Početkom 90-tih godina američka kompanija Sikorsky poznata kao jedna od prvih svetskih proizvođača helikoptera, započela je rad na srednjem višenamenskom helikopteru sa oznakom S-92 (civilni S-92A je opšte poznat pod nazivom Helibus) sa ciljem da na tržištu bude konkurent pre svega familiji francuskog helikoptera Super Puma. Za osnovu je uzet helikopter tipa S-70 „Black Hawk“ od koga su preuzeti noseći i repni rotor, kao i sistem za kontrolu leta.
S-92 je svojevremeno zbog lošeg stanja na tržištu razvijan relativno dugo. Model letelice je prikazan još 1992. godine, konkretаn početak rada na projektu je započet 1995., da bi prvi let bio izvršen tek 23. decembra 1998.
Nakon dve godine ispitivanja, jula 2000. godine, zbog problema sa stabilnošću nagiba, odlučeno je da dođe do određenih izmena u konstrukciji što je urađeno na trećem prototipu.

Konstruktori su od početka imali na umu da to bude helikopter koji će biti višenamenski, i koji će omogućiti izvršavanja velikog broja zadataka, kako vojnih tako i civilnih. Jedan od njih je i ispunjavanje zahteva međunarodnog programa NSHP (Nordic Standard Helicopter Program) koga je 1998. pokrenula Norveška, a imao je za cilj da nordijske države izaberu isti tip helikoptera mase 9-15 tona koji bi u njihovim oružanim snagama bio transporter, potom za traganje i spasavanje, kao i mornarički palubni za protivbrodsku i protivpodmorničku borbu.
FAA sertifikat dobijen je krajem 2002. godine, EASA sredinom 2004., a kasnije iste godine započele su i prve isporuke. Prvi korisnik bila je američka kompanija „Petroleum Helicopters International, Inc.“ koja je nabavila 39 helikoptera ovog tipa.
Danas, Sikorski koji se nalazi u sastavu Lokid Martina, nudi ovaj helikopter u tri osnove varijante: kao višenamenski sa nekoliko podverzija (na primer, vojni H-92 Superhawk), zatim kao helikopter za prevoz veoma važnih osoba (VIP), i kao letelicu za izvršavanje operacija iznad mora, sa posebnim akcentom na naftne platforme.
Postoji veći broj konfiguracija za sve pomenute varijante, sa različitim rasporedom u teretnoj kabini ali je osnova da se pored dva člana posade može prevesti do 19 osoba u putničkim ili 22 osobe u sedištima sa strane postavljenim u transportnoj kabini. Ono što izdvaja S-92 jesu osobine teretnog odseka, zapremina je 23,8 m3 (teretne kabine 19.82), visina 1,83 m.
Proizvođač ističe da helikopter sa 19 putnika (na sedištima) može u svojoj klasi da ponese najviše njihovog prtljaga (zapremina je 4m3, masa 454 kg, utovar kroz zadnju rampu).

U kabinu se mogu postavljati i VIP sedišta, sedišta za opremljene vojnike (do 15), nosila za ranjenike (obično tri uz intenzivnu negu), dodatni rezervoari za gorivo, konzola za operatora specijalizovanom elektronskom opremom za traganje i spasavanje, razna medicinska oprema.
Maksimalna masa spoljašnjeg tereta iznosi 3.628 kg, unutrašnjeg je 5.460 kg, maksimalna masa helikoptera sa unutrašnjim teretom je 12.564 kg i 12.836 kg sa spoljašnjim teretom. Kapacitet unutrašnjim rezervoara za gorivo je 2.877 litara, u kabini se mogu postaviti dva rezervoara od po 795 litara. Maksimalna brzina je 306 km/h, krstareća brzina 280 km/h, vrhunac leta 4.572 m, maksimalni dolet sa unutrašnjim gorivom je 1.013 km, bez rezerve može ostati u vazduhu 5,21 sat.
Temperaturni opseg korišćenja letelice se kreće od -40 stepeni C do +35 stepeni od standardne ISA temperature, rotori mogu da se pokrenu do brzine vetra do 102 km/h. Letelica ima sistem protiv zaleđivanja rotora, kao i plovke koji mogu da izdrže talase visine 4 do 6 m (Sea State 6).
Helikopter je obično opremljen meteo-radarom Honeywell RDR-7000, 4-osnim automatskim sistemom za kontrolu leta, sistemom za upozorenje od opasnosti udara u površinu (EGPWS – Enhanced Ground Proximity Warning System) sa dodatnim sistemom HTAWS (Helicopter terrain awareness and warning systems) iste namene, potom sistem za izbegavanje sudara sa drugim letelicama (TCAS II), Mode-S transponder sa ADS-B.

Jedna od dodatnih opcija je sistem za navigaciju „Rig Approach“ koji omogućuje lakši prilaz i sletanje na naftne platforme.
Standardna moderna avionima uključuje RNP 0.3, „Automatic Flight Control System“ (AFCS), duplirani FMS („Flight Management System“), i sistem za dijagnostiku HUMS (Health and Usage Monitoring Systems).
Proizvođač tvrdi da je u svim mogućim misijama flota helikoptera S-92 do sada naletela preko 2,2 miliona sati, i to kod korisnika u 28 zemalja. Najveći vojni korisnik je Kanada koja trenutno poseduje 25 primeraka u varijanti sa oznakom CH-148 Cyclone, tu je potom američki marinski Korpus (USMC) koji poseduje 23 helikoptera u verziji VH-92A Patriot koja je deo flote predsednika SAD.
Još 4 države ih koriste u oružanim snagama, i to za prevoz veoma važnih osoba (VIP), Bahrein ima jedan, Južna Koreja tri, Kuvajt 4 i Tajland 5 helikoptera. Osim toga VIP verzije S-92 su deo državnih (vladinih) flota u Azerbejdžanu, Kuvajt (6 helikoptera), Južna Koreja (tri), Turkmenistan (dva), potom u Turskoj (dva helikoptera u policiji) i Uzbekistanu.
Pored toga tu su i razne specijalizovane kompanije i državne agencije iz Australije, Brazila, Bruneja, Irske (Obalna straža), Japana (policija Tokija), Kanade, Katara, Kine, Meksika, Novog Zelanda, Saudijske Arabije (MUP), SAD i Ujedinjenog Kraljevstva.
Njofra
Kako naprave toliki i tako skupi helikopter i onda u njega stane samo 15 vojnika?
Dizajniran kao konkurencija airbusovoj super-pumi, a super-puma nosi 28 vojnika…
Sak
22 u običnoj kabini, 15 sa dodatnom zaštitom pri padu?
Patriota
Da sumiramo: u skladu sa promenama na geopolitickom planu, Vojska Srbije treba da proda svoje Mi-17 i kupi americke S-92? Nije prvi put da se donose ovakve odluke.
Флајт летач
Па зар не би било логичније купити Ербасове хеликоптере,као што су већ Х145 и Х215.
Zaljubljenik
Флајт летач
H145 nikako nije zamena za Mi17, već pre dođe dopuna njemu (ili Mi17 dođe dopuna njima, zavisi kako postaviš šta je osnova vertikalnog transporta kod nas).
Problem H215 leži u tome što nema rampu, pa nije potpuna zamena za Mi-17, koji kod nas praktičko predstavlja „teški“ transportni helikopter prema trenutno stanju stvari (a H-145 dođe laki višenamenski u toj nekoj klasifikaciji). Njegovina kupovina sama po sebi ne bi bila loša ideja i mogao bi da pokrije dobar deo poslova koje kod nas pokriva Mil, ali se i dalje ostaje ne rešen problem „teškog“ trasportnog helikoptera sa rampom. S druge strane, bar po meni, ako bi kupovali treći (dominantno transportni) helikopter, prednost bi pre trebalo da ima nešto što bi predstavljalo neku međukategoriju između H145 i Mi-17 (u prevodu „srednji“ transportni). Znači helikopteri klase UH-60, AW149 (što kupuju Makedonci) ili korejski KUH-1. U prevodu neki helikopter koji može da prenese ojačano odeljenje (do 20 ljudi) ili 2.500+ kilograma tereta, a da je relativno manji i finansijski pristupačniji.
Što se tiče direktne zamene Mi-17 za naše potrebe, zapadne opcije su izuzetno ograničene. Najbolja direktna zamena bi bio verovatno NH90 od Evropljana, al radi se projektu koji je izuzetno problematičan. Sa američke strane bare, najbolja zamena bi bio CH-47, al upitno je koliko je kupovina bilo kakvog helikoptera od njih moguća.
Tile
Nije za Srbija.
Pave Low
Od teskih transportnih helikoptera Amerikanci koriste dva koja bi bila dobro resenje kao zamena za Mi-17. Oba imaju rampu, od kojih bi sigurno mogli da kupimo CH-47 Chinook koji nije restriktivan, prakticno leteci autobus, dok je drugi znatno specijalizovan i mozda nama pozeljniji po karakteristikama ali nije sigurno da bi ga ponudili zemlji koja nije u savezu sa njima. To je MH-53 Pave low. Izraelci ih masovno koriste za svaki vid transporta kako i ambulatorni tako i specijane operacije.