BEG airport status
LYBE 2113:00 Z VRB°04KT CAVOK 27/10 Q1022 NOSIG=
[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o europskim aerodromima – 2. dio "Edinburgh mi je drag aerodrom više radi škotskog štiha i moje oduševljenosti Škotskom, nego radi samog aerodroma njegove funkcionalnosti i udobnosti, a sukladno njihovom sloganu „Gdje Škotska susreće svijet“." / Foto: Alen Šćuric

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o europskim aerodromima – 2. dio

Nakon što sam prošli tjedna pisao štiklece o aerodromima izvan Europe, nastavljam o onima u Europi.

Da podsjetim, štikleci nisu analize aerodroma, nisu putopisi, oni su opis vlastitog pojedinog doživljaja, neka zgodna crtica o aerodromu. U prvom nastavku čitatelji su vrlo kooperativno napisali svoja brojna i vrlo zanimljiva iskustva i napravili upravo ono što sam htio od ovog članka, da on bude motivator za razmjenu vlastitih iskustava. A ona su bila preinteresantna, bio je ogroman užitak čitati ih. Pa Vas molim da nastavimo sa istom praksom i u ovom nastavku. Kako ću u idućem, posljednjem nastavku ovog serijala pisati o aerodromima regije, molim Vas da njih ovaj tjedan ne spominjemo, nego da se sa njima strpimo do idućeg tjedna.

Neki iskustva su stara i više od 30 godina i sigurno su se ti aerodromi i doživljaji istih promijenili, ali, ako ništa drugo, izmamit će nam smiješak na lica, pobuditi stare uspomene, a onima koji su premladi za teko stare uspomene prikazat će jednu malo drugačiju sliku o aerodromima. Sliku nekih drugih vremena.

Istanbul Atataturk sam namjerno stavio na prvo mjesto, jer tamo se desio moj prvi let daleke 1986, prije 32 godine, JAT-ovom devetkom iz Zagreba. Ali i zbog činjenice da Atatuturk ide u ropotarnicu povijesti. Trebalo se to desiti 29. 10. ove godine, pa je to prebačeno na 31. 12., no sada će ipak neki letovi ostati na Ataturku još iduće godine, kao i cargo, te generalna avijacija. Te 1986. Ataturk nije bio ni izblizu tako kaotičan kao svojih posljednjih dana života, bio je ugodan, prazan, moderan. No već tada na aerodromu je bilo brdo vojske sa automatima, što nije bio uobičajeno kao, nažalost, danas diljem Europe i svijeta.

London je moj grad broj jedan nakon Zagreba. Obožavam ga, poznajem ga u dušu, tamo odlazim nekoliko puta godišnje. Stoga ne treba čuditi da sam sletio na 4 od 6 londonskih aerodroma, a do sada nisam sletio samo na dva najmanja City i Southend. London je i najveća avio-destinacija u svijetu sa čak 170.931.461 putnikom u prošloj godini na svojih 6 aerodroma. Specifičnost Londona je da shuttle busevi do većine hotela nisu gratis.

London Heathrow je 7. najveći aerodroma na svijetu (podaci za prvih 6 mjeseci ove godine), i najveći europski aerodrom. Stoga ne treba čuditi da je na Heathrowu sve ogromno. O Heathrowu bi mogao napisao poseban članak obzirom koliko sam puta na njega sletio. No, zadržat ću se na nekoliko štikleca.

Aerodrom se rasprostire na 4 terminala. Prvi terminal je zatvoren 2015. godine i na njegovo mjesto će se proširiti terminal 2. Novi terminal će se otvoriti uz novu, treću, sjevernu uzletno-sletnu stazu (USS) na koju je Heathrow čekao čak 20 godina mukotrpne borbe sa lokalnim stanovništvom, političarima, zelenim aktivistima i tko zna čime svime ne. Iskreno mi je žao prvog terminala, nekoliko sam puta sa njega polijetao, bio je to simpatičan stari djedica koji nije zaslužio ovakvu sudbinu. Terminal 2. koristi Star Alliance (uz njih i flybe, Aer Lingus, Icelandair) i vrlo je moderan i najnoviji terminal na Heathrowu. Sa ovog terminala leti i Croatia Airlines. Terminal 3 namijenjen je prvenstveno interkontinentalnim letovima a koriste ga Virgin Atlantic, Delta, Oneworld kompanije (osim Iberije i većine Britishevih linija), kao i neke kompanije koje ne pripadaju globalnim alijansama. Sa krova ovog terminala leti i helikopterska veza prema centru Londona. Terminal 4 je SkyTeamov terminal no koriste ga i neke kompanije koje ne pripadaju ovoj alijansi. Ovo je i najružniji terminal na Heathrowu, iskreno neugodan, derutan i nefunkcionalan. Osobno mi je Terminal 4 jedan od najneugodnijih terminala na kojima sam bio. Sa terminala 4 leti Air Serbia. Terminal 5 je moderan i ogroman dom Britisha i Iberie, a poznat je što je otvaranje terminala bio jedan od najvećih fijaska u povijesti zrakoplovstva, a kaos koji je pritom napravljen sa prtljagom rješavao se još tjednima nakon, uz iznajmljivanje cargo aviona koji su prtljagu razvozili diljem svijeta. Danas je operater Heathrowa kompanija Heathrow Airport Holding (bivši BAA), no vlada je nezadovoljna ovim koncesionarom i objavila je plan po kojem će dati svaki od terminala u posebnu koncesiju, po uzoru na američka aerodrome. Ovo bi značilo da će terminali biti zapravo konkurencija jedni drugima unutar istog aerodroma, a operateri će se truditi što više kompanije privući na svoj terminal. Heathrow je povezan sa centrom Londona gradskom željeznicom (TfL rail, koji je preuzeo prometovanje od Heathrow Connecta), a osam minuta brži je Heathrow Express. Obije linije prometuju za Paddington. No, podzemna željeznica (Piccadilly line) je dovoljno brza a bitno jeftinija, do centra Londona joj treba 40-50 minuta, no sa njom možete doći i do sjevera Londona. Veza između terminala 2. i 3. (nekada i 1) je brza i jednostavna (pokretnim trakama), no prema terminalima 4. i 5. iziskuje bitno više vremena besplatnim korištenjem Heathrow Expressa. Iskreno morate si ostaviti bar 20 minuta vremena za prelazak na te terminale. Jednom sam skoro zakasnio na let radi ove loše povezanosti terminala.

London Gatwick / Foto: Alen Šćuric

Gatwick nije baš najudobniji aerodrom, nije čak ni pretjerano funkcionalan, ali ga nekako mazohistički volim. Iako ima 45,6 milijuna putnika operira sa samo jedne USS. Ipak ima manje problema sa slotovima nego Heathrow, a i operacije teku glatko. Gatwick je prije par dana izjavio da će krenuti sa korištenjem umetnute USS koja se koristi samo i isključivo kada je glavna USS zatvorena jer su preblizu jedna drugoj i to po vrlo definiranoj izvanrednoj proceduri. Vrlo vjerojatno to će značiti da se obije staze neće koristiti istovremeno, ali da će pozicioniranjema aviona na stazu tijekom operacija na drugoj stazi operator uštedjeti na razmaku operacije, te time povećati broj mogućih operacija.

Gatwick ima dva terminala. Jednom sam skoro zakasnio pošto Croatia išla sa najudaljenijeg zapadnog gatea Sjevernog terminala. Ipak glavni štiklec Gatwicka je pješački ostakljeni most koji povezuje Sjeverni terminal i aneks terminala (Pier 6), a dugačak je čak 197 metara i ima pogled koji Vas ostavlja bez daha. Ovaj most je istinski lendmark obzirom da prolazi iznad aviona, a i najveći avioni mogu proći ispod njega, pa nije neuobičajeno da Boeing 747 prolazi ispod.

London Stansted / Foto: Alen Šćuric

London Stansted je treći najveći aerodrom u Londonu, sa 25,9 milijuna putnika. Iskreno ništa posebno, no obzirom da je Stansted zapravo LCC i leisure aerodrom (ima tek nekoliko linija kompanija koje nisu LCC, leisure i charteri), jedan je od boljih takvih aerodroma. Obično su LCC aerodromi vrlo neugledni, jednostavni, neudobni i zapravo su preuređeni hangari. Za Stansted se to ne može reći. Sateliti koje koristi Ryanair (satelit 2, 3 i APV) su u napadno plavo-žutim nijansama. Ryanair je i dominantan prijevoznik koji ima oko 70% kapaciteta sjedala sa ovog aerodroma (iako broj pada, pošto je prije imao i 78%), a Stansted mu je najveća baza sa čak 146 linija.

London Luton / Foto: Alen Šćuric

London Luton je zapravo istinski kontejner, vrlo jednostavan, spartanski uređen, cijeli dio aerodroma je napadno easyJet-naranđasto obojan, platforma za taxije i autobuse je prilično kaotična, do željezničke stanice sa koje idete u London morate se voziti besplatnim shuttle autobusom, no ovaj aerodrom mi je nekako simpatičan i drag. Vjerojatno radi te jednostavnosti i funkcionalnosti. Nekoliko relativno jeftinih a dovoljno dobrih hotela je na pješačkoj udaljenosti od aerodroma. Luton nekako ima dušu.

Manchester je velik aerodrom, treći najveći u Britaniji. Ovo je bio i prvi aerodrom na kojem sam letio shuttle liniju (British iz Londona) 1999. godine. I to iz Gatwicka prema Manchesteru sa 737-400 i nazad sa 757-200. Sjećam se da je shutte za London letio svakih 20-tak minuta. Danas to više nije tako i British leti tek 6 dnevnih letova sa A320, a od 9.1. i flybe ukida svoje letove prema Southendu. Naime, danas su ova dva grada povezana brzim željezničkim vezama, vlakovi idu svakih 20-tak minuta (u udarnom dijelu dana i češće), a vožnja traje tek 2 sata i 5 minuta. Demotivirajuće za avio linije, pa i ovi letovi Britisha zapravo služe samo za konektirane letove. Ipak Manchester je pronašao svoje mjesto pod suncem, dobra je alternativa za pretrpani London, te njegov nedostatak slotova, pa sve više kompanija otvara letove za Manchester (iduće godine čak 22 nove linije), a aerodrom ima čak 51 interkontinentalnu liniju iako British ne leti ni jednu od njih. Manchester pamtim kao britanskih hladan aerodrom bez puno specifičnosti i šarma.

Kada sam 2000. bio na Liverpoolu bio je to majušan aerodromčić u sjeni Manchestera, sa minijaturnim terminalom i pokojim letom, te tek 1,9 miijuna putnika. Bio je to pretrpan aerodromčić na kojem se ne možeš pošteno ni okrenuti. Danas je on LCC aerodrom sa 5 LCC kompanija (Blue Air, easyJet, flybe, Ryanair i Wizz Air), te jednom regionanom linijom (Wideroe za Billund) i 4,9 milijuna putnika. Kada je 2001. aerodrom dobio ime po John Lennonu dobio je i 2 metra visoku Lenonovu bistu, a 2005. i Yellow Submarine instalaciju.

Cardiff / Foto: Alen Šćuric

Cardiff, iako glavni aerodrom Walesa, zapravo je provincijalna lučica koju ću uvijek pamtiti po katastrofalnom uređenju i nefunkcionalnosti. Maleni aerodrom sa gomilom stepenica i hodnika, pa hodate u beskraj, malo se penjete na prvi kat, pa spuštate u prizemlje i tako nebrojeno puta. Pritom se čudite otvorenim instalacijama, otpalim pločama, te krajnjoj nebrizi za uređenje. Tamo smo putovali 16.4.2007. sa charterom Hrvatskog nogometnog saveza radi kandidature za Europsko nogometno prvenstvo, sa Dubrovnik Airlineovim MD-82, a u avionu je bio i tadašnji direktor ZL Zagreb Boško Matković koji je rekao: „Zagrebački aerodrom je za ovo objekt sa 5 zvjezdica“. I istinski je tako bilo. Bio sam i na manjim aerodromima, ali malo koji je bio neuređeniji i zapušteniji od Cardiffa. Ovo je 2012. javno i žestoko kritizirao i Prvi ministar Walesa.

Edinburgh / Foto: Alen Šćuric

Edinburgh mi je drag aerodrom više radi škotskog štiha i moje oduševljenosti Škotskom, nego radi samog aerodroma njegove funkcionalnosti i udobnosti, a sukladno njihovom sloganu „Gdje Škotska susreće svijet“. Ipak osim nekoliko škotskih pubova, restorana i trgovina sa lokalnim proizvodima i suvenirima, aerodrom je puno previše konfekcijski, a premalo „škotski“. Šteta, mogao bi biti brend koji bi sam po sebi prodavao svjetski poznate škotske lokalnosti (kilotivi, škotski tekstilni uzorak na suvenirima, gajde, viski, čudovište iz Loch Nessa idr.).

Na Islandu sam bio na dva minijaturna aerodromčića. Prvi je bio Akureyri, gradić od samo 18.860 stanovnika, na sjeveru otoka koji ima samo 180.000 putnika. Aerodrom je doslovce dio grada, infrastruktura aerodroma je iskorištena maksimalno i to ne samo za aerodromske funkcije, što je vrlo česta praksa na ovom minijaturnom otoku sa malenim gradićima i višefukcionalnim objektima. Kako aerodromčić ima tek 6 regionalnih turboprop linija (većina sa aviončićima od tek 19 mjesta), te jednu sezonsku charter liniju, nije ni čudo da se na njegovoj infrastrukturi dešava i niz drugih aktivnosti.

City aerodrom u samom Reykjaviku, koji ima domaće letove na Islandu, te letove za Greenland i Vagar ima tek 417.309 putnika. Internacionalni aerodrom je u nešto udaljenijem Kaflaviku, a koji ima skoro 9 milijuna putnika. Kako je ovaj gradski aerodrom udaljen tek 2 km od centra grada, doslovce gledate slijetanje aviona iz bilo koje lokacije u gradu. Moja fasciniranost malenim zajednicama i aerodromima prikovala me uz ovaj aerodrom satima. Aerodrom je vitalan za medicinske letove ove specifične države, za lokalnu povezanost (domaći letovi iz Kaflavika bi produžili putovanje za sat vremena), ali i kao alternativa za Kaflavik (zajedno sa gore spomenutim Akureyriem) tijekom ekstremnih vremenskih uvjeta. Kako je aerodrom doslovce postao dio grada, ipak se sve više raspravlja o njegovom zatvaranju.

U prošlom članku sam opisao najsjeverniji aerodrom sa redovnim linijama na planeti, Longyearbyen, koji je na Svalbardu, autonomnom otoku Norveške (1000 km od kopna), a najveći aerodrom na samom sjeveru kontinentalne Norveške je Tromso za koji Longyearbyen i ima najviše letova. Ovaj mini hub za letove na minijaturne aerodromčiće sjeverne Norveške vitalan je za život ove slabo napučene sredine koja ima ekstremne klimatske uvjete u većem dijelu godine. Stoga je Tromso sa 2,3 milijuna putnika daleko važniji nego se to čini, kako kao aerodrom, tako i kao grad koji pruža vitalnu infrastrukturalnu podršku regiji (zdravstvo, obrazovanje, znanost, kulura, administracija idr.). Sam aerodrom je malen ali vrlo funkcionalan, bez nepotrenog luksuza, megalomanštine i estetike. On je ovdje da stanovništvo ili nastavi putovanje za južnije dijelove Skandinavije ili sleti, obavi svoje životne potrebe i što prije se vrati u svoje malene zajednice na sjeveru.

Tallinn je simpatičan aerodrom sa napadno kosim plavim krovom u estonskom stilu. I unutar terminala dominiraju tamno i svjetlo plavi tonovi sa estonske zastave. Ni ovdje nema pretjerane megalomanštine, sve je malo, ali vrlo funkcionalno, kao i sve u Estoniji.

Hamburg / Foto: Alen Šćuric

Hamburg je moderan i vrlo funkcionalan aerodrom koji je involviran u potrebe ovog sjevernonjemačkog grada. Kako sam za Hamburg letio da bi se ukrcao na kruzer iz hamburške brodske luke, bio sam fasciniran preciznim i brojnim informacijama, logističkom podrškom i povezanošću sa lukom, te jednostavnim transferom do lukom uz nekoliko linija i čestim polascima. Samo sam u Amsterdamu doživio tako što. Ipak glavna „zrakoplovna“ specifičnost Hamburga nije sam aerodrom, nego fiktivni Knuffingen Airport izgrađen u muzeju minijatura Miniatur Wunderland na kojem makete aviona rulaju, parkiraju se na apronu, polijeću i slijeću, opslužuju ih aerodromska vozila idr. Više nego fascinantno i broj 1 destinacija za svakog zrakoplovnog entuzijasta.

Berlin Tegel / Foto: Alen Šćuric

Berlin, o da Berlin. Svašta nešto zrakoplovno je u Berlinu. Imao sam tu sreću da budem na sva tri Berlinska aerodroma. Tegel je specifičan po svom okruglom glavnom holu sa chack in šalterima uz svaki gate. Fascinira i spoterski toranj u središnjem dijelu aerodroma, na koji se možete popeti i snimati avione na cijelom aerodromu. No, glavnu manu aerodroma uviđate tek kada spavate u obližnjem hotelu. Aerodrom je doslovce u gusto naseljenom dijelu Berlina, i od 6 ujutro do nekih 22 sata vam nisko iznad sobe lete avioni svakih minutu-dvije. Super fotke iz prozora moje sobe, ali nakon 6 sati doslovce nema spavanja. Upravo zato je gradska uprava odlučila ovaj aerodrom zatvoriti i izgraditi Berlin Branderburg Airport. Aerodrom se trebao otvoriti 30.10.2011. a nakon 10 prolongiranja posljednji rok je listopada (oktobar) 2020. no već sada je neslužbeno objavljeno da će se i ovaj rok prolongirati na 2021. Stoga je Tegel i dalje otvoren, a brojni stanovnici gusto naseljeni oko aerodroma ne spavaju nakon 6 sati ujutro i neće još par godina. Inače, najveći aerodromski fijasko i sramota planete je zbog silnih propusta ne samo prolongirao otvaranje za 10 godina, nego je sa početnog proračuna od 2,8 milijardi EUR izgradnja poskupila na nevjerojatnih 6,5 milijardi EUR, a vrlo je izvjesno da će ovaj top-primjer diletantizma, promašaja i korupcije koštati i značajno više od toga. Po stručnim procjenama aerodrom će u konačnici koštati abnormalnih 10,3 milijarde EUR. Management je objavio da će aerodrom raspisati bankrot 1.1.2019. ako se ne uvedu dodatne hitne mjere financiranja.

Berlin Schonenfeld / Foto: Alen Šćuric

Dio BBA će biti i sadašnji Berlin Schönenfeld aerodrom. Nemalo aerodroma na planeti je nadograđivano, ali malo koji kao Shönenfeld. Ovaj ex-komunistički aerdrom ima četiri terminala. Na terminalu A najveći korisnik je Ryanair. Na ovaj terminal slijeću i rijetki legacy carrieri poput Aeroflota koji tradicionalno ostaje na „svom“ aerodromu. Terminal B ekskluzivno se koristi od strane easyJeta i u narančastim je bojama. Terminal C je prvotno zamišljen kao VIP terminal za istočnonjemačke državne službenike, sa imenom „Specijalna soba“ uz posebno osiguranje tadašnjeg Stasi-a (državne sigurnosne službe). Terminal je imao svrhu da procedure za ove državno štićene osobe budu „nevidljive“. 1990. ovaj maleni termial je prenamijenjen u terminal za letove visokosigurnosnog rizika, prvenstveno prema Izraelu i SAD-u. Tijekom jednog mog polijetanja iz Shönenfelda sam prisustvovao slijetanju El Ala uz nazočnost brojnih teškonaoružanih specijalaca i oklopnih vozila na terminalu C. Terminal D je istinski montažni kontejner, ružan, hladan, bez imalo estetike. Hangar najgoreg oblika.

Berlin Tempelhof / Foto: Alen Šćuric

Za vrijeme nacističke njemačke glavni aerodrom je bio Tempelhof. Upravo je ovaj aerodrom bio jedan od opsesivnih Hitlerovih projekata kojim je želio dokazati moć Trećeg rajha. Zato je Albert Speer nacistički glavni arhitekt i projektant megalomanskog projekta Berlina kao glavne svjetske metropole „Germanie“, ovaj aerodrom stavio u središte izgradnje Berlina, postavivši prof. Ernsta Sagebiela kao arhitekta nove tada megalomanske zgrade aerodroma. Tada je britanski arhitekt sir Norman Foster Tempelhov nazvao „majkom svih aerodroma“. Od 26.6.1948. do 11.5.1949. Tempelhov je obavio povijesni zračni most kojim su se stanovnici Zapadnog Berlina opskrbljivali tijekom blokade SSSR-a, prisilivši SSSR da ukine blokadu. Zračni most je tijekom 11 mjeseci intenzivnih operacija sa 689 aviona ostvario 277.804 letova i preletjelo preko 200 milijuna kilometara, te prebacio preko 400.000 tona tereta, a najtežeg dana 16.4.1949. avioni su slijetali svake minute, a istovarivani su za samo 20 minuta. Par mjeseci prije zatvaranja aerodroma (2008.) imao sam sreću biti na njemu. Iako je tada iz Tempelhova polijetalo tek par nebitnih linija aerodrom je pokazivao koliko je bio velik i moderan 30-tih godina prošlog stoljeća, a svoju svrhu je i 70 godina kasnije obavljao na nivou modernih aerodroma. Danas aerodrom služi kao rekreacijska zona, velik park, mjesto za organiziranje izložbi, sportskih i kulturnih događaja, te objekt za smještaj 1200 prognanika. Na koncu svaki posjetitelj Berlina morao bi otići i u Njemački tehnički muzej koji ima vrlo zavidnu zrakoplovnu zbirku.

Na Dusseldorf sam slijetao 2000. kada je aerodrom bio ogromno gradilište, a Lufthansa imala velik broj letova, čak i interkontinentalne. Iako je aerodrom doslovce bio totalno prekopan bio je vrlo funkcionalan. Sukladno tadašnjem projektu „Airport 2000+“ izgrađen je suvremeni aerodrom koji danas 23,5 milijuna putnika. Lufthansu je zamijenio Eurowings koji je ove godine krenuo sa brojnim novim linijama, kao i velikim brojem interkontinentalnih letova.

Sa Stuttgarta sam letio sa Condorom preko oceana u Varadero. Lijep, moderan i funkcionalan aerodrom sa bitno više izloženih Mercedesa unutar terminala nego drugi aerodromi, više Mercedesa u rent’a’car poslovnicama, ali i Mercedesima kao službenim vozilima aerodroma, pa su čak i follow me automobili Mercedesi. A, da, kako bi to drugačije i moglo biti, zar ne?

No, nakon što Vas fasciniraju ostali njemački aerodromi, Munich Vas istinski skine iz cipela. Nevjerojatno funkcionalan, udoban, ukusan aerodrom sa brdom sadržaja. I Munich Airport Center velik ostakljeni prostor sa ogromnim staklenim krovom, koji povezuje oba terminala, a unutar kojeg je shoping centar, Hilton hotel, park, trg, niz ugostiteljskih objekata, izložbeni prostori, S-Bahn željeznička stanica. Iz Munich Airport Centera prostire se noviji terminal 2 dom Lufthanse i Star Alliance kompanija (osim Turkisha), te terminal 1 na kojem su sve ostale kompanije i Turkish. Loša strana je što avioni iz regije stižu na vrlo daleko apron za regionalce te se treba prilično dugo vozit autobusom do terminala. Munich je raj za spotere obzirom na Visitor Park unutar kojeg je i Visitor Hill (brdo), odakle spoteri mogu snimati nevjerojatne fotografije. Unutar Visitor Parka su i ugostiteljski objekti, trgovine uključujući i trgovine zrakoplovnih modela. Park ima i tri povijesna aviona Super Constellation, Douglas DC-3 i Junkers Ju 52/3. Aerodrom ima još nekoliko spoterskih brda, te veliku spotersku terasu iznad Terminala 2.

Frankfurt / Foto: Alen Šćuric

Ipak Frankfurt je čak i za fascinantan Munich nivo iznad. Ovaj aerodrom je sve ono što od aerodroma želite. Na Frankfurtu bih mogao boraviti ne danima ili tjednima, nego godinama. Moderan, ukusan, super-uređen, vrlo funkcionalan, jednostavan za korištenje, brzih internih komunikacija. Dva terminala sa ukupno 6 konkursa (1A, 1Z, 1B, 1C, 2D, 2E), te luksuzan VIP terminal, koji su povezani SkyLine brzom kompjuteriziranom željeznicom na 15-tak metara visine. Frankfurt ima tonu ugostiteljskih i trgovačkih objekata, zabavnih sadržaja, Airport City, shoping centar, nekoliko poslovnih kompleksa (najveći je The Squaire), brojne hotele, trgove idr. Moderan  istinski poslovno-ugostiteljsko-trgovački grada uz aerodrom. Kroz aerodrom prolazi autoput. A unutar terminala ćete hodati satima, upijati aerodrom, snimiti stotine fotografija i provesti vrlo ugodne trenutke u stotinama lokala. Konačno, oblik Terminala 1 (Star Alliance) sa četiri kraka i središnjim shoping dijelom idealan je za brz i efikasan obilazak cijelog terminala, te brze konekcije.

Beč / Foto: Alen Šćuric

Sa Bečkog aerodroma putujem redovno svake godine od samog početka devedesetih i pratio sam sve razvojne faze ovog aerodroma. Nakon zagrebačkog aerodroma Bečki je onaj sa kojeg sam najviše puta putovao, te imam više desetaka letova sa njega. Nema tog dijela ovog aerodroma kojeg nisam upoznao. Slijetao sam čak i sa Laus airom na terminal generalne avijacije, letio sam i A320 Lufhansin simulatora na Bečkom aerodromu, spavao sam u aerodromskom hotelu NH Vienna Airport Hotel, parkirao se na svim parkiralištima. Vrlo ugodan aerodrom, posebno Terminal 3 koji je dizajnerski vrhunski sređen. Iako su oni mostovi kod samog ulaska napravili više štete nego koristi, pošto u nemalo slučajeva treba daleko više hodati nego da ih nema. Posebna pogodnost aerodroma su ležajevi koje koristim svaki puta kada mi je let rano, a iz Zagreba autom krenem par sati ranije zbog rizika zastoja na cestama, tj. vozim 3 sata noću pa mi par sati sna i te kako dobro dođe prije leta. Beč je istinski regionalni hub naše regije sa najviše linija prema aerodromima regije pa je kao takav čitateljima sigurno vrlo poznat te neću previše o njemu. Ovdje moram spomenuti i restorančić „Kod Ivana“ u kojem su se skupljali svi piloti i zrakoplovni radnici regije koji su imali nekog posla u Beču. Koliko puta sam tamo tulumario sa pilotima do ranih jutarnjih sati, koliko dobre hrane pojeo. Nažalost ovaj kultni lokal i naše „veleposlanstvo“ na bečkom aerodromu pali su kao kolateralna žrtva širenja i preuređenja aerodroma.

Sjećam se aerodroma u Grazu dok je bio minijaturni aerodromčić sa tek par linija. Danas je to mali, ali vrlo suvremen i ugodan aerodrom. U svakom slučaju ogromno breme Maribora obzirom da ima ne samo brojne linije nego i neusporedivu infrastrukturu koju Maribor više nikada neće dostići.

Salzburg u prvom redu koristi potrebama lokalnog stanovništva, ali svi mi iz Sjeverne Hrvatske i Slovenije nemalo puta ga koristimo za chartere prema egzotičnim destinacijama iz kojih se ne leti iz naših aerodroma. Simpatičan i ugodan aerodrom, a posebna pogodnost je vrlo dobar shoping centar uz samo aerodrom.

Od Zuricha čovjek ipak očekuje daleko više. I sa ovog aerodroma sam odradio mnogo letova u posljednjih tridesetak godina, i iskreno simpatičan mi je. Znam gdje na njemu dobro pojesti, još bitnije gdje pojesti nešto lokalno, a tu je broj jedan rosti, koji je istinski dobar u nekoliko restorana u Zurichu. Iako je nakon 10 godina stagnacije po propasti Swissaira Zurich 2011. prerastao 2000. godinu i sada dalje raste, ipak današnji Zurich nema mi onaj štih koji je imao dok je Swissair letio na brdo destinacija. Današnji Swiss ima više aviona, ima i više putnika, ali neusporedivo manje destinacija (Swiss leti na 102 destinacije, Swissair je letio na 157 destinacija). Tadašnja veća konektiranost, a samim time i više putnika koji su se zadržavali na aerodromu utjecali su na bitno veću raznolikost usluga Zurichškog aerodroma nego danas. Možda je moj doživljaj Zuricha subjektivan, no činjenica je da danas bitnom manje letim nego prije iz Zuricha, a prema meni ovaj aerodrom nije ono što je bio prije 20 godina. Da, aerodrom nije odbojan, letjet ću i dalje preko njega, ali daleko je to od top europskih aerodroma, pritom ne mislim samo na one najveće.

Amsterdam / Foto: Alen Šćuric

Amsterdam nije velik kao London Heathrow ili Paris CDG, ali je, iznenađujuće, veći od Frankfurta. I po meni jedan od najugodnijih aerodroma u Europi, ako ne i najugodniji. Vrlo jednostavan i funkcionalan, sve pod jednim krovom, tj, polukružnom strukturom jednog terminala iz koje izlaze 7 konkursa sa gateovima (B, C, D dva konkursa, E, F, G). Sve je na Amsterdamu jednostavno, pa tako i veza prema gradu. No, posebna pogodnost je nekoliko kompanija koje organiziraju prijevoz kombijima na više lokacija u gradu kao shuttle, ali i na lokacije koje nisu u „uobičajenoj ponudi“. Ovo je posebno pogodno za odlaske do hotela, brodske i kruzing luke, pri čemu sam ovo posljednje i sam koristio za našu grupu od 7 putnika. Za ovu uslugu imaju čak i minijaturni odlazni terminalčić sa par šaltera i perona za kombije. Aerodrom ima vrlo velik izbor restorana i lokala, a čak i standardni lokalni koje srećete na svim aerodromima svijeta, poput Starbucksa, imaju više ponude i usluga nego što je to drugdje. Na krovu aerodroma je ogromna terasa sa koje možete prošetati gotovo cijelim aerodromom, te spotirati, a na koju je dignuta i posebna atrakcija, originalni Fokker F-100 KLM Cityhoppera (PH-OFE). Iskreno Amsterdam mi je poseban užitak i ako su mi cijene podjednake birat ću let koji ide preko Amsterdama. I idući let za Meksiko City 1.2. ove godine ide mi preko ovog aerodroma i iskreno se veselim četverosatnoj stanci koju ću provesti na Amsterdamu, a koja bi mi dužina stanke bila inače tlaka i demotivacija. Nije li upravo to svrha aerodroma i ono u što bi trebali svi managementi aerodroma ulagati?

Kada sam ja letio iz Anwerpena u travnju (aprilu) 1993. bio je to istinski minijaturan aerodromčić sa tek 4-5 dnevnih letova sa Embraer 120 Brasiliama, od toga 3 za Amsterdam. Ni danas Antwerp nije velik aerodrom, tek 273.130 putnika, no ipak je neusporediv sa onim prije 25 godina. Sjećam se tek dva šaltera, ista osoba koja nas je i chekirala i bookirala, sve je bilo istinski minijaturno. Današnji Osijek je za ondašnji aerodromčić veliko i istinski luksuzno zdanje.

Bruxelles ili Brussels mi je ostao u dobroj uspomeni, kao lijep i moderan aerodrom, no to je bilo u vrijeme dok je Sabena žarila i palili i bila jedna od većih kompanija u Europi. Aerodrom je željeznicom bio dobro povezan sa samim gradom, ali i cijelom Belgijom, tako da sam ja sa samog priobalja Belgije brzo i jednostavno došao do samog aerodroma još početkom devedesetih. Upravo tamo sam prvi puta „promuljario sustav“. Naime, svojom sam greškom zakasnio na let. Ipak su me checkirali iako je do polaska aviona ostalo tek nešto manje od pola sata. Jurio sam velikim terminalom i nisam stigao na gate prije zatvaranja. Kad sam se javio na šalter Sabene, rekli su mi da je greška moja i da najviše što mogu napraviti je da me prebace na neki od letova u idućih par dana, a da sam moram snositi troškove hotela (tada se nije trebalo nadoplatiti za promjenu leta kao danas). Naravno, nisam imao alternative, no kada sam shvatio da je moja prtljaga otišla prema Zagrebu bez mene (tada je to bilo moguće), proradio mi je kliker i počeo sam urlati da kako ću ja bez donjeg rublja, svoje četkice za zube, i kako su mi mogli poslati kofer ako su znali da mene neće staviti u avion. Bio sam toliko naporan i bučan da su mi na koncu dali vezu preko Frankfurta isti dan Lufthansom, koja je koštala bitno više nego moja povratna karta Sabenom, i još se ispričavali. Upravo sam na Brusellesu naučio veliku lekciju, budi bučan, prijeteći i naporan. Toliko puta je uspjelo, pa čak kada sam bio i potpuno u krivu.

CDG / Foto: Alen Šćuric

Paris Charles de Gaulle (CDG) velika većina putnika ne voli. Aerodrom je hladan, betonski siv, neuređen i odbojan, redovi na check inu su ogromni, posebno radnim danom ujutro kada se čeka i po dva sata, osoblje je bezobrazno, aerodromom napadno patroliraju specijalci sa dugim cijevima, nekoliko puta sam doživio pražnjenje terminala brutalno efikasno od strane specijalaca i vojske (naglasak na brutalno), gnjave sa težinom ručne prtljage, inzistiraju na sitnicama. Ali ja istinski volim ovaj aerodrom. To sigurno nije radi brojnih neugodnosti koje sam na njemu imao, a imao sam ih, nego radi brojnih prednosti. Prvo, Terminal 2 je vrlo dobro napravljen. Elipsasti konkursi A, C i E su na desnoj strani, a B, D i F na lijevoj, okomito na ove terminale su satelit (hala L i M), te satelit G. Između svih ovih terminala je prometnica koja izgleda kaotično i gdje vozila moraju napraviti i krug i pola da dođu u pravac kretanja, ali u stvari ona je osmišljena da nema prelamanja pravaca i da ima što manje zastoja. U sredini su i autobusni peroni, te rent’a’car parkirališta. Na CDG su brojni restorani i moj omiljeni Hippopotamus. Novi satelit (L i M) je vrlo ugodan, zar razliku od ostalih konkursa, sa debelim tepisima, ogromnim staklenim površinama i wow efektom. CDGVAL povezuje Terminal 1 i 2, ali je i usputna stanica za Roissypole gdje je nekoliko hotela različitih kategorija, te veliki autobusni kolodvor i željeznička stanica, no i oaza za bijeg iz terminala u mirniji dio, parkove i jeftinije lokale. Velika prednost je i željeznički kolodvor na sredini Terminala 2, između konkursa 2C i 2D koji ima brojne linije prema Parizu, ali i provinciji, pa čak i više desetaka TGV vlakova dnevno. Loše strane su restorani na satelitima L i M koji su u prizemlju ali podijeljeni po dva na jedne stepenice, što znači da morate višekratno ići dolje i gore po stepenicama da vidite cjelovito ponudu te da se konačno odlučite za neki od restorana. Ponuda je inače vrlo konfekcijska i loša. Terminal 1 je smak svijeta. I to ne zato što je okrugao, to je čak i praktično, nego je vrlo hladan, od golog betona, kao i Terminal 2, no još neugodniji, sa prepletenim pokretnim stepenicama. Na ovom terminalu je i Star Alliance, no sve četiri kompanije regije koje lete na ovaj aerodrom (Adria, Air Serbia, Croatia, Montenegro) su na terminalu 2D sa koga relativno brzo stižete na konekcije Air Francea na 2E i 2F. Terminal 3 je istinski loš. Transfer na domaće linije sa Orlya, uključujući i prekoocenske linije za Karibe je loš, isključivo autobusima i put traje oko sat vremena (u najvećoj gužvi zna trajati i duže), autobusi idu svakih 30 minuta i istinski Vam se zgadi svaki puta kada to morate proći, a ja sam taj pakao prošao višekratno puta. Na koncu oba pariška aerodroma su jedini koji gnjave sa ručnom prtljagom. Nevjerojatno je da Vas puste na Ford de Franceu sa ručnom prtljagom, a potom nakon 8 sati leta, i dva sata transfera iz Orlya netko Vas mrcvari radi par kilograma više u ručnoj prtljazi na CDG. Da nema tog transfera iz Orlya na CDG imali bi boarding pass i išli direktno na gate, a osoblje CDG-a ne bi ni kontroliralo prtljagu. Stoga umjesto da Vam olakšaju taj već odbojno naporan transfer oni Vas dodatno i nepotrebno gnjave. Kako mi je pritom avion iz Martiniquea kasnio skoro 4 sata, te sam već izgubio prvu konekciju za Zagreb bio sam i više nego frustriran. I ponovo je pomogla tehnika iz Bruxellesa, galama i odrješitost, ali borba je trajala 40 minuta. Zbog toga je avion za Zagreb nepotrebno kasnio 20 minuta (dok su ubacili moju prtljagu). Kontrola težine ručne prtljage je na CDG pravilo, a ne izuzetak, iako velika većina drugih luka to ne čini. Velika prednost CDG-a su brojni vrlo kvalitetni hoteli u svega desetak minuta od aerodroma koji su besplatni i voze svakih par minuta. Možete birati među stotinjak hotela među kojima su i najbolji brendovi, po vrlo niskom cijenama (Hilton možete dobiti za 45 EUR dvokrevetna soba). U neposrednoj blizini CDG je i veliki shoping centar, a aerodrom ima i direktnu autobusnu vezu sa Diesneylandom. No, ipak preporučam TGV do Diesneylanda, bitno je jeftiniji, neusporedivo brži i udobniji.

Za razliku od CDG-a Orly je istinski ružan aerodrom. Terminalu Ouest (Zapad) odakle ide Air France je nevjerojatno blentavo napravljen, te su check in zone odvojene, a pieri su podijeljeni u malene cjeline, otoke, na kojima nedostaje stolica, toaleta, restorana i drugih objekata. Jedina opcija Vam je utažiti glad u konfekcijskim sendvičima sa vrlo malo izbora. Aerodrom je zastario, nefunkcionalan i nadasve odbojan. Orly istinski ne volim. Stresan transfer iz CDG koji sam spomenuo bitno je lakši za grupe, obzirom da osoblje grupe smješta preko reda. Još jedna loša strana Orlya je što shuttleovi za hotele prestaju voziti nakon 20 sati, a taxiji su skupi i čeka se dugo u redu za slobodan taxi.

La Rochelle / Foto: Alen Šćuric

La Rochelle je jedna od najmanjih zračnih luka u Europi. Kada smo sletjeli sa Ryanairovim punim 737-800 svi nismo uspjeli ući u dolazni dio terminala, naki su ostali vani. Aerodrom je toliko malen da žandarmerija nije znala da je Hrvatska u Europskoj uniji, čak štoviše tražili su me da pokažem vizu za Francusku. Tek nakon puno rasprave i zvanja nadležnih, žandarmerijski brigadir iznenadio se da mi ne samo da ne trebamo vizu, nego da smo u Europskoj uniji i ulazimo sa osobnom kartom.

Dan prije nego je Hrvatska nogometna reprezentacija dolazila na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francusku, 1998. moj tim je došao u Vittel kako bi najavio dolazak reprezentacije nastupima u gradu. U Vittel smo došli autobusom koji se potom prazan vratio u Zagreb. Nakon što je reprezentacija sletjela na minijaturni aerodromčić Epinal i mi smo je dočekali, te se direktno iz aviona ukrcala u službeni autobus, a mi smo preuzeli i aerodrom i 737 Croatie Airlines sa kojim smo se vračali u Zagreb. Kako je aerodromska zgrada bila vrlo mala, te nije mogla smjestiti 50 osoba (Zagrebačkih mažoretkinja i pratećeg orkestra), vrlo ljubazno osoblje aerodroma i lokalni žandari smislili su originalno rješenje. Sva prtljaga bila je složena ispred vrata aerodromske zgrade, kada bi pojedina osoba pokazala svoj kofer aerodromski djelatnici bi ga prebacili do aviona, a ona bi ušla u minijaturan sobičak gdje je obavila kontrolu putovnica, te se direktno ukrcavala u avion. I tako jedna po jedna osoba. Simpatično, kooperativno i drugačije.

Bordeaux / Foto: Alen Šćuric

Bordeaux ne bih ovdje ni sponjao da na aerodromu aktivno ne reklamiraju svoj svjetski poznat brend vina istog imena. Svaka pokretna traka za prtljagu (belt) ima u sredini ogromnu trometarsku bocu Bordeauxa. Toliko rijetka pojava u europskim zračnim lukama. U regiji to ima tek Beograd gdje iz prtljažnika Fiata 500 izlazi prtljaga. Naravno na aerodromu su i ukusno uređeni vinski „podrumi“ gdje možete kupiti velik broj boca ove poznate sorte. Pametan brending koji ne pomaže samo regiji nego i povećava neletačke prihode aerodroma.

Toulouse / Foto: Alen Šćuric

Toulouse bi jednako kao i Boredeax bio nezanimljiv za ovaj tekst da preko puta prosječnog i neatrakativnog terminala ne stoji tvornica Airbusa sa desecima neisporučenih aviona brojnih kompanija svijeta u različitim fazama izgradnje i različitih veličina aviona. Ima tu svega, od A320 obitelji, preko A330, A350 do A380. Uvijek je parkirano i nekoliko Beluga koje su posebna poslastica. Ova dva kompleksa dijele istu pistu. Pisac ovih redaka sa velikim sramom priznaje da od nekoliko desetaka posjeta ovom aerodromu nije ulovio vremena da posjeti Airbusovu tvornicu (postoji organiziran obilazak), te Muzej svemirske tehnologije. Iako sam čak i spavao u hotelu na samom aerodromu, uvijek sam ili žurio ili dolazio kad su ove dvije atrakcije bile zatvorene. Istinska sramota. Idući puta ću doći dan ranije i skinuti ovu sramotu sa obraza. Jedna od specifičnosti Toulousea je i tramvaj koji vozi do centra grada.

Madrid je tipičan veliki aerodrom, 6. u Europi po broju putnika, sa svim objektima koje jedan veliki aerodrom mora imati. No, njegova specifičnost je što na njegovoj stajanci možete vidjeti kompanije iz Latinske Amerike i Zapadne Afrike koje ne možete vidjeti na drugim aeroromima u Europi. Kako sam na Madrid sletio charterom Hrvatske nogometne reprezentacije nisam imao prevelike prilike upoznati sam aerodrom, ali sam zato imao više nego jedinstvenu priliku dobro promotriti apron i kompanije koje sam gore spomenuo.

Dok sam ja bio na aerodromu Castellón bio je to tek travnati sportski aerodrom sa par aviončića i helikoptera. Potom je neki politički genijalac odlučio utući 150 milijuna EUR i napraviti aerodrom duhova koji tri godine nije imao ni jednog leta. Tek nakon što je lokalna vlast dodatno odriješila kesu, otvorile su se četiri LCC linije dva prijevoznika (Blue Air i Ryanair), a uskoro će se otvoriti i peta linija Wizz Aira. Bojim se da na ovom primjeri genijalci u regiji koji su otvorili isto takve aerodrome duhova neće naučiti ništa.

Trst je mali provincijalni aerodrom. Ako letite za Rim sa prvim jutarnjim letom doživjet ćete potpuno mrtvilo, tek 2-3 uspavana i usporena djelatnika, nećete imati gdje popiti kavu, a kamoli pojesti jutarnji kroasan. Aerodrom je prilično neuredan, no to je i većina talijanskih aerodroma, malen, pa samim time i jednostavan i dovoljno funkcionalan. Ipak, Trst će uvijek ostati mali provincijalni aerodromčić u sjeni ne samo Venecije, Trevisa i Verone, nego i Ljubljane.

Veneciju često koristim posebno za letove prema Južnoj Francuskoj. Aerodrom ima svoj venecijanski šarm kojem najviše pridonosi luka javnih brodova koji prometuju venecijanskim kanalima a koja je uz sam terminal aerodroma. Tako brodom iz aerodroma kroz kanale možete doći u sve važne dijelove Venecije pa sve do same brodske luke na suprotnu stranu Venecije. Zapadni dio aerodroma je u tipičnoj easyJet narančastoj boji obzirom da easyJet ovdje ima veliku bazu. Veliku bazu ima i Volotea pa se na apronu može vidjeli velik broj aviona ovog neuobičajenog prijevoznika, pa i Boeinzi 717, toliko rijedak avion na europskim aerodromima.

Rimski Fiumicino, najbolje ocrtava sliku današnje Italije. Prljav, neuređen i kaotičan aerodrom. Tamo nikad nije briga jel sa zida otpada smo boja ili cijeli paneli. Ma nikog tamo ne interesira jel izgubljen kofer, kasnite li radi njihove aljkavosti na let, hoće li avion poletjeti. Aerodrom nije loše arhitektonski riješen, ali potrebno je svako toliko pobojati oronule zidove i popraviti uništen inventar. O kaotičnosti automobilskog prometa na prilazima aerodromu ne treba ni govoriti. Svi koji su se vozili u Rimu i oko njega znaju o čemu govorim.

Rim mi je u usporedbi sa sjevernijim talijanskim aerodromima dokazao onu „što južnije to tužnije“. I stoga sam očekivao da će sicilijanska Catania biti noćna mora mog putovanja na Siciliju. Morala bi biti još gora nego Rim, zar ne? Ali ne. Aerodrom je ugodan, relativno uredan, no njegova najveća prednost je gostoljubivost osoblja aerodroma. Toliko protivno stereotipima koji se govore o Siciliji.

Varna / Foto: Alen Šćuric

Kad sam bio na aerodromu u Varni, taman se čekalo da Fraport sa zakašnjenjem krene graditi novi teminal. Postojeći je bio teški socreaizam. Ružno betonsko zdanje, putnici koji stoje pod improviziranim šatorom ispred vrata jel nema dovoljno mjesta na dolaznom gateu za kontrolu putovnica, malen i neuređen terminalčić, a ispred samog terminala gomila nepotrebnih poluuništenih betonskih žardinjera iz šezdesetih godina. Zapravo iste služe kao improvizirano odlagalište smeča. Premalen terminal potjerao je dio rent’a’car agencija izvan terminala, na plato desno od ulaza gdje su se smjestili u oronule kontejnere. Istinska i tužna slika za veliki turistički risort Varnu. Sa nekoliko godina zakašnjenja Fraport je ipak otvorio novi terminal, a ovaj stari socrealistički je napušten.

Bucharest / Foto: Alen Šćuric

I na Bucharest Henri Coandă Airport sam sletio nekoliko puta. Stari i novi dio aerodroma nikako se ne slažu, iskreno kao da ih je netko na silu pokuša spojiti, a nije baš uspio. Pritom su ozbiljno improvizirali pa su pokretne trake za putnike samo namontirane na pod, podignute nekih 70-tak centimetara, na što idete platformom. Zbog tog podizanja jako je malo prostora do plafona, tek nešto više od dva metra zbog čega imate osjenčaj da ćete glavom udariti u plafon. Dok rulate do terminala vidite parkiranu gomilu Taromovih ATR 42, od koje flote se koristi tek manji dio, kao i oba A310 koji više ne lete (prije par godina sam i jedan A310 vidio na gateu jel je letio liniju Bucharest-Paris). Jednako tako na suprotnoj stani od terminala vidljiv je apron sa vladinim avionima na kojem je velik broj napuštenih letjelica među kojima i Boeing 707 te nekoliko BAC 1-11.

Imao sam tu sreću da sam nedavno letio i iz drugog bukureštanskog aerodroma Aurel Vlaicu. Ovaj aerodrom nekada su koristili LCC, no sada je pretvoren u business aerodrom i više nema redovnih linija. Puno prevelika zgrada terminala za sadašnju funkciju i ogroman apron. Naime, Vlaicu smo koristili zato jel je bila ogromna magla na Henri Coandi (OTP), pa nije bilo slijetanja aviona iz inozemstva. Stoga je TAROM odlučio dići parkirane avione koji su bili stacionirani tijekom zime u Vlaicu, vjerojatno radi nižih troškova. Tako su nas na OTP provjerili na policijskoj i carinskoj kontroli, potrpali nas na apronu preko gateova u autobuse, napravili kolonu od 10-tak autobusa koji su pod policijskom pratnjom izašli iz ograde OTP-a. U svakom od autobusa bio je policajac koji je pazio na nas. Nakon par kilometara ušli smo kroz ogradu u Aurel Vlaicu, te su autobusi otišli direktno do stacioniranih aviona. TAROM je digao dva stacionirana Boeinga 737-300 i dva ATR 42. Tako smo mi sa sablasno slabo osvijetljenog aprona mistično praznog aerodroma poletjeli sa starom 737-300 za Beč uz nekoliko sati zakašnjenja. Ipak vrlo vrijedno iskustvo, i rijetka prilika, iako moje oduševljenje nisu dijelili ostali putnici.

U Rumunjskoj sam nekoliko puta letio i za Cluj Napocu. Prve letove sam obavio sa starog minijaturnog terminala iz kojeg je vrištao duh socreaizma ranih šezdesetih, čak štoviše vrištao je Chauşescu pomiješan sa provincijalizmom. Puno premalen i preružan aerodrom, više nalik na seosku autobusnu stanicu nego na zračnu luku. 2009. godine aerodrom je dobio novi dolazni i novi odlazni dio, zapravo napravljena je novi terminal. Moderno i ukusno zdanje. Ipak, Cluj je glavni grad Transilvanije, ali od Transilvanijskog duha, ili internacionalnog brenda Vlada Tepeşa Drakule nema ništa na novom terminalu. Šteta.

Budapest Aeropark / Foto: Alen Šćuric

I Budimpešta mi je aerodrom na kojem sam vrlo često slijetao i polijetao. Daleko češće dok je Malev postojao, danas bitno rjeđe. Letio sam sa njega dok još nije imao SkyCourt i između konkursa A i B Terminala 2 ste hodali po otvorenoj bus platformi obasipani klimatskim nepogodama. SkyCourt je donio niz benefita aerodromu, no još uvijek mu nedostaju ozbiljni ugostiteljski objekti i pristojna hrana, za koju morate potegnuti do obližnjih naselja. Veliki udar aerodromu napravio je bankrot Maleva. Aerodrom se do danas nije oporavio i nema više one konektiranosti koju je imao, te je prestao biti hub, već isključivo point-to-point aerodrom. Nakon prestanka operacija aerodroma zatvorio se i stari Terminal 1, a sve operacije su se prebacile na novi Terminal 2. Budimpeštanski aerodrom danas ima pretežno LCC, a dobar dio odlaznih gateova više liči na zaprege za stoku, nego na aerodromske gateove. Šatori, kontejnerski hangari na apronu uz asfaltni pod sa kojih nisu skinute čak ni oznake pozicija aviona, metalne ograde za separaciju putnika, improvizacija koja definitivno pruža preružnu sliku. Iskreno se nadam da će Terminal 3 koji se kreće graditi iduće godine maknuti ove improvizacije i vratiti nekadašnji sjaj ovoj zračnoj luci. Budimpeštanski aerodrom je poznat i po displeju starih aviona (Aeropark), posebno Maleva, koji se nalaze desno od aerodroma, a velika većina aviona može se vidjeti i kroz ogradu iz prilazne ceste, bez potrebe ulaska u sam Aeropark.

Bratislava je dugo godina imala minijaturni socrealistički aerodrom, da bi 2012. dobila novi blještavi i moderni terminal. Sjećam se kako sam tada rekao „e da je Zagrebu tako nešto“. Iz Bratislave sam letio za škotski Edinburgh sa Ryanairom. Sve do gate je bilo isto kao i kod ostalih modernih aerodroma. No, gateovi su nešto istinski posebno. Naime, kako je aerodrom kod izgradnje znao da će se razvijati kao LCC aerodrom, a tada je bio i LCC alternativa Beču (koji tada nije bio otvoren prema LCC kao što je danas), tako je i novi terminal prilagodio toj svrsi. Naime, nakon bookinga putnici odlaze u most gdje staju u red jedan iza drugog (najviše dva putnika mogu stajati u relativno uskom koridoru). Na bookingu se tvore dvije kolone, ona za prioritetan ulazak (lijeva) i ona druga. Kolone su fizički odvojene, tj. most je podijeljen u dva dijela. Nakon što se u avion parkiran uz terminal ukrca lijeva kolona, kreće desna. Brzo, efikasno i istinski prilagođeno LCC. Daleko bolja opcija nego ograde koje podsjećaju na stajske korale na Budimpešti.

Bratislava / Foto: Alen Šćuric

Na Aerodrom Prag sam slijetao dok je još bio relativno malen, ali i nakon nedavnih nadogradnji. Aerodrom je vrlo funkcionalan, udoban i ima zavidne ugostiteljske i trgovačke objekte, ponuda je čak i iznenađujuće veća od očekivane za aerodrom te veličine. Jedini ozbiljan nedostatak ovog aerodroma je loša veza sa gradom obzirom da do istog ne vozi gradska željeznica, a do prve stanice metroa treba se prvo voziti autobusom. Uz aerodrom je shoping centar.

Varšavski aerodrom je po broju putnika gotovo jednak kao i praški, no po koncepciji terminala, ali i uređenju nisu slični. Praški aerodrom je bitno ugodniji. Poljska vlast je najavila izgradnju novog aerodroma umjesto sadašnjeg. Krajnje nepotrebna megalomanština. Sjećam se puno pretjeranih natpisa o prijavi veće količine deviza ili domaće valute, koji su bili ogromni i visjeli su na svakih par metara, bilo ih je vrlo mnogo i ostavljali su dojam da je to najveća briga poljske vlasti. Zapravo su djelovali jadno, i ostavljali su dah policijske države, ili čak rudimenta socrealiza.

Na Kijev sam sletio u studenom (novembru) 1997. godine. Sjećam se malenog i neuglednog terminala i vrlo ozbiljne kontrole putnika. No, kako je to bilo prije čak 21 godinu nema smisla pretjerano pričati o tim danima.

Iskreno najčudnije iskustvo sam imao sa Volgogradskim aerodromom. Tamo sam putovao sa tek stiglim potpuno novim A320 Croatie Airlines na charteru za Vaterpolski klub Mladost 1.5.1998. Aerodrom je bio ogroman, sa velikim brojem pista i manevarskih površina. Unutar područja aerodroma seljaci su obrađivali zemlju, a imali su čak i torove za stoku.  Rulali smo od piste do aprona vrlo dugo, a uz rub rulnice bile su stotine kanibaliziranih i napuštenih aviona i helikoptera. Tako da je osjećaj bio kao da prolazite kroz groblje zrakoplova. Ispred nas je bio stari terminal, vrlo lijepa stara zgrada ispred koje su bili brojni uredski kontejneri naslagani na tri kata sa improviziranim stepenicama, a što je vrlo ružnilo sliku aerodroma. 2016. su ovaj stari terminal srušili, a što je istinski kulturocid, zgrada je definitivno bila spomenik arhitekture i trebala je ostati sačuvana. Drugi šok je uslijedio kada su naš A320 krenuli obilaziti razno-razni rukovodioci aerodroma, Aeroflota i sigurnosti, jer su željeli vidjeti to čudo od tehnike. Istinski smo postali predmet stalnih ophodnji razno-raznih delegacija. Treći šok je uslijedio kada naše kontejnere za prtljagu nisu mogli istovariti, pa su posegli za improvizacijom u koju je bio involviran kamion-kiper nevezen na improviziranu rampu i sa dignutom kipom, te fizički radnici koji su čistom silom ruku vadili kontejnere na kiper, a pritom prilično udarali o rubove aviona što je kapetana ozbiljno zabrinulo. Četvrti šok uslijedio je kada nas je kopilot izvijestio da moramo platiti gorivo i aerodromske takse gotovinom, a što je potrajalo preko tri sata. Zato smo dobili naoružanog stražara koji nam je dozvolio da izađemo samo na gornju platformu stepenica uz avion. I na koncu peti šok je uslijedio kada smo vidjeli kako Yak 42 parkiran do našeg A320 istovaruju stjuardese na način da iz prtljažnika pokazuju kofer, putnicima koji su se okupili oko aviona, te onom putniku koji se javi da je kofer njegov isti bace. Kada putnik tako ulovi sve svoje kofere odlazi pješice do terminala. Istinski šok koji da nisam vidio vlastitim očima ni sam ne bih vjerovao.

Idući tjedan ćemo ovaj serijal završiti sa zračnim lukama regije, među kojima će biti i onih iz kojih se ne leti na redovnim letovima. A do tada svim čitateljima i njihovim obiteljima želim uspješnu Novu 2019. godinu, puno sreće, zdravlja i blagostanja, a zrakoplovstvu regije novih linija, aviona i rasta broja putnika.

Komentari

S

Sretna Nova, i da u zdravlju i sreću čitamo Vaše tekstove.
Evropa?
Nisam bio u Londonu, ali kontrola letenja u Terminalu London što pokriva spomenute aerodrome je svetski br 1, tu nema diskusije. Na Hitrou nema niti jedan slobodan slot ( inače su za sletanje na minutva za,poletanje na 50 sek) dok je Gatvik rekorder sa preko 900 operacija u danu sa jednom pistom. Moj dubok naklon.
Moskva Shermentjevo vs Cirih, sličan broj putnika i operacija, a doživljaj i ugođaj tako različit. Za one koji ne znaju swiss prodaje karte sa konekcijom od 15 minuta, i što je najzanimljivije ljudi i uhvate ta dva leta sa sve prtljagom. Kafa u Moskvi tričavih 12,65 konvertobilnih maraka ( šokirao sam se kad mi je poruka od banke stigla na mobilni).
Ženeva je još bolja i funkcionalnija od Ciriha. I puno puta je swiss imao konkuretne cene… Rado ih se sećam, i opet bih.
Lion, Sent Egziperi, glavni terminal- čudo francuskog dizajna i lepote. Low cost terminal- šator za svadbe i ispraćaje u JNA sa tri četiri check in, sekuriti čekom, i to je to ( nekoliko miliona putnika)- lekcija našima šta se sve i kako može uraditi kada se hoće…
Treviso- u stvari i nije aerodrom, nego kiosk za poletanje ( i oni imaju ozbiljan nivo linija i putnika)- kuriozitet je da sam 4/5 puta poletao i nijednom sletao na njega….
Bergamo- teorija vazdušnog saobraćaja pada pred ovim čudom. Livada, sa tržnim centrom preko puta sa 20- ak miliona putnika-
Madrid- ima betonsko metalne klupe u odlaznom holu- neudoban za spavanje
Bcn- malo udobnija
Valensija- aerodrom ko aerodrom- ali zato metro od aerodroma do grada za 3 eura i nekoliko minuta
Lisabon- najlepša emocija koju putnik može doživeti u Evropi- funkcionalnost i ostalo su u drugom planu…
Jerevan- iako je Jermenija realno u katastrofalnom stanju- aerodrom i kl su na svetskom nivou. Konjak i vino od nara kupujte u gradu ne na aerodromu ( tj pravi posao ste napravili ako vam ih pokloni neko)
:)

Odgovori
A

Hvala na ovim opažanjima.

I Vama sretna Nova i svako dobro.

N

Lisabon ima verovatno i jedan od najlepsih prilaza aerodromu, sa pogledom na evropski Golden Gate most! Ima li nesto lepse od ovoga:

http://prntscr.com/m2w5gp

Leteh tamo 2017. Kao što je Singapurcanac napisao, aerodrom osrednji, funkcionalnost osrednja ali emocija i osećaj… Meni je Portugal omiljena zemlja Evrope.

A

Da, svi hvale Portugal, nisam nikoga čuo da ga kritizira, a svi govore u superlativima. Prilaze koji oduzimaju dah ima priličan broj aerodroma, a ovo što ste objavili svakako je jedan od njih.

D

Odlično napisano, Alene!
Ako smo knjigu dočekali od Suada Hamzića (i čita se kao poezija – vrhunskog pilota i stručnjaka), sada je red na Vama!
Da kao (nikada nisam sumjao) poznavalac civilnog zrakoplovstva (vazduhoplovstva,…letalstva – ako mi je dozvoljeno i na mom jeziku), napišete – barem kao „putopis“ – memoare o „radosti i brigama“ običnog avio-putnika!
Mislim, da bi se knjiga „išla za med“ (kako kažemo kod nas)!

Sreće, zdravlja i veselja, želim Vama i svim čitateljima T6!

Pozdrav iz Slovenske Bistrice

Odgovori
A

Joj, Dejane nemam Vam ja vremena za tako što. Spavam u prosjeku 5 sati dnevno, radim 7 dana u tjednu, nemam praznika, godišnji 10 dana ako i toliko, odradim 2,5 radnih vremena u tjednu (preko 100 sati).

I Vama svako dobro, Deane, u 2019.

L

Fantastičan tekst ,veoma zanimljiva zapažanja.
Hvala Alen na tome !
Vama Alen ,kao i svima koji čitaju T6 -srecna 2019.godina !

Živjeli !

Odgovori
A

Hvala puno Vama Laki.

I Vama sve najbolje u 2019.

L

Hvala Alen .
Jos jednom,sve najbolje …and ,
keep writing !

A

A čujte, ne znam koliko ću još. Oduzima mi jako puno vremena. A nakon 130 tekstova vrijeme je malo povući kočnicu zar ne? Otiću u mirovinu…

L

Vjerujem da je tako.
Ali ce ovaj portal i cijela T6 „zajednica“biti siromašnija ako odete u mirovinu /penziju.
Želim Vam sve najbolje…

A

Hvala Laki.

P

Hvala za clanak Alene. Dali ste primetili da na nekim aerodromima u Nemackoj u nizu zgrada koje gledaju na platformu postoji i stara zgrada iz doba pre IIWW koja cak ima zastakljeni mali toranj kontrole letenja ,a najuocljiviji je na aerodromu u Dizeldorfu. Sigurno mami uzdahe starijim nemcima.

Odgovori
A

Iskreno nisam primjetio. Ali obečajem da ću ubuduće obratiti pozornost

V

Usred Aerodroma Berlin Brandenburg ili kako beše nekada Šonefeld, ima stara lepa zgrada sa terasama, stubovima i okružena zelenilom. Uvek je dobro odgledam kada taksiram pored nje. Kažu mi zaposleni da je u njoj Uprava Aerodroma.

Pametni su Nemci, gde god mogu sačuvaju nešto od tradicije.

A

Bogu hvala da to treba sačuvati. Iako mi je Berlin Brandenburg i „pametni su“ jako nespojivo. No, to je ipak druga priča.

Kako god Shonefeld je još uvijek Shonefeld, i nažalost će biti još nekoliko godina.

I

Alene sudeći po tome da vam je Heathrow omiljeni aerodrom ja sam onda po vama imao idealan posao. Proveo sam četiri godine na Heathrow radeći kao project engineer na izgradnji hidranta za gorivo. Stvarno je bilo fantastično iskustvo a vrhunac je bio jedne noći kad smo da bi došli do jedne lokacije pod pratnjom obezbedjenja vozili autima i kamionima po pisti 09R sa uključenim svim svetlima za sletanje/poletanje. Sada vodimo veliki projekat u Mančesteru gde je u toku veliki investicioni projekat na proširenju infrastukture. Nedavno je jedan kolega odavde išao u Zagreb kao konsultant. Mogli bismo nešto jednom napisati na temu goriva na aerodromima ako vas zanima.

Odgovori
A

Mislim da niste baš pogodili. Heathrow je OK, ali u tekstu ne pište da mi je omiljen, i nije. The best of the best u Europi za mene je Amsterdam, pa CDG, pa Frankfurt, pa Munich, pa Beč.

Ali svakako sam ljubomoran na Vaš posao :-)

Apsolutno mislim da bi to bila dobra tema. Javite mi se na mail pa ću Vas spojit sa urednikom.

V

Moj izbor u ovom slučaju se svodi na jedan aerodrom i taj nije baš u Evropi.

Surgut, Rusija.

OK, nije u Evropi, čak je 61N što je severnije od Helsinkija, ali iskustvo kakvo se ne može zamisliti bez da se doživi. I jeste u Rusiji.

Sredina 90-ih, u JAT stiže pismeni zahtev za organizovanje čarter letova iz Surguta za Tivat. Blaga neverica, pomalo zagledanje da nas neko ne „firca u zdrav mozak“, no kad uzmemo u obzir da je to vreme pre interneta i sa ludim Jelcinom u Rusiji, relativno brzo smo utvrdili da je zahtev stvaran i ozbiljan.

Nakon iscrpne analize znamo da direktan let tamo i natrag je nemoguć, odlučujemo se za B737 i let Surgut-Moskva-Tivat i natrag. Predvidjeno za celu letnju sezonu, dva puta nedeljno. A tek detalji zahteva, Gubernija u kojoj je Surgut, zahteva da let obavlja JAT i da sav ketering bude JAT-ov. Lepo, pohvalno, ali let Surgut-Moskva-Surgut je domaći let, kako JAT da ga obavlja? Nakon mnogo urgencija, peripetija i kategoričnog odbijanja Surgućana da ih iko drugi osim JAT-a vozi uspevamo da organizujemo sledeće:

Avion ide iz BG za Moskvu, prazan osim keteringa za letove, zatim iz Moskve prazan za Surgut i odatle počinje vrteška. No, Šeremetjevo je međunarodni aerodrom i po tadašnjim ruskim pravilima nema šanse da se sa njega leti za Surgut. Znači avion sleti na Šeremetjevo, pa nastavi prazan za Domodedovo koji je tada bio domaći aerodrom. Odatle ide kao domaći let za Surgut. Jednostavno, zar ne? Jes šipak jednostavno!

Kraće traje let Beograd-Moskva no sva procedura na Šeremetjevui prelet na Domodedovo. Znači potrebna je smena posada nakon sletanja u Domodedovo. Meni zapadne prvi let Domodedovo-Surgut-Domodedovo.

Majke mi neću jednu reč o doživljajima na Domodedovu, ima ih za dve knjige. Poletesmo napokon za Surgut, prazni, osim Rusa, navigatora. Šturmanski, za ovu prilku zvaću ga Ivan. Šta će navigator na B737? Ne treba, to je ustvari KGB kontrola šta mi radimo po voljenoj Majci Rusiji.

Ivan je čovek od 40-ak godina, kopilot na TU134, a navigator na TU154 i IL62. Ne pitajte kako je to moguće, jednostavno, to je Rusija. Došao je sa dve velike torbe pune knjiga, mapa, nekih čudnih sprava, seo na jump seat u cockpitu i većinom leta ćutao. Let od Moskve do Surguta traje skoro 4 sata. Lep letnji dan, vidljivost 500 milja u krug.

Kad se Ivan uverio da naši IRS navigacioni uređaji rade kao bombona, opustio se malo i On sam. Malo, po malo i raspričao se. Mi se „nakačili“ na reku Ob. Ogromna i ide pravo do Surguta. Naše karte pokazuju prazan prostor, hat međutim na zemlji vrvi od gradova, aerodroma, života. Uz sva upozorenja iz BG da ne pitamo ništa, ko će da izdrži kad ispred vidi ogromni grad koji na kartama ne postoji?

„Ivane, ko je ovo mesto?“ Priča On dobar engleski. Pogleda napolje, pa u neku knjižicu i kaže „R42“. A? Kako? R42! To mu ime? Da! Dobro, kad ti kažeš!

Donose STW hranu i ostalo, Ivan se skroz opustio. Vodi vezu na ruskom i prepričava nam anegdote. Pre descent krenemo mi approach briefing, a Ivan drugarski nam kaže, pazi te veoma je gust saobraćaj na Surgutu.

Jel da? Majke ti? 61 north? Četiri sata od Moskve na Istok? Kakav naš zajeb!

Kako smo prešli na prilaznu kontrolu nastaje cirkus. Čikago O’Hara ili JFK je manje opterećen na radio vezi. Ne možeš da dođeš na red da se javiš. Nekako se Ivan ubaci, dobijemo „strmopizd“ za sletanje iz pravca. A ispred nas aerošou. Avioni napadaju sa svih strana. Lokalni idu levo desno, sa jedne strane Oba, na drugu, kaže Ivan kad se otopi led, putevi su katastrofa. Jedino avion pomaže. Veliki avioni tutnje ko zna gde. Opšte ludilo.

Sletesmo mi, a na aerodromu preko sto aviona na zemlji. Od AN2 do IL 62. Gamižu kao mravi, parkirani gde god ima mesta da se parkira. Mi zinuli, nekako stigosmo na parking poziciju. Tu doček, kao što smo dočekali Druga Tita iz Koreje. Muzika, špaliri, naroda kao na Vašaru.

Nekako to sve preživesmo i krenusmo nazad. Na pola puta pita nas Ivan, čini mi se da mi niste verovali kad sam Vam rekao da je gužva? Verovali? Ma ni dan danas ne verujem da je sve bilo tako kako se desilo. Još mi liči na san!

Odgovori
A

Luda priča Vladimire, preluda! Hvala ti puno.

Inače vis-a-vis KGB-a i nama je u jednom momentu u Volgogradu u avion ušao lik u kožnom dugom kaputu, majke mi izgledao je kao herr Flick from Gestapo. Gleda lik po avionu, viri na sve strane, a ja, onakava kakav jesam, provalim „ovaj je ziher KGB“. Lik se okrene, kimne pozitivno glavom i nastavi tražit. 1999. više nije bilo KGB-a (nego FSS i FIS), ali, nebitno, svhatili smo se.

S

Haha ma sjajno!
Stvarno sam uzivao citajuci ovo mada bi voleli da cujemo i sta je to bilo na Domodedovu…

J

Vladimir da definitivno napiše knjigu, jer, samo ove četiri crtice iz komentara na dva poslednja Alenova teksta da se razrade, kao i ranija priča o evakuaciji putnika iz Tivta 1993. godine, i eto bestselera. Ne sumnjam da priča ima još mnogo.
Ako ništa, znamo ko objavljuje knjige sa vazduhoplovnom tematikom;)

A

Slažem se. Bilo bi tu jako interesantno štiva za pročitati. Sa Vladimirom sa nekoliko puta bio na pivi i iskreno sam od njega čuo ludih priča. Stara zrakoplovna kuka!

D

Moja iskustva sa Fiumicina: Satelit za USA i druge daleke destinacije je bio pristojan (na stranu cudni sistem za brisanje ruku u wc), internacionalni dio za nase krajeve onakav kakav ga Alen opisuje, a domaci/EU dio vrlo ugodan, valjda nakon preuredjivanja. Ali nacudniju stvar koju sam video, prije nekik petnaestak godina, je sljedeca: Na izlazu iz vozica koji spaja satelit sa glavnog terminalom nije bilo skoro nikog. Onda stize vozic, i iz njega istrcava pedesetak, ili mozda cak i stotinu Kineza. Trce kao ludi, muskarci i zene, vuku kofere, vicu, samo sto se ne preskacu, pravi stampedo. Ludnica.

Odgovori
A

Ma Fiumecino je uvijek ludnica! Po svim osnovama. :-)

B

Alene , sjajne price. Iako mi je veoma drag aerodrom LHR i jos par aerodroma po Evropi i svetu, najzanimljiviji mi je bio text o Berlinu odnosno Tempelhofu. Kada pogledate unutrasnjost hola i povezete sa arhitektonsko-socioloskom pricom od pre WW2 i tokom socrealizma, pa povezete npr sa BUD (Ferihegy apt terminal 1 stari)..udjete u neka teska ali ipak romanticna vremena (pricam o avijaciji). Samo nastavite .. veliki pozdrav Brgds

Odgovori
A

Hvala puno na pohvalama.

A da… napisao sam prije par mjeseci i tekst o nekim prijašnjim romantičnim zrakoplovnim vremenima.

Ja moram prizanti da mi je jako teško palo zatvaranje Tempelhofa. Takva građevina sa toliko povijesti je ipak trebala ostati nekako povezana sa zrakoplovstvom, možda kao city business aerodrom (+ povijesni avioni Lufthanse), ili bar kao zrakoplovni muzej, kanačno Tempehof sa svojim povijesnim pričama mogao bi biti muzej sam za sebe, samo sa svojim izlošcima, povijesnim relikvijama i pričama.

J

Fascinantan tekst, mada, mislim da ga je trebalo podeliti na dva dela, jer to ova količina detalja jednostavno dozvoljava.

Utisci o aerodromima su veoma autentični i inteligentni. Moja rang-lista naj(ne)omiljenijih aerodroma je, doduše, nešto drugačija, naravno, reč je o ličnim utiscima .

Među velikima, u Evropi stvarno gotivim jedino Minhen. Zato je lista onih koje izrazito ne volim, duža: CDG (ljudi na prvom mestu: glupi, nesposobni i drski), Šeremetjevo (dograđivanje i nefunkcionalnost, česta promena gejta i terminala – dobar fri šop, loš hab), Fjumićino (sve, a posebno ne volim kad do gejta moram vozom), Zaventem (spratovi kao u tržnom centru). Tim redosledom.

Prema ostalima nemam emocija, osim što ne volim ni presedanja u Frankfurtu koja uključuju hodanje onim tunelom ispod platforme. Beč sam, igrom slučaja, intenzivno koristio pre dogradnje poslednjeg terminala, i tada sam ga jako voleo zbog jednostavnosti presedanja, a sad ne znam kako je.

Alen pomenu Orly Ouest – sa njega nisam leteo, samo sam ga obišao, ali zato jesam baš mnogo puta sa Orly Sud-a, još onomad dok je JAT tamo leteo, i taj aerodrom je jasno pokazivao da ono što je 1960-ih bilo supermoderno, 1980-ih je već trebalo rušiti. A budući da nije baza AF-a, nije bilo interesa. I ostade rupa (inače, Alene, i tamo je 1985/86. bilo policije sa automatima, a sumnjive kofere su uništavali na licu mesta – kontrolisanom eksplozijom). Prethodno bi ogradili i ispraznili taj deo terminala. Onda čekaš malu eksploziju i razmišljaš – da li će biti velike:)

Najlepši od aerodroma srednje veličine meni je – Talin. I tamo je sačuvan originalni terminal, u arhitektonskom izrazu socrealizma (ne koristi se). Kasniji terminal, jednako iz sovjetskog vremena, lepo je i toplo renoviran i sada je aktuelan. Grad je blizu, ispred ulaza okreće tramvaj. Iako je Helsinki na 100 km i brod vozi dva sata, ima pet-šest letova dnevno. Rupa bez premca – Solun (koliko 2014. daš prtljag na čekiranje, a onda ga digneš i nosiš na drugi kraj iste pokretne trake, kod policajca).

Ranije je bilo mnogo više stvarno loših aerodroma srednje veličine, ali, prilike su se popravile. Na prostoru eks-SFRJ najveći napredak ostvarilo je Skoplje.

Odgovori
A

A čujte, iskreno sam razmišljao o tome da posijelim članak na Istočnu Europu i Zapadnu Europu, ali onda bi se sve razvuklo za mjesec dana, a ima vrlo ozbiljnih tekstova koji čekaju. Pa je moralo biti ovako.

Jasno da su osobni utisci stvar svakog pojedinca. Niti se okusima može raspravljati, niti svi imamo iste prioritete, a konačno možda ste Vi baš na nekom aerodromu imali sreće, a ja nesreće :-)

O tome koliko su ljudi na CDG drski i bezobrazni (ok ja ne bi rekao glupi) se slažemo, to piše i u tekstu.

Iskreno i ja sam Beč volio bitno više prije novog teminala. On je blještav, dizajnerski vrh, ali funkcionalno, o ne… bojim se da je umjetnićka duša bila ispred funkcionalnosti, a to ipak na aerodromu ne bi trebalo biti, zar ne?

Nemalo puta sam vidio žandare i specijalce na CDG i ORY, nemalo puta su me evakuirali iz zgrade, ili blokrali dio terminala. U Francuskoj imam podvojen stav o policijskoj djelatnosti. S jedne strane rade ove parade u maskama i pancirkama sa dugim cijevima, a sa druge strane se toliko olako odnose prema sigurnosti da se pitate jesu li oni normali i zar ništa nisu naučili na brojnim nedavni slučajevima terorizma u njihovoj državi. S jedne strane imate osječaj da su „najvojničkiji aerodrom“, a sa druge strane se pitate kako je moguće da su toliko galantni, „lako ćemo“, „neće se ništa desiti“ i aljkavi.

Talin mi je posebno prirastao srcu, tu se slažem sa Vama. Sad mi je žao što nisam stavio fotku (a hito sam, ali da nebude previše odustao), jel čitateljstvo stvarno treba doživjeti taj estonski štih na teminalu.

A

I da, hvala na pohvalama! :-)

E

Evropski aerodromi… Frankfurt mi je dobar, tu sam k’o kod kuce. Pogotovo onaj „Goethe“ café bar tamo uvjek nadem nekog poznatog…
Minhen mi se svidio, nekako je praktican, Schipol je ok, Fiumichino ne bi „krave zvakale“. Bec je praktican, svidile mi se one skalamerije/piramide za sjedenje s USB prikljucima.
Istanbul, pred kraj zime 2018, magla dozlogrdila. Prvo odgadano poletanje is ZG, a onda odgadano sletanje. Na kraju, umjesto 5.5h stopover, sletio 5 min do sljedeceg leta. Cekali su oni, ali sam svejedno morao pretrcati cijeli aerodrom da uhvatitim let za Singapur. Rezultat, 20-ak minuta trke i 5 cm promjer zulja na ljevom stopalu, nije mi sjeo…
A najljepsa uspomena iz Geneve, e tamo sam kupio Toblerone od 4.5 kg…

Odgovori
A

E da Tablerone, nešto bez čega se ne smijem vratiti supruzi… 4,5 kg… opala! Il imate puno djece, Ed, ili su jako stradali zubi.

Fiumicino „ne bi krave žvakale“, o kako se slažem sa Vama. O daaaaa!

I

Opet odlican tekst. Alene, trebate poceti pisati skolske udzbenike, onda bi i oni postali zanimljivi!

Uglavnom, sa Europskim zracnim lukama nemam toliko iskustva kao sa Americkim, ali ipak imam dovoljno taman da napisem koju crticu.

Munchen, taj velebni prekrasni Munchen. Sestra mi je zivjela u Munchenu 3 godine, u selu nedaleko od same zracne luke (Neufahrn) te sam imao priliku posjecivati tu zracnu luku ne samo kao putnik, nego kao znatizeljni gradjanin/turista. Nesto fenomenalno… Voznja S-bahnom, vidite zrakoplove sa svih strana, pa onda voznja pokretnim stepenicama do Airport Centra… A tamo (kad sam ja bio) maketa Magleva, koji je trebao prometovati do Hauptbahnhofa (cak imam i prospekt negdje doma), pa tijekom zimskog perioda klizaliste i Christkindlmarkt. Pravo malo okupljaliste ljudi. Skolski primjer zracne luke kakva bi trebala biti, da se privuce i klijentela koja ne nuzno leti.
A iskustvo kao putnika? Isto tako vrhunsko. Volim terminale koje nemaju krakove, odvojke i sl. nego samo ravna dugacka cijev (ne kao Dubai)… Ducana, stvari za raditi, aviona za gledati. Vrhunsko iskustvo. Uvijek si odem po neku klopicu, procitam „Auto, motor und sport“, a kako cesto letim preko zime uvijek si narucim caj.
Iskustvo kakvog ima rijetko gdje.

Druge zracne luke u Europi mi nisu nesto vrijedne spomena, ili sam bio pre mali da se sjecam tranzitiranja kroz njih. Frankfurt me nije impresionirao, nazalost nisam ljubitelj. Mozda iz razloga sto je postao mega-aerodrom, gigant. Slicno mogu reci i za Amsterdam. Jednostavno ne volim terminal koji ima tzv. fingere i jedno zajednicko „mjesto okupljanja“

Na Budimpestu nemam pretjeranih zamjerki, ipak je ona kralj europskih LCC terminala (ili jedan od) pa su mi ocekivanja bila u razini realnosti. No vanjski dio, dakle parkinzi, pristup, cuda skretanja i cesta me svaki put na novo iznenade…

Postoji tu jos aerodroma, Ataturk, Marseilles, CDG… Iskustva su uglavnom kao i kod drugih ljudi. Nazalost, zracne luke i terminali u Europi polako postaju kao business klasa na avionima, sve sterilniji, bez nekakvih posebnih detalja, evenutalno koji lounge koji nudi neku visu kvalitetu usluge i sl. Zracne luke koje izlaze ih tih kalupa su oni manje (ili pod navodnicima manje) izoliranije, ne ogromni hubovi. To su primjerice Bilbao, Graz pa cak i Ankara.

Odgovori
A

Hvala Vam puno Ivane na pohvalama.

Airport Centar svaki puta kada putujem kroz Munich obavezno obiđem jer se tamo uvijek nešto deašava, sajmovi, tulumi, rekreacija…

Za Amsterdam se ne slažem. On ima jedan odgroman terminal pod jedim krovom, a konkursi koji iz njega izlaze su sastavni dio terminala. No, svejedno to je i bez konkursa tolko ogroman prostor sa izuzetno raznolikom ponudom. Meni je AMS broj 1. No, kao što rekoh o ukusima se ne može raspravljati.

o

Bas jedva cekam da cujem sta mislite o JFK. To je ustvari splet fizicki nepovezanih a stravicno raznorodnih terminala (povezuje ih voz – AirTrain – ali spolja). Cak je i numeracija nesrecna (1, 2, 4, 5, 7, 8). Najveca kompanija je Delta i leti s osrednjih terminala 2 (uglavnom domaci letovi) i 4 (medjunarodni i vecina transkontinentalnih letova). T4 ima desetine izlaza, a setnja od izlaza recimop B20 do izlaza B50 je 15-ak minuta, ili sest dana jahanja – imaju tu neki satlovi, ali je sve pomalo pijacarski). Super su na cetvorci restorani i usluge, ali ta setnja ubija u pojam. Terminal 2 je mali, prastar, i ususan, ali bez puno sadrzaja i prenapucen, tako cesto se nema gdje ni sjesti. Terminal 1 koriste nekoliko velikih kompanija (LH, AF, Korean, Aeroflot, Turkish, Alitalia), mali je i klaustrofobican, ali s druge strane nema previse patnje stici do gejta. Ostala 3 terminala nisam koristio u poslj. 10 godina osim osmice u dolasku (super izgleda). Sve u svemu, mogu reci jedno – JFK je katastrofa – zaostao u vremenu i prostoru, sa stalnim kasnjenjima (taksiranje do polijetanja zna biti od 40-70 minuta) i tragicno povezan s Menhetnom (zamislite kad vam kazu da vam taksi od aerodroma do grada moze biti izmedju 40 i 120 minuta!). guverner drzave njujork je obecao novi aerodrom, pa cemo vidjeti. u planovima koje je iznio (inace je veliki showman taj guverner!) ne pominje se delta, sto je cudno, jer je ipak to najveca aviokompanija, sto najvj. znaci da nije nista rijeseno. licno mislim da ovaj grad koji se raspada po savovima ima puno vecih problema od JFK (pogotovo kad pomislite kolika je to ekonomija i koliko se novaca u njemu pravi!), ali vidjecemo. Evo sad rekonstruisu laguardiju (koja je ponedgdje bila isto kao varadero, s kofama koje skupljaju kisnicu), tako da nije ni nemoguce. vas utisak nece biti nista posebno u dolasku – veca je sansa da cete biti srecni da prodjete carinu sto prije i pobjegnete, ali u odlasku je interestantno. znate li kojom kompanijom letite?

Odgovori
A

Još nisam čuo ni jedno pozitivno mišljenje o JFK-u. Svi ga samo kude i kritiziraju i govore „izbječi ako ikako možete“. Tako da ništa pretjerano sretno ne čekam da ga koristim.

D

Evo nesto pozitivno(ako ikoga bude to zanimalo) za JFK. Na tom aerodromu se nalazi i Terminal 5, mali, stari ali arhitektonski fenomenalan objekat koji je radio americki arhitekta finskog porekla Eero Saarinen, otvoren je 1962.godine, kao ultra-ultra moderan objekat(na prostoru Balkana bi i danas bio bez problema, tj mi ni danas ne pravimo nesto slicno) i predstavlja arhitektonski klasik, objekat za koji su culi svi studenti arhitekture. Do njega je moguce doci pomenutim AirTrain-om, besplatno sa bilo kog terminala. Trenutno(ako nije zavrseno) radi se prenamena u hotel, u maju 2016.godine nije bilo moguce uci ali je bilo moguce prici tom fascinantnom objektu. Koga zanima neka ukuca Eero Saarinen JFK i videce o kakvoj se lepotici radi(lo).

A

Pa tko ne zna za TWA terminal Eero Saarinena? Pa on je opća kultura. I mislim da je svaka bolja gimnazija to učila u Likovnoj umjetnosti. U mojoj 1. zagrebačkoj gimnaziji smo i te kako učili o tom terminalu. TWA Terminal (točnije TWA Flight Center) je jedan od svjetskih landmarkova.

TWA Hotel koji se radi od ove poznate zgrade otvorit će se 2019. i imat će 505 soba, financiraju ga JetBlue i partneri.

B

Čitajući tekst nekad mi se čini da si mazohistički raspoložen. Ti voliš da se što duže zadržavaš na aerodromu, a ja što manje :-)
MOžda iz tog razloga ja nisam vidio taj „obor za stoku“ u Budimpešti, već fino parkirali auto (VIP parking) izašli iz njega prošetali 20m ušli u zgradu, obavili pregled (ne tako komplikovan), prošetali pokraj dućana i izloženih mercedesa, i kad je došao avion (kasnio), ušli kroz tunel. S druge strane stigosmo (sa onim zakašnjenjem) u Minhen na terminal 1, a mi polijećemo sa dvojke. Uh, gdje je sada dvojka, okrećem se za putokaz, vodi u podrum, kontam to je tu negdje, gore/dolje lijevo/desno, opa podzemna željeznica (tek se tad sjetih nekog tvog članka koji koji je pominje), Pitam nekog čiku gdje treba da idemo, pođe on sa nama u voz, kada smo izašli kaže morate na kontrolu. Mi njemu velimo da je konektovan let iz Budimpešte, imali smo tamo kontrolu. Samo što nije rekao: e, baš zato :-)… E, ali ova kontrola, pasoši, itd. to je već kao „obor za stoku“ silne cik-cak trake pa iako nema gužve, ne možeš poprijeko nego treba da se osjećaš kao stoka. I onda trči… pitam nekog za WC, ljudi pa to je „u Salzburgu“.
I zato su mi se svidjele one „trske“ iz prošlog članka :-)

A neko pomenu Toblerone, e da, i ja sam ih na Mančesteru kupio (i zbog njih kofer nije mogao u kabinu).

Odgovori
A

A gledajte, ne volim ja što duže biti na aerodromu, upravo suprotno, ali na nekima mrzim svaku sekundu provedenu tamo, a na nekima je užitak provesti vrijeme između letova. U svakom slučaju ako mogu birati vrijeme na aerodromu, pa čak i najboljima, ili negdje drugdje, budite sigurni da ne bih odabrao aerodrom.

BUD-MUC ne prometuje iz „obora“ nego samo LCC, mislim da samo Ryanair. Legacy i dalje idu sa zračnim mostova.

L

Pre svega srećna Nova godina svima!

Vrlo interesantne priče i doživljaji, pravo zadovoljstvo čitati.

Evo i ja da podelim neku svoju „mudrost“. Letos sam bio na novom istanbulskom aerodromu, tada još uvek gradilištu (doduše i sada je, ali u manjoj meri). U toku su bili probni letovi i upoznavanje sa aerodromom. Prvi utisak vam je veličina, koliko je to veliki prostor. Cela šuma je posečena da bi se napravio aerodrom, a u toj pustahiji oko aerodroma nema apsolutno ničega kilometrima unaokolo pa samo gradilište/aerodrom izgleda još glomaznije iz vazduha.
Sam projekat i krajnji izgled mi se dopadaju, ali daleko je još od te faze.
Problem je naravno turska megalomanija, sve i odmah. Aerodrom je 50ak km od centra, ali jedina veza za prvo vreme će biti taksi i autobusi. Sa istanbulskim saobraćajem to je nekih 1,5 h vožnje (za 3 dana to je najbrže što smo stzali). Metro se kopa, ali ga prognoziraju za početak 2020. (a i to će kao i otvaranje aerodroma morati da odlažu bar nekoliko puta). Hotela u okolini aerdroma nema, a onaj u okviru samog terminal je jos uvek u izgradnji, loungevi nisu završeni… Trebalo je svakako sačekati sa otvaranjem ali šta je tu je.

Nadam se da ću ga uskoro ponovo koristiti pa ću videti kako to sve sada izgleda.

Odgovori
A

Hvala na pohvalama Luka, i još više hvala na ovom Vašem iskustvu iz Novog Istanbulskog aerodroma. Ono svi želimo ćuti što više informacija sa tog aerodroma, upijamo ih ko ozebli sunce.

Nonsens je da otvaraju tolko velik aerodrom, a da nisu pritom paralelno izgradili brzu željeznicu. Metro tu nije dovoljno dobra alternativa. Hoteli će se vrlo brzo izgraditi jel će potražnja biti ogromna. Iako, mislim da su trebali više poraditi na tome da se izgrade paralelno sa izgradnjom aerodroma bar njih par.

U svakom slučaju, slažem se da je megalomanija, i da je sam projekt dosta loše odrađen. Stoga ove odgode nažalost jesu realnost, koja im se nije trebala desiti. Nešto manji projekt (75 milijuna u prvoj fazi je bilo dovoljno, i odmah kranuti na drugu fazu za 85 milijuna, pa na 100 itd, realniji rokovi, kvalitetniji prateći objekti (željeznica, hoteli)… I mogli su postepeno prelaziti sa Ataturka na Novi. Prvo dio Turkisha (dodatne frekvencije izvan osnovnih valova na linijama koje imaju više frekvencija), potom ostatak Turkisha i Star Alliance, pa svi ostali. Do svibnja su mogli bez puno šokova prebaciti sve. Jednostavnije, jeftinije i bez odgoda.

A

I Vama sretna Nova godina Luka.

Z

Sretna Nova
Odlican clanak, moram ga potaman procitati jos jedanput.

Kada smo kod Istambula, neke +/- 75 Otac mi je bio na putu u Istambulu. Dosao je pun utisaka o arhitekturi, predivnim slajdovima ali i detalj. Avion iz BEG je sleteo malo iza ponoci, i do hotela taksista je vozio kroz crveni Talas. Kako je vozio prolazio je kroz crveni talas, kao da je zeleni.

A

Hvala puno na pohvalama. Sretna Nova i Vama.

Promet u Istanbulu je istinski kaotičan. Ali bio sam u zemljama gdje je još bintno gori.

G

Još jedan pozdrav Alene i hvala na još jednom divnom tekstu. Hvala i svima ostalima koji dele svoja iskustva. Pravo je uživanje čitati i tekst i komentare.

Iskreno, jedva sam čekao da i ja malo „dosolim“ sa egzotikom, ako se tako nešto može reći za evropske aerodrome.

Prvo Ajndhoven. Nije nikakva egzotika i verujem da je dosta ljudi bilo tamo u skorije vreme, ali ja sam prvi put bio prošle godine i još mi je svež u sećanju. Prvi utisak – nema vazdušnih mostova, nema autobusa, svi avioni staju na jednu liniju i svi putnici se iskrcavaju i onda kroz metalne torove, kao kravice, do zgrade. Ako pada kiša – nadamo se da imate kišobran. Sa druge strane, aerodromska zgrada maksimalno funkcionalna, ima se šta pojesti i popiti, ček-in i prtljag samoposluživanje, sve napravljeno da se minimalizuje broj radnika.

Drugi aerodrom – Altenrajn (Altenrhein). Trebalo je hitno stići iz Lihtenštajna do Beča, promena plana, travel agent nalazi rešenje – Altenrajn. Gde je sad to? OK, nađem na mapi, odlučim se da odem autobusom da ne bih dalje arčio firmine pare, jer je karta dan za dan koštala ko Svetog Petra kajgana (OK, ne bih to sad uradio, ali tad sam bio mlad i zelen). Ostavlja me autobus na stanici za aerodrom. Okrećem se levo-desno, neka skladišta, neke hale, gde je aerodrom? Srećom, krenem na pravu stranu – aerodromska zgrada je bila 100m odatle i nisam je prepoznao kao takvu. Nikad na manjem aerodromu nisam bio. Ako se dobro sećam, par automata za grickalice i piće, skener za prtljag i izvolite na pistu. Dok sam vukao kofer po stajanci, osećao sam se kao da sam se vratio u ona vremena kada je let avionom bio ekstra doživljaj, a sve to bez neprijatnosti pretresanja i guranja po redovima.

Za kraj, moj najdraži aerodrom – Gibraltar. Ako imate sreće da duva istočni vetar, prilaz pri sletanju će biti kroz Herkulove stubove, pa oko Stene (The Rock), preko zaliva, pored marine i na pistu. Ali nije mi samo zato drag, već iz veoma sebičnog razloga. Gibraltar je jedini aerodrom gde se ja, građanin jedne države drugog reda (mislite šta god želite, ali tako nas tretiraju) osećam kao gospodin čovek i prolazim pasošku kontrolu za minut, dok svi ostali čekaju! Naime, na Gibraltar uglavnom sleću samo avioni iz Engleske i barem 90-95% putnika čine Britanci i Španci. Od ono malo ostalih, većina ne zna da postoje dva reda, kao i svugde: EU i non-EU. Pošto su gotovo svi EU, u tom jednom redu se odmah napravi velika gužva, a ja (i možda još par drugih bananaca) lepo prošetamo pored gospode iz EU, pa pravo na non-EU kontrolu i za minut sve gotovo. In your face! I, da – ako se vraćate sa ovog aerodroma, Gibraltar nema VAT/PDV, tako da su parfemi, piće i cigarete ekstra jeftini u fri šopovima, pa ko šta voli.

Pozdrav!

Odgovori
A

Hvala Vama Golube na pohvalama i na Vašem vrlo zanimljivom štiklecu.

Istina, svi komentari su više nego zanimljivi. Upravo ono što sam htio postići sa novogodišnjim člancima.

Ljubomoran sam na Vaše iskustvo sa Gibraltarom, posebno što tamo cesta prelama pistu, nevjerojatan doživljaj koji sam par puta imao prilike doživjati u Zadru.

A ovo sa nonEU, ajde neka se i Vama, bogu hvala, jednom posrečilo. Iako ne znam zašto putnici sa EU putovnicama nisu išli na nonEU red ako je na EU bila gužva. Imaju to pravo. U svakom slučaju meni kao građaninu EU to je jedna od najvećih privilegija (nije i jedina).

I to ne samo u Europi, nego i diljem svijeta gdje nas iskreno drugačije gledaju od kada smo ušli u EU. Bitno lakše se putuje od kada ste u EU. Ne trebate vizu, ili ju je lakše ishoditi, policijski službenici čak i u vrlo dalekim zemljama su bitno „blaži“ prema EU, štiti Vas 28 veleposlanstava, a i u svakom selu je bar jedno EU veleposlanstvo kojem se možete obratiti, EU će se pobrinuti za vas u slučaju nekih cirkusa (bankrota kompanija, nemira, državnih udara…), zdravstveno osiguranje vam je pokriveno u cijeloj Europi, ali i na nekim zemljama izvan, cijena mobitel poziva i interneta je ista u cijeloj Europskoj uniji, u dobar dio zemalja, pa i izvan EU putujete sa osobnom (odvikao sam se od nošenja putovnice kao i od nošenja čekovne knjižice)…

S

A propo toga da „gospoda“ iz EU imaju pravo preći na onaj drugi red ako vide da je manja gužva za non-EU, evo jednog interesantnog iskustva: interpretacija ovog pravila zna biti drugačija van EU!

Konkretno, u Cirihu sam imao prilike da vidim da radnik kantonalne policije preusmerava putnika da pređe u drugi red za EU! Inače su svi redovi bili otprilike jednako opterećeni, pa EU putnik nije imao ni jedan dobar razlog da se opravda zašto se „drznuo“ da zauzme red koji nije za EU… To cepidlačenje je nekako tipično švajcarsko (iako su EU redovi tu i za švajcarske državljane, oni eto imaju neko svoje viđenje o tome kako bi trebalo (ili ne bi trebalo) koristiti non-EU redove…

G

Da, slažem se, i ja bih očekivao da će ljudi prelaziti u non-EU red, ali to se ne dešava. Poslednjih tri puta što sam bio (otkako je završen novi terminal), svaki put je bilo isto. Da li su strogi po tom pitanju ili sam imao sreće svaki put ili nešto treće, ne bih znao. Pitaću sledeći put kada budem otištao :)

I, da, Gibraltar je fantastičan za sve koji žele da vide i slikaju avione izbliza. Bilo da je to sa rampe na putu dok čekate da avion sleti ili uzleti, bilo sa Roka (možete slikati avione kako sleću dok ste iznad njih) ili sa bilo koje druge lokacije u blizini, jer je sve blizu. Kancelarije koje posećujem na Gibraltaru su tik uz pistu i imao sam sreću da gledam izbliza kako razne putničke avione (British, EasyJet, Monarch…), tako i Herkulese i Tornada RAF-a.

A

No, to čovijek i očekuje u Švicarskoj (njihova preciznost i robovanje pravilima su već legendarni, a mogao bih knjiugu napisati o tome temeljem mog iskustva u radu sa UEFA-om), ali iskreno nigdje drugdje. Uvijek idemu u „ostali“ ili „sve putovnice“ red kad je manji, ali nikad, baš nikad me nitko nije vratio. Govorim o stotinama primjera.

No, gotovo redovno vračaju one koji nisu EU, ako odu u EU red.

I još jedna zanimljivost, ako sam ja kao EU državljan u autu npr. srpskih registarskih pločica i u njemu su još i državljani koji nisu iz EU (non EU), svejedno imamo pravo ići na EU red. Višekratno provjereno.

Z

Jos malo 28, uskoro ce biti 27.

Nego u koji red ce Englezi sada?

A

Da, uskoro 27.

A možda ko Švicarci dogovore da će u EU red, a ako ne onda će među ostale. Ali onda ćemo i mi među ostale kad ćemo dolazit u UK. A meni se baš i neda. Iskreno. No, bojim se da se neće puno osvrtati na moj stav u zemlji sa pola milijarde stanovnika. :-)

I

Odličan tekst, ličan ali ne i subjektivan.
Meni je Barselona super aerodrom, posebno način čekiranja gde nema preteranih redova(moje iskustvo). I Brisel je super. CDG je ružan ali radi i relativno je bogat mestima za pušače (smajli)
Sa Alenom se potpuno slažem za Luton, prostojan hotel blizu, pešaka da dođeš, povezan sa Victoria station. Nije lepota ali radi.
I posebno se slažem za Rim, potpuni haos gde ne piše gde treba da siđeš. Sat između dva leta je baš knam ako ideš i busom. Moje iskustvo piše let za Barselonu tu i tu, naravno da nije tu. A, da saznaš gde je stvarno ukrcavanje treba i malo šarmiranja na italijanskom.
Jedino ja mislim da je aerodrom i arhitektonski i organizacioni haos.
Ne znam da li je autor bio u Hurgadi na aerodromu, koji je pod šatorom…
P.S. Hvala što naučih šta su štikleci.

Odgovori
A

Ma imaju člansi donekle i subjektivnu notu, obzirom da je osoban. Neke stvari se nekim ljudima sviđaju, druge ne.

CDG jest ružan al je izuzetn funkcionalan, jednostavno dođete sa terminala 2A na 2B, ili iz 2A na 2C pa na 2E, ili iz terminala 1 na terminal 2 ili terminal 3. Ogromna željeznička stanica je u sredini teminala 2. Unutar terminala sve je logično, jednostavno i funkcionalno.

Blizu Lutona nije samo jedan hotel. Na razmaku ugodne šetnje uz stajanku (apron) i gledanje vladinih, VIP i charter aviona dođete prvo do Holiday Inn Expessa, pa Ibisa, pa „običnog“ Holiday Inna, pa Ibis budgeta, a beslatni shuttle bus koji vozi do željezničke stanice (Luton Airport Parkway) za 5 minuta vožnje odvest će Vas do Hitonovog Hamptona. U krugu od 10 minuta vožnje taxijem ima još 20-tak hotela.

Za sada nisam bio u Hurghadi.

P.S.
Molim i drugi put.

t

Neki dan se vratio s Gran Canarie – da sam znao da ima tako lijepu terasu s kafićem na krovu, došao bih sat vremena ranije. Inače mi je to jedna od glavnih zanimacija na aerodromu.
Beč ima vrhunsku terasu, doduše plaća se par eura ali ne žalim za tako nešto.
Amsterdam isto, međutim kako je aerodrom ogroman, tako je i pogled na piste i stajanke po meni lošiji nego u Beču. Inače slažem se da je odličan i praktičan aerodrom a najviše me fasciniralo kad smo jednom vraćali rentacar. U jednom trenutku smo se našli usred nekoliko zgrada, benzinskih, trgovina, ne znam čega sve ne, ko da smo usred nekog grada a ne u srcu aerodroma sa sedam pista. Doslovce u jednom trenutku nisam vidio ništa oko sebe što bi upućivalo da sam na aerodromu. I tražim i onda nakon sto dvjesto metara vožnje ponovo ugledam neki rep aviona kako se miče(:
Za Beč bih dodao da mi je iritantan što transferni putnici moraju još jednom na security check. Ne znam o čemu to ovisi, da li se radi o prijelazu u drugi terminal ili jednostavno o tome kako su projektanti nacrtali tlocrt terminala i zamislili tok odlaznih/dolaznih/transfernih putnika? Inače se ne zadržavam previše na aerodromima (osim spoterske terase gdje je ima) nego sam više prolaznik pa mi je to važan detalj. Stoga sam za razliku od vas nekolicine ovdje Muenchen doživio kao katastrofa aerodrom jer sam samo presjedao i par puta skoro zakasnio na let. Jednom jer transferni bus između terminala jednostavno nije došao, ide svakih petnaest minuta pa smo zbog tih dodatnih petnaest skoro zakasnili uz neizvjesnost hoće li se uopće pojaviti u sljedećem slotu. Drugi put jer je na EU šalterima bila manja gužva ali sam prekasno uočio da rade samo dva dok je na ne EU bilo puno više ljudi ali i šaltera radilo. Konekcija sat vremena, cupkam i pogledavam prema EU i važem da li mi se isplati stati na kraj većeg reda koji ide brže i baciti već investirano vrijeme na EU): Pritom to dvoje policajaca rade provjeru toliko sporo, nezainteresirano, nevoljko taman da te još više naživcira. Nevjerojatno da na takvom aerodromu radi manje šaltera nego u Zadru kad sleti avion.
S Frankfurtom slično ali nešto bolje iskustvo, daleko od fascinacije.
Kako u Hamburgu živim zadnje dvije i po godine, to mi je sada „domaći“ aerodrom za odlaske i dolaske. Dobra povezanost stoji, ali to bi se po meni trebalo podrazumijevat za svaki aerodrom. Ono što mi se sviđa a što sam do sad primijetio je brz prolazak kroz security check. Taj dan kad sam skoro zakasnio u MUC zbog EU šaltera sam se prestravio ujutro zbog ogromne gužve za bodiček u HAM, bio je 1. maj a ja to nisam uzeo u obzir. Bio sam uvjeren da ne stižem, međutim za 30-40 min sam prošao, uključivali su i dodatne priority trake i organizirali putnike. Desilo se još jednom isto tako da nije slučajnost. Ali za aerodrom u Miniature Wonderlandu se tek slažem! Bio sam dvaput i oba puta najviše proveo „na aerodromu“(: iako je i ostatak muzeja vrhunski
Prošle godine sam letio par puta preko Varšave i tamo je za razliku od Beča transfer bez ponovnog securityja, gateovi su bili blizu, svi sadržaji također, lagan izlazak van zbog posjeta terasi (koja je razočaranje), također povratak kroz bodiček, oukej to ovisi o gužvi u tom trenutku, ali sve u svemu ugodno transferno iskustvo za razliku od Beča koji ima doduše puno bolju terasu i pristup istoj
I na kraju kao kontaktni lećaš moram spomenut avanture s tekućinom za leće na raznim europskim aerodromima. Prvi put prije par godina na letu ZAG-VIE-AMS sasma slučajno zaboravio stavit malo 100 ml pakovanje tekućine nego ponio 360 ml. Ispričavam se na bodičeku, gospođa mi kaže da je sve u redu samo da moraju provjerit, stavi u neki aparat, upali se zeleno i pusti me. Tako i u Beču. Povratni let u AMS mi uzme istu tu bočicu i baci ju u smeće iako ja argumentiram da sam ju donio sa sobom i da kolege u ZAG i VIE puštaju nakon ispitivanja. Gospodin ustraje u tome da on zna pravila a ovi iz ZAG i VIE ne znaju. U HAM mi ju više ni ne stavljaju u aparat nego rutinski puštaju. U LPA ispitali u aparatu i pustili. Ali u STN prije dva mjeseca ista priča ko u AMS, čak i pomalo uobraženo, kao samo mi znamo pravila… ali to je ionako već neka druga tema, bila i spominjana u komentarima ovdje

Odgovori
V

Touchmeduza,

Kad mi pomenu engleski sekjuriti odmah padnem u bes. Kod njih logika ne postoji.

Nosio sam godinama med zbog čaja. Ne volim šećer. I nikad, ama baš nikad nisam imao problem jer je bio uvek u čvrstom stanju, ušećeren. Takav volim.

Da bi mi jedan dan novi službenik napravio scenu, „Vi nosite meeeed!“
Da, nosim med.
„Znate li da je to zabranjeno?“
Ne, ne znam.
“ Morate da bacite u kantu!“
Zašto?
„Med je na listi zabranjenih tečnosti!“
Ja pogledam teglicu u ruci i kažem ne vidim tečnost.
„Ako ne poslušate, oduzećemo vam ID card zbog odbijanja uputstva službenog lica“

Krenem da ubacim u kantu za tečni otpad, kad on zagrme: „Ne može, zar ne vidite da je to za tečnost!?“

Samo sam ubacio u general waste i rekao u sebi, Bože oprosti mu, ne zna šta radi.

Ima još bisera, ali ovaj je najupečatljiviji.

t

@Vladimir
baš sam se onako zdravo iz trbuha nasmijao(:
Monty Python, mogu zamislit Johna Cleesea kako se svađa oko meda izgovarajući nebuloze

A

Pojma nisam imao da Gran Canaria ima terasu. Bio tamo i nisam bio na terasi. A majko mila…. Iskreno volim terasu na Amsterdamu. Jest da se moraš ozbiljno našetati, baš je ogromna, ali svakao je doživljaj.

Što se rant’a’cara tiće tu je Hathrow čudo.

1. Na aerodromu se javiš poslovnici koja te samo usmjeri na shuttle, a koji ide svakih 5-10 minuta.
2. On te vozika nekih 15-tak minuta do ogromnog kompleksa samo jedne kompanije.
3. Tamo uđeš u zgradu sa bog te pita kolko šaltera. Oni ti kažu vaš auto je na E178, daju ti ključ i dokumente.
4. Sjedaš u drugi autobus koji vozi unutar parkirališta kompanije i koji te ostavi na segmentu E, gdje je tvoj auto 178.
5. Uzimaš ga i dođeš do izlaza gdje je rampa i djelatnici koji sa tobom pregledavaju auto, potpišeš zapisnik i izlaziš.

Kod vračanja se javljaš na drop off, oni pregledaju auto, ostave ga u koloni stotinjak automobila (za pranje i eventualnu dopunu goriva), to odlaziš na šaltere razdužit ga. Pa ponovo na shuttle do tvog terminala. Samo taj rent’a’car je grad za sebe.

Njemački policijci za kontrolu putovnica su definitivno najgori na svijetu. Ali definitivno! Nekomunikativni, bezobrazni, odrešiti. Fuj!

Ma da, Miniature Wonderland je čudo u svakoj sobi. Ali doslovce čudo. Iako sam naravno najviše vremena proveo na aerodromu. Stvarno nešto radi čega se ispalti potegnuti prema Hamburgu, a ako je čovijek tamo pod obavezno se mora otići u taj muzej.

Vladimire, hahaha, koji likovi. Pisat ću uskoro članak na tu temu (gluposti osoblja sigurnoti), jel mogu iskoristiti ovaj primjer?

V

Slobodno, a ako ti treba još koji, reci. Imam toga na tone.

Možda sam trebao za ovih mojih 30+ godina da uradim postdiplomske studije na temi airport security – customers view?

A

Molim te. Hvala puno unaprijed.

V

Evo još jedan, ako nije dovoljno reci.

Pre više godina na Stanstedu crew room za posade Ryanaira je bio u zgradi putničkog Terminala. Odmah pored free shopa.

Po završetku letova, obavezno smo morali da se vratimo u Crew room da ostavimo dokumenta. I sve je funkcionisalo godinama tako što bi sa dolazećim putnicima išli do arrivals a posle toga kroz tranzit u departures.

Hat međutim jednog dana, stoji security službenik na vratima koja se otvaraju ID karticom koju svi imamo i kaže Jok! Moramo sa putnicima kroz Immigration i Customs, pa onda na departures security, ponovna provera da bi se vratili u Crew room. Možeš zamisliti nakon celodnevnog rada tu muku i peripetiju?

Pitamo zašto? Kaže On, morate da prođete security. Zašto, pitamo mi? Kaže dolazite sa drugog aerodroma.

Tajac. Naravno da dolazimo, ali nismo mrdali iz aviona na drugom aerodromu. Džaba! Jok, pa jok.

Pored nas prolaze tranzitni putnici u departures, bez problema. Pitamo kako oni idu. Kaže oni imaju connecting tickets i ostaju u airside. Pa i oni su bili na drugom aerodromu, kažemo mi! Jok, pa jok, pa jok!

Upro kao sivonja, navalio kao smrt na babu. Tražimo da pozove svog Šefa, nakon kraćeg ubeđivanja dođe Šef.

Pitamo ga isto pitanje, a on ozbiljan kaže, to je dodatna kontrola za vas jer ste bili sa putnicima tokom leta!

Majko Božija! Ma nije valjda? Bio sam ubeđen da kad radim kao pilot u aviokompaniji moja svrha i jeste da budem sa putnicima. To mu kažemo, a on pobesni. Mi teramo šegu sa njime, on ima važnija posla, marš natrag.

Odmarširamo mi natrag, pa okolo Bože na mala vrata, dodatnih 15-20 minuta beskorisnog gubljenja vremena. Sledeći dan Ryanair napiše zvaničnu žalbu, posle par dana sve se vrati u pređašnje stanje, a Aerodrom se izvini zbog propusta u sistematizaciji bezbedonosnih procedura.

To je bilo u zlatno vreme kad su umeli da kažu sorry i da vide logiku. Danas možeš jedino batine da dobiješ ako se drzneš za pitaš zašto. Ili da ti uzmu ID karticu što faktički znači gubitak posla. Nevaspitani, drski, neobrazovani. Čast malobrojnim izuzecima.

A

Thanks.

V

Bolje ikad nego nikada pa da se i ja osvrnem na nekoliko europskih aerodroma koji nisu još spomenuti:

– Treviso, Italija; kao što je dole netko napisao, kiosk za polijetanje. Imao sam dojam da sjedim u nekoj garaži i čekam let.
– Verona; pamtiti ću taj aerodrom po tome što u jedinom wc-u na odlaznom dijelu nije bilo wc papira. Nevjerovatno ali i to sam doživio.
– Keflavik, Island; e tu je wc imao i vlastiti privatni umivaonik, ni to nisam nigdje drugdje vidio
– Rigge, Norveška; koliko znam sada je bez letova, mali aerodrom pamtiti ću ga po spavanju na podu ispod stepenica jer su sve sjedalice bile zauzete spavačima. Nije povezanost bila neka sreća.
– Evenes, sj. Norveške; mali aerodrom usred ničega, nakon nekog doba potpuno opusti pa sam se ponadao da ću fino odspavati do jutra u tišini kada sam trebao preuzeti rent-a-car. Šipak. Sva ali baš sva rasvjeta nemilice prži cijelu noć iako nema žive duše.
– Gardermoen Oslo; ugodan i funkcionalan aerdrom dobro povezan s gradom
– Kopenhagen; Isto ugodan aerodrom čiji je centar dobro popunjen sadržajima. Vlak do grada je malo dalje od zgrade i slabo označen pa sam malo lutao unatoč iskustvu sa raznim aerodromima.
– Vantaa Helsinki; pamtim ga po podu od parketa što je davalo posebnu toplinu prostoru. Nigdje to nisam bio vidio do sada.
– Aalborg, Danska; e to je već jedan mali i meni jako lijepi aerodrom. Sve jedan prostor ali vrlo ugodan.
– Sevilla Španjolska; prostor za rent-a-car najboji koji sam vidio. Polunatkriven, nešto zelenila uglavnom pristojno.
– Xania, Grčka; ništa posebno osim proljetnog pogleda na snježne planine usred mediterana, meni neočekivano.
– Tirana; omanji aerodrom očekivano, ali funkcionalan. Najbolji dio je stari Antonov izložen ispred zgrade.
– Dublin; mora da je najobičniji aerodrom koji postoji budući da se od njega ne sjećam ni jednog detalja. Osim preduge vožnje shutleom do rent a car parka.

O ostalim većim aerodromima nemam za reći ništa bitno drugačije od onoga što je već rečeno.

Odgovori

Prilikom komentarisanja tekstova na portalu molimo vas da se držite isključivo vazduhoplovnih tema. Svako pominjanje politike, nacionalnih i drugih odrednica koje nemaju veze sa vazduhoplovstvom biće moderisano bez izuzetka.

Svi komentari na portalu su predmoderisani, odobravanje bilo kog komentara bilo kog značenja ne odražava stav redakcije i redakcija se ne može smatrati odgovornom za njihov sadržaj, značenje ili eventualne posledice.

Tango Six portal, osim gore navedenih opštih smernica, ne komentariše privatno niti javno svoju politiku moderisanja

Ostavite odgovor

Najnoviji komentari

JohnnyLee na: Objavljen tender za linije od javnog značaja sa aerodroma Morava do Beča i Soluna: Izdvojeno 5,7 miliona evra za avion od minimum 70 sedišta

да стварно, срамота користити методе које се користе у целом свету

21. Oct 2019.Pogledaj

Milan Kosanovic na: [FOTO REPORTAŽA] Sloboda 2019: Novi helikopteri, poručnici u MiG-ovima i najrazovrsnija vojna tehnika na jednom mestu do sada

Pre svega hvala na odlicnom I lepom tekstu koji je propratio ovaj dogadjaj. Kao drugo, razocaran sam prikazom pogotovo avijacije. Niko ne tvrdi da je trebalo prikazati pravi dog fight ali ono sto su prikazivali, bolje da nisu. Iskeno meni se cini kao da u nasoj vojsci ne postoje vise piloti koji smeju da stisnu…

21. Oct 2019.Pogledaj

Ralas na: [FOTO REPORTAŽA] Sloboda 2019: Novi helikopteri, poručnici u MiG-ovima i najrazovrsnija vojna tehnika na jednom mestu do sada

Sto se tice 'Frankestajna', u pitanju su kontejneri sa 4 RALAS-a. Ima jos jedna verzija istog sistema prikazanog na Partneru. Pored 4 kontejnera sa RALAS-om, postoji jos jedan malo veci kontejner sa RALAS-om ili mozda cak sa Kosavom ( kontejner je veci od kontejnera za RALAS). Evo slika sa Partnera ako mogu biti od pomoci…

21. Oct 2019.Pogledaj

Send this to a friend