[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Kako jednostavnije i udobnije putovati avionom – 2. dio

U prošlom članku smo obradili sve radnje koje prethode letu, tj. odabir sjedala, kupnju ostalih usluga unaprijed, kako postupati sa prtljagom, kako jeftinije doći na aerodrom, što i kako napraviti na check-inu, koja prava imate kod otkazivanja ili overbookinga, te koje alate koristiti prije leta. Došli smo zapravo do samog ulaska u putničku zonu aerodroma, te će nam ovaj članak dati savjete što nakon toga.

Kontrola putnih dokumenata 

Sve kontrole na aerodromu su istinska gnjavaža i tlaka po putnika. Jasno je da su državni i aerodromski organi dužni provoditi ovu kontrolu, posebno u modernom svijetu punom nasilja, terorizma i svekolikih prijetnji, no nemalo puta ove kontrole rezultiraju duge redove i čekanje, stvaraju stres kod putnika i ogromnu nelagodu, a rezultiraju sve većim korištenjem alternativnih prijevoznih oblika (brzi vlakovi, automobili, autobusi, brodovi) kod kojih takvih gnjavaža nema.

Ultra-brzi vlakovi (TGV i Eurostar na linijama u Francuskoj; Frecciarossa između Rima, Perugie, Firence i Milana; Velaro E na linijama u Španjolskoj; ICE na linijama u Njemačkoj; Thalys koji prometuje između Amsterdama, Bruxellesa, Pariza i Colognea; Fuxing Hao između Pekinga i Shanghaia; Shinkasen na linijama u Japanu; Haramain između Meke i Medine u Saudijskoj Arabiji; Korail KTX na linijama u Južnoj Koreji i dr.), redovno putuju brže od 300 km/h. Najbrži je kineski Maglev koji prometuje između Shanghaiskog Pudong aerodroma i centra grada čak preko 600 km/h. No, i „sporije“ željeznice diljem Europe često su brže od aviona na linijama do 400, čak i 500 km, jer za ove relacije trebaju 3-4 sata sa usputnim stanicama, čime je putovanje jednako brzo kao i avionom, koji iako istu relaciju preleti za manje od sat vremena, cjelokupni put sa dolaskom na od grada udaljen aerodrom, vrijeme dolaska na aerodrom prije leta zbog check-ina i sigurnosnih provjera, te kasnije preuzimanje prtljage i put iz aerodroma do grada, čini jednako dugačkim, pa čak i dužim.

Check-in se na većini aerodroma zatvara 30 minuta prije leta, no na nekima 45, pa čak i 60 minuta prije leta, a za interkontinentalne letove i duže. Za pojedine „sigurnosno“ upitne linije, traži se i još raniji dolazak na check-in. No, redovi i same sigurnosne provjere mogu trajati i bitno duže od 30 minuta. Stoga se putnici savjetuju da dolaze na aerodrom i dva sata prije leta, a u top sezoni i ranije. Zračne luke objavljuju i posebna priopćenja za raniji dolazak i posebnu regulaciju dolazaka na aerodrom, kada se radi o neuobičajenim prometnim gužvama (izvanredni dodatni letovi radi npr. velikih sportskih susreta), klimatskim problemima, štrajkovima isl.

Usprkos toga što same procedure i redove ne možete izbjeći, osim ako ste platili prioritetan prolaz ili ga imate svojim statusom (prva, business ili prioritetna ekonomska klasa, ff status, visokorangirane kreditne kartice idr.), ipak možete ubrzati svoj prolazak kroz ove kontrole svojim vlastitim ponašanjem i pripremom.

Prvi savjet za brži prolazak je svoju ukrcajnu kartu (boarding pass) spojite sa svojim osobnim dokumentom (putovnicom ili osobnom kartom), te ih do ulaska u avion držite zajedno na nekom lako dohvatljivom mjestu. Ja na torbici, koju uvijek nosim na ramenu, imam jedan otvoreni džep sa stražnje strane (uz tijelo) u koji gurnem putovnicu sa ukrcajnom kartom i brzo i jednostavno isto vadim svaki puta kada prolazim neku od četiri (ili više) kontrola na aerodromu. Uz to umetnite ukrcajnu kartu na stranicu gdje su vam osobni podaci u putovnici, okrenutu na istu stranu kao i osobne podatke. Ovako ćete ubrzati postupak, ali i sebi olakšati nerviranje traženja dokumenata po torbama, izvlačenja iz pretrpanih prostora, te uspoređivanja dokumenta.

Prva kontrola na velikoj većini aerodroma je zapravo predkontrola, tj. kontrola ukrcajnih karata. Ovdje se skeniraju ukrcajne karte, a na nekim aerodromima iste se uspoređuju sa osobnim dokumentima putnika (putovnica ili osobna karta). Ova predkontrola je brza i vrlo rijetko kada ima redova ispred nje. Na nekim aerodromima postoje i linije za automatsku kontrolu ukrcajnih karata, sa skenerima.

Potom je carinska kontrola koja je u većini europskih zemalja tek puka formalnost, nemalo puta na šalteru ni nema carinika, a i ako ga ima, samo odmahne, no u nekim zemljama koje imaju carinjenje izlazne robe ili ograničenja u izvozu poglavito faune i flore ova kontrola i na izlazu iz zemlje može biti vrlo ozbiljna. Ovo je zadnja pozicija u kojoj možete potvrditi svoje dokumente za povrat poreza (tax free ili tax refund). Neki aerodromi imaju posebne šaltere za tu svrhu na koji se treba javiti. Ukoliko to ne učinite postoji ogromna mogućnost da se više nećete moći vratiti i ostvariti svoj povrat poreza.

Kontrola osobnih dokumenata (putovnica i osobnih karata) u Europskoj uniji, ali i u nekim drugim zemljama ima posebne linije za građane Europske unije (u toj liniji je obilno i Europska Ekonomska Zajednica, te Švicarska), putnike sa diplomatskim putovnicama, na nekima i za domaće građane, te liniju za sve ostale putnike. Za razliku od cestovnih prijelaza gdje nedržavljani Europske unije ako putuju u automobilu registriranom pločicom Europske unije, te putuju sa državljanom Europske unije mogu proći kroz ovu liniju, na aerodromima to, gotovo uvijek, ne mogu i potrebno je odići u liniju za „ostale putnike“. Državljani Europske unije mogu stati u liniju „ostali putnici“, no ne i obratno. No državljani Europske unije ne mogu stati u liniju „domaći putnici“ izvan Europske unije. Stanete li u pogrešnu liniju policija će vas u načelu poslati na kraj ispravnog reda i neće vam htjeti provjeriti dokumente.

Građani Europske unije mogu putovati sa osobnim kartama unutar Europske unije, ali i u neke zemlje izvan Europske unije (Srbija, BiH, Crna Gora, S.Makedonija, Albanija, Andora, Gruzija, Island, Lihtenštajn, Norveška, San Marino, Švicarska, Vatikan idr.), pa im ne treba putovnica. U neke zemlje može se ući na par sati turistički bez vize, primjerice putnici preko nekih aerodroma (npr. Beijing, Shanghai) mogu ući u Kinu na 72 sata vez vize.

Postoje i linije prioriteta za diplomate, posade aviona, te za invalide, trudnice i vrlo stare osobe (sa ograničenom mobilnošću).

Na većim aerodromima u Europi postoje strojevi za automatsku kontrolu putovnica. Da bi ostvarili ovo pravo morate biti državljani Europske unije i imati biometrijsku putovnicu. Stroj prvo skenira vašu putovnicu da vas uopće pusti kroz vrata. Potom ulazite u omanju staklenu putovnicu bez mogućnosti izlaska, gdje vas stroj fotografira, morate upisati neke podatke i on isto uspoređuje sa podacima sa čipa biometrijske putovnice. Ukoliko je sve u redu, stroj će vas propustiti bez policijske kontrole, no ukoliko stroj nije siguran uputit će vas na šalter sa policajcem radi dodatne provjere, ali u tom slučaju ćete ići preko reda. Iskreno jednom sam i bez biometrijske putovnice (sa starom putovnicom) otišao u ovaj red samo zato da me stroj odbije i usmjeri na policijski šalter preko reda, obzirom da su redovi ispred automatske kontrole putovnica vrlo maleni. Dobra metoda za skraćivanje čekanja, iako ne baš legalna.

Na nekim aerodromima nema policijske kontrole dokumenata kod izlaska iz zemlje, pa čak i ako putujete u zemlje za koje je potrebna viza. No, u tom slučaju vaše dokumente će provjeriti na gateu aerodromsko osoblje. Primjerice na amsterdamskom aerodromu putovnice za interkontinentalna putovanja provjeravaju vam prije samog ukrcaja (boardinga) na način da vas pozivaju na šalter uz gate, iznad kojeg su i ispisana imena putnika koji moraju proći ovu kontrolu, a kada vam skeniraju osobni dokument vaše ime se miče sa spiska na ekranu.

U nekim zemljama postoje i neka dodatna pravila i dokumenti koje morate pribaviti. Npr. u Srbiji morate imati potvrdu lokalne policijske postaje o mjestu boravka u Srbiji, posebno ako ste smješteni u studentskom domu, pansionu ili privatnom smještaju. Ovo obično za vas ishodi sam objekt. Kod izlaska uz putni dokument morate imati i tu potvrđenu karticu.

I jedno pravilo koje postoji u nekim zemljama, npr. u Srbiji. Ako u državu uđete sa putovnicom, kod izlaska je također morate pokazati, tj. ne možete kod ulaska ući sa putovnicom, a izaći sa osobnom kartom. Da ne bi gubili vrijeme, jednostavno uporabljajte ovo pravilo, pa i ako ne znate jel ono na snazi.

Gluposti sigurnosnog pregleda i kako ih smanjiti

Sigurnosna kontrola putnika, tzv. bodiček, je istinski stresan i dugotrajan proces. Na ovom pregledu sigurnosno osoblje provjerava kanite li u avion unijeti premete koji predstavljaju sigurnosni rizik za sam let. Ova provjera se posebno postrožila nakon terorističkog napada 11.9.2001, no i još nekoliko puta nakon toga (npr. limiti sa tekućinama). U 1. dijelu ovog članka sam već napisao što se sve ne smije unositi u avion i u kabinu, pa to ovdje nećemo ponavljati.

Naglašavam da je moj stav da ova kontrola jest i te kako potrebna, da je ona ovdje u prvom redu radi sigurnosti svih nas, ali jednako tako da je u nekim segmentima ona puno pretjerana i totalni je nonsens, da su na nemalo aerodroma službenici ove kontrole nepristojni, bezobrazni i pretjerano uporabljaju svoja ovlaštenja ili si uzimaju prava koja nemaju, te da u nekim državama ova kontrola više služi radi političkog kontroliranja vlastitih građana, nego sprječavanja terorizma. Na nekim aerodromima ovi službenici su pretjerano fobični, pa će izvršiti sekundarne preglede ili čak uporabiti silu ako u nevezanom razgovoru kažete neku riječ koju oni smatraju „rizičnom“ poput bomba, terorizam, pištolj isl, pa čak i ako to niste rekli, ali se njima učinilo da ste to rekli. Poznati su primjeri gdje su ljude izolirali, stavili na nišan dugih cijevi i vrlo neugodno pregledavali jer su pogrešno smatrali da se radi o sigurnosnom riziku. Poznat je slučaj osobe koja je u torbi imala tipičan američki remen sa velikom kopčom, a na kojoj je bio trodimenzionalni grb koji je kod skeniranja operateru izgledao kao bomba, zbog čega su ga tretirali kao da je upravo napao avion.

Ove kontrole najčešće provode privatne zaštitarske službe koji djelatnici imaju posebno školovanje i licence za ove provjere. Na nekim aerodromima to obavljaju pripadnici aerodromske sigurnosne službe, a negdje i policajci.

Da bi skratili vrijeme osobnog pregleda, te spriječili vraćanje na metal detektor ili pregledavanje osobnih stvari nakon skeniranja, te na sebe usmjerili mržnju kako sigurnosnih službi, tako i putnika u redu iza vas, uporabite slijedeće savjete. Postupite sukladno obveznim pravilima, tj. u posebnu posudu stavite sve metalne dijelove koje imate na sebi ili odjeći, sat, mobitel, novčanik, ključeve, fotografski aparat, privjesak, nakit, ukosnice i rajfovi. Uvijek rukama prođite kroz cijelo tijelo prije metal-detektora da provjerite je li vam u džepovima ili drugdje ostalo nešto što će uzbuniti detektor. Skinite remen i stavite ga u istu posudu, te jaknu, kaput, sako, bilo koje vrste kapa i šešira, šalove, marame i rukavice. Iskreno najjednostavnije vam je prije skeniranja staviti u torbu sve te naprave (posebno sat i sitnije dijelove), te ih predati na skeniranje unutar torbe, kako ih ne bi ostavili i da ubrzate proces, ali i sebi smanjite kidanje živaca.

U posebnu posudu stavite tablet, laptop, kindle (naprava za čitanje knjiga) ili sličnu napravu, uz napomenu da isti mora biti izvan torbe ili futrole u kojoj se nalazi. Stavite ga u drugu kutiju, a ne zajedno sa još nečim, jer ovo iz nekog neobjašnjivog razloga jako iritira osiguranje. I ovo je jedno od iritantnih pravila. Doslovce mi nije jasno što bi to platneno ili plastično na torbi ili futroli moglo spriječiti u skeniranju a da skener ne može vidjeti kroz to. I ako već i ne vidi kroz neki poseban materijal ili operater sumnja da vidi pravilan image, onda može zatražiti sekundarnu provjeru. Konačno, ako moramo vaditi sve laptope i slične naprave, zbog rizika, zašto se nasumice obavljaju sekundarna skeniranja i provjere, a ne i kontrola eksplozivnih tragova baš svakog putnika. Zar je rizik od laptopa veći nego skeniranje tragova eksploziva? Vađenje laptopa svakako je jedan od dužih i iritantnijih postupaka, poglavito što uz sebe još imate masu toga, pa je sve skupa jako nespretno. Da bi vam ovo iskustvo bilo manje iritantno, miša, transformator, slušalice, žice i ostale dodatke stavite u jedan od pretinaca laptopa da imate manje borbe sa izvlačenjem laptopa iz torbe, manje rasipanih dijelova po podu i da ubrzate postupak, kao i da vam je kasnije lakše spremiti laptop. Iz istog razloga laptop u torbi za skeniranje ne zatrpavajte printanim dokumentima, boarding passovima i drugim papirima. U nekim zemljama tableti, kindleovi i mobiteli se ne moraju vaditi iz futrola i torbi, ali laptopi moraju. Totalni nonsens i znanstveno neutemeljena glupost.

I važna napomena. Laptop, tablet, kindle, mobitel i slične naprave moraju imati dovoljno električne energije u sebi da djelatnici mogu pregledati sadržaj. Nemaju li dovoljno električne energije, djelatnici vam iste mogu oduzeti. Stoga prilikom dolaska na aerodrom budite sigurni da niste potrošili zadnju električnu energiju na surfanje, nego da imate dovoljno za prolazak sigurnosne kontrole. Nemojte se iznenaditi što na velikoj većini aerodroma neće znati što je to kindle, pa ako vas pitaju, radije kažite tablet, nego da se sa njima objašnjavate, jer ako će im biti čudno da je to elektronička knjiga, poslat će vas na sekundarnu provjeru. Jednako tako ne komplicirate i za neke specijalizirane elektroničke naprave. Ne zagorčavajte si život.

Ukoliko imate tenisice sa vrlo debelim đonom, veće i kompliciranije štikle, čizme ili cipele koje djeluju sumnjivo (velike, pune detalja ili zakovica, neobičajnog dizajna) morat ćete ih skinuti staviti na skeniranje, a kroz metal detektor proći bosi. Radi toga na nekim aerodromima imaju tepihe na prostoru skeniranja, stolice prije i nakon skeniranja, te jednokratne navlake za noge. No, na manjim aerodromima svega toga nema pa će vam skidanje i oblačenje obuće biti istinska tlaka. Stoga, kada putujete avionom izbjegavajte takvu obuću i putujte u tenisicama ili jednostavnijim cipelama.

Iskreno preporučam da ako ne morate ne nosite remen na hlačama ili suknjama, jer je skidanje, a još više stavljanje istog nazad muka kada imate još brdo drugih stvari za skupljanje, a i traje. Hlače (suknje) sa ugrađenim remenom mogu biti dobro rješenje za „prevariti“ osiguranje, ali i razlog koji će „isprovocirati“ sekundarnu kontrolu.

Iz istog razloga imajte što jednostavnije odjevene predmete koje morate skidati (jakne, kapute, sakoe), te što manje njih. Prsluk, sako, kaput, kapa, šal i rukavice znači da sve to nakon kontrole ponovo morate odjenuti na sebe. Inače je nonsens da jakne ili sakoe morate skidati i skenirati, jer ispada da se u jakni može prošvercati nešto što se ne može u puloveru, vesti, majicama ili hlačama.

Jednako tako izbjegavajte kompliciran nakit i sat koje trebate dugo skidati ili ponovo stavljati, a ako to baš morate nositi radije unaprijed skinite i stavite u torbu, pa kasnije u miru ponovo stavite u čekaonici nakon sigurnosne provjere. Manje lančiće, naušnice, prstenje i narukvice ne morate skidati. No, satove, bez obzira na dimenziju, morate.

Izbjegavajte imati čudne i provokativne predmete na sigurnosnoj provjeri. Čak i ako neki predmet nije taksativno nabrojan može se desiti da će vam biti oduzet kao „ostali opasni predmeti“. Tako su primjerice meni kameni suvenir od kilograma i pola proglasili mogućim opasnim oružjem kojim mogu napasti posadu i oteti avion, ali laptop velikih dimenzija težak 3,5 kg, ili muški kišobran sa metalnom drškom i šiljkom na vrhu, ili štikla sa ogromnom petom to nije! A svi znamo što žena može napraviti sa štiklom kad je bijesna, zar ne?

Neke stvari koje su normalne u nekoj zemlji, u drugoj se smatraju visokorizičnima. Kako moja grupa mažoretkinja ima metalne mažoret-štapove duge 70 centimetara sa zadebljanjima i utezima na krajevima isti bez problema prolaze u Hrvatskoj zbog popularnosti mažoretkinja, no zaplijenit će vam ih u drugim državama, čak već u susjednoj BiH. Stoga ja tražim od pripadnica mog tima da svoje štapove uvijek spreme u predanu prtljagu. Uvijek razmišljajte kako bi sigurnosni djelatnici mogli protumačiti predmet i ako niste sigurni radije ga stavite u predanu prtljagu. Ovo je posebno bitno kod suvenira koji mogu izgledati opasno, iako to istinski nisu.

I tu se dešavaju stvarno najveći nonsensi. Koji puta se stvarno pitate tko je tu lud. Nedavno je javnost uzbunio slučaj iz Varšavskog aerodroma, gdje su čuvenom izraelskom violončelistu Amit Paledu, tražili da skine skupocjene žice sa 300 godina starog violončela, jer sa njima može zadaviti posadu. Interesantno je da sam ogroman violončelo nije sigurnosna prijetnja, ali žice jesu. I što to žice mogu napraviti što ne može npr. remen ili duži žniranci.

U San Diegu, Kirka Copplea su gnjavili jer je u torbi imao jednu metalnu spajalicu (paperclip) koja je ispala iz dokumenta. Nalivpero, kemijska olovka, automatski pečat i diktafon u istoj aktovci nisu bili problem, ali sa spajalicom zasigurno možete ubiti oba pilota i svo kabinsko osoblje.

Lona Dunlap je iščašila gležanj te joj djelatnik sigurnosti nije samo oduzeo štake, nego ju je natjerao da raširi noge te stane na iščašeni gležanj radi ručnog pregleda. Pritom je Lona dobila nove dvije frakture gležnja i tužila aerodrom.

Nevjerojatno tragikomičan primjer dao je i redovni čitatelj ove kolumne, profesionalni pilot Vladimir (podaci poznati redakciji), koji ne koristi šećer i htio je u avion unijeti med, onaj čvrsti, ušećeren. Djelatnik sigurnosti mu je rekao da je to zabranjeno, jer je med na listi zabranjenih tekućina, a činjenica da nije bio u tekućem stanju nije bila dostatna za osiguranje. Pod prijetnjom oduzimanja ID carda, zatražio je da isti baci u kantu. Kada je krenuo baciti med u kantu, službenik je zagrmio „Ne može, pa zar ne vidite da je to za tekućine, a ovo je kruto“. Da nije tragično, bilo bi istinski smiješno. Problem je riješen tako da je „zabranjeni tekući med“ koji nije tekućina bacio u mješoviti otpad.

I samo pravilo po kojem smijete nositi samo 100 ml tekućine je notorni nonsens. A što ako skupina od 10 terorista unese u avion 10 bočica po 100 ml, to je litra iste tekućine. Končano sveukupno se može unijeti litara „različite“ tekućine ili bar da tako izgleda, tj. navedena skupina može unijeti 10 litara tekućine. Dovoljno da se raznese oveća zgrada, a ne samo avion. Koja je onda svrha ovog pravila?

U svakom slučaju ne nosite nepotrebnu količinu tekućina jer će vam samo zagorčati život pregledavanje istog. Pakirajte tekućinu u predanu prtljagu, a ako je već morate nositi ne pretjerujte. Svaki puta me fascinira količina „nužnih“ tekućina u razno-raznim kozmetičkim pripravcima koje moje suputnice (nikada ne i suputnici) nose sa sobom.

Nosite li manje poznate tekuće lijekove imajte sa sobom potvrdu liječnika na engleskom jeziku da su isti stvarno nužni, ili bar deklaraciju na engleskom (obično je u svakom lijeku u kutiji) kojom se opisuje svrha lijeka. I uzmite za avion minimalnu potrebnu količinu za put, a ne mega-parkiranje koje ostavite u predanoj prtljagi. U protivnom bi mogli bez lijeka ostati, posebno ako je veća tekućina u pitanju. Ako vam je isto egzistencijalno, pa nećete dati da vam lijek oduzmu, kao krajnji rezultat bar ćete izgubiti vrijeme na dokazivanje, srfanje po internetu, ili čak odlazak u aerodromsku ambulantu gdje će vam aerodromski liječnik dati potvrdu da je isto nužno. Stoga bolje da imate potvrdu, poglavito ako putujete daleko, izvan Europe.

Svaka oštrica, nožić, te bilo kakav špičast predmet poput šila, vilice ili turpije, su zabranjeni i biti će vam oduzeti pa bio to i minijaturni Victorinox švicarski nožić. Ja sam do sada tako ostao bez tri komada za koje sam zaboravio da ih imam u torbici, pa su mi bili zaplijenjeni. Ovo je posebno nelogično, uzevši u obzir da u većini duty free shopova možete kupiti takve Victorinox nožiće, a njihovo pakiranje u posebne vrećice zasigurno neće spriječiti potencijalnog terorista da tijekom leta otvori vrećicu i uporabi nož. Jednako tako na aerodromu možete otuđiti nož i vilicu iz nekog od restorana i unijeti ga u avion. Još je iritantnija činjenica da neke kompanije i u ekonomskoj klasi, a uvijek u business i prvoj klasi, imaju metalni pribor za jelo, sa vilicom i nožem koji na jednak način možete uporabiti kao i „zabranjeni“ nožić, turpijicu ili vilicu.

Na nekim aerodromima dobivate potvrdu o zapljeni, te u određenom roku možete zaplijenjenu robu preuzeti, npr. nakon povratka na isti aerodrom. Negdje ovu „uslugu“ naplaćuju.

Nakon prve kontrole skeniranja osobnih stvari moguće je da vas izdvoje radi sekundarne kontrole. Najjednostavnija je provjera torbe ili jakne gdje službenik provjerava sumnjive predmete koje je djelatnik na skeneru ustanovio i nije siguran o kakvim se predmetima radi. Ukoliko službenik pretraživanjem pronađe sumnjiv predmet pregledat će ga i propustiti vas ili će ga samostalno poslati na ponovno skeniranje, te nakon njega na eventualnu dodatnu laboratorijsku kontrolu.

Ukoliko se nakon što prođete kroz detektor metala čuje alarmni signal i zapale crvene lampice na vama je nešto metalno i biti ćete podvrgnuti sekundarnoj kontroli, u kojoj će vas osoblje sigurnosti pregledati ili ručnim detektorom metala ili pretražiti rukama. Potonji postupak je vrlo neugodan jer, usprkos rukavicama, dodiruju vam intimne dijelove tijela (stražnjicu, međunožje i grudi). Pronađe li službenik neki sumnjiv dio upozoriti će vas na isto, pa ćete ga vi izvaditi (zaboravili ste ili ste mislili da nije potrebno), staviti na skener prtljage i ponovo proći kontrolu. No, ako tvrdite da nemate ništa, poslat će vas na detaljno sekundarno pretraživanje.

Nasumičnim odabirom kompjutera ili osoblja moguće je usmjeravanje na skeniranje cijelog tijela u posebnim strojevima koje za sada imaju samo najveći aerodromi, no u doglednoj budućnosti imat će ih i svi aerodromi. Kako ovi strojevi pokazuju cjelovitu siluetu tijela, pa i intimne dijelove, Europska unija je 2011. uvela pravila za ovakve skenere. Skeneri ne smiju čuvati ni kopirati slike, svaki neovlašteni ulaz i korištenje slika su zabranjeni i kažnjivi, pregled slika mora se odvijati na odvojenoj lokaciji, a isto mogu činiti samo ovlašteni djelatnici bez prisustva javnosti ili neovlaštenih kolega. Putnici imaju pravo odbiti ove skenere, no ako to učine biti će podvrgnuti alternativnim metodama pretrage, poput osobnog ručnog pretraživanja.

Detaljno, ručno pretraživanje osoba obavlja se na odvojenom prostoru, u prostoriji bez prisustva javnosti, a provode ga ovlašteni i školovani djelatnici isključivo istog spola kao i pregledavana osoba. Ova pretraživanja mogu biti manje ili više detaljna, tj. provoditi se preko odjeće, ili uz skidanje dijela odjeće sve do donjeg rublja, ali i može se od vas tražiti da budete potpuno goli. Čak štoviše, djelatnici mogu zahtijevati i pregledavanje svih tjelesnih šupljina (npr. usne šupljine, ušnih školjki, nosnica, analnog otvora, vagine), a u slučaju sumnje mogu putnika odvesti na rengenske i druge pretrage u bolnicu. Odbijanje ovog pregleda može rezultirati zabranu ulaska u avion, ali čak ni vaša odluka da ne uđete u avion ne mora biti dostatna, djelatnici mogu pozvati policiju da vas pregleda po službenoj dužnosti bez vaše privole. U nekim zemljama za isto se mora tražiti odobrenje nadležnog suda ili drugog tijela, no isto se dobiva relativno brzo. Ukoliko ne stignete na avion radi ovog pregleda, aerodrom ili država će vam osigurati najbrži prijevoz na destinaciju (idući let ili alternativni prijevoz), te će snositi sve troškove istog, no ne i ako se na ili u vašem tijelu pronađe neka zabranjena supstanca ili naprava.

Nasumičnim odabirom, kompjutera (u tom slučaju oglasit će se poseban zvuk kod prolaska kroz rengen) ili osoblja, možete biti izdvojeni i radi provjere tragova eksploziva u kojoj osoblje posebnom napravom prelazi preko vašeg tijela i/ili imovine (kofera, laptopa, remena idr.) te potom uzorak umeče u stroj za analizu koji ustanovi ima li tragova eksploziva ili ne. Ako stroj pokaže negativan rezultat (zeleni) osoblje vas propušta, no ako pokaže pozitivna rezultat osoblje može još jednom detaljnije ponoviti test, ali može vas i poslati na sekundarnu provjeru. Ovaj test osoblje će izvršiti i ako ste im sumnjivi a nije vas kompjuter izdvojio za nasumičnu kontrolu. U dobrom dijelu slučajeva uz analizu tragova eksploziva analiziraju se i tragovi droga, no o tome više u dijelu kontrole prilikom ulaska u državu. Kompjuter će pronaći i najmanju količinu eksploziva, pa čak i kao ste se nekoliko puta oprali nakon uporabe eksploziva, pa ukoliko se u životu bavite eksplozivima (mineri, pirotehničari, stručnjaci za vatromet, vojnici), bilo bi dobro da isto napomenete prije skeniranja.

Aerodromske službe će posebnu pozornost usmjeriti na pregledavanje predane i ručne prtljage radi švercanja životinja. Prije par dana je tako u Zagrebu zaplijenjena pošiljka od nevjerojatnih 250.000 mladih jedinki zaštićene jegulje koje su dva Korejanca pokušali prošvercati preko Zračne luke Zagreb u 8 kofera težine 72 kg. Pošiljka je imala vrijednost pola milijuna EUR. Prijeti im kazna od 3 do 5 godina zatvora, a jegulje su zbrinute u Zagrebačkom zoološkom vrtu.

Osim strojeva i djelatnika, u bilo kojoj fazi pregledavanja, pa čak i u stajanju u redu, koriste se trenirani psi za pronalaženje eksploziva i drugih zabranjenih supstanci. Ovi psi su posebno označeni (oznake nose na leđima i tijelu), a imaju pravo onjušiti vas ili svu vašu imovinu, bez posebnog upozorenja. Takva provjera pasa moguća je i unutar terminala, na samom gateu ili čak na samom avionu kada već sjednete. Provjera može biti nasumična, pri čemu pas slobodno šeće među putnicima i ukoliko nešto primijeti sam se odluči na njušenje, ili može biti dirigirana, kada djelatnik usmjeri psa na njušenje, bilo da se radi o individualnom njušenju, više putnika u redu, nekoj odabranoj točci pregleda ili kao dio sekundarne kontrole.

Nakon skeniranja pazite da su sve stvari sa vama, te da vam prethodni ili putnik nakon vas nije nešto otuđio. Bilo je i mnogo primjera gdje su djelatnici sigurnosti ukrali neke premete, pa čak i zavidne iznose novaca. Stoga i tijekom pregleda imajte svoje stvari na oku. Moj je savjet da u prvu kutiju stavite sve vrjednije predmete (sat, mobitel, novčanik), potom ono što morate odjenuti (remen, šal, jaknu isl.), potom laptom i iza njega torbu za laptop, te na kraju kofer sa ručnom prtljagom. Na taj način ćete prvo uzeti vrjednije i sitnije premete (još jednom naglašavam da je brže i sigurnije da ih imate u torbi), pa ćete odjenuti stvari na sebe (što uzima najviše vremena), a zatim staviti laptop u torbu (to vam nitko neće otuđiti), i na kraju spustiti torbu koja je zatvorena i gdje ne postoji način da vam se otuđi. Ako ćete prvo na sebe stavljati remen i jaknu, velika je mogućnost da vam netko posegne za satom ili omanjim vrjednijim predmetom dok vi ne gledate jer ste koncentrirani na odijevanje.

I na kraju, nedajte se požurivati od sigurnosnih djelatnika prilikom uzimanja stvari. Njihov je problem što je prevelika gužva, što nema dovoljno linija i što vama treba prilično vremena da odjenete na sebe sve što ste morali skinuti i prikupite sve stvari, te spremite laptop. Uzmite si svo potrebno vrijeme ovog svijeta jer u protivnom u žurbi ćete nešto izgubiti, zaboraviti ili uništiti. Uz svo svoje iskustvo prije par dana sam zaboravio u kutiji boarding pass (stopio se sa bojom kutije), jednom je djelatnik sigurnosti trčao za mnom na prvi kat u Munichu da mi da ostavljen novčanik i putovnicu, jednom sam zaboravio vrijednu kemijsku olovku koja mi je pala uz liniju, a jednom sam ostavio cijelu jaknu zaboravivši da sam i nju trebao uzeti.

Neki službenici sigurnosti su istinski bezobrazni i pretjerano „revni“, neki dovoljno ne poznaju pravila, neke države imaju naputak da budu strogi i neuljudni. Iskreno, rasprava sa njima nikada ne donosi ništa dobro po vas i daleko je bolje biti pristojan i ne dizati glas, koliko god bili frustrirani. U regiji istinski sam oduševljen profesionalnošću i ogromnom ljubaznošću Securitasovog osoblja na Zračnoj luci Zagreb. Daleko su iznad prosjeka, uvijek spremni pomoći i nadasve uslužni. Iskreno dobra iskustva imam sa Securitasom i na Dubrovniku, ali i drugim aerodromima diljem Europe, pa je to očito korporativno pravilo.

Što učiniti dok se čeka let?

Napokon ste prošli check-in, kontrolu ukrcajnih karata, sigurnosnu kontrolu, carinsku i policijsku kontrolu, stres je iza vas i konačno ste u zoni čekanja leta. U ovom prostoru postoji velik broj restorana, barova, trgovina, zabavnih sadržaja koje možete koristiti. Naravno, velik broj je relativan pojam i on ovisi o veličini zračne luka, ali i umješnosti managementa. Neki aerodromi su poznati po tim svojim sadržajima i isti su meka putnika, tj. putnici biraju konekcije preko tih aerodroma, a ne preko konkurentskih, upravo radi tih sadržaja.

Iskreno, na najvećim aerodromima treba se dobro unaprijed informirati koje objekte imate na aerodromu iz dva razloga. Prvo, nahodat ćete se u beskraj, nekoliko kilometara, zbog veličine terminala, i na koncu postoji velika šansa da ne nađete željeni objekt. Konačno, neki objekti nisu na terminalu na kojem ste vi, ili su u dijelu u kojeg nemate pristup (npr. izvan međunarodne zone, izvan Shengen zone, u nekom od satelita do kojem ne možete doći). Ove informacije možete dobiti na internetskoj stranici aerodroma, a i svi iole ozbiljni aerodromi imaju informativne displeje sa pozicijom objekata i brošurice, neki čak i magazine, u kojima se reklamiraju svi ugostiteljski, trgovački i ini objekti.

Hrana, piće i neke usluge na aerodromu, poglavito ako su one bitne za putnika, vrlo su skupi, gotovo uvijek bitno skuplji nego izvan aerodroma. Stoga je istinski savjet da što manje trošite na samom aerodromu, te time ozbiljno ne oštetite svoj kućni budžet.

Kupovina u tzv. duty free shopovima više nije povoljna kao što je bila prije. Zašto sam napisao „tzv“. Naime, duty free shopovi su u najvećem broju slučajeva i dalje ostali duty fee, dakle prodaja bez poreza. No, krajem osamdesetih i do sredine devedeestih je to značilo da ste bili sretnik koji je mogao kupovati bitno jeftinije nego u trgovinama izvan aerodroma koje su obračunavale porez. Jednostavno, duty free je putniku snižavao cijenu za iznos poreza koji nije platio. U nekim zemljama, pa tako i u Jugoslaviji, čak su cijene bile i još niže osim samog skidanja poreza, kako bi se putnike motiviralo da plaćaju devizama kojih je ozbiljno nedostajalo, a sa kojima se u takvim duty free trgovinama plaćalo. No, danas više nije tako. Trgovci na aerodromima rezoniraju da je putnik koji kupuje u njihovim trgovinama zapravo „očajan“, tj. da je ili zaboravio nešto kupiti izvan aerodroma, primjerice suvenire, ili nešto mora kupiti, primjerice poklon supruzi/ljubavnici ili alkohol koji ne može kupiti u svom boravištu. A više nema privilegiju izlaska iz terminala (prošao je sve sigurnosne provjere) ili je u tranzitu a nema vremena ili pravo izlaska iz terminala (npr. u tranzitu je bez vize). Uvidjevši da je velika većina putnika takvih, aerodromske trgovine su odlučile ne samo zadržati ušteđeni porez, nego još i nadodati posebne marže na proizvode, te putnicima robu prodati po daleko višoj cijeni, uz abnormalnu zaradu. Naravno, osim gramzljivosti trgovaca, postoji i razlog visokih troškova iznajmljivanja prostora na aerodromu koji moraju biti ukalkulirani u cijenu proizvoda ili usluge, te viši troškovi radnika koji su i više educirani od prosječnog trgovca (poznavanje jezika) i koji imaju veće troškove putovanja na udaljeno radno mjesto na aerodromu. Stoga u većini slučajeva identični suveniri na aerodromu koštaju bitno više nego u obližnjem gradu, jednako kao i parfemi, razni pokloni, slatkiši, alkohol i cigarete.

Izuzeci od ovoga su veliki tranzitni aerodromi, posebno na Bliskom Istoku, koji zarađuju na niskim cijenama i zapravo motiviraju putnike da im dio doživljaja putovanja i razlog odabira njihovog aerodroma bude usputni shoping tijekom tranzita. Tako u Dubaiu možete kupiti nevjerojatno jeftine cigarete, zlato i brendirane proizvode.

Ako kupujete na aerodromu, pazite na restrikcije uvoza broja cigareta, cigara, rezanog duhana i alkohola koje su na destinaciji gdje putujete da vam iste ne bi zaplijenili, pa će vam „jeftinije“ postat vrlo skupo. Uz to nemojte zaboraviti na cigarete i alkohol koje već imate u svojoj prtljazi od kuće, jer se i te zbrajaju u ukupnu brojku. Kupite li boce, tražite da vam stave zaštitne mrežice kako se iste ne bi razbile tijekom puta. Većina aerodromskih trgovina ih ima.

Pazite da vam zapakiraju boce u sigurnosne vrećice koje se lijepe i posebno su označene. Aerodromska trgovina to vam neće učiniti ako nemate usputne stopove, tj. idući let vam je krajnja destinacija. No, ako na idućem aerodromu radite tranzit ili stop, tražite ovu vrećicu, jer u protivnom će vam boce zaplijeniti na tom usputnom aerodromu. Ako imate propisanu vrećicu to neće moći. Znam slučajeve gdje su putnici išli na finalnu destinaciju i kupili boce alkohola, bez pakiranja u navedene vrećice, a potom im se avion rerutirao radi vremena, te su im boce bile oduzete na aerodromu gdje su usputno stali ili trebali presjesti na let za finalnu destinaciju. U tom slučaju, kompanzaciju možete pokušati tražiti od prijevoznika ili aerodroma gdje ste kupili robu, no u tome ćete teško uspjeti. Znam da je Zračna luka Dubrovnik nekim putnicima ove zime, dok su obnavljali stazu, takve slučajeve financijski kompenzirala. Nažalost, trgovina vam neće pakirati u propisanu vrećicu ako ne dokažete da vam je let konektiran jer i sami moraju pravdati ove vrećice.

Neke kompanije imaju restrikcije jedne duty free vrećice po putniku za unos u kabinu, no velika većina nema tih restrikcija. U svakom slučaju morate imati dokaz da je roba kupljena na aerodromskim trgovinama ako je želite unijeti u avion da vam se ne računa u limite ručne prtljage.

Na gotovo svim aerodromima traže ukrcajnu kartu (boarding pass) da bi mogli kupovati u aerodromskim trgovinama, te se isti skenira prilikom kupnje. Stoga ih imajte kod sebe dok kupujete. Negdje su cijene posebno istaknute za putnike koji putuju u domaćem prometu i onima koji putuju u inozemstvo (potonje su niže), pa i to dokazujete boarding passom.

Jednako tako su i hrana i piće na aerodromu bezobrazno skupi. Uvjetno rečeno ona je 100% skuplja nego u barovima i restoranima jednake kvalitete u samom gradu. Kada kažem uvjetno rečeno, mislim na činjenicu da ima aerodroma, posebno onih manjih, gdje se čovjek ugodno iznenadi. Uz to, najčešće je hrana na aerodromima konfekcijska, neukusna i porcije su malene, a izbor vrlo limitiran. I opet čast izuzecima, ali u velikoj većini slučajeva je to tako. Stoga iskrena preporuka je da pojedete nešto prije puta i ne dolazite gladni na aerodrom jer ćete ostaviti puno novca, a jesti samo „jestivu“, ne i hranu koju ćete pamtiti.

I voda je na aerodromu skupa. Pola litre vode obično košta 3 EUR pa naviše. Dobar dio aerodroma ima pitku vodu, primjerice u Francuskoj, iako vam stalno tvrde da nije kako bi vas potakli na veću potrošnju kupovinom vode. Neki aerodromi imaju zakonsku obvezu imati pristup pitkoj vodi kao elementarnom pravu čovjeka. U oba slučaja nosite sa sobom praznu plastičnu bocu (samu bocu smijete prenijeti preko sigurnosne kontrole, ako je prazna), te je napunite pitkom vodom na aerodromu kako za vrijeme čekanja na aerodromu, tako i za sam avion, posebno ako putujete LCC (low-cost carrierom) koji skupo naplaćuje vodu.

Niz aerodroma ima mjesta za punjenje mobitela, laptopa i drugih uređaja strujom, no neki ovu uslugu naplaćuju. Postoje čak i takve naprave u kojima ostavite svoj mobitel ili laptop na punjenju, te ga pritom zaključate u pretinac i odete u shoping ili ugostiteljski objekt. U svakom slučaju tek pokoje kompanije imaju mogućnost punjenja laptopa i mobitela u avionu, pa je dobra praksa napuniti ih na aerodromu. U nekim slučajevima ugostiteljski objekti ili pušionice imaju priključke struje kako bi motivirali korisnike na dolazak u iste, a u nekim slučajevima možete naći usputne utičnice diljem terminala koje koriste spremačice ili druge službe, a nije neuobičajena praksa da se ljudi priključuju na iste.

Na dobrom dijelu aerodroma internet je besplatan, trebate se samo brzo i jednostavno registrirati, no neki aerodromi naplaćuju uslugu interneta. Ukoliko je drugi slučaj, pronađite one objekte koji imaju besplatan Internet unutar objekta. Uvijek vam besplatan internet imaju Starbucks i McDonald’s, kojih imate na svim srednjim i većim aerodromima i na kojima kad se jednom registrirate automatski se bez ponovne registracije možete spojiti na većini aerodroma svijeta. Besplatan wi-fi u većini slučajeva ima i KFC, Burger King, te Costa Coffee (posljednja negdje ima restrikcije od 30 minuta besplatnog wi-fia), a ponegdje besplatan wi-fi je uz Dufryeve objekte. Stoga možete u ovim lokalima ili u neposrednoj blizini koristiti njihov wi-fi. Niz restorana koji ne pripadaju brendovima imaju oznake wi-fia, stoga prvo pogledajte okolo prije nego se odlučite gdje ćete sjesti na kavu ili objed.

Većina aerodroma ima Starbucks, pa se ne libite uzeti svoj omiljeni napitak sa sobom u avion, umjesto nepitke kave koja se poslužuje u avionima. Čak ni LCC to vam neće zabraniti, a pogotovo to neće legacy carrieri. Na ovaj način uživat ćete u kavi i tijekom leta.

Obavite toalet na aerodromu. Na većini aerodroma WC-i su uredni i ugodni, te prostrani i bez redova, što nije slučaj u avionima.

Svaki iole veći aerodrom (preko 300.000 putnika) ima neku business ložu, a oni veći i vrlo ozbiljne lože, dok najveći imaju i nekoliko desetaka loža. Na velikim aerodromima postoje posebne lože za pojedine avio-kompanije, te manje luksuzne za putnike business klase, a ultimativno luksuzne za putnike prve klase. Pristup ložama nemaju samo putnici koji plate određenu klasu nego i koji imaju određeni status prema ff programu neovisno o tome koju su kartu platili. U nekim ložama može se kupiti ulazak, tj. platiti za ovu privilegiju čak i ako putujete najnižom mogućom klasom. Cijena ulaska u business lože je najčešće 30 do 50 EUR za sat ili dva boravka, no zna ići i bitno više. U Beogradu je ulazak u izuzetno udobnu i opskrbljenu ložu samo 18 EUR (i manje u vremenu niskog opterećenja), što je jedna od najnižih cijena u Europi, i istinski se isplati. Iskreno plaćanje obroka, deserta, pića i kave u ekstremno loše opskrbljenom restoranu na Beogradskom aerodromu skuplje je nego ulazak u poslovni salon Air Serbie gdje je sve to besplatno, a ambijent je daleko udobniji. U većini slučajeva plaćanje ulaska u ložu diljem svijeta nije isplativo, nego je stvar luksuza i statusa.

Na dobrom dijelu aerodroma svoje lože imaju American Express, Mastercard, Visa i Diners. No, besplatan ulazak u ove lože imaju samo najviše kartice. U slučaju American Expressa to su korisnici Platinum i Centurion (bivša crna) kartice. No kako ove kartice imaju članarinu od 550 i 2.500 USD, jasno je da ni ovo nije baš „besplatno“, pri čemu ove dvije kartice i ne možete dobiti, poglavito Centurion, bez ogromne godišnje potrošnje. Oni nižeg ranga (kod American Expressa to je zlatna kartica), mogu platiti ulazak u sve lože diljem svijeta (American Express ima 1.200 loža na aerodromima), uz godišnju doplatu koja je istinski skupa (ima nekoliko opcija ovisno o broju loža, ulazaka, usluga).

Vrijeme ulaska u avion (boarding time) nikada nije stvarno vrijeme kada morate biti na gateu. Aerodromi uvijek napišu vrijeme koje je bitno prije stvarnog vremena. Iskreno imate bar 15 minuta, nekada i više od onog što vam piše na boarding passu i displejima po aerodromu. Em ulazak nikada ne počne u to vrijeme, em prvo ulaze oni sa prioritetom (prva klasa, business, premium ekonomska, oni koji su platili prioritetan ulazak, pa invalidi, roditelji sa malom djecom idr.). Uostalom, kada krene ulazak govorimo od ogromnom broju putnika (kod uskotrupnih preko 100, kod širokotrupnih par stotina), te i sam ulazak traje duže vrijeme. Uskotrupni avioni pune se bar 15 minuta, a širokotrupni i preko 45 minuta. Ovo posebno uzmite sa rezervom ako ste u prednjem dijelu širokotrupnog aviona (prvo se puni stražnji, pa srednji dio), i nemate prioritetan ulazak. Onda bez imalo straha možete doći na gate i bitno kasnije nego to piše na borading timeu.

No, ipak ne pretjerujte, jer ako ima malo putnika, a vi niste došli na vrijeme, osoblje može zatvoriti gate i ostaviti vas na aerodromu. Na nekim aerodromima neće vas ni zvati da požurite, iako dobar dio to čini. U tom slučaju sami ste krivi za propust. Moja kolegica je doslovce zaspala na ležaljci na gateu nakon dugog interkontinentalnog puta, prespavala je objavu da se gate promijenio, te je na gate došla nakon što se isti zatvorio. Alternativa koju joj je ponudila Lufthansa bila je doplata od 700 EUR samo za leg Frankfurt-Zagreb, cijena koliko je koštala ukupna povratna interkontinentalna karta. Uz to prva opcija je bila tek idući dan, uz vlastiti trošak hotela, transfera i hrane.

Nije potrebno stajati desecima minuta u redovima ispred gatea za ulazak u avion. Ukoliko se avion puni po zonama, ne koristi vam stajanje jer vas neće pustiti dok nije vaša zona na redu. Ukoliko nema zona, a avion je na zračnom mostu, dovoljno je stati u red kada krene ulazak, to znači da ćete u avion ući kada se ukrca polovica putnika, dakle dovoljno malo da ćete prtljagu moći smjestiti u prostor iznad glave. Ukoliko do aviona ide autobus u red stanite tako da uđete na kraj prvog autobusa, i opet otprilike kada krene ukrcaj. Na taj način ćete najkraće stajati u redu, nećete stajati u autobusu 15 i više minuta (u busu ima jako malo sjedala), a biti ćete na vratima autobusa kod iskrcaja, tj. među prvima u avionu. Ako je na letu malo putnika ili je za let predviđen regionalni avion do 75 mjesta, ostanite sjediti do kraja jer i ovako će ići samo jedan autobus do aviona i čekat će se dok se ne napune svi putnici, pa i oni koji kasne, a što može biti i 30 minuta stajanja u autobusu. Ako imate malo prtljage ostanite sjediti do kraja jer vaše mjesto vas čeka, a samo nećete stajati u redovima.

Kada izađete iz autobusa, to je jedino vrijeme kada se istinski morate požuriti, odaberite najbliža vrata aviona (prednja ili zadnja), hodajte najbrže što možete, prestignite što više putnika jer tako ćete spriječiti čekanje na suncu ili kiši izvan aviona, stajanje u redu dok se putnici ispred vas potrpavaju na mjesta, te da ne bude dovoljno mjesta za vašu ručnu prtljagu, tj, da ćete je morati držati pod nogama i time si dodatno inkomodirati i ovako tjedan prostor za noge.

Savjeti tijekom leta

Smjestite svoju prtljagu što bliže svom sjedalu, no ako je isto popunjeno stavite je u slobodan pretinac, čak i ako nije blizu vašem sjedalu. Ne postoji u avionu „to je moj pretinac“ pa da će vam netko zamjeriti što ste svoju prtljagu stavili iznad njegovog sjedala, nego isključivo funkcionira „tko prije“. No, putnici ekonomske klase neće moći smjestiti svoje stvari u business klasi, osim iznimno, ukoliko su ti pretinci gotovo prazni i to vam dozvoli kabinsko osoblje. Slobodno pomaknite tuđu prtljagu ako je nelogično razbacana, okrenite nečiji kofer na bok da stane i vaš, stavite svoj laptop, jaknu ili omanju torbu, vrećicu na nečiji kofer ako ima mjesta. No, nije pristojno nečiji kofer premjestiti u drugi pretinac bez dozvole.

Ukoliko imate odijelo ili kaput slobodno pitajte stjuardesu da vam ga smjesti u ormar koji imaju veći regionalni avioni, te svi uskotrupci i širokotrupci. Gotovo uvijek će vam izaći u susret, posebno ako ormar nije pun stvarima posade i putnika viših klasa. Tamo će vam smjestiti i neke specifične predmete koje bi se mogle uništiti u običnim pretincima poput šešira.

Ako vam ne odgovara mjesto koja vam je dodijeljeno, a po dovršetku ukrcaja postoje slobodna mjesta, možete pitati kabinsko osoblje da se premjestite. Oni će vam to dozvoliti osim ako pravila kompanije to ne dozvoljavaju (npr. Air Serbia). Ukoliko ste razdvojeni od suputnika, posebno od obitelji i male djece, slobodno pitajte ostale putnike da se zamijenite. U načelu putnici će na to pristati, posebno ako sami putuju, ako nemaju baš neke pretjerane reference (npr. entuzijast koji želi slikati kroz prozor) ili bi to značilo razdvajanje njih od suputnika. Tako što će odbiti i putnik koji je platio slobodna mjesta pokraj sebe ili je platio neka posebna mjesta koja se dodatno plaćaju.

Nemojte prečesto otvarati pretince za prtljagu da nešto izvadite. To je nepristojno i iritirajuće, poglavito što su i tuđe stvari tamo, a što stvara nemir kod vlasnika tih stvari (strah da netko ne petlja po njegovim stvarima). Ako otvarate pretinac tijekom leta pazite da iz njega nešto ne ispadne. Zbog naginjanja aviona i turbulencija u pretincima se stvari pomjeraju i mogu se pomaknuti do samog ruba.

Da bi spriječili putnika ispred sebe da spusti stolicu i tako vam smanji prostor i komociju, odmah nakon što se ugasi znak obveznog vezanja i dozvoli spuštanje stolice, uprite oba koljena u sjedalo. To je vrijeme u kojem velika većina putnika pokuša spustiti stolicu. Kada jednom (ili više puta za redom) pokušaju spustiti stolicu, a vi to blokirate koljenima, biti će uvjereni da istu nije moguće spustiti. I tada ste vjerojatno „mirni“ cijeli put ili bar dio puta. Ovo mi je do sada uspjelo gotovo svaki puta.

Neke kompanije na kraćim letovima imaju blokadu spuštanja stolica, pa isto ne možete učiniti. No, ako je moguće spuštanje stolica učinite to brzo i efikasno, odjednom, bez obzira na možebitno negodovanje putnika iza vas. Na to imate pravo. Ukoliko se ostale stolice uz vas mogu spustiti, a vaša ne može ili putnik iza vas koristi ovaj moj savjet iz prethodnog pasusa, ili je stolica pokvarena. Tražite kabinsko osoblje da vas preseli ili da putnika iza vas opomene.

Jednak problem je i ako iza vas sjedi malo dijete koje ima zabavu lupati u sjedalo ispred ili čak vas po glavi. Meni se to višekratno puta desilo. Upozorite na to roditelja, a ako se isti na to ogluši, tražite kabinsko osoblje da vas preseli.

Ukoliko vam ne radi ekran za zabavu, ili priključak slušalica, tražite osoblje da vas preseli, na sjedalo na kojem to radi. Ako je ekonomska klasa puna, a što često kada jest, pa vas ne mogu preseliti ovo je opravdani razlog da tražite preseljenje u višu klasu (premium ekonomsku ili business). I dobit ćete ga ako u njoj ima mjesta. Jer nije prihvatljivo da 10 i više sati leta nemate zabavu u avionu. Konačno platili ste je. Ako je i viša klasa puna, kasnije se na isto žalite kompaniji i dobit ćete neku vrstu kompenzacije za isti (voučer za besplatan kraći let, pristup business loži, popust ili upgrade na idućem letu). Učinite li to u aerodromskoj poslovnici u dolaznom letu, vjerojatno će vas upgradeovati na povratnom letu.

Novac, putovnicu, mobitel i druge velike vrijednosti imajte uvijek uza se na avionu i nikako to ne spremajte u pretinac za prtljagu. Da ne nestane. Daleko najpraktičnija je torbica oko struka, tzv. pederuša, jer vam ne smeta ni kod jedne aktivnosti, pa ni kod spavanja, čak ni kod vezanja pojaseva, a u nju stane sve gore pobrojano.

Uzmite sa sobom deblje čarape kako bi mogli skinuti cipele i biti u njima tijekom leta. Ovo je posebno ugodno, a poglavito tijekom spavanja. Cipele smjestite u prostor ispod sjedala da vam ne smetaju i oduzimaju prostor za noge. U takvim debelim čarapama možete i prošetati avionom, te otići do galleya ili WC-a. Konačno podovi u avionu su tapicirani.

Uzmite masku za spavanje da vam ne smeta svjetlo u kabini (iako je ono u većem dijelu leta prigušeno ili skoro zagašena uz ambijentalno svjetlo) i čepiće za uši kako vam ne bi smetala buka motora, pričanje putnika ili komunikacija kabinskog osoblja, te objave. U višim klasama dobivate deblje čarape, masku, čepiće, kao i vrlo obilne higijenske i druge potrepštine. U nekim kompanijama u manjem obujmu dobivate to i u ekonomskoj klasi. Dok, KLM ne daje baš ništa od navedenog, Air France i Cathay Pacific daju masku za spavanje i čepiće za uši, a Emirates uz to daje i vrlo udobne čarape za hodanje po avionu, četkicu i pastu za zube, britvicu i pjenu za brijanje.

U kabini je temperatura obično optimalna, a ako nije požalite se kabinskom osoblju, koje će na to upozoriti kapetana i isti će modificirati temperaturu. Na širokotrupnim letovima i u ekonomskoj klasi uz jastuk dobivate i deku što će vam i te kako trebati ako sjedite do izlaza za nuždu, gdje je uvijek hladnije, ali i tijekom noći kada posada snizi temperaturu radi ugodnijeg spavanja. Ukoliko se na interkontinentalnim letovima cijeli ili većina puta putuje tijekom dana, a zbog promjena vremenskih zona, posada će u jednom momentu zatražiti da svi putnici spuste kapke na prozorima i na tome će inzistirati cijelo vrijeme fingiranja noći, kako bi putnici mogli spavati, dok će radi toga svjetlo u kabini biti prigušeno ili ambijentalno (na stropu se kod nekih kompanija čak i imitiraju zvijezde).

Neki putnici tijekom leta koriste okovratnik za spavanje. Ja osobno isto ne koristim posebno u kompanijama koje imaju mobilne i prilagodljive naslone za glavu (okomito i vodoravno) i jastuk, no moja supruga bez okovratnika ne ide na put. Ne koristite li jastuk, deku ili nešto vlastite opreme, stavite je ispod sjedala ili u pretinac iznad vas da vam što manje smeta, a ako sjedite u A380 do prozora u ekonomskoj klasi, ugurajte sav višak između naslona za ruke i stjenke aviona, što će vam povećati naslon za ruke i udobnost. Putujete li u business i prvoj klasi, ovakvih problema nećete imati jer osim što imate mnogo viška prostora za noge i sjedalo koje se pretvara u krevet za spavanje, imate i svoj vlastiti pretinac, ili čak ormar za stvari.

Pratite upute osoblja vezano uz gašenje elektroničkih naprava, kompanije oko toga imaju različita pravila. No, kada mobitel može biti upaljen, stavite ga na airplane mode. Ako ga greškom ostavite upaljenog u nekom drugom modu prilično će vam se isprazniti, na dužim letovima i potpuno, jer će konstantno tražiti mrežu. Neke kompanije imaju mogućnost punjenja mobitela i laptopa preko USB priključka, a u višim klasama i preko utičnice.

Neke kompanije imaju besplatan wi-fi, no takve su ipak rijetkost. One koje naplaćuju wi-fi, najčešće ozbiljno deru putnike i isto je puno preskupo. Pa ako vam nije potrebno radi posla, istinski se ne isplati, posebno na interkontinentalnim letovima gdje imate ekrane i zabavu na svakom sjedalu.

Budite vezani cijelo vrijeme puta. Ovo nije toliko radi sigurnosti, koliko radi činjenice da će vas tijekom puta, posebno interkontinentalnog, nekoliko puta zatražiti da, radi turbulencija, zakopčate sigurnosni pojas. Ovako dok ga imate možete spokojno nastaviti spavati. Ako ste pokriveni dekom, pojas stavite prko deke, da vas posada ne budi dok provjerava jeste li vezani li ne.

Ne jedite ljutu hranu prije puta. Jer korištenje WC-a u avionu, posebno za veliku nuždu, nikako nije ugodno. Em je vrlo malo mjesta, em je korištenje vode vrlo skromno, em je ispred WC-a gotovo uvijek red, posebno na širokotrupcima, pa ne možete u WC-u biti dugo. Konačno, turbulencije mogu izazvati mučnine na želucu iziritiranom ljutom hranom. Prije i tijekom leta nemojte piti mnogo pive i energetskih napitaka koji će vas brzo i mnogo puta potjerati na WC, posebno ako pritom morate dizati jednog ili dva putnika do sebe.

Hrana u avionu je vrlo često neukusna i nema je dovoljno. Posebno kod nekih europskih kompanija. Stoga je dobar savjet da sa sobom uzmete nešto za pojačati obrok. Ja uvijek uzmem kobasicu od 100-150 grama koju nije teško nositi, ne zauzima mnogo mjesta, a dostatno je za nadopunu obroka. Konačno ako je obrok dovoljno obilan i ukusan, lako ju ponesete sa sobom ili bacite ako ne smijete isto unijeti u zemlju. Svakako preporučam do uzmete bar jedno ili dva peciva jer kruh se gotovo nikada ne poslužuje u dovoljnim količinama u avionima za naše pojmove. Na KLM-u npr. uopće se ne poslužuje kruh, nego paketić sa dva malena krekera, dok u Air Franceu poslužuju velika ukusna peciva, a nakon što posluže sve putnike, obilaze avion uz nuđenje i dodatnih peciva.

U načelu na avionima možete zatražiti dodatno piće, posebno vodu. Neograničenu količinu vode možete dobiti u širokotrupnim avionima, a ista se nudi uz svaki obrok, još nekoliko puta tijekom leta, a možete i otići do galleya te posadu zamoliti za vodu. Neće vas odbiti. Alkoholna pića su kod nekih kompanija limitirana kvantitetom, posebno žestoka. Kod LCC, ali i nekih legacy carriera, pa i na širokotrupnim LCC letovima, ovako čega nema, nego morate sve platiti, pa i vodu.

Neke kompanije na širokotrupnim letovima, te u višim klasama uskotrupnih letova imaju snack bar uz galley, na kojem imate grickalice, minijaturne čokoladice i slastice, te vodu, sokove, pivo i vino, koje možete besplatno i neograničeno uzimati tijekom leta.

U business i prvoj klasi, putnici najčešće imaju neograničenu količinu hrane (i to po narudžbi) i svih vrsta pića, pa i najskupljih. Na širokotrupnim letovima neka uobičajena pića (vodu, sokove, vino, pivo) i snackove (grickalice, čokoladice), imate ćete i u vlastitom frižideru uz sjedalo, koje će vam kabinsko osoblje nadopunjavati sa onim što vidi da trošite. Gotovo sve kompanije imaju u prvoj klasi i barove u kojima tijekom cijelog leta poslužuju besplatna pića, koktele i snackove uz poslugu osoblja.

Business klasa ima velik luksuz, no prva klasa je istinski nešto izvan realnosti. Osim neusporedivo većeg prostora i luksuza, najbolja a la carte spremanja hrane uz vrhunske šefove cijelo vrijeme leta, najskuplja pića, kao i najluksuzniju opremu za letenje (kozmetike i ostalo) pakirane u mega-skupe brendove, posada će se istinski pobrinuti da vaš let učini nezaboravnim, da vam se osobno posveti, ispuni svaku vašu i najmanju želju, te personalizira uslugu. Neke kompanije imaju u prvoj klasi i minijaturne sobice, sa pregradama prema ostatku aviona, a Etihad ima i pravi apartman u prvoj klasi na A380, koji ima dnevni boravak, odvojeni privatni WC, te odvojenu spavaonicu. Emirates u prvoj klasi ima mogućnost korištenja kupaonice sa tušem.

Nekada se moglo u kokpit relativno lako, danas sigurnosni aspekti to ne dozvoljavaju. Ipak povremeno kapetan dozvoli kratak posjet kokpitu maloj djeci, posebno u nekim slučajevima (preplašena djeca, djeca sa posebnim potrebama, grupa djece isl.). U kokpit kapetan redovno prima kolege (pilote, management, više pozicionirane osobe iz struke), obitelj ili prijatelje posade, te poznate osobe (estrade, političari, glumci, sportaši idr.). Q400 ima jedno mjesto na jump seatu, A320 dva, a širokotrupci mogu imati i više. Kapetan vas neće primiti na jump seat ukoliko to brane pravila države gdje se leti, pravila kompanije, ako je na letu instruktor ili kontrola (pa čak i ako zauzima samo jedno mjesto), ako postoji sigurnosni rizik, te ako je let izuzetno težak (npr. vrlo jake turbulencije). U slučaju overbookinga kapetan, vas može primiti na jump seat ako to želi, a isto se čini na inicijativu station mangera ili ako sami kontaktirate kapetana unaprijed pa on da odobrenje, a provede se preko station managera. Primanje u kokpit, osim ako to brane pravila kompanije, isključivo su odluka kapetana. Ukoliko imate priliku letjeti u kokpitu, učiniti to, istinski je nevjerojatan osjećaj.

Savjeti nakon leta

Kod izlaska iz aviona obvezno pregledajte sve pretince i prostore za prtljagu da vam nije što ostalo, te nekoliko puta provjerite jeste li uzeli sve što ste ostavili, uključujući i prtljagu u udaljenijim pretincima (ako nije bilo mjesta u vašem), kao i one u ormaru koje vam je spremilo kabinsko osoblje.

Nakon toga preuzmite svoju ručnu prtljagu ako ste je predali na ulazu u avion jer ste letjeli turbopropnim ili manjih mlaznim avionom. Ova prtljaga se preuzima na kolicima uz sama vrata. Nemalo putnika na isto zaboravi i produži do autobusa.

Ne jurite i ne gurajte se na kontroli putovnica ako morate na karuselu čekati predanu prtljagu, jer će administrativna procedura biti kraća, uključujući i red, nego što je potrebno da se avion istovari i dopremi do sortirnice. Ovo se ne odnosi na neke aerodrome, posebno London gdje je gužva na imigraciji ogromna, a čeka se i više od sat vremena. Neoprostiva praksa koja traje već godinama.

Na većini aerodroma spojena je policijska kontrola i imigracijska kontrola, no na nekim aerodromima ona je odvojena. Na nekim aerodromima postoji i tzv. sekundarna imigracijska kontrola na koju vas službenici izdvajaju ako imaju neka dodatna pitanja ili sumnje. To se desilo jednoj članici moje grupe u Kini. U tom slučaju odlazite na imigracijski šalter ili ured gdje dodatno provjeravaju vaše osobne putne dokumente, vizu, avionsku kartu, imovinski status ili druge dokumente (pozivno pismo, garanciju smještaja) i postavljaju dodatna pitanja. Ovaj postupak može trajati jako kratko (par minuta), ali i više sati, pa i cijeli dan.

Obavezno provjerite imate li adekvatnu vizu jer ako nemate može vam se desiti da vas kompanija ne primi na let, ili da vas imigracija na odredištu deportira, tj. prvim letom vrati u zelju polaska. I ako imate vizu, ne znači da imate ispravnu vizu, pa tako ako imigracijski službenik posumnja da ćete raditi u njegovoj zemlji, a imate turističku vizu može vas deportirati. Službenici to mogu učiniti i samo ako posumnjaju da vaša viza nije adekvatna, ispravna ili da niste točno odgovarali na pitanja sa intencijom obmanjivanja (npr. lagali ste za zanimanje, adresu, identitet, namjerno ste promijenili ime da bi imali pravo ulaska iako postoji zabrana vašeg ulaska isl.), te da je vaša viza falsificirana. U velikoj većini država ne treba ni provoditi dokazni postupak, već to čine samo temeljem indicija i sumnje službenih osoba imigracije. U tim slučajevima postoji i mogućnost da vas zadrže u pritvoru do prvog idućeg slobodnog mjesta u avionu (a to može biti i nekoliko dana), te da imate i dodatnih troškova, ali čak i da pokrenu prekršajne i kaznene (krivične) postupke ako se radi o falsifikatu ili ozbiljnim pokušajima obmane temeljem lažnih izjava ili netočnih podataka. Službenici vam mogu i odbiti ulazak iako imate potpuno valjanu vizu ali oni posumnjaju da se nećete vratiti u svoju zemlju u propisanom roku jer npr. nemate povratnu kartu, dovoljnu količinu novaca sa sobom, osiguran smještaj isl. Primjerice na autonomnu oblast Svalbarda (otok sjeverno od Norveškog kopna) može se naseljavati bez viza, ali osoba mora imati dokaz da mu je osiguran posao i smještaj. U protivnom biti će deportiran.

U svakom slučaju da izbjegnete stres i smanjite trajanje ove procedure, imajte sa sobom spremne osobne dokumente (osobnu kartu ili putovnicu sa vizom), ukrcajnu kartu, te ako je potrebna viza imajte sve ostale dokumente koje traži država (pozivno pismo, garanciju rezervacije hotela, povratnu kartu, pokažite količinu novaca koji imate uz sebe ili kreditne kartice idr.). Odgovarajte precizno, ne preopširno, ali ni prekratko da ne postanete sumnjivi, imajte pripremljene odgovore koji se obično pitaju (svrha posjeta, mjesta koja ćete posjetiti, ime hotela gdje ćete odsjesti, trajanje puta is.). Ukoliko imate suputnike (rodbina, poslovni suradnici, prijatelji) idite zajedno na šalter te odjednom dajte sve dokumente i informacije, te ćete bitno smanjiti postupak, ali i spriječiti možebitne nedoumice kod nekih od zajedničkih putnika. No, oprez, imigracija vas može odvojiti kako bi provjerila jesu li odgovori svih putnika jedne grupe istovjetni, pa ako nisu, onda će vas dodatno ispitivati da utvrdi lažete li ili ne. Ako putujete kao grupa, neće vam dozvoliti da svi idete na jedan šalter, pa voditelj grupe neka ide prvi na kontrolu, te ostane iza kontrole da pomogne članovima grupe ako ne govore jezik ili zapnu u komunikaciji. Neki aerodromi imaju šaltere za grupe, a ako to jest tako iskoristite isto jer će prolaz biti bitno brži.

Na dobrom dijelu aerodroma koji imaju ristriktivnu politiku naseljavanja i teže imigracijske kontrole tražit će od vas ispunjavanje imigracijskog obrasca koji dajete uz putovnicu kod ulaska u zemlju, a isti se najčešće dijele u avionu sat vremena prije slijetanja da ih u miru možete ispuniti. No, iste takve obrasce možete uzeti prije imigracijske kontrole. U nemalo slučajeva taj obrazac ima dva dijela, jedan zadržava službenik imigracije, a drugi vam potvrđen vraća. Obavezno isto sačuvajte, jer taj obrazac morate dati prilikom izlaska iz zemlje. Ako ga izgubite imat ćete problema, a u najmanju ruku morat ćete platiti financijsku kaznu (u Meksiku je 45 USD).

U nekim zemljama postoje i dodatne kontrole ili registracijski postupci, primjerice u Kini, gdje prije imigracije morate registrirati svoj ulazak u zemlju na posebnom stroju, koji skenira vašu putovnicu, fotografira vas i uzima otiske svih prstiju, a na šalter imigracije možete tek sa potvrdom ovog stroja. U nekim državama otisak prsta i/ili fotografiranje obavljate na samom šalteru imigracije prilikom provjere osobnih dokumenata.

Bez obzira iako niste obvezni istinski preporučam da imate uza se putovnicu. Kod manjih kompanija izvan Europske unije postoji velika šansa da vam neće prihvatiti osobnu iskaznicu jer jednostavno nemaju tu opciju, pa nećete moći kupiti kartu. Još nedavno (2014.) taj problem je imala i Air Serbia. Na manjim aerodromima policijski službenici nisu pretjerano upoznati sa pravilima, pa me tako žandar na La Rochella aerodromu, nakon slijetanja iz Londona uvjeravao da mi kao hrvatskom državljanu treba viza za Francusku, i nikako nije prihvaćao da je Hrvatska dio Europske unije, čak štoviše bio je vrlo drzak i bezobrazan i htio me vratiti na avion nazad u London. Na jedvite jade sam ga uvjerio da ide kod svog šefa provjeriti, te je bio „vrlo iznenađen“ kada je ustanovio da je bio u krivu.

Kod preuzimanja prtljage provjerite je li vam kofer provaljen i nešto otuđeno, te je li oštećen prilikom transporta. U oba slučaja, kao i ako je kofer izgubljen obratite se službi Lost and found (izgubljeno-nađeno). U slučaju oštećenja kompanija će ili o svom trošku popraviti kofer, ili naknaditi štetu, pa čak i kupiti novi kofer. U slučaju izgubljenog kofera ispunjava se obrazac u kojem se opisuje sam kofer, ali i sadržaj istog. Iskreno svi pritom pretjeruju, ispada da su u koferu nosili originalnu Mona Lisu. No, kompanije imaju limite koliko će naknaditi maksimalno štete (najčešće to je 500 EUR), ali ako navedete manje vrijednosti, manje ćete i dobiti ako se ne pronađe kofer. Naravno, velika većina ljudi navodi bitno veće vrijednosti od realnih. Ako se kofer pronađe kompanija će vas nazvati i po hitnom postupku, o svom trošku dostaviti će vam kofer na adresu koju ste naveli u obrascu (kućna adresa, hotel, prijatelji isl.). U nekim zemljama morate doći na aerodrom da preuzmete kofer i sa njim priđete kroz carinu, no tada vam kompanija naknađuje troškove taxija do aerodroma i nazad, te ostale troškove.

Prolaz kroz carinu organiziran je kroz tri možebitne trake. Plava traka je za domaće letove i letove unutar Europske unije za aerodrome koji su u Europskoj uniji. Da bi mogli proći kroz ovu traku morate na svojim tagovima (privjesnica na prtljazi) imati zelenu oznaku. U protivnom morate ići na zelenu traku (tvrdite da nemate ništa za carinu), ili crvenu liniju (imate nešto za prijavu). Na plavoj traci nema provjere, carinici samo provjeravaju imate li pravo prolaska (zelene linije na tagovima). No, iako pokušavate proći kroz zelenu traku carinici vas imaju pravo zaustaviti i pregledati. Nemojte biti upečatljivi, budite odjenuti i ponašajte se kao obični građani. Bilo kakva upečatljivost sigurno će vas izdvojiti za pregled. Na mom povratku iz Meksika, nosio sam ogroman sombrero, naravno da su me zaustavili, jasno je bilo odakle dolazim i da bih mogao imati gomilu cigareta, tekila i začina sa sjemenkama. Jednako tako dok je moja grupa dolazila iz Kine upečatljive su bile ogromne kutije sa bubnjevima koje su carinicima bile sumnjive.

I ovdje vas mogu nasumično ili namjenski pregledavati policijski psi. Jednako tako mogu vas ispitivati na tragove droge, jednako kao i eksploziva. Ovdje je važno za naglasiti da će stroj pokazati pozitivan rezultat, tj. prisutnost droge iako vi niste u životu istu niti konzumirali, čak ni primili u ruku. Npr. mogli ste platiti kreditnom karticom koju je primio trgovac koja je uživao drogu, ili u novčaniku imate novčanicu koju vam je dala osoba koja se drogira, ili je vaš kofer utovarivala osoba koja je netom prije držala drogu. Kako su ovi uređaji vrlo osjetljivi i prikazuju i najmanje količine droga, carinicima je to tek osnovna informacija, te će dalji postupak provesti samo ako su prikazane količine značajnije, ako nemate nikakvo objašnjenje na tragove droge, ako se ponašate preplašeno, te ako na bilo koji način sumnjaju da ipak posjedujete drogu. Naglašavam da uživanje droge u inozemstvu nije prekršaj, npr. pušili ste marihuanu u Amsterdamu, pa sada ima tragova iste na vašoj odjeći, ali to je onda dobro priznati carinicima da izbjegnete dalje zadržavanje i detaljniji pregled. Ukoliko se carinici odluče na dalji pregled, još će vas jednom i to detaljnije testirati, posebno vaše najintimnije stvari poput četkice za zube, donjeg rublja, uložaka isl. na kojima se pretpostavlja da nema tragova drugih osoba. Ako će nakon toga i dalje sumnjati pretražit će vas u cijelosti.

Ukoliko država ne dozvoljava unos hrane, biljaka i životinja, ozbiljno će isto tražiti, a za to najviše koriste posebno trenirane pse. Na ulasku u Meksiko mene je takav pas izdvojio stavivši šapu na moj kofer, pa sam morao otići na sekundarnu kontrolu. Uspostavio se da je pas nanjušio moje cigare, koje se rade od cijelih listova duhana, koji su biljnog porijekla, kao i hrana. Ništa strašno, pregledavanje je bilo brzo i pušten sam čim je ustanovljen razlog zabune psa. U nekim zemljama ispunjavate obrazac sa nekoliko pitanja, a na istima je navedeno i unosite li hranu u zemlju. Ako ogovorite negativno, a službenici vam istu pronađu neće vam hrana biti samo oduzeta, nego ćete još i platiti dodatnu kaznu. Stoga je daleko bolje hranu prijaviti, izbjeći ćete kaznu, a službenik će ustvrditi može li se ona unijeti u zemlju, ili će vam je zaplijeniti i uništiti bez ikakvih posljedica.

U nekim zemljama provjeravaju lijekove na svojim internim listama, a ako lijek nije na listi službenici će proučiti deklaraciju ili proguglati sam lijek prema nazivu ili karakteristikama. Ovo je posebno česta pojava u zemljama koje paze da se ne unosi steroide, drogu i nelegalne te falsificirane, kao i zamjenske lijekove. Recept, posebno na engleskom bi pritom osjetno pomogao. Ukoliko ustanove da lijek nije dozvoljen za unos u zemlju, ili pak nisu sigurni da je lijek dozvoljen, isti će vam zaplijeniti, a kazna ovisi o tome jeste li isto unaprijed prijavili, te koliku količinu ste planirali prenijeti.

Imate li u prtljazi više kave, carina će vas sigurno ozbiljnije pregledati jer kava se, zbog svog intenzivnog mirisa, koristi da se zamaskira droga i prevari službene pse. Stoga bi to bio indikator za dodatnu pretragu.

Svaka država ima propisane limite za unos cigareta, cigara i alkohola. Obično je to 200 cigareta, 100 cigarilosa ili 50 cigara, te 250 grama rezanog duhana. Isto tako je dozvoljena jedna litra žestokog alkohola, 2 litre slabijeg alkohola, 4 litre vina ili 16 litara pive. Moguće su kombinacije duhanskih proizvoda (npr. 100 cigareta i 50 cigarilosa) ili alkohola (npr. 2 litre vina i 8 litara pive). No, ovo provjerite za svaku zemlju, npr. u Kini su dozvoljene količine duplo veće.

Države zabranjuju unošenje droga i materijala sa zaraznim bolestima i to rigorozno kažnjavaju, ali imaju ogromna ograničenja i striktne propise po kojima se u zemlju može unositi lijekove, oružje i eksplozivni materijal. I neke duge vrijednosti mogu biti limitirane, a limitirano je unošenje pornografskih materijala, negdje i u potpunosti. U Kinu je zabranjeno unošenje materijala koji vrijeđaju moral, kulturu, ekonomiju ili politiku Kine.

Države imaju propisano i koliko najviše novaca se može unositi bez prijave. U Europsku uniju može se unositi do 10.000 EUR u gotovini (ili ekvivalentni iznosi drugog novca), a novce iznad toga može se unositi, ali se isti mora prijaviti (zbog sprječavanja pranja novca ili financiranja terorizma).

Na dolaznom dijelu aerodroma uvijek imate nekoliko trgovina, mjenjačnice (promijenite samo nužan dio novca jer je u gradu mijenjanje povoljnije nego na aerodromu), pokoji ugostiteljski objekt, te velik broj rent’a’car poslovnica. Iskreno, rent’a’car je dobro uzeti već u samoj zračnoj luci, obzirom da je odabir uvijek veći nego u gradu, ali da ste istim riješili prijevoz do grada, što vam onda nije dodatni trošak.

Taxi koji je baziran u zračnoj luci, obično je bitno skuplji nego onaj kojeg pozovete iz grada. Stoga isto proučite, pa koristite onaj koji vam je povoljniji. Osobno na Zračnoj luci Zagreb ne koristim velikogorički taksi koji stoji pred terminalom jer je bezobrazno skup, nego ili unaprijed dogovorim prijevoz pa me taxi čeka, ili uzmem neki od taksija na dolaznoj platformi koji je nekoga dovezao. Bitno jeftinije.

Nakon što je sve dobro prošlo skinite stare tegove sa kofera, a najkasnije prije idućeg leta.

U ova dva članka vidjeli smo da putovanje avionom može biti noćna mora, ali i da se komplicirane i dugotrajne procedure mogu ubrzati, pojednostaviti, te da si sami putovanje možete napraviti ugodnijim, jednostavnijim i bržim.