A380 koji im je bio prevelik i preskup, Malaysian je otkrio jednu nichu, te cijelu svoju flotu od 6 primjeraka prebacio na sestrinjsku tvrtku koja se bavi iznajmljivanjem ovog aviona za muslimanske hodočasnike (Hadž, te cjelogodišnju Umru), uz povremene najmove aviona za chartere i korištenje na najfrekventnijim linijama u top sezoni. Avione prerađuju u konfiguraciju od 700 sjedala, no na zahtjev naručioca brzo ga mogu konvertirati u 770 sjedala.

Jedna od uspješnih nicha je kanadski Porter Airlines. Kompanija leti iz malenog Toronto City aerodroma koji je na otočiću u samom Torontu, no ima i linije iz drugih kanadskih gradova. Leti isključivo sa flotom od 29 Q400 sa 74 sjedala. Letovi su namijenjeni poslovnjacima, pa je usluga kvalitetnija (iako ne više kao prije), a broj frekvencija na linijama velik (do 16 letova dnevno na najfrekventnijim linijama, no niz linija ima više od 10 dnevnih letova).

Mala škotska kompanija Hebridean Air Service na otočiću Obanu ima dva aviončića (Britten Norman BN-2B-26 Islande sa 9 sedala) i nevjerojatan koncept koji ja zovem „Julie Angell“. Naime, prvo kartu kupujete kod Julie Angell u malenom uredu u njenoj kući. Potom dolazite na maleni terminalčić aerodroma, te se checkirate kod iste te Julie Angell. Julia Angell će utovariti vašu prtljagu u avion. Nakon toga će boarding napraviti i opet Julia Angell. Da bi na koncu upoznali svog pilota, pogodili ste, Julie Angell. Putnici se prilikom kupnje karte mole da ne dođu prekasno na aerodrom da bi Julia stigla sve obaviti. Julia po svom nahođenju otkazuje letove radi lošeg vremena. Avion obavi 4 do 6 letova tjedno ovisno o sezoni, no nudi i chartere.

No, meni daleko najdaraža nicha svakako je legalni mile high club. U ovom momentu dvije kompanije nude mogućnost sexa u oblacima. Avion možete iznajmiti na 40 do 90 minuta za cijenu od 400 do 1.400 USD. Flamingo Air iz Cincinnatia ove letove leti sa Pipper Cherokee 6x pri čemu je kabina opremljena sa dva sjedala i posebnim jastucima na podu ostatka kabine, dok Love Cloud iz Las Vegasa leti Cessnom 421 i u kabini osim dvije fotelje ima i king-size krevet.

Konačno i Southweast, i Ryanair su u jednom momentu bili inovativni. I vrlo nevjerojatni u vrijeme kad su nestali. Djelovali su ludo, nerealno i da će bankrotirati za par dana. Pa pogledajte što je od njih nastalo, tj. što su napravili ostatku planete.

Koncept business aviona

Danas ima istinski ogroman broj business aviona koje možete unajmiti od brojnih kompanija, od onih najmanjih sa 3 putnička sjedala, pa do onih udobnijih od 4, 6 ili 8 sjedala. Među njima ima i manjih jetova, poslovnjaci mogu iznajmiti i manje prekooceanske jetove, pa i business avione koji su izrađeni na bazi A320 obitelji (CJ) ili 737 obitelji (BBJ) koji mogu biti sa više putnika i manjim luksuzom, ali i vrlo luksuzno uređeni prekooceanski avioni sa spavaonicama i salonima. Poslovnjaci mogu iznajmiti čak i širokotrupce, istinske leteće palače, pa čak i najveći 747, koji košta 25.000 USD po satu leta.

I u ovom businessu osim klasičnog najma, otvorilo se nekoliko prilagođenih poslovnih modela. Tako je JetSuite uveo online iznajmljivanje privatnih aviona uz garanciju online cijene. No, inovativnost ove kompanije očituje se u SuiteKey članstvu kojim korisnik unaprijed uplati određeni iznos (pre-paid account) i potom koristi jetove kroz vrlo jednostavnu aplikaciju na mobitelu. Korisnici na ovaj način mogu iznajmiti neki od Embraera i to 13 Phenom 100 (sa 4 sjedala), 5 Phenom 300 (sa 7 sjedala) i 1 Legacy 650 (sa 13 sjedala).

Wheels up ima sličan model najma aviona po satu preko mobilne aplikacije, no za razliku od JetSuita korisnici moraju biti članovi. Članarina je 2.995 USD za prvu godinu, a potom 2.445 godina za obnovu članstva. Kompanija na ovaj način želi omasoviti putovanje privatnim jetovima. Planiraju imati 10.000 članova do 2021. Wheels up ima flotu od 90 poslovnih aviona od King Air 350 (8 putnika) i Citation XLS-a (jetovi sa 8 putnika).

NetJets je pak krenuo od pretpostavke da niz poslovnjaka ne treba avione 24 sata 365 dana u tjednu, pa im je ponudio udio u dijelu aviona. NetJets je u 2018. imao 7.000 suvlasnika aviona, koji su obavili 300.000 letova i 240 milijuna kilometara, između 3.200 aerodroma u 150 zemalja. Suvlasnicima se nudi mnogo tipova aviona i to sa malim kabinama (Embraer Phenom 300 i Cessna XLS), srednjim kabinama (Cessna Citation Latitute i Sovereign), većim kabinama (Cessna Citation X, Cessna Citation Longitude, Bombardier Challenger 350), te najvećim kabinama (Dassault Falcon 2000, Bombardier Challenger 650, Gulfstream G450, Bombardier Global 5000 i 6000). U floti imaju 750 aviona u SAD-u i Europi. To znači da u prosjeku 9,3 suvlasnika spada na jedan avion. Ovisno o udjelu u avionu suvlasnik može koristiti 50-400 sati godišnje, a može imati udjele i u nekoliko različitih aviona (npr. 100 sati na malom avionu i 50 sati na najvećem). Ako je vlasnikov avion zauzet nudi mu se sličan avion drugog vlasnika kao zamjena. Minimalno suvlasništvo je 5 godina. Za kompanije koje imaju manje potrebe moguć je najam aviona do 25 sati godišnje preko korisničke kartice.

Po čemu je Gulf Star Airways inovativan?

Gulf Star Airways je priču izokrenuo i rekao da svojim članovima ne iznajmljuje po satu skupe jetove kao JetSuite ili Wheels up ili pak ne nudi vrlo skupo vlasništvo u jednom konkretnom jetu, nego on omogućuje članovima neograničeno korištenje business usluge u bitno udobnijim jetovima po bitno nižim cijenama.

I nije Gulf Star prvi koji to nudi. Prije njih ovu uslugu je pokrenuto Surf Air, sa sjedištem u  Santa Monici, Kalifornija, 2013. godine. No, Surf Air leti male, neudobne i bučne turboprope Pilatuse PC-12NG (u floti ih ima 15 komada) sa 8 putničkih sjedala ekonomske klase. Surf Air je krenuo sa operacijama i u Europi, sa bazom u Londonu i letovima do Zuricha i Ibize, a uskoro kani otvoriti i brojne linije iz Londona, Milana i Zuricha, u prvom valu prema Bruxellesu, Baselu, Genevi, Munichu, Beču i Luxembourgu.

Gulf Star je ovaj model Surf Aira bitno poboljšao i istinski prilagodio poslovnjacima. Naime, Gulf Star leti sa Embraerima ERJ-135, zrakoplovima koji su odavno izbačeni iz svih flota radi neisplativosti, a kojih trenutno u floti imaju 4. ERJ-135 u originalnoj verziji ima 37 sjedala ekonomske klase. No, Gulf Star će imati bitno manje, samo 16 business sjedala (konfiguracija 1+1 umjesto standardne 1+2) sa potpunim luksuzom. Sjedala fotelje business klase, umjesto malih i stisnutih ekonomskih sjedala na PC-12 Surf Aira. Kabina ERJ-135 ima visinu od 156 cm, što je bitno više od PC-12 koja je tek 125 cm. Ovo je istinski avion za poslovne putnike.

Gulf Star svojim putnicima omogućuje i da sa sobom ponesu gotovo neograničenu količinu prtljage, golf palice, skije isl. što Surf Air na svojim malim PC-12 ne mogu napraviti, obzirom da ERJ-135 ima prtljažnik od 9,2 kubična metra dok PC-12 ima samo 1,1 kubični metar prtljažnika.

Gulf Airovi ERJ-135 imaju i velik potpuno opremljen WC, bitno veći i od interkontinentalnih aviona, tj. na razini većih privatnih jetova, u kojem putnici mogu obaviti ne samo nuždu nego i ozbiljne higijenske potrepštine, npr. obrijati se ili urediti frizuru. Uz to sa razliku od Surf Aira, Gulf Strove kabine će imati i stjuardesu koja će nuditi piće i hranu tijekom leta. Putnici će na dispoziciji imati besplatan wi-fi, te priključak struje uz svako sjedalo.

Letovi ne kreću sa javnih terminala, nego isključivo sa privatnih poslovnih terminala, gdje će putnici imati puni poslovni luksuz i privatnost. Putnici ne plaćaju parkiranje, automobilom dolaze direktno do terminala, tamo imaju maksimalnu uslugu najluksuznijih VIP loža, sa neograničenom hranom i pićem, procedura check-ina je udobna i izuzetno brza, bez ikakvog čekanja, a avion Gulf Stara je netom uz terminal.

Ovi avioni su daleko udobniji, tiši i neusporedivo brži od Surf Airovog PC-12. ERJ-135 leti brzinom od 837 km/h, dok Surfovi PC-12 lete tek 518 km/h. A putnicima je, osim udobnosti, brzina vrlo važan faktor.

Kompanija će letjeti između aerodroma Burbank, Long Beach, Santa Barbara, San Jose, Oakland, Las Vegas i Scottsdale. Svaka linija će imati do 10 dnevnih frekvencija, tj. najfrekventnije linije će letjeti kao shuttle u prosjeku svakih sat i pola do sat i 45 minuta. Tako da poslovnjaci gotovo ne čekaju na let, nego mogu sa minimalnim čekanjima što prije doći na odredište, te se jednako tako brzo istog dana vratiti kući u vrijeme koje njemu odgovara. Produži li se sastanak, nema problema, potrebno je samo rebukirati se na neki od kasnijih letova, na kojem ima mjesta. Mjesto u avionu se bukira vrlo jednostavno preko aplikacije na mobitelu.

Kompanija za ove letove ne prodaje karte na slobodnom tržištu. Da bi mogli koristiti ove letove morate biti član-preplatnik. Minimalna dužina članarine je 4 mjeseca, a ista se produžuje dok član ne otkaže članarinu 30 dana unaprijed. Članarina za ovu uslugu kreće od 2.495 USD mjesečno (konkurentski Surf Air ima nešto nižu članarinu od 2.180 USD no uz bitno manji luksuz). Moto kompanije je „Vi niste mušterija, vi ste član“, moto koji zapravo sve govori. Letovi se promoviraju kao All-you-can-fly i all-inclusive. U pratnji putnika može biti suputnik (supruga, poslovni partner, prijatelj), koji tada pod određenim uvjetima plaća kartu (najmanja tarifa je za suprugu). Ovakav putnik ne može putovati sam, tj. bez pratnje člana.

Kompanija u budućnosti planira nabaviti još E135, no u drugoj fazi na najfrekventnije linije stavljati E145 sa više sjedala. Obzirom da u floti ima jetove sa doletom od 2.400 km, a u doglednoj budućnosti će nabaviti i one sa doletom od 3.700 km (LR), najavila je otvaranje i linija bitno udaljenijih od Kalifornije.

Gulf Star nudi i najam cijelog aviona (klasičan charter), no i uslugu pretplate za najam cijelog aviona. Tako pretplatnik može odabrati karticu Blue (50.000 USD), Gold (100.000 USD) i Platinum (200.000 USD) kojima se pretplaćuje na određeni broj sati najma cijelog aviona, a u cijeni je i članarina za redovne linije.

JetSuit X, sestrinska kompanija gore spomenutog poslovnog charteraša JetSuita, je 2016. uveo uslugu letova sa dva ERJ-135 iz privatnih terminala, uz uslugu manje luksuzne privatne lože, na linijama između sedam destinacija (od čega dvije sezonske) u Kaliforniji i Nevadi. No, ova usluga nije ni izblizu ona Gulf Stara, njihovi avioni imaju 2+1 konfiguraciju i samo malo više mjesta za noge obzirom da u kabini od 37 mjesta imaju 30 sjedala (duplo više nego Gulf Star), a karte se prodaju na slobodnom tržištu. JetSuit nema opciju otkazivanja i promjene letova, neograničen broj putovanja, te velik broj dnevnih frekvencija, što je sve bitno za poslovne putnike. JetSuit X radi konekcije na JetBlue letove.

Gulf Star je iskoristio avion koji se može nabaviti vrlo jeftino, koji je relativno malog rizika jer je najmanji jet za redovne linije na tržištu (samo 16 poslovnih fotelja), te je avion koji može pružiti poslovnu uslugu. Odličan koncept koji bi se mogao razviti astronomski brzo i daleko izvan granica SAD-a. I dokaz koliko je inovativnost važna stvar, te koliko u zrakoplovstvu još ima mogućnosti za kreativan napredak.