BEG airport status
LYBE 2603:30 Z 110°03KT CAVOK 14/10 Q1017 NOSIG=
[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o aerodromima regije – 3. dio Aerodromi regije su napredovali u ovih 30 godina / Foto: Alen Šćuric

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Štikleci o aerodromima regije – 3. dio

U posljednja dva članka pisao sam štiklece o aerodromima Europe i svijeta, pa su u zadnjem članku ostali i najinteresantniji štikleci, oni iz regije. Ima tu svega, i mojih doživljaja od prije 30 i više godina, i loših iskustava, ali i pregršt dobrih. Aerodromi regije su napredovali u ovih 30 godina.

Da podsjetim štikleci nisu analize aerodroma, nisu putopisi, oni su opis vlastitog pojedinog doživljaja, neka zgodna crtica o aerodromu. Stoga i ovaj puta pozivam čitateljstvo da sudjeluje u kolumni sa pisanjem vlastitih iskustava. U prethodna dva članka vaši komentari su bili prezanimljivi i bio je istinski užitak čitati ih. Stoga očekujem u ovom posljednjem članku još brojnija i zanimljivija iskustva iz vlastite kuće.

Od 23 zračne luke regije nisam bio na njih 6, u Portorožu, Rijeci, Lošinju, Braču, Tuzli i Prištini, pa se njima ispričavam što ne mogu napisati štiklece i o njima, no uvjeren sam da će čitatelji to obilno naknaditi. Ali zato sam letio iz tri aerodroma i jednog helidroma koji nemaju redovnog prometa i tamo doživio posebna iskustva.

Ljubljana

Mnogo priče me veže uz Ljubljanski aerodrom, ali ni dan danas se ne mogu oteti dojmu da je to majušni aerodromčić puno premalen za regionalni hub Adrije i za značaj koji bi taj aerodrom mogao i trebao imati za Ljubljanu i Sloveniju. Nekada sam bitno više letio iz Ljubljane, no od kada je Zagreb dobio toliko mnogo novih linija i konekcija letenje iz Ljubljane mi je postala vrlo rijetka praksa.

Moj prvi doživljaj ljubljanskog aerodroma je bila fasciniranost sa DC-6 u starim bojama Adrije, izložen ispred terminala. Koliko puta sam se penjao po stepenicama iza krila aviona, razgledavao ovaj fascinantan povijesni izložak sa svih strana, naslikavao ga i istinski mu se divio. Ambijentu aerodroma pridonose i okolne planine, posebno zimi kada su zabijeljene. Istinski alpski ugođaj koji vas ne može ostaviti ravnodušnim.

No, sam terminal to nikako nije. Ima on svog šarma, posebno povijesne letjelice koje vise sa krova. No, terminal je premalen, neudoban i prilično klaustrofobičan. Dok smo pratili Doris Dragović na Eurosong sjećam se da je stotinjak ljudi ekipe moralo sve obaviti ispred terminala jel ispred međunarodnih odlazaka (kontrole putovnica) je bio toliki kaos sa putnicima da se nije moglo obaviti baš ništa, a kamoli protokolarni ispraćaj, snimanja izjava isl.

No, zato na Ljubljani sa sigurnošću možete računati da ćete obaviti go-show. Nije da to ne možete obaviti i na drugim zračnim lukama, ali u Ljubljani to je vrlo jednostavno i na to stvarno možete računati. Go-show su putnici koji nisu uspjeli kupiti kartu za željenu destinaciju, pa uzimaju alternativni aerodrom, a na stand-by su na željenom aerodromu. Po dolasku na aerodrom uspiju zamijeniti karte za željenu destinaciju, dočim se na rezerviranoj otvara slobodno mjesto. Godine 1999. sam tako trebao putovati iz Ljubljane u Skopje, no kako nije bilo mjesta na traženom letu uzeo sam dvije karte za Ohrid, ali sam po dolasku na aerodrom stavljen na stand-by za Skopje, što mi je i 20 minuta prije leta potvrđeno radi dva putnika koji se nisu pojavili (no-show). U Ljubljani je 20 minuta prije leta bilo dovoljno da nam izmjene kartu, obave čekiranje, da prođemo sve kontrole i uđemo u avion za Skopje. Na velikoj većini aerodroma 20 minuta prije leta možete samo mahati putnicima koji odlaze prema zrakoplovu.

Zagreb

Gužva u Zagrebu / Foto: Alen Šćuric

Čitatelji će me ispričati što ću o Zagrebu napisati toliko više nego o ostalim zračnim lukama, ali sa ovog aerodroma sam ipak imao veliku većinu svojih letova, njih više stotina, a letim sa njega od 1986. godine, pa sam proživljavao dobar dio njegove povijesti. Konačno moj korni business je napravio to da sam na ovom aerodromu imao skoro 400 profesionalnih projekata, te bio glavna i odgovorna osoba organizacije nekih od najvećih događaja u povijesti ove zračne luke. O novom terminalu neću pisati jer sam o njemu pisao sa pozicije struke, no i sa pozicije putnika, kao i o njegovom stanju godinu dana nakon otvaranja.

Stari terminal bio je svjetlosnim godinama iza ovog novog. On je bio istinski terminal iz šezdesetih, više puta nadograđivan i preuređivan. No, kada pogledate filmove ili fotografije iz osamdesetih shvatite da je on u devedesetima i počekom tisućljeća ozbiljno preuređen, da više nije imao onaj retro štih sa drvenim oplatama i jeftinim pločicama, te da je funkcionalno bitno preuređen (npr. spajanje bodičeka za domaće i inozemne letove). Ipak terminal je bio puno premalen za zagrebački promet, a i kontejnerski stil u dobrom dijelu terminala nije se mogao sakriti postavljanjem atraktivne rasvjete i modernijih materijala. Stoga je neupitno da je novi terminal bio nasušno potreban i hvala bogu da se konačno, iako bar 10 godina prekasno, i pojavio.

Ipak srce me boli nad činjenicom da je stari terminal potpuno napušten. Ne koristi se baš ništa od njega. Čak ni novo napravljeni terminal generalne avijacije. Kada sam radio dva velika projekta dočeka nogometne reprezentacije i Davis cup pobjednika sa stare (zapadne) stajanke (aprona) predložio sam da stotine ljudi u dočeku koriste stari terminal (toaleti, presvlačenje, okrjepa, logistika) no rečeno mi je da se to ne može realizirati pošto se već više od dvije godine niti ne čisti niti koristi, pa je u lošem stanju. Plan je bio da se dio starog terminala pretvori u cargo terminal, što Zagrebu i te kako treba, jer stara cargo infrastruktura je puno premalena za današnji promet, a kamoli za neki značajniji rast. Dio terminala se trebao pretvoriti u urede uprave, i to onaj istočniji dio koji je naslonjen na sadašnju upravnu zgradu. No, više o tome u posebnom članku koji će izaći uskoro.

Bit ću onako iskren, a čujem to od mnogih ljudi koji su bili redovni putnici sa starog terminala. Ovaj novi je wow, neusporedivo udobniji, veći, moderniji, praktičniji. No, onaj stari je bio nekako „naš“. Nekako smo ga svi kritizirali i pljuvali, a zapravo smo ga voljeli. I da, iskreno mi nedostaje. Svako toliko kada dođem tamo po poslu, malo sa nostalgijom škicnem u njega.

Puno mojih priča je vezano uz Zračnu luku Zagreb. Jednom prilikom sam predao aktovku na bodiček i policajac (tada su još oni radili kontrolu) me pitao da mu ju otvorim jer nešto vidi u njoj. Kod otvaranja ništa nije pronašao. Pa ponovno skeniranje i kaže on meni „gle Alen, svi te ovdje znamo, ali da nisi ti dobio zadatak da pokušaš prenijeti nešto radi interne kontrole, tu unutra ima žica i elektroničkih sklopova“. I onda sam shvatio da sam uzeo pogrešnu aktovku, onu koja ima u sebi sakriveni šoker (struja strese onog tko ukrade aktovku i udalji se sa njom par metara). Majke mi, na ekranu je izgledalo kao da prenosim atomsku bombu. Samo kao opaska, danas bodiček rade zaštitari Securitasa. Nevjerojatno ljubazni i susretljivi ljudi, uvijek spremni pomoći, krajnje profesionalni i komunikativni. Temeljem svog ogromnog iskustva stvarno mogu reći da su zagrebački bodiček djelatnici najljubazniji i najsusretljiviji od svih svjetskih zračnih luka. Osjetno poboljšanje usluge spram ukočenih i mrkih policajaca.

Prvi veliki projekt u Zračnoj luci Zagreb (ZLZ) bio je onaj 2. svjetskih vojnih igara. Tada je moj tim dobio jedan ured od 30-tak kvadrata na 1. katu kod međunarodnih dolazaka, iznad tadašnje banke. Iskreno tamo smo boravili po 20 i više sati odjednom, pa smo imali i hladnjake za hranu i piće, kuhali smo si kavu, a imali smo čak i krevete za odmor. Dva dana sam tamo i prespavao jer se nisam stigao vratiti kući. Radili smo svašta nešto, od selektiranja grupa, do vođenja putnika na njihove autobuse ispred terminala, rješavali probleme izgubljene prtljage, sređivali vize na aerodromu, papirologiju za oružje. Imali smo dva šaltera za kontrolu putovnica samo za sudionike ovog natjecanja. No, još veći kaos je bio u odlascima. Moje mažoretkinje su doslovce svojim tijelima i spojenim rukama radile živi štit te prolaz do autobusa kako putnici ne bi otišli u pogrešan autobus (samim time i avion), a pošto su se koristili baš svi gateovi koji su na starom terminalu bili vrlo blizu jedan drugom na nekih 4-5 metara, dok bi autobusi bili poslagani i u tri reda. Međunarodni odlasci su bili toliko nagruvani da smo doslovce morali preskakati preko ljudi koji su sjedili i čak ležali na podovima. Avioni su kod dolazaka doslovce iskrcali putnike i odlazili na stacionar u Pulu, prvi i jedini puta do sada civilni avioni su bili postavljeni i na vojnoj stajanci Zračne luke Zagreb. Nevjerojatan projekt i velik ponos što smo sve to uspjeli ishendlati bez prevelikih problema.

Moja ekipa je hendlala sudionike gotovo svih europskih i svjetskih prvenstava do sada koji su prolazili kroz ZLZ. Mogao bih napisati cijelu knjigu o tim događajima, o tome kako su se australski vaterpolisti preskidali iz kratkih hlača i japanki u zimsku odjeću, kako su kubanski rukometaši prvi puta vidjeli snijeg i grudali se ispred terminala, kako je Europska vaterpolska asocijacija zaboravila da treba ocariniti sat koji se dodjeljuje najboljem vaterpolisti pa smo to riješili brzo i efikasno (ne pitajte me kako), kako je carini palo na pamet da ocarini pokal osvojenog jednog velikog natjecanja prije nego sportaši izađu iz aviona pred masom ljudi i kamera, kako je njemačka stolnotenisačica izgubila putovnicu i osobnu kartu pa smo joj u dva sata sredili ulazak bez dokumenata, kako se izgubio autobus koji je trebao doći po jednu reprezentaciju pa ih je trebalo zabavljati u kafiću uz piće i jelo na račun Saveza te da odu zadovoljni nakon sat vremena, kako je UEFA „zaribala“ sa predsjednikom Afričkog nogometnog saveza koji je imao diplomatsku putovnicu države koja nije imala diplomatske odnose sa Hrvatskom pa mu je trebala viza, a prije nego su švicarski administratori UEFA izvršili masovno samoubojstvo radi tog privida, mi smo u samo 15-tak minuta riješili da dobije vizu na aerodromu a da ni sam nije znao da ju je dobio dok je popio kavu u VIP loži, kao i stotine drugih nevjerojatnih pričica.

Koliko smo tek izgubljene prtljage, posebnih zahtjeva VIP osoba (privatni avioni, dodatne usluge, promjene planova puta isl.), rerutiranih putnika izgubljenih po zračnim lukama Europe i promjena njihovih daljih transfera, viza i drugih dokumenata sredili u Zračnoj luci Zagreb. Koliko smo jubilarnih putnika i novih letova dočekali. Malo je reći da sam na ZLZ kod kuće i da sam sa dobrim dijelom operativaca na ti.

Ipak najveći šok mi se desio kada sam pokušao pomoći Michelu Platiniju za kojeg sam bio zadužen tijekom njegova posjeta Hrvatskom nogometnom savezu a tijekom kandidature za predsjednika UEFA-a (bio predsjednik 2007-2015). Prilikom odlaska policija se baš namjerila njega intenzivnije pretražiti. Pa sam mu želio pomoći oko brojnih stvari nakon bodičeka i u toj žurbi mi je ispao njegov mobitel i rasipao se u tisuće komada. Tada sam bio ozbiljno u depresiji radi toga, a danas na to gledam kao „tko se može pohvaliti da je razbio mobitel predsjednika UEFA-e?“.

Radili smo mi i razno-razne dočeke sportaša koji su osvajali najbolje medalje na prvenstvima, među kojima Janicu i Ivicu Kostelić, vaterpoliste, rukometaše, dva puta Davis cup osvajača, GNK Dinamo, atletičare, gimnastičare, košarkaše, brončane nogometaše sa Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. No, doček srebrnih nogometaša sa svjetskog prvenstva koji sam kao glavna i odgovorna osoba za doček u Zračnoj luci i povorku do Trga bana Jelačića organizirao prošle godine bio je kruna moje karijere. Stotine ljudi u organizaciji, abnormalna logistika, nevjerojatna požrtvovanost svih službi od zračne luke, preko sigurnosti, policije, prijevoznika, novinara idr. napravili su to da je sve prošlo bez većih problema. Moram priznati da sam tek kasnije shvatio da sam propješačio 50 km od čega dobar dio na stajanci Zračne luke Zagreb, te dobio sunčanicu, što me skršilo tek kada sam prvi puta sjeo nakon ponoći. No, ne možete ni pretpostaviti koji je dobar osjećaj kada pedesetak policajaca na motorima i automobilima uvježbavate kao školarce za dolazak na poziciju kod aviona. Svaki puta kada će mi neki policajac napisati kaznu sjetit ću se toga i imat ću smiješak na ustima.

Split

I sa ove zračne luke sam se puno naletio. Ako vas Ljubljanski ambijent ostavlja bez daha ovaj splitski je još jači. Sa jedne strane planina, sa druge more koje možete vidjeti iz terminala. OK, pogled ubija gusto naselje, te neugledna i pretrpana lokalna cesta, ali još uvijek ugođaj jest izuzetno dobar.

Split još uvijek nema paralelne rulnice, što je istinski neprihvatljivo za aerodrom od preko 3 milijuna putnika. Tako da se avioni po slijetanju okreću na kraju piste i potom po istoj rulaju do izlaza na stajanku. Iako putnicima to može biti stanovita egzotika i doživljaj ovo osjetno usporava operacije i smanjuje kapacitet aerodroma, posebno u subotu kada je pritisak na slotove ogroman, ne traži se slot više nego deseci slotova više. Stoga se ne mogu načuditi da splitski aerodrom petkom i subotom ne radi bar do 2 sata iza ponoći. Iskreno to ne bi bilo dovoljno za rasterećenje pritiska koji ovaj aerodrom ima u top sezoni (većina kompanija ipak želi letjeti tijekom dana), ali bi ipak donekle pomoglo i omogućilo kompanijama, posebno leisure, charterima, business i generalnoj avijaciji da postave svoje letove kasnije, a što sada nije moguće. Ovo je sada moguće uz prethodnu najavu i pod posebnim uvjetima, ali bi morala biti redovna praksa.

Transfer u Splitu je improvizacija, krajnje neprihvatljiva improvizacija. Na mom posljednjem letu iz Londona preko Splita za Zagreb, ali i nekim drugim sličnim letovima koje sam imao preko ovog aerodroma bio sam prilično frustriran. Prvo, nemate ni najmanje ideje što trebate raditi, da li uzeti prtljagu i potom ići na domaći gate, ili samo proći kontrolu putovnica, a prtljagu ćete podići u Zagrebu. Što je najgore nema nikoga da vam tu informaciju pruži. Iako postoji neki minijaturni transfer šalterić, tamo nema baš nikoga. Osoblje carine je vrlo neljubazno i odgovara vam da oni nisu šalter za informacije, pa vas pošalje van međunarodne zone da dobijete informaciju. Uz to sam morao dobiti i novi boarding pass, jer to nije bilo moguće dobiti u Londonu (ne znam zašto). Ovo, na žalost, ne možete napraviti unutar međunarodnih dolazaka! Najveći problem je bio povratak u međunarodnu zonu gdje sam ipak morao ići po prtljagu. Em ne možete unutra dok vam netko ne otvori, em nemate koga kontaktirati pa stojite dugo vremena vani (u nadi da vam neće promaknuti konekcija), em vas carinski djelatnici još jednom počaste urlanjem (to je bilo više od galame) jer se vračate. Iskreno sam dobio slom živaca, vratio urlanjem po carinici (moja logika je da su oni samo i isključivo službenci kojeg ja plaćam porezom i ništa više) i donio odluku o izbjegavanju trasfera preko Splita.

Nemalo puta sam bio rerutiran za Split kada se nije moglo sletjeti u Dubrovnik. I ovdje moram pohvaliti djelatništvo aerodroma na kooperativnosti, uslužnosti i efikasnosti. Mislim da im je ovdje dobrano pomoglo iskustvo obzirom da ovakvih rerutiranja zimi ima prilično.

Kafić na prvom katu je vrlo ugodan prostor, no istinski mu fali ponude, posebno hrane, a i osoblje bi trebalo biti bitno ljubaznije. Ne znam jesam li baš imao nesreću nekoliko puta nabasati na ozbiljnu neljubaznost ili je to praksa u tom kafiću, ali tako što si ni jedan aerodrom, posebno u turističkom gradu ne bi smio dozvoliti.

Prostor domaćih odlazaka je malen sa premalo stolica pa gotovo nikada nisam imao prilike sjesti dok čekam ukrcaj u avion. Ovo je vrlo neugodno, a posebno kada polazak kasni. Razumijem da govorimo o samo 40-tak tjednih polazaka ljeti (6 dnevno), i 28 zimi, na letovima za Zagreb, Pulu, Rijeku, Dubrovnik, Lošinj i Osijek, ali ipak bi se u ovaj prostor moglo staviti još nekoliko stolica i bar aparat za piće i grickalice, ako već nema interesa za omanji šank sa jednim djelatnikom, a trebalo bi ga biti.

Vanjski dio aerodroma sa specifičnom futurističkom nadstrešnicom istinski izgleda svjetski i vrlo je ugodan. U jednom mom neputničkom posjetu splitskom aerodromu obišao sam ogroman prostor ispod nove stajanke koji je više nego velik i fascinantan. Tada još nije bio dovoljno iskorišten, ali imam informaciju da se sada koristi u potpunosti.

Ozbiljan nedostatak Splita je povezanost sa cestovnom mrežom. Putnici su osuđeni na pristup lokalnom pretrpanom cestom preko Kaštela, veza sa autoputom je loša, ne postoji više pravaca (samo ta prometnica prema Splitu i na drugu stranu prema Trogiru). Splitske, Kaštelanske i županijske vlasti bi morale hitno poraditi na cesti sa bar četiri trake južno od aerodroma bar na potezu između dva praga uzletno-sletne staze, te iz te prometnice napraviti kraću spojnicu uz prag 05 na Trogirsku cestu u smjeru zapada, te na pragu 23 proširiti prometnicu koja se spaja na splitsku obilaznicu. Posebno loša prometnica je za autoput A1, koju bi trebalo ozbiljno srediti, ali i bitno bolje označiti. Iako sam ovo prolazio više puta, bar deset puta sam se izgubio na potezu aerodrom-autoput.

Još jedan odlično zamišljen projekt u Split nije realiziran. Naime, samo petstotinjak metara (5 minuta hoda) od terminala nalazi se mol u Divuljama (istočno od Divuljske helikopterske baze). Ideja je bila da bi sa ovog mola brzim hidrogliserima splitski aerodrom bio povezan sa najvećim otocima koji gravitiraju Splitu (Brač, Hvar, Lastovo, Vis, Korčula i Šolta). Na tom prostoru su do nedavno slijetali hidroavioni ECA-e. Ovako bi putnici mogli iz aviona za samo par minuta na brod za otoke, a takvih putnika ima i te kako mnogo. Današnja alternativa je spora (pretrpanom prometnicom autobusom do Splita, pa na brod u splitskoj luci), neudobna i sa nedovoljno konektiranih frekvencija. Bio bi to ogroman iskorak za Split, ali i rasterećenje splitske brodske luke. Nikako mi nije jasno zašto se ovaj odličan projekt ne uspijeva realizirati. Iako je za 2019. po prvi puta napravljen brodski vozni red koji prati avionske linije i prezentiran na Sajmu u Londonu, a prema inicijativi ministra turizma, ipak još uvijek projekt linija iz Divulja nije odmakao dalje od želje da se o tome razgovara.

Sadašnji terminal je puno premalen za promet koji ovaj aerodrom ima i istinski treba čestitati djelatnicima i upravi što uspijevaju 3 milijuna putnika ishendlati preko njega. U svakom slučaju ljeti su gužve ogromne, velik broj putnika stoji i izvan terminala. No, začuđujuće je kako osoblje koristi apsolutno svu infrastrukturu, svaki dio aerodroma, opremu, te koliko su efikasni. Split za isto treba dobiti istinske čestitke.

Zadnji puta sam na Splitu bio prije par dana, i izgradnja novog terminala istinski dobro napreduje. On će biti gotov do ljetne sezone ove godine. Zabrinjava jedino činjenica da će kapacitet Splita tada biti tek 3,5 milijuna putnika, što će Split dostići do 2020. To znači da aerodrom mora doslovce krenuti sa daljnjim proširenjem čim otvori novi terminal. Jako me razveselilo da će nadsrešnica na prostoru ispred aerodroma biti u stilu ove na starom terminalu što će pojačat dojam ovog arhitektonski vrlo upečatljivog detalja. Terminal izgleda lijepo, raskošno i moderno. Ogroman pomak u zračnoj luci Split.

I za kraj jedan detalj. Hrana na splitskom aerodromu je konfekcijska i slab je izbor. Stoga ako imate bar dva sata vremena između letova u Kaštelima, na desetak minuta taxijem od aerodroma, imate dva izbora. Prvi je izuzetno dobra konoba „Intrada“ u Kaštel Novom, sa brojnim morskim specijalitetima i dobrim izborom riba. Drugi je restoran „Baltena škola“ u Kaštel Kambelovcu sa mesnim specijalitetima i odličnim janjećim odrescima na žaru. Ni u jednom nećete požaliti. Ili pričekate da ja ponovo dođem napraviti kotlovinu za kolege na aerodromu.

Dubrovnik

Dubrovnik je još uvijek ogromno gradilište / Foto: Alen Šćuric

Split je fascinantnog okruženja, no Dubrovnik ima još i visoke borove i onaj miris bora i slane vode koji vam nikada ne izađe iz nosa, a koji osjetite čim izađete iz terminala bez obzira na ispušne pare brojnih aviona i automobila.

Nakon Zagreba, Dubrovnik mi je aerodrom na koji sam najviše puta sletio i poletio, ukupno stotinjak puta. Nemalo puta sam slijetao u kokpitu. Do sada sam iz kokpita promatrao Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Varaždin, Lučko, Sarajevo, Paris, London, Frankfurt, Beč, ali Dubrovnik je istinski nešto posebno među tim zračnim lukama. Prilaz nad dubrovačkim starim grdom, more i otoci, planine sa lijeve strane, nizak prelet nad Cavtatom i dvadesetak metara visoko nasipan prag 12, stvarno malo koga mogu ostaviti ravnodušnima.

Bez obzira što je novi terminal dovršen, Dubrovnik je još uvijek ogromno gradilište. Gradi se na manevarskim površinama, ali i na prednjem dijelu, te parkiralištu (nova garaža). Sve je puno strojeva, ruše se brda, promet je potpuno reorganiziran i dosta se teško u tome snaći. No, sve je bolje od onog kontejnera koji je par godina tijekom izgradnje terminala glumio odlazni terminal, a danas je cargo. Nedostatak prozora i kontejnerska struktura su mi istinski stvarali loš dojam, posebno ona klaustrofobična prostorijica za domaće odlaske.

Danas je novi terminal nešto potpuno drugačije. Iskreno, dio sa check in šalterima mi se ne sviđa, plafon je puno prenizak i to stvara ozbiljnu tjeskobu. Ali zato je odlazni dio vrlo ugodan, kako u dijelu kafića, tako i pripadajuće dobro opskrbljene trgovine.

Upravna zgrada je dobrih 10 minuta forsiranog hoda, jer su je preselili iz neadekvatnih prostora u bivšu zgradu Dubrovnik Airlinesa. Vrlo ugodan prostor na rubu zračne luke, bez buke terminala i u miru borova. Istinski ugodno mjesto za popit kavu. Iako me srce zaboli kada tamo vidim Piper PA-31 Navajo C koji već 12 godina stoji uz upravnu zgradu. Ovaj prekrasni 6-seater je pripadao bankrotiralom Air Adraticu, a od 2006. godine više nema svjedodžbu o plovidbenosti. Kako ga sud nije uspio prodati on i dalje stoji uz upravnu zgradu i nas entuzijaste, ali i management Zračne luke Dubrovnik, čini depresivnima.

Zračna luka Dubrovnik ima i jednu specifičnost, nevjerojatnu atrakciju. Ispod same luke je Đurovića špilja koja je uređena stepenicama, osvjetljenjem i oznakama, a posjetitelji aerodroma je mogu posjetiti te uživati u njenoj istinskoj ljepoti (do ožujka ove godine zatvorena radi radova na pisti).

Na jednom kongresu, u svom uvijek duhovitom nastupu, tadašnji direktor Zračne luke Dubrovnik Roko Tolić je izjavio „kada mi netko kaže kako smo veliki zagađivač ja mu pokažem ekstradjevičansko maslinovo ulje koje proizvodimo sa vlastitih maslinika unutar ograde zračne luke i pitam kako tako nešto može rasti unutar velikog zagađivača“. Odličan marketinški potez. Svaka čast!

Jedan od velikih problema Zračne luke Dubrovnik je bura, posebno zimi. Nemalo puta sam zapeo u Dubrovniku radi nje. Posljednji puta sam bio i poprilično razočaran što na aerodromu nije bilo ništa za jesti u kasnim satima iako smo morali prilično čekati avion iz Frankfurta koji je zbog bure ozbiljno kasnio, pa samim time i naša veza za Zagreb. Uz previše vremena i puno prepraznog trbuha krenuo sam obilaziti magistralu u nadi da ću pronaći nešto za jelo. I naletio sam, preko puta benzinske stanice, na šupu u koju inače ne ulazite, za koju vam samo od gledanja treba antitetanus. Montažni objekt, sa platnenom nadstrešnicom i desetak različitih stolica te 2-3 nekakva stola. Joj! Ali glad ne pita. Konačno hrabrost mi je ulijevalo brdo aerodromskih radnika, te djelatnici hitne pomoći Dubrovnik koji su došli na gablec. Kada smo probali hranu, udavili smo se koliko je bila ukusna. Nakon toga sam više puta išao tamo na hranu, a jednom sam naručio i 300 obroka za moju grupu iz tog restorančića.

Još veći problem dubrovačkog aerodroma je prometnica koja povezuje aerodrom sa gradom. Jadranska magistrala na ovom dijelu je pretrpana kako lokalnim prometom (to je jedina prometnica koja povezuje brojna mjestašca Župe Dubrovačke, Cavtata, Ćilipa, Gruda idr.), tako i tranzitnim prometom za Crnu Goru i Albaniju. Brojni automobili, abnormalno puno prigradskih i turističkih autobusa ali i kamiona ovdje prometuju. I zimi je ova prometnica zagušena, a ljeti do Dubrovnika treba i preko sat vremena puževim korakom. Rješenje bi bilo ili širenje postojeće prometnice na četiri trake ili autoput sa sjeverne strane aerodroma koja rasterećuje magistralu i odvaja tranzitni promet od lokalnog. Autoput bi napravio da bi se od Dubrovnika do aerodroma (20-tak km) dolazilo za 10-15 minuta umjesto sadašnjih sat i više vremena u sezoni. Ovo je istinski krucijalni problem aerodroma.

Jedna od velikih prednosti Dubrovnika je predani management. Ljudi se istinski trude, pa čak i osobno rješavaju pritužbe putnika, čak i kada nisu njihova pogreška. Posebna pohvala ide Marini Hinić, station managerici Croatie airlines na Zračnoj luci Dubrovnik, koja je istinski čarobnjak i dobra duša ove poslovnice. Ona i njena kolegica Ines Baničak Vuk u Zagrebu su dvije osobe kojima su istinski treba diviti na sposobnosti i požrtvovnosti, te nevjerojatnu strpljivost sa putnicima. I vječnom smiješku na usnama.

Beograd

Pozitivna strana Beograda je svakako loža Air Serbije / Foto: Alen Šćuric

Na Beogradski Surčin, ili danas Nikolu Teslu sam sletio prvi puta 1988, a uz stanku devedesetih sada na njega letim par puta godišnje.

Aerodrom je zapravo isti kao i prije 30 godina. Jest da je donekle ušminkanog interijera, ima i nešto novih sadržaja (u SFRJ nije bilo Victoria’s Secreta), no to je isti aerodrom. Jedina velika je promjena to da je u vrijeme bivše države Beograd imao veliku zonu za domaće letove, a toga danas više nema.

I iskreno Beogradu ne treba bitno više u ovom momentu. Njemu treba unutarnja reorganizacija, poboljšanje usluga, dogradnja gateova (do C10), obnova preostalog dijela aerodroma (posebno gateova A6-A10 koji su ostali u šezdesetima), nadogradnja trećeg kata, ušminkavanje vanjskih fasada i kvalitetnije usluge. Time bi aerodrom dobio kapacitet za 10 milijuna putnika. Glavna zamjerka je nabacanost trgovina, ali kao što sam pisao u članku „Kako će Vinci upravljati Beogradom“, francuzi će to prvo promijeniti. I to vrlo brzo.

U tom kontekstu će i micanje bodičeka sa svakog gejta biti jedna od prvih poteza Vancia. Bogu hvala. Istinski zastario model, nepotrebno skup i krajnje iritantno za putnike jer kad jednom uđete u čekaonicu nemate ništa za kupit, čak ni toaleta. A ako avion kasni, frustracija se ozbiljno povećava.

Problem je i potpuno kaotično zaustavljanje pred terminalom. Staje tko hoće, kako hoće i koliko hoće. Zapravo je stvar policajca i njegove slobodne procjene koliko će vas tolerirati, pa tako neki moraju otići odmah, a drugi se mogu stati ukoso i boraviti dva sata. Puno zastario sistem. Iako smo svi sa negodovanjem reagirali na postavljanje rampi ispred starog terminala ZL Zagreb pokazalo se da je to zapravo dobro i pravično rješenje. To je preneseno i na novi terminal. Deset minuta je više nego dovoljno da se ljudi iskrcaju i pozdrave. I više nema gužvi i kaosa.

I jedan savjet. Ukoliko je red za policijsku kontrolu na T2 ogroman, a bio sam svjedokom kada je red bio sve do pokretnih stepenica, jednostavno otiđite na T1 kontrolu koju ćete proći bitno brže, a imate pristup na sve gateove kao i sa T2.

Toaleti na Aerodromu Beograd nisu nešto čime bi se aerodrom trebao ponositi. Posebno u podrumu T1, prilaz je vrlo neugodan, čak i pomalo jeziv. Pohabanost i čistoća WC-a stvarno nisu na nivou na koji su naučeni putnici na europskim aerodromima. I iskreno se nadam da će Vinci to prvo promijeniti.

Iako me u jednom momentu oduševilo širenje usluga Aerodroma Beograd, posebno Hleb i kifle. No, na posljednjem letu sam bio izuzetno razočaran. Bio sam vrlo gladan i planirao pojesti nešto prije leta. U restoranu desno od policijske kontrole imaju samo pizze i tjesteninu. A ja ne jedem ugljikohidrate. Na pitanje gdje se može pojesti nešto drugo rečeno mi je „nigdje“. Imao sam dobra iskustva sa jelom u prostoru prije policijske kontrole na 1. katu Terminala 2, ukusno i dobar izbor, no dobar dio putnika ima naviku prolaziti odmah kontrolu pa jesti u međunarodnoj zoni. Tamo mora biti restoran sa većim izborom. Sjećam se da je u tom restoranu prije bilo daleko više ponude. Inače već peti puta gospođa na šanku uz taj restoran djeluje kao da ju netko prijeti puškom da radi na šanku. Spora, odbojna, zaboravna, aljkava, nekoliko puta se i izderavala na kolege pred mušterijama. Istinski ne razumijem što ona tu radi? Sve skupa vrlo čudno za Dufry, svjetski brend broj 1 među aerodromskim uslugama.

Kada na ovo iskustvo dodate da se nisam uspio chekirati na self check-inu jer, kako mi je rekla gospođa koja je tamo na usluzi, „automati se baš ne snalaze sa našim dijalektičkim znakovima“.  Za ne povjerovat, pa zar stvarno u zemlji koja u imenima ima toliko š, ć, č, ž i đ, smije biti takav problem? Nakon izgubljenih 10 minuta išao sam u predugački red i čekao preko sat vremena. Moram priznati da mi je Beograd inače jako drag, ali da mi je posljednje iskustvo istinski bilo frustrirajuće.

Još jedna stvar je vrlo odbojna u Beogradu. Policijski službenici su vrlo neljubazni, mrki, odbojni i neprofesionalni. Da se razumijemo, malo je policajaca koji se smješkaju i ljubazni su. Beogradski nisu toliko odbojni kao njemački policajci na kontroli putovnica, ali ovi beogradski ipak spadaju među najodbojnije u Europi. Za razliku od njih ovi na cestovnim prijelazima su izuzetno ljubazni i dragi. Izuzetno. Pa se pitam, kako je to, do vraga, moguće? Zar ne bi svi trebali biti jednako ljubazni, ili bar ovi na aerodromu na koje dolaze putnici višeg statusa. Naravno, ovo nije stvar aerodroma, nego Ministarstva unutarnjih poslova, ali netko bi morao napraviti nešto po tom pitanju.

No ipak je najlošija stvar u Beogradu inkomodiranje putnika od strane taxista. Nešto što je npr. Niš uspio zauzdati. Iskreno nije mi jasno kako to aerodromska uprava i policija nisu uspjeli riješiti. I isto stvara lošu sliku aerodroma Beograda.

Pozitivna strana Beograda je svakako loža Air Serbije. Ona samog aerodroma je prosječna, no ona Air Serbije je stvarno vrh usluge. Udobna, ukusna, velik odabir hrane i pića. Daleko iznad nivoa koji očekujete za jednu kompaniju sa 2,5 milijuna putnika.

Aerodromu tog kalibra istinski nedostaje hotel. Ipak broj i ponuda trgovina je iznad one drugih zračnih luka u regiji. Nije nešto pretjerano posebno u komparaciji sa zračnim lukama Europe, ali je ipak bitno veća nego ostalih zračnih luka u regiji. Beograd ima i najviše zračnim mostova, Bitno više od bilo kojeg drugog aerodroma u regiji, duplo više od Zagreba. Većina letova operira sa zračnih mostova, tek pokoji turboporp sa bus gateova. Ipak, obzirom na regionalne avione koji slijeću u Beogradu, aerodrom treba poraditi na većem broju bus gateova.

Beograd je i jedini aerodrom u regiji koji osim otvorenih parkirališta ima i parkirnu garažu. Velika pomoć putnicima su i aparati za mijenjanje novca. Brzi i efikasni, sa dobrim tečajem. Bitno bolje nego mjenjačnice. I ovo nisam vidio na drugim aerodromima.

Izuzetno mi je drago što je obnovljen mural na T1. Istina on je iz nekog drugog vremena i ne uklapa se više toliko dobro u modernistički obnovljen stari terminal, kao što je bio dio nekog drugog vremena i drugog izgleda terminala, a neki od nas ga se i sjećaju iz tog „drugog vremena“. U svakom slučaju detalj i znamenitost koja je morala ostati iznad ulaznih vrata, kao podsjetnik na ta vremena. I ostala je. Bravo! No, T2 je dobio i jedan novi mural, onaj Nikoli Tesli. Futuristički i vrlo efektan.

Zgodan detalj na aerodromu su karuseli za prtljagu na kojima prtljaga izlazi iz prtljažnika Fiata 500. Odličan marketinški trik, nešto što istinski plijeni pozornost i svakako je win-win kako za srpsku tvornicu Fiata u Kragujevcu, tako i za sam aerodrom.

Velika atrakcija Beograda jest Muzej vazuhoplovstva koji je netom uz sam terminal. Iskreno eksponatima na otvorenom displeju treba ozbiljno čišćenje i obnova, ali zbirka jest istinski fascinantna i vrijedna posjeta. U mlađim danima bio sam više nego fasciniran ovim muzejom i njegov stalni gost.

Od dogodovština na Beogradskom aerodromu svakako se sjećam jedne iz 1988. Sletjeli smo iz Skopja u Beograd umjesto u Zagreb i ponuđeno nam je putovanje autobusom do Zagreba, uzmi ili ostavi. Ja, kakav jesam, pobunio sam se i pozvao na ugovornu obvezu da nas prebace na bliži aerodrom (Ljubljana, Rijeka) ili na kasniji let, a uspio sam pobuniti i 50-tak suputnika. U roku je odmah došla milicija, odvela me u aerodromsku milicijsku postaju kao „kolovođu“, i vrlo mi grubo „objasnila“ da bunim narod i radim protiv socijalističkog sustava u „ova teška vremena“ pred raspad države. Nekako su „znali“ i da nisam član komunističke partije, a ni moji roditelji, što mi je samo otežalo situaciju. Iskreno uplašio sam se i bio manji od makovog zrna. Nakon ozbiljnih prijetnji zatvorom, ponudili su mi da se, jer mi je prvi puta, „izvučem“, potpuno zašutim, sjednem u JAT-ov bus Mercedes 202 i drndam se uz jedan sendvič do Zagreba. I napomenu u osobnom dosjeu „sumnjiv na separatizam“. Postao sam separatista jer sam tražio da se ispuni uvjet zrakoplovnog prijevoza. Koja luda vremena, ha? Uz to su naglasili da autobus kreće sa mnom ili bez mene u roku od 5 minuta. Naravno, u bus sam ušao u pratnji dva milicajca da se pokaže sila, uz ljute poglede drugih putnika i spuštene glave ovih koje sam uspio pobuniti za zajedničku stvar. Nikakav povrat novca nitko nije dobio, morali smo potpisati da dragovoljno prihvaćamo bus prijevoz kao zadovoljavajuću alternativu i ne tražimo nikakve dalje kompenzacije. Tko to nije htio ostao je u Beogradu i sam bog zna kako su došli do Zagreba. Tako sam za cijenu avio-karte zapravo putovao autobusom i još bio sretan što sam se „izvukao“ samo uz napomenu da sam „sumnjiv na separatizam“.

Sarajevo

Jednom sam na Sarajevskom aerodromu proveo puna dva dana. Bilo je to dan-dva iza novogodišnjih blagdana 1989. Prvo smo kasnili iz Zagreba nekoliko sati, radi kvara na ATR-u. Umjesto kasno popodne, krenuli smo kasno navečer. Potom smo u Sarajevu otkrili da se kvar ponovio i nakon par sati čekanja na aerodromu smjestiše nas u hotel Holiday Inn, nas 30-tak. Dobio sam sobu sa nekim poslovnjakom i to bračni krevet, pa sam spavao na podu do kreveta. Iduće jutro digli su nas u cik zore, nismo spavali više od 5-6 sati, odveli na aerodrom, jer je iz Beograda trebao doći po nas avion. No, u Beogradu je bila magla, pa smo cijeli dan čekali da rerutiraju neki avion sa neke druge linije umjesto u Beograd za Sarajevo koji bi nas preveo do Skopja. I kada je konačno došao Boeing 727 iz Teherana, ispalo je da posada mora na spavanje. I mi zajedno sa njima. Idući dan, na Sarajevu je bila magla, i naš 727 nije mogao poletjeti. Tek kasno popodne skupili su sve putnike, kojih je tada već bilo poprilično, sa razno-raznih linija koje su u dva dana bile otkazane i dobar dio nas smjestili u taj 727. Plan leta je bio Sarajevo-Skopje-Ljubljana-Frankfurt-London, uz skupljanje usputnih putnika koji su zbog kaosa sa maglom u Beogradu ostali na tim aerodromima. Nakon što smo nakon puna dva dana puta, navečer sletjeli u Skopje, stjuardesa je obavijestila sve putnike da izađu iz aviona radi problema i da će dalje obavijesti dobiti na terminalu. I nitko nije dramio, baš nitko se nije bunio. Sjećam se da nam je JAT omogućio da iz njihovog majušnog ureda na Sarajevskom aerodromu možemo nazvati sve one koje smo trebali obavijestiti da ćemo doći jednom nekada na destinaciju, a kako sam se ja vraćao u vojsku, meni su poruku poslali telexom (faxeva još nije bilo). Naravno, morao sam dobiti službenu potvrdu od JAT-ovog sarajevskog ureda da ne kasnim radi svog hira, nego radi prolongiranja leta. Meni bilo super, dva dana više na civilnoj hrani i smještaju umjesto u vojarni.

Trideset godina kasnije, Sarajevski aerodrom izgleda isto kao i te 1989. Samo što ima rendgensku kontrolu prije ulaska u terminal. Nešto stvarno neuobičajeno na našim prostorima.

Ništa na Sarajevu nije veliko. Koji puta to može biti i prednost. Na jednom od putovanja sam ostavio aktovku u djutiću prilikom plaćanja robe koju sam kupio. Na drugim aerodromima bi aktovku konfiscirali i uništili. U Sarajevu je u to vrijeme bio samo naš let za Zagreb i jedan za Istanbul. Prodavačica me brzo pronašla, pitala jel to moja torba i sve je bilo riješeno. Tada mi je bilo drago što je Sarajevo tako mali aerodrom.

Za i iz Sarajeva sam letio JAT-om, Adriom, Croatiom, ali i ATR-om B&H Airlinesa. Ovu posljednju sam namjerno izabrao ispred Croatie, radi egzotike. I danas mi je to još više drago, pošto kompanija više ne postoji.

I mali savjet, taxisti koji su na aerodromu su puno preskupi. Radije naručite neki od taxija (moj izbor broj jedan je Crveni taxi), prošećite stotinjak metara izvan aerodroma na prometnicu koja vodi do aerodroma i tamo će vas pokupiti. Bitno bolja usluga i osjetno jeftinija.

Podgorica

Prvo što primijetite kod slijetanja na Podgoricu su ogromni vinogradi podgoričke Plantaže. 23 km2 vinograda sa 11 milijuna trsova. Najveći u Europi. Sve oko Podgoričkog aerodroma je u vinogradima, nepregledno polje vinograda. Kada sletite vidite vojni dio aerodroma, te stacionirane F-100 Montenegro Airlinesa, koji više ne lete i poredani su u kolonu jedan iza drugog.

Stajanka je velika, što se ne može reći za terminal. Terminal je prilično malen, sve je prilično natiskano, a gužva velika. Jednom sam imao priliku posjetiti i upravnu zgradu koja je prije bila terminal i iskreno se pitam kako su tamo mogli opsluživati putnike, pa to je tek minijaturan prostor.

Aerodrom sam doslovce proletio u dolasku, jel sam imao VIP status pošto je avion kasnio a čekali su me na sastanku visoki političari Crne Gore. Zemaljska stjuardesa me izdvojila na stepenicama aviona i provela ekspresno kroz sve kontrole i terminal. Iskreno, zbog toga mi je djelovao još manji nego što je. Kod odlaska sam upoznao sve sadržaje aerodroma. Ima on sve, i simpatičan duty free, i kafić, i čekaonicu. Ali sve je malo i prepuno ljudi. Ipak terminal je ukusan i funkcionalan.

Dogodovština koja mi se desila na Aerodromu Podgorica je za nepovjerovati. Kako sam imao sastanke do zadnjeg časa i pratio me jedan od visokopozicioniranih djelatnika aerodroma nije bilo problema da uđem na avion ako se čekiram samo 30 minuta prije leta. Došavši na check-in nisu me mogli naći na spisku letova. A ja sam morao doći u Zagreb tog dana, baš morao. Odjurio sam na šalter Air Serbije i uspostavilo se da sam kupio povratnu kartu za pogrešan dan, mjesec dana kasnije. Naime, Air Serbia mi je kod prodaje automatski ponudila let mjesec i jedan dan kasnije od odlaznog datuma (ne idući dan kako sam htio). Kako je mjesec kada sam ja putovao bio jun, a kompjuter mi je ponudio jul (razlika u jednom slovu), nisam primijetio da se radi o mjesec dana kasnije i potvrdio sam datume. Na ispisanoj karti ne vidi se sav tekst, pa se tako nije vidio datum odlaska. Kao da je namjerno. Moram priznati da mi se ta misao vrtila glavom kada mi je djelatnica na aerodromu rekla „e koliko je takvih slučajeva već bilo“. Da se to čovjeku može desiti nakon toliko stotina kupljenih karti. Gospođa na Air Serbijinom šalteru mi je ekspresno izdala novu kartu za malo manje od 100 EUR. Istovremeno prije spomenuti djelatnik aerodroma „nije dao“ zemaljskoj stjuardesi da zatvori check-in. Potom je djelatnica Air Serbie javila novi kod dirketno na check in, isčekirali su mi prtljagu bez mene, a ja sam brzinski plaćao na šalteru kompanije. Na kontrolu putovnica sam ušao 15 minuta prije leta, u avion na vrijeme.

Skopje

Skopje najviše napredovalo u aerodromskoj infrastrukturi / Foto: Alen Šćuric

Sa Skopja sam više puta letio dok je tamo bio još onaj stari minijaturni terminal. Nažalost nisam imao prilike letjeti od kada se otvorio novi terminal (zadnji puta sam u Makedoniji bio 1999.). No, iz svega što se da pročitati jasno je da je Skopje najviše napredovalo u aerodromskoj infrastrukturi. Jer je od minijaturne šupice prešla na moderan i prostran aerodrom kapaciteta 5 milijuna putnika.

Ipak onaj stari aerodrom sa velikim kosim krovom koji je primjereniji alpskim krajevima imao je nekako dušu. Dala se tamo piti boza, čak je i ekipa kartala u kutu, puno plastičnih stolica iz sedamdesetih, kafić u glavnom holu, sve natiskano, prepuno ljudi. Zapravo je više ličio na autobusni kolodvor nekog većeg grada nego na aerodrom. No taj terminalčić je imao dušu i sve je bilo nekako domaćinskije. Konačno na stajanci su bili parkirani avioni Avioimpexa, MAT-a, ali i niza drugih egzotičnih kompanija. Krajem osamdesetih, naravno, samo domaćih JAT-a i Adrie. Danas samo strane kompanije.

Na Skopju sam imao i jedno traumatično iskustvo, naime, bio sam uhapšen i to od strane vojne policije. Zamislite situaciju u kojoj sjedite u Adrijinom MD-82 i jedva čekate da dođete kući, a stjuardesa vas prozove preko razglasa i zamoli da dođete do kokpita. Vi zbunjeno dođete tamo, a kod vrata vas čekaju tri policajca sa lisicama. Nimalo ugodno, u stvari bilo je ekstremno stresno. Kasnije se uspostavilo da se radilo o grešci, ja samo otputovao idući dan, ali iskreno se nadam da tako nešto više nikada neću proživjeti.

Ostali aerodromi regije

Mariborski aerodrom je zapravo nešto što svakog tko ima doticaja sa zrakoplovstvom čini vrlo tužnim. Velike površine, novi terminal, Aurorina MD-83 koja već skoro čitavo desetljeće napuštena stoji na rubu aerodroma, potpuno prazna stajanka, potpuno prazna putnička zgrada, nema putnika, nema aviona, totalno mrtvilo. Maribor to nikako nije zaslužio. On je dokaz koliko štete za lokalnu zajednicu ljudska glupost, tj. glupost lokalnih političara, može učinit. Nonsensi sa kvazi-investitorima koji su pričali bajke koje može povjerovati samo malo dijete, na koje sam upozoravao kroz brojne članke na Tango Sixu, napravili su to da je ovaj aerodrom sa ekstremno lošeg pao na još gore, koliko god je to bilo nemoguće. Umjesto da je Maribor iskoristio odbojnost Ljubljane, Zagreba i Graza prema LCC, te postao LCC alternativa ova tri velika grada koji su na samo 60-120 km od mariborskog aerodroma, te bi danas imao barem milijun putnika godišnje. Istinski sam, ali istinski, tužan baš svaki puta kada autoputom prolazim pokraj mariborskog aerodroma. Tuga je to veća kada vidim nov, moderan i ukusan terminal koji je zamijenio bivši socrealistički, kako zjapi prazan. I pitam se zašto su uzaludno potrošeni silni novci Europske unije i poreznih obveznika. Jer stari terminal je bio puno prevelik za promet koji posljednjih 30 godina ima Maribor, posebno za posljednjih dvije godine od kada ga je preuzeo kineski koncesionar i sveo promet na najniži u povijesti aerodroma. Malo faceliftinga starog terminala bilo je više nego dovoljno za ovo što je u posljednjih godina promet ovog fijaska od aerodroma. Da, Maribor je uvjerljivo najtužnija priča regije.

Osijek je malen, ali izuzetno simpatičan aerodrom. Mir, tišina, tek par zaposlenika, sve malo, blizu, na par koraka, bar koji ima terasu sa stolicama na samoj stajanci. No, terminalčić ima baš sve što vam treba. Uz terminal je kanibaliziran trup Trade Airovog Fokkera F-100. Poseban doživljaj putovanja iz Osijeka je bio let Jetstreamom 31. Ulazite u majušnu igračkicu, oko vas zemaljsko osoblje koje opslužuje avion, a koji kad se postroje tvore dužu liniju nego što je dugačak avion, stjuardesa stoji izvan aviona jer unutra nema mjesta. No, avion taman za Osijek.

Pula ima dovoljno kapaciteta za rast / Foto: Alen Šćuric

Zračna luka Pula izgradila je novi terminal 1989. godine i to sa kapacitetom od čak milijun putnika. Kako je ova zračna luka 2018. imala 717.187 putnika još ima dovoljno kapaciteta za rast. Na Puli sam doživio jedan vrlo neuobičajan događaj. Kako smo pratili Hrvatsku nogometnu reprezentaciju za Maltu, ukrcali smo se na avion u Zagrebu, sletjeli u Pulu, ukrcali repku i trebali krenuti. No, tada se osoblje ZL Pula sjetilo da nismo prošli kontrolu putovnica. I iskrcalo nas, da brzinski obavimo kontrolu, čak smo i osobne stvari ostavili u avionu. No, nitko nije javio pilotu da nas pričeka. I mi smo tako ostali na Pulskom aerodromu bez ičega, a moje četiri djevojke u uniformi mažoretkinja. Aerodrom, fantomski prazan. Teško je riječima opisati kako je to kad na aerodromu nema baš nikoga ni na šalterima, ni u kafiću, ni na jednoj poziciji. Na sreću, jedan rent’a’car ured je pristao telefonom da mu djelatnik dođe na aerodrom i da nam auto da se vratimo u Zagreb. Osobne stvari smo dobili kasnije u Zagrebu, nakon što se avion vratio. Posebna tlaka je linija Pula-Zadar-Zagreb, kojom put traje oko dva sata. Jednako kao i automobilom. Vrlo demotivirajuće. Ja sigurno više ovakav let koristiti neću.

Zadar prošao istinsku golgotu tijekom Domovinskog rata / Foto: Alen Šćuric

Aerodrom Zadar je prošao istinsku golgotu tijekom Domovinskog rata. Bio je potpuno srušen i opljačkan. Sjećam se prvih letova nakon ponovnog pokretanja prometa, kada smo na kiši preuzimali prtljagu direktno sa prtljažnika aviona i odlazili prema ogradi, bez da smo i prošli kroz ikakvu zgradu, dok je „odlazni gate“ bila improvizirana kontejnerska prostorija apsolutno neadekvatna za putnički promet pri čemu bi polovica putnika stajala na kiši i vjetru izvan kontejnera radi nedostatka prostora. No već iduće godine Zadar je dobio suvremen terminal, koji se dodatno povećao 2012, tako da sada ima kapacitet za milijun putnika. Aerodrom ima i suvremen i vrlo luksuzan VIP terminal za najbogatiju klijentelu. Zadar ima dvije piste, od kojih na dužu mogu slijetati i manji širokotrupci, dok na kraću mogu slijetati svi uskotrupci. Zadar pamtim i zbog ceste koja je presijecala rulnicu, a koja bi se zatvorila rampom i policijskom patrolom kada je prolazio avion. Fascinantna slika i za putnike aviona, ali i automoble koji su čekali na brkljama. Ova cesta je danas zatvorena, a aerodrom potpuno ograđen.

Zadar ima stajanku za putničke avione, za generalnu avijaciju, a velik dio aerodroma je vojni na kojem osim obije flote protupožarnih aviona (Canadairi CL-415 i Air Tractor AT-802), flote borbenih i flote transportnih helikoptera, HRZ ima stacionirane dvije flote školskih aviona (Zlin i Pilatus), te školske helikoptere, kao i akro-skupinu Krila Oluje. Stoga je rulanje kroz Zadarski aerodrom istinski doživljaj. Imao sam tu sreću da sam, nakon slijetanja sa transportnim zrakoplovom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva An-32, neograničeno smio obilaziti sve prostore hangara i stajanki vojnog dijela zračne luke Zemunik (93. baza) i istinski sam bio fasciniran.

Doček jedne od najboljih akro-skupina Frecce Tricolori na zračnoj bazi Pleso / Foto: Alen Šćuric

Iduća četiri objekta nemaju redovnih linija ali sam sa njih polijetao i slijetao uz vrlo specifična iskustva. Prvo je 91. Zračna baza Pleso na kojoj sam radio doček jedne od najboljih akro-skupina Frecce Tricolori, a kada smo više sati boravili u kućici u šumarku uz pomoćnu vojnu stajanku samo stotinjak metara uz prag 23 ZLZ. Jedno od boljih životnih iskustava. Drugi puta smo pratili jedan Hercules iz stajanke ispred vojnog hangara. A treći puta smo letjeli sa An-32 i sjećam se „luksuznog“ penjanja u avion pomoću ljestvi na istoj toj stajanci. Prvo dodate prtljagu, a onda se penjete kao da idete na tavan, a ne u avion.

Na Lučkom prilazi i zone aerodromu definirani za svaki segment djelatnosti / Foto: Alen Šćuric

Zračno pristanište Lučko, namijenjeno je sportskim letjelicama, manjim poslovnim avionima i helikopterima, koristi ga Fakultet prometnih znanosti za obuku, Zrakoplovna jedinica specijalne policije MUP-a, a uz njega je baza Eskadrile višenamjenskih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Lučko je bilo i aerodrom Zagreba prije otvaranja Plesa. Iz Lučkog sam više puta letio sa privatnim Robinsonom R44 (Solidum Žužić), te sa vojnim Mi-171Sh. Vojni dio organiziran je strogo vojno sa svim protokolima koje to zahtjeva i čista je suprotnost susjednom civilnom dijelu. Naime, civilni dio je iznenađujuće otvorenog tipa, možete ući i prošetati na gotovo bilo koji dio aerodroma bez da vas itko išta pita. Jednako tako manevriranje na ovom aerodromu znači otvaranje četvorih očiju. Prilazi i zone aerodromu jesu definirani za svaki segment djelatnosti, ali svejedno profesionalni piloti naglašavaju da treba biti ekstra oprezan i vrlo pažljivo promatraju cijeli prostor prilikom polijetanja i slijetanja. Nemalo puta sam čuo pilote kako spominju opasnost od brojnih padobranaca, jedrilica, modelara i manjih zrakoplova. Aerodrom je u prilično lošem stanju, neki objekti su i zatvoreni, ali Lučko ipak daje poseban doživljaj svakom tko je sa njega letio.

Projekt investiranja u Varaždin se nije realizirao / Foto: Alen Šćuric

Iz Varaždina sam polijetao sa Winairovom Cessnom Citation CJ2+, slijetao sa Prince Aviationovom Cessnom Citation XLS, te kratko sletio i poletio na jednom letu vojnog transportnog helikoptera. Varaždinski aerodrom je 2008. prezentirao projekt otvaranja poslovne zračne luke, koji su u prezentaciji nazivali „Hrvatski Oxford“. Aerodrom ima asfaltnu pistu dugačku 1.730 i široku 30 metara i stajanku za 5 poslovnih aviona. Varaždin je samo 85 km od Zagreba suvremenim autoputom (oko 45 minuta), a iz nekih dijelova Zagreba brže se dođe do varaždinskog aerodroma nego do Zagrebačkog. Osobno sam bio na prezentaciji projekta u kojem se govorilo kako će postojeći hangari biti pretvoreni u takve u kojima će putnici moći iz automobila u avion, te da će dio zgrade biti pretvoren u objekte za zadovoljavanje poslovnih putnika. Također se planiralo investirati 1,6 milijuna EUR u dodatne objekte i infrastrukturu aerodroma. U drugoj fazi projekta planiralo se investirati još 2,5 milijuna EUR. Aerodrom je nudio policijsku i carinsku kontrolu, te niz poslovnih usluga. Nažalost, projekt je, nakon početnih građevinskih radova, 2011. prekinut radi kaznenih (krivičnih) postupaka protiv Patafte i tadašnjeg varaždinskog gradonačelnika Čehoka. Obzirom da je Čehok prošle godine ponovno postao gradonačelnik Varaždina, možda će se ovaj projekt i ponovo pokrenuti. Prije dvije godine sam sletio na Varaždin u helikopteru i mogu reći da je aerodrom pust, a fascinantni objekti, stajanka i pista zjape prazni. Čista suprotnost promociji ambicioznog projekta. Ogromna šteta što se ovaj projekt nije realizirao. Glavna zgrada je prilično oronula, kontrolni toranj je prazan, a jedino što funkcionira su hangari koji su puni sportskih, školskih i poslovnih aviona. Polijetanje i slijetanje na ovaj aerodrom je istinski doživljaj. Šteta što se lokalna varaždinska politika ne može odlučiti što će sa ovim aerodromom pa da privatni kapital, koji joj je višekratno kucao na vrata, pokrene aerodrom sa mrtve točke.

Vojnim helikopterom sam sletio i na helidrom Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Slijetanje i polijetanje sa heliodroma Ureda Hrvatskog predsjednika svakako je poseban doživljaj. Ambijent je jedinstven poglavito što se helidrom nalazi na najvišoj točci Predsjedničkih dvora, unutar kompleksa Vile Prekrižje. Sama procedura nije pretjerano komplicirana, a vojna policija osigurava prostor za slijetanje.

Niškom aerodromu istinski potrebno hitno i kvalitetno proširenje / Foto: Alen Šćuric

Niški aerodrom je izvana obnovljen, ali iznutra je ostao u retro-stilu sedamdesetih (iako je napravljen osamdesetih). Da bi smanjili gužve management je povećao broj check-in šaltera sa 2 na 4 i uvijek je svih 4 otvoreno da se što prije ishendla avion koji je u odlasku. Zbog toga je management odlučio otvoriti još jednu liniju za kontrolu putnika, sa drugim rendgenom. No, nakon kontrole dolazimo do puno premalene čekaonice koja je načičkama stolicama (da se smjesti više ljudi), a više liči na učionicu nego na aerodrom. Ovdje uz puno kreativnosti može stati 150 putnika za jedan avion, a Niš ih zna imati dva, pa čak i tri odjednom. Stoga je management aerodroma napravio dvije privremene montažne nadstrešnice. Svaka od njih rješava problem stacioniranja putnika jednog aviona na 10-15 minuta dok se oslobodi prostor čekaonice za dodatni avion (treći). Pod ovim plastičnim nadstrešnicama zimi je vrlo hladno, a ljeti pakleno vruče. Bivši management je imao plan povećanja ovog prostora od daleko kvalitetnijih montažnih ploča, no ne znam hoće li to novi management provesti. I da, potreban je novac da se obnovi vrlo zastarjela unutrašnjost aerodroma. Djelatnici aerodroma u ovim spartanskim uvjetima samo svojim zalaganjem i kreativnošću uspijevaju ishendlati toliko mnogo putnika. Aerodromu je istinski potrebno hitno i kvalitetno proširenje. Iako, obzirom na otkazivanja linija u posljednje vrijeme možda to više i nije tako jako hitno. Ipak glavni štiklec vezan uz niški aerodrom vezan je uz njegov restoran na 1. katu u kojem možete pojesti srpske specijalitete (uštipke, pljeskavice, vješalice, grah isl.). Ogroman izbor, vrhunska hrana, pa ne treba čuditi da veći dio putnika prije leta prezalogaji svoj „zadnji“ obrok u ovom restoranu. Ne smijem zaboraviti i vrhunsku domaću kavu iz džezve. I sad se iskreno pitam, zašto, pobogu, ne mogu takvu hranu jesti na drugim aerodromima u regiji, nego tamo jedem konfekcijsku hranu bez okusa. Svi, ali baš svi na instrukcije u Niš.

Ipak najviše retro aerodrom u regiji svakako je Banja Luka, izuzmemo li modernistički kontrolni toranj. Minijaturan, zastario, zapravo ekstremno retro. I neudoban, sa nedostatkom usluga i trgovina. Kako sam tamo sletio Air Serbijinim A330 avion je bio veći od terminala. Osobno ovaj aerodrom nisam doživio loše prvenstveno zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti osoblja, no ambijent je definitivno podložan kritici. Obzirom na ambicije ovog aerodroma sa Ryanairom i drugim prijevoznicima, iskreno dvojim da je isto moguće u ovakvim realnostima, te je potrebna ozbiljna obnova i proširenje.

Mostarski aerodrom je još jedan od malenih aerodroma u regiji. I tamo je sve minijaturno, pa se o nekim ozbiljnim trgovinama i uslugama ne može ni govoriti. Ipak blaga klima, okruženje i relativno uređen prostor stvaraju ugodnost tijekom boravka u Mostaru. Mostar ima jedan od najtežih pristupa aerodromu, izazov za svakog pilota, ali i oduševljenje svakog putnika. Kako sam na Mostar slijetao Croatijinim ATR-42 taj doživljaj i nije bio maksimalan, no moram iskustiti slijetanje na ovaj aerodrom u A319 prvom prilikom.

Na Ohrid sam sletio 1989. godine JAT-ovom devetkom. Terminal je bio malen, ali simpatičan. No, okret i slijetanje nad Ohridskim jezerom su svakako jedan od prizora koje nikada neću zaboraviti.

Tivat još uvijek radi od zore do sumraka što mu je ogroman hendikep / Foto: Alen Šćuric

Tivat svoj aerodrom ima na samom moru što mu daje posebnu draž. Terminal i nije baš malen, no za preko milijun putnika koliko ovaj aerodrom ima, on to svakako jest. Uz to terminal je također retro i potrebna mu je obnova. Još više je potrebno urediti okolicu aerodroma. Novi terminal će bitno pomoći u rastu broja putnika i osjetno će rasteretiti stari terminal. Tivat još uvijek radi od zore do sumraka što mu je ogroman hendikep, a instaliranje opreme za operacije noću je, prema izračunu stručnjaka, preskupo, tj. investicija se ne bi isplatila. Avioni u polijetanju sa Tivta idu preko samog grada i tu su vrlo nisko, pa je i buka osjetna. Ovo se posebno odnosilo na prebučne Ilyushine i Tupoleve koji su bili česti gosti na Tivtu. Stoga sam jedan međunarodni događaj koji sam organizirao u Tivtu morao prilagoditi redu letenja. Imali smo jednu osobu koja je pratila stanje na uzletno-sletnoj stazi i kada je vidjeli da polijeće neki od ruskih aviona prekidali smo izvedbe.

Ovime smo završili ovaj mini-serijal o štiklecima sa aerodroma. Iskreno bih želio da čitateljstvo ovaj tjedan još više sudjeluje u svojim iskustvima iz regije, jer nas ona sve i te kako interesiraju.

Svi čitetateljima pravoslavne vjere i svima koji Božić slave po Julijanskom kalendaru isti čestitam uz riječi Mir Božji, Hristos se rodi.

Komentari

H

Prvo, sve čestitke autoru na članku. Svim čitateljima sve najbolje u novoj godini.

Nakon puno vremena ponovo komentirujem članak najboljeg vazduhoplovnog kolumnista u regiji. Izvinite, zbog studija stvarno nisam našao vremena za komentiranje.

U regiji imam iskustva sa 4 aerodroma. U zadnjim godinama koristim najviše aerodrome GRZ i VIE i zbog toga manje letim iz regije.

Beograd
(Air SERBIA)
4 letova (svi u transferu)
Slažem se sa autorom. Bodiček pre gatea stvarno je neugodan, inače je Beograjski aerodrom (T2) relativno dobar.

Ljubljana
(ADRIA Airways, Turkish Airlines, easyJet, Nouelair, Onur Air)
13 letova
Moj prvi aerodrom. Od tamo sam letio kad sam imao tek 3 godine. Sada se uvijek radostan vračem na aerodrom i pogledam (kao i svaki put) stari Adrijin DC6.

Maribor
(Aegean Airlines, VLM Airlines)
4 letova
Ove sam godine letio VLM-ovim F50 za Munich. 16 ljudi se ukrcalo na zrakoplov u Mariboru da jesmo tek 3 izlazili u Munchenu. Ostali su putovali dalje za Antwerpen. Belt za prtljag u Munichu sa 3 kofera. Bus za 3 osobe. Posebno iskustvo. Kod vračanja iz MUC za MBX nešto slično. Ček in otvoren za 3 putnike. Gate za 3 putnike i bus za 3 putnike. Na zrakoplovu je več bilo 16 putnika iz Antwerpena za Maribor. Servis na zrakoplovu na ovom 55 minutnom letu bio je nešto što u današnjoj Europi ne postoje više na regionalnim letovima. Kafa, vino, grickalice, mafin kolačič, šta god i koliko god poželiš. Ljubazne i profesionalne stjuardese. Vidljiv šarm one stare bussiness kompanije VLM, koja je propala. Ali Mariborski aerodrom je stvarno prazan i žalostan. Pa i bodučnost pesimistična.

Zagreb
(Air SERBIA)
2 leta
Letio sam još iz starog terminala pa još nemam iskustva iz novog. Potpišem sve što je o starom terminalu napisao autor, koji ima neusporedivo više iskustva od tamo. Ne treba ovdje moj komentar haha…

Odgovori
A

Hvala puno na pohvalama Haplek i dobro došli nazad.

Nažalost moja predviđanja za VLM i Mariborski aerodrom su se predvidjela. Nažalost bilo je i vrlo lako to predvidjeti, previše očito.

A

ostvarila*

S

Dragi Alene,

Restoran na niškom aerodromu je zatvoren. Tj. Ugostitelj koji ga je vodio je raskinuo ugovor, i po poslednjim informacijama koje imam, traži se novi. Tužno, nadam se da će ponuda ostati slična…

Što se tiče malo „bolje“ hrane kod LYBE, postoji Kafana Borik preko puta garaže, sakrivena između drveca. Hrana je ok, cene ne toliko, a kvalitet usluge i ljubaznost gledam godinama kako ide nizbrdo. Srećom ne letim odatle više toliko često.

Pozdrav iz Niša

Odgovori
A

Da upravo su mi danas javili. Užasna pogreška. Ne mogu vjerovati!!!! Jedna od većih nonsinsa je pustiti ovako nešto. Taj restoran je bio win-win za sve tri strane, aerodrom, vlasnika restorana i svakako putnike. Prihod aerodroma i zadovoljstvo putnika. Kako se može ovako nešto desiti.

Čuo sam za ovu kafanu, i upravo su mi je ovako opisali. Šteta mogla bi biti zlatna koka i otimati aerodromu ozbiljnu klijantelu.

M

Kafana restoran Borik je trebala biti znatno sređenija po potpisanom ugovoru sa zakupodavcem 2015.godine, ali isti izgleda nije imao interesa da poradi malo na uređenju kako enterijera tako i eksterijera. Btw ali zato imate odmah pored restorana Borik, menzu koja je otvorena za sve, ne samo za zaposlene, gde je hrana jako ukusna a cene smešne, imate ceo ručak sa sve supom, glavnim jelo, salatom, hlebom i kolačem za svega 250-350 dinara (2 evra – 3 evra). Tako da vam svima toplo preporučujem da svratite na hranu kad ste u prolazu. Jedini nedostatk iste menze je radno vreme, čini mi se da je otvorena od 07:00 do 20:00č.
Alene svaka čast, nastavite samo tako, sjajni ste!!!

A

Hvala na pohvalama.

Meni je ambijent tog restorana bio OK. Ima deleko neugodnijih prostora dilje aerodroma regije. Posebno ona sjedeća garnitura sa tapiserijom na samom ulasku u restoran. Nisam znao za menzu, hvala na informaciji.

P

Taksisti @BEG su iznad aerodromske uprave i policije bili do sad, baš me zanima da li će Francuzi uspeti da se izbore sa tim…

Odgovori
A

Hoće, naravno. Niška uprava je uspjela, a nisu ni izblizu imali tolike resurse.

J

Nekoliko država je u tome omanulo. U SFRJ je bio jednak haos sa taksistima na berogradskom aerodromu. Drali su ljude možda i gore nego danas.

Ali, tu gde države omanu, možda korporacija uspe…

A

Ne brinite, Francuzi će to brzo rješiti.

D

Alene, sjedite – čista petica !!!
Tekst se čita, kao da gledam film….a u svom životu obišao (sletio ili poletio) sam svega šest od pomenutih aerodroma.

Odgovori
A

Hvala puno Dejane.

I pokoje iskustvo sa tih 6 aerodroma, please?

Z

Da li bi neko mogao da objasni koji su razlozi zbog kojih Mostar ima jedan od najtezih pristupa?? Oduvijek sam mislio da je to jedan od aerodroma sa laksim pristupom na brdovitom balkanu…

Odgovori
A

Mislim da to ipak trebamo ostaviti stručnjacima. Hajmo piloti, stručno objašnjenje, please. Da mi diletantni ne prenosimo samo amaterske opservacije. :-)

D

Kako mislis najtezih pristupa? Iz terminala ides direktno na avion koji je udaljen 30 metara, doduse pjesice ali sta se moze. Do zgrade autom sa magistrale skrenes I poslije 200 metara si na parkingu. Ako ides na par dana dogovoris se sa Granicnom policijom da ces ostaviti auto tu par dana I ne prave problem. Inace bi mogao biti unisten kao sumljiv. Jos je terminal na pocetku piste pa avion skoro odmah uzlijece, taksira mozda 50 metara. Ono sto meni nije jasno zasto nisu iskoristili objekte JNA koji vec postoje na aerodromu kao terminal. Navodno predstavljaju perspektivnu vojnu lokaciju pa vojska ne da pristup ali nemam potvrdu te informacije.

D

A ako mislis na prilaz aviona pisti, ima brdo na kojem se srusio makedonski predsjednik prije nekoliko godina (mada je I to….) koje ga zeza u prilazu ali inace je bez problema. Letio sam iz Mostara za Napulj I gori je prilaz Napulju nego Mostaru.

D

Pozdrav, kod aerodroma Mostar je problem što je pri samom Final-u okružen brdima koji ometaju klasičan prilaz za sletanje i zbog toga Mostar nema ILS nego IGS, što znači da avion u prilazu ne ide direktno prema osi piste nego prilazi pod nekim uglom, pista u Mostaru je 34 a avion u finalu prilazi u Track-u ‘357’ do VORa i poslije VORa koji se nalazi blizu praga piste 34, zaokreće u lijevo i poravnava se sa osom piste 34, tome otežava i činjenica da od sredine jeseni do proljeća na područiju aerodroma Mostar često duva jak vjetar sa sjevera i još . Mostar zbog svog položaja koji je sa sjevera okružen visokim brdima i planinama nema proceduru za slijetanje na pistu 16 tako da se sva IFR slijetanja vrše isključivo na pistu 34.

P

Hahaha…. Nasmeja me delta,to je kad bosanac objasnjava ;)

V

Kao što je David već pomenuo Mosta ima problem sa orografskim preprekama u prilaznim ravnima.

Prilaz za pistu 34 je offset, a takav prilaz zahteva više meteo minimume. Dakle kad je niska oblačnost teško je uočiti pistu koja nije ispre aviona, već ukoso.

Leti je problem termičko kretanje vazduha, zbog zagrejanosti zemlje, čuveni hercegovački krš i kamen. Takvo kretanje vazduha dovodi do smicanja vetra, promene pravca i brzine, pa lokalni micro burst koji stvaraju veoma neugodne uslove za prilaz i sletanje.

Sve u svemu Aerodrom koji je nekada kad su bili u upotrebi sporiji avioni bio OK, a sada ima dosta mana.

A

Znam da na Croatijinom A319 imaju posebne procedure i da piloti imaju posebne pripreme za slijetanje na Mostar.

Hvala svima na objašnjenju.

t

Vladimire, ovako laički, zar nije brži avion „otporniji“ na vjetar zato što je prividni vjetar kojeg sam stvara dominantniji u odnosu na realnu komponentu vjetra? Na pr. mali Piper Mister Noa slijeće u Mostar sa 100 km/h s bočnim vjetrom točno pod 90° isto 100 km/h, on osjeti 141 km/h, dakle 41 % više nego po „bonaci“, pod 45° (ko kulen šta se reže:). Dolazi poslije njega A319 od Croatie sa 250 km/h, osjeti 269 km/h, svega 8 % više nego po bonaci pod svega 23°, dakle i puno povoljnijim kutem. Osim ako se odnosi na „slalom“ između planina na prilazu, tu mogu zamislit da je lakše s manjom brzinom.

V

Touchmeduza,

Nije jednostavan odgovor. Ali ako uprostim onda je ovako, što je avion lakši manje je otporan na turbulenciju, pa i na vetar. I obrnuto, što je teži više je otporan na isto.

Naravno da ako je maksimalna brzina aviona recimo 100KTS, onda brzina vetar od 40KTs je previse za taj avion. Međutim, avion se kreće u trodimenzionalnom prostoru tako da se smatra objektom sa složenim kretanjem.

Vetar utiče direktno na ground speed (brzinu u odnosu na zemlju) dok je mali uticaj na brzinu u odnosu na vazduh oko aviona. Uzmi u obzir da ovo pišem najjednostavnije što mogu da bi izbegao gomilu tehničkih i stručnih izraza koji bi samo dalje zakomplikovali stvar.

Poseban problem sa Mostarom je blizina orografskih prepreka, brda koja diktiraju uslove za prilaz, a u vezi sa mogućim prekinutim prilazom. Što je avion teži i brži to su zahtevi složeniji za taj manevar. Dodaj na to temperaturu vazduha koja što je viša daje razređeniji vazduh pa samim tim manje sile uzgona na krilima onda možeš da zaključiš koliko je kompleksno uzeti sve parametre u obzir kod jednog složenog aerodroma za prilaz kao što je Mostar.

Ima toga još onoliko, no ne bih sada baš svaki detalj pomenuo. Postalo bi previše komplikovano za čitanje i shvatanje onima koji nisu iz pilotske ili srodne profesije.

A

U svakom slučaju znam da među pilotima Mostar kotira kao težak i izazovan aerodrom za slijetanje, kao i da postoje restrikcije za isto.

V

Aerodromi sa restrikcijama u bivšoj SFRj su bili:

Ljubljana, Rijeka, Split, Dubrovnik, Mostar, Tivat, Podgorica, Sarajevo, Priština, Skoplje i Ohrid.

Svaki aerodrom koji nema dve neograničene prilazne ravni je aerodrom sa restrikcijom.

Posebno složeni, bili su Mostar, Tivat, Skoplje i Ohrid.

Recimo Aliitalija je imala zabranu upotrebe aerodroma Split i Dubrovnik čak i u slučaju emergency situacije.

A

Hvala za info.

F

Alene,
ne znam kad ste poslednji put bili u Sarajevu, ali rentgena na ulazu u terminal nema već dve – tri godine, možda i duže…

Odgovori
A

Ajde hvala bogu da su to maknuli

L

Alene,najprije jedan pozdrav i dubok naklon Vama za ideju ovog „mini-serijala“,ali ništa manje i čitateljima portala,čija su iskustva slikovita,kao da sam bio tamo.

Posebna zahvala gre mojemu rojaku Hapleku,ki se je „vrnil“ po daljšem času na Portal.Opazil sem, da je naenkrat izginil s T6.Nisem vedel,da je tako mlad,da je študent.Pa,srečno naprej,Haplek!!

Evo,da i iza mene ostane neki skromni trag na ovu temu:
Portorož,mali,ali dinamičan aerodrom.Tik uz glavnu cestu,parking gratis,simpatičan ambijent..Nema gate-ova,mostova,gužve i svih drugih čudesa koja prate ogromne a i manje svjetske aerodrome.Daleko od svih komplikacija koje donosi putovanje.Mislim da ne postoji ni teoretska šansa da vam izgube prtljagu,hi.
Imaju dobar restoran,terasu sa pogledom na“parkirno ploščad“,a capuccino je odličan.Mogućnost za pravi nekadašnji izvorni doživljaj avijacije,bez obzira što se uglavnom radi o GA.Predivan pogled na solanu i piranski zaljev.U neposrednoj blizini je granica sa HR,ali prije nego odem do Savudrije,uvijek svratim,skoro uvijek se nešto dešava.U povratku,jedan dio ceste koja vodi do granice,poklapa se sa smjerom piste 33,također divan pogled sa visine.Pa opet na capuccino.
Predlani je neka firma iz Rijeke(ako se ne varam)imala letove iz Portoroža za Beograd i još neke destinacije u Švici.Bio je to SAAB-340.Alene,zaboravio sam detalje,ako možete nešto kratko o ovome.

Aerodrom Lesce-Bled,simpatičan i manje dinamičan aerodromčić,sa betonskom PSS.Glavni operator je ALC Lesce-Bled(Alpski Letalski Center).U ponudi imaju panoramske letove u nekoliko varijanti,ali,iskreno,imaju i jake cijene.Njihove letove često možete vidjeti i na fligt-radaru.Isto tako,nema gužve,gate-ova i slične skalamerije.Simpatičan ukupan ambijent,igralište za djecu uz stajanku,dobar restoran sa terasom i divnim pogledom,capuccino isto tako.Za razliku od Portoroža,ovdje nema visoke ograde koja smeta pogledu.Može vam se dogoditi da vidite padobrance slo-vojske koji iskaču iz PC-6 Turboporter-a, neku poznatu facu koja uz kavicu čeka na avio-taxi(uglavnom EU političari).Istina je da je dostup do aerodroma malo kompliciran,iako se pruža neposredno uz auto-cestu Ljubljana-Jesenice.Najprije“morate“do kružnog toka,da vidite skulpturu harmonike(Avsenik),pa malo natrag,pa amo,pa tamo,pa ispod auto-ceste i eto vas!
Dosta toga može se vidjeti i preko vrtljive web kamere.
Alene,mislim da je „doživljaj“avijacije potpuniji na ovakvim mjestima,neka slična ste i opisali Vi i čitatelji.
Uzgred,meni se na Brniku dopada i to da ima „razgledno ploščad“,što je danas rijetkost,osim kod aerodroma koji su slični zadarskom,gdje isto tako popijete kavicu uz miris sagorjelog kerozina.
Lijep pozdrav svima.Ljubo.

Odgovori
H

Ljubo, najlepša hvala!
Moja „vrnitev“ se nekako bolj nanaša na komentiranje. Vse kolumne sem prebral, le za komentarje je namreč zmanjkalo časa.
Vse dobro in veliko sreče tudi vam Ljubo ter vsem bralcem portala T6, ki so se potrudili prebrat ta krajši tekst v slovenščini.

A

Ljubo hvala puno na pohvalama i još više na ovim iskustvima.

Firma koju govorite zvala se Avex, planirali su niz letova za regionalne aerodrome, kako iz Portoroža, tako i iz Rijeke, Zadra, Brača… 2016. su imali samo liniju Portorož-Zurich i Portorož-Beograd, no obaljeno je tek par letova i sve se ugasilo. Firma se više nikada nije pojavila.

Da, da, slažem se da je na tim malim aerodromima doživljaj letenja potpuno dugačiji.

J

Alene, sjajno.

Dve opaske: To što se desilo sa milicijom krajem osamdesetih u Surčinu, moglo je biti i gore: 1974. je ista aerodromska milicija provukla kroz šake – Kevina Kigena. Englezi su došli da igraju prijateljsku sa Jugoslavijom pred Mundijal u Nemačkoj, bahato se ponašali (kao engleski turisti), sedali na traku za prijem prtljaga, i Kigen je dobio „vaspitnu“…

Inače, šef milicijske stanice na aerodromu je, možda baš i 1988, bio ozloglašeni Radomir Rade Marković, kasniji Miloševićev šef Državne bezbednosti, koji je na robiji zbog političkih ubistava.

Dakle, dobro je prošlo:)

Drugo – Skopski aerodrom: koliko god da je stari terminal sa kosim krovom bio mali, u ne tako dalekoj prošlosti bio je još mnogo manji. Sve do druge polovine osamdesetih.
Ipak, mislim da je i takav imao traku za prijem prtljaga – za razliku od Tivta, gde je i devedesetih kofere dovozio traktor ispred aerodromske zgrade…

Odgovori
A

Hvala na pohvalama.

U hebemti, fakat sam onda dobro prošo. Ma blesavi klinac, baš sam ja razmišljao. Upisao pravo (još ni brucoš bio nisam nego na odluženju vojnog roka), pa se umislio da mogu pravdu tjerat. :-)

Skopje je imalo ne jednu, nego čak dvije trake za prtljagu. :-)

A

Pozdrav svima. Nisam ranije ukljucio se u raspravu, ali evo najprije jedno moje iskustvo iz Stuttgarta. Dosao sam oko 4:00 ujutru kako bih hvatao rani let za Istanbul. Kako sam imao preko sat i po vremena fore do check in-a, odlucio sam da malo prespavam na klupi. Zaspao sam, kada me budi glas „entschuldigung herr“, otvaram oci, a dva vojnika sa puskama stoje iznad mene i traze putovnicu i kartu. Bio sam im sumnjiv. Vrlo stresno, ali vojnici su bili vrlo ljubazni i profesionalni.

Regionalno iskustvo za Tuzlu: sada je tamo obnovljeni terminal, ali onaj stari je bio bruka. Autobusna stanica u Tuzli je za njega bila Heathrow. Slijetao sam na stari terminal, nista vrijedno spomena, ali terminal u obnovi je bio strasan. Šalung table vam iznad glava, vise buziri i elektrokablovi, a radnici firme koja gradi terminal staje 10 metara od medjunarnodnog ulaza, puše cigarete i komentarisu djevojke u haljinicama. Ispred mene Španjolac je bio, granični policajac ga je toliko peglao kao da je iz Zimbabvea sletio. On je svoj dolazak pravdao sa svim mogucim dokumentima, pa čak i policom zdravstvenog osiguranja i rezervacijom hotela. Meni u HR putnu ispravu, sa bh adresom udara stembilj dolaska, a to uopce nije ovlasten da radi. Carinska kontrola me pita imas li sta da prijavis, a ja ljutito kazem „u koferu su mi samo prljave gace“, on trazi da pogleda. Ludilo hehe

Odgovori
A

Prljave gače? Nama u Liverpoolu ukralo kofere iz auta i kad je otišla policija, krimosi nam dali da otkupimo dio stvari za 300 GBP (nas 5). Vratili nam kofere i mi bjež na Heathrow. No, tamo, da preduhitrimo ono pitanje „jel netko imao doticaj sa vašim koferima“ odemo na policiju i molimo da pretraže kofere zbog gore opisanog događaja. Oni naravno pristanu. Otvore moj kofer, a unutra ženske tangice. Meni iznad glave upitnici, neugodnjak, crvenilo u licu. Stvar se objasnila kada su moje prljave gače našli u koferu kolegice. :-)

B

Carina na MZLZ-FT je prica za sebe……
Pri svakom ulasku u HR preko MZLZ-FT se spremam na bespostednu bitku s moronima.

Klasicno pitanje, sta za prijaviti?
Nista.
Kako nista?
Lijepo, nista.
Sad cemo mi vidjeti. Sta je ovo?
Mobitel
Imate racun za njega?
Molim???? Moj mobitel, zar mi treba racun…..nastavljaju oni dalje…
Sta je ovo?
Tablet
Imate racun…….

Skratit cu, hoce mi naplatiti carinu na svu osobnu elektroniku.
Srecom, sluzbenica u mojoj PU mi prilikom odjave iz HR isprintala nekakvu potvrdu MUPa o odjavi iz HR….kaze zena, mozda zatreba.
I zatreba mi svaki put kad ulazim u HR preko MZLZ-FT…..
Tek kad vide tu potvrdu, tek onda odustanu od svojih debilizama.

Nego pitanje, gdje ja na MZLZ-FT mogu prijaviti carini sto sve iznosim sa sobom?
Cisto da se ne natezem s moronima pri dolasku…..
Pitao sam ja i morone…..naravno da ne znaju.

A

Prvi puta ovako nešto čujem. Svi letovi iz Europske unije prolaze na plavu liniju i tamo ne pitaju baš ništa.

Do sada me još nikad nisu zaustavljali kada sam dolazio iz neke ne-EU destinacije, no vidim da izdvoje 2-3 putnika na nekih 100-njak koji dolaze. U mojoj grupi kada je dolazila Emiratesom zaustavili su jednog člana mog benda (imali smo ogromne bubnjeve u kutijama što je i te kako djelovalo sumnjivo), ali sve je prošlo brzo i kulturno, bez ikakvih problema i pitanja ovakve vrste.

Ako imate pitanja za njih ili pritužbi najbolje da se obratite carini ZL Zagreb direktno. Evo vam kontakti

Telefoni:
+385 1 6511-670
+385 1 6511-662

Telefax:
+385 1 456 2545

E-mail:
rgp_zl_pleso@carina.hr

B

Kakve veze ima MZLZ-FT s poslovima carine?
Mislim da carina nije pod nadleznoscu MZLZ-FT.

Ni dobro, strategija je razvijena.

Dakle, citaj amo s razumjevanjem, posebno vi moja braco expatska.
Kad u HR planirate donjeti nekakav skuplji i egzotocniji „poklon“ koji bi mogao privuci pozornost carine, sljedece vam je za ciniti.
Kupiti 2 karte. 1.od pocetne tocke do huba u EU. 2.od od huba do ZAG.
Tako kad vas moron od carinika pita da mu kartu pokazete, a i tag na prtljazi odaje EU hub kao pocetnu tocku putovanja, proci cete nezamjeceno.
Moja pocetna tocka putovanja je obicno Oman, Singapur ili Saudija…..tako da sam tag na prtljazi odaje od kuda stizem ako putujete u „djuture“.
Ako npr.letite nekom EU kompanijom, predlazem gore spomenutu recepruru.

Zanimljivo je kako nikad nikakvih problema nisam imao na SPU ili ZAD iako tag na prtljazi kaze pd kuda stizem

A

Pa nema MZLZ nikakve veze sa carinom, niti je pod njenom nadležnošču. Tko je rekao da ima?

Nisam siguran da dobivate tag na koferu za EU letove ako Vam je početna pozicija bila izvan EU. Mislim da ne. Pa Vam u tom slučaju presjedanje ne bi moglo pomoći. Osim ako ne napravite dva odvojena leta. I dižete prljagu pa je ponovo čekirte. A tko bi se sa tim zajeb…

B

Pa zato uzmes 2 karte s dovoljno lufta izmedju letova.
Npr. 1.karta iz DMM do FRA, a 2.karta od FRA do ZAG.
Stignes u FRA, preuzmes svoju prtljagu, udjes u Njemacku, uklonis tagove i odes negdje na kobasice i pivo.
Vratis se na aerodrom, ponovo checkiras prtljag i nastavis do ZAG.

A

I tu imamo par problema:

1. Tada podliježete carininjenu Njemačke i oni Vas mogu odreati za robu koju imate. Nije da ste se izvukli iz carine. A Njemački granični službenici su ipak najgori od najgorih.

2. To znači dodatan gubitak vremena i tlaku oko preuzimanja prtljage, prelaska granice u Njemačkoj, pa potom ponovnog chekiranja i još jedno prelaska granice.

3. Rizik da izgubite konekciju i ne dobijete naknadu za isto, ako Vam prvi let kasni. Koliko ostaviti razmaka između letova? Jel dosta 3 sata? Može li avion iz DMM kasniti 3 sata? O da može. I onda ćete zapeti na Frankfurtu, a taj leg koji dodatno platite koštat će vas 700 i više EUR jer je kupnja u zadnji čas (toliko je platila moja kolegica koja je zaspala na stolicama u Frankfurtu i zakasnila na konekciju za Zagreb i drugi dan su joj tolko naplatili samo FRA-ZAG, iako je cijela kasta Mexico City-Frankfurt-Zagreb i nazad toliko koštala). Jel dovoljo 5, sati, 7, 10? Želite li čumiti 10 sati na Frankfurtu?

Hvala, ali ne bih!

B

Ja jesam….
Nekoliko puta

Bez gubitaka

A

Jesam i ja, kad je to bilo nužno (nije bilo konekcija sa jednom kartom pa sam koristio npr. legacy + LCC, ili je takva konekcija bila puno jeftinija). No, kao ziheraš ja si onda ostavljam vrijeme konekcije od 5-6, koji puta i više sati (najčešće noćenje tamo). Bogami za intekontinentalne konekcije bi ostavio i preko 10 sati vrijeme konekcija. Ali ako ne moram i imam prihvatljivu konekciju sa jednom kartom, sigurno neću radi carine uzimati dvije odvojene karte.

V

Evo jedno moje iskustvo sa Podgoricom.

31. decembar, čini mi se 2000 ili 2001, poslednji let BG-PG te godine. Negdje naveče, polazak čini mi se oko 18.00. Sam čekam u kafani na terminal. Pridružuje mi se tip mojih godina koji isto leti za PG I ljuštimo votku onako kao dvadesetogodišnjaci, što smo i bili. U B737 nas je ukupno 8 putnika I stjuardese. Nas dvojica negdje u repu I živo razgovaramo o svemu I nićemu dobro pripiti. Let se malo otegao čini se. U PG nakon slijetanja prilaze nam stjuardi i osoblje na terminal pitaju kako smo, je li sve ok, treba li ikome išta??? Nama čudno…..posle nam vele da smo sletjeli iz trećeg pokušaja I da je boga mi bilo povuci potegni zbog vjetrine I šta ja znam još čega. Nas dvojica ni skontali nismo…. :) :) :) Ahahahaha mladost….glava luda i tako….

Odgovori
A

Hahaha… je u mladosti su se radile neke drugačije stvari. :-)

S

Procitao sam ceo tekst Alene ali uzimajuci u obzir da godisnje bar oko 10 puta letim sa Tesle morao sam da reagujem na pojedine navode.

– Nije aerodrom isti kao pre 30 godina sem ako niste mislili na samu spoljasnjost odnosno fasadu. Puno toga je uradjeno u unutrasnjosti aerodroma koji je za putnike mnogo vazniji nego spoljasnji deo i sto nece da vidi samo onaj ko to ne zeli. Unutrasnji deo odlaznog terminala koji je ranije bio ispunjen starim check-in salterima (bili su zelene boje sa crnim ofucanim trakama) je potpuno izbacen, uvedeni su potpuno novi, savremeni check in salteri, uveden online check in, izgradjeni takodje novi check in salteri na potezu izmedju Terminala 1 i Terminala 2, potpuno renovirani gate-ovi sve do A6 sa staklenim mostovima, potpuno renoviran prostor za dolazni prtljag, uveden DUFRY odmah po izlasku sa pasoske kontrole, uvedene pekara, prodavnice, apoteka u transfer zoni i jos dosta toga. Dakle, ni blizo onog aerodroma od pre 30 godina i ni blizo tvrdnje da je to samo „sminka“. Ono sto je isto su samo gate-ovi A7-A10 a samim letimicnim pogledom na taj deo kao i na renovirani deo vidi se ogromna razlika.

– Body check. Slazem se nije prijatno, ali nije istina da nemaju svi ni toaleta. C gate-ovi imaju u svom okviru nakon sigurnosne kontrole toalet koji je putnicima na raspolaganju. Zanimljivo je da body check pred sam gate niste pomenuli kad ste pisali o aerodromu Frankfurt koji vrlo slicnu proceduru ima na svom Terminalu 2 odakle leti i Air Serbia. Dakle, body check se tamo nalazi neposredno pre gate-a, kad ga prodjete nema vise povratka a cesto ima nekoliko gate-ova pokriveni jednim body checkom. Poslednji put mi se desilo da su na istom body check-u bili A319 od Air Serbie i A380 od Emirates-a. Mozete zamisliti ugodjaja! Od prodavnice posle body checka imate samo nesto kao kiosk da kupite par suvenira i pokoje pice. Podseticu vas da ste u svom tekstu od pre nedelju dana frankfurtskom aerodromu dali visoke ocene koji na jednom svom terminalu ima istu osobinu zbog kojeg ste u najnovijem tekstu beogradski aeroodrom kritikovali. Zeleo bih verovati da nisu u pitanju dupli standardi.

– Kao sto sam vec napomenuo oko 10 puta godisnje letim sa Tesle i niti jednom , ali bas nijednom nisam imao nikakvih problema sa zaustavljannjem auta ispred aerodroma. Prostora od Terminala 1 do Terminala 2 ima vise nego dovoljno, na asfaltu je iscrtano „2 minutes stop“ a cesto je i policija tu. Uvek cu pre glasati za taj sistem nego za „10 minutes stop“ jer ima puno ljudi koji ne ostaju ni 5 a kamoli 10 minuta na toj stajanci i samim tim cine taj deo daleko protocnijim za saobracaj. Cinilo se kao da trazite da nesto iskoparte sto apsolutno, ali bas apsolutno ne stoji.

– check in automati. Verujem da ste imali problem ali kao i vi i ja imam u svom prezimenu ć ali mi nikad na pamet nije palo na ga upisujem kad kupujem kartu. Da ste se upisali sa Scuric siguran sam da i vi te probleme ne biste imali. Prijateljski savet. Uostalom verovatno na taj nacin kupujete i karte sa Lufthansom na primer.

– Za policiju ste u pravu. To nema veze sa aerodromom ali ima sa MUP-om. I da, u pravu ste kad kazete da su nemacki gori ali ne secam se da sam to procitao u vasoj analizi Frankfurta i Minhena.

– Sto se tice taksista dacu vam prijateljski savet. Cim sletite nazovite jednu od taksi sluzbi (rado cu vam dati preporuku ako zelite), taksi ce vas u roku od 2 minuta cekati pored spomenika Nikoli Tesli (u blizini Borik restorana) i necete placati nikakvu posebnu aerodromsku tarifu vec normalnu kao da ste uzeli taksi bilo gde na ulicama Beograda.
Da, to tako ne bi trebalo biti, trebalo bi da svi imaju iste informacije o taksistima, ali to u Beogradu za sad nije tako. Nadam se da ce Vinci to regulisati.
Pozdrav

Odgovori
A

Slobodane, znači imamo otprilike isti broj letova iz Beograda.

Kao što sam i ja u tekstu napisao „da je donekle ušminkanog interijera, ima i nešto novih sadržaja (u SFRJ nije bilo Victoria’s Secreta), no to je isti aerodrom“. Za razliku od toga Zagreb, Dubrovnik, Split, Zadar,Brač, Podgorica, Maribor, Priština, Skopje, a eto od prije par dana i Tivat dobili su ili potpuno nove terminale ili ozbiljne nadogradnje na terminale.

Frankurt T2 nisam spomenuo jel, iako sam mnogo put letio na FRA, nisam koristio T2. Nisu dupli standardi. Bodiček na gateu je glupost, posebno ako unutar te zone nemate čak ni kiosk na kojem možete kupiti suvenire i pokoje piće. Nisam znao da na C gateovima ima toalet. Tamo ih nisam trebao. Za razliku od toga na jednom na A gateu trebao mi je WC jel je avion kasnio i uz negodovanje osoblja izašao sam ponovo van i prolazio cijelu proceduru provjere kad sam se vratio.

To što ljudi imaju ograničenje od 10 minuta ne znači da svi stoje baš 10 minuta. Kao i na Beogradu, neki samo istovare (posebno taxiji), naki iskoriste svih 10 minuta. Ali na Beogradu sam jednom stajao sa 4 automobila čak 20 minuta i nitko mi nije rekao ni riječ. I kako je to onda protočnije? Ovo sa rampama i ograničenjem (nakon kojeg se plaća stajanje) je trend u svijetu, sve ozbiljnije zračne luke ga imaju. U Beogradu to ovisi o dobroj volji policajca koji je ispred. I slažem se, u načelu ima dovoljno mjesta za stajanje, ali nemalo puta tamo zna biti i velika gužva.

Ja dijalektičke znakove ne koristim u pisanju svog imena kod kupnje ili čekiranja karata ali baš nikada. Pogotovo ako to softver naglasi da ne treba činiti (npr. kod Croatie). Konačno, ako sofver to ne želi kada upištete jedan takav znak izlazi Vam poruka da ne upisujete takve znkove nego s, c, z, dj. Kako sam ime napisao kao Scuric očito problem nije bio u tome, nego vjerojatno kod skeniranju putovnice i uspoređivanja podataka iz putovnice i mojeg chekiranja, ili sam bog zna što (možda je to samo izgovor za sustav koji trenutno ne fukcionira). Kako god nedorečen softver i nešto što se ne dešava na drugim aerodromima. Nije ni čudo da na ovim strojevima nema baš nikoga.

Ovo sa njemačkim policajcima sam napisao u komentarima, ali nisam u tekstu da ne ponavljam iste teze u prošlom i ovom tekstu. I zato to i jesam napisao sada.

Vrlo rijetko koristim taksi na Beogradskom aerodromu. Gotovo uvijek dolazi službeni auto po mene. No, vrlo je neugodno to povlačenje za rukav, a i spoznaja da vas netko može oderati i da morate (kao i u Sarajevu) zvati taksi iz grada i čekati ga, zar ne?

S

Alene, jeste, zgrada terminala je ista, ali ono unutar terminala sto je i najbitnije nije i daleko je vise od same „sminke“. Bojim se da bi po Vasim recima neko ko nije leteo iz Beograda osamdesetih i sada mogao steci zaista pogresan utisak.
Mnogi od aerodroma koje ste pomenuli su imale svoje terminale izgradjene jos sezdesetih godina proslog veka (kao Zagreb na primer) i zato im je mnogo vise trebao potpuno novi terminal nego Beogradu. Zagrebu nikakva sminka ne bi pomogla jer je bio premalen i nefunkcionalan.
Sasvim dobro znamo da je Beograd dobio novi terminal osamdesetih godina 20. veka i da je pre dolaska novih terminala u pomenute gradove bivse Jugoslavije bio jedan od najsavremenijih ako ne i br. 1. Dokaz za to je i njegova danasnja dobra funkcionalnost iako je unutrasnjost bitno izmenjena. Ocigledno je da je i Vinci tog misljenja cim smatra da sa postojecom infrastrukturom moze da ostvari u sledecih 25 godina prihod kojim bi finansirao i otplatu kredita za koncesiju i sebi omogucio profit.

Frankfurt T2 je sastavni deo celokupnog aerodroma Frankfurt i ne moze se posmatrati kao odvojena jedinica u Vasim tekstovima iako fizicki jeste odvojen od T1.

Da, C gate-ovi imaju toalet u Beogradu a mislim da ga ima i A1. Ostali A gate-ovi nemaju i na tome bi trebalo poraditi.

Jesam li ja Vas dobro razumeo da ste Vi stajali sa 4 automobila 20 minuta ispred beogradskog aerodroma i da Vam niko nista nije rekao? Ako je tako znaci da ste ucinili nesto sto vam je u tom trenutku odgovaralo iako protivno propisima, niko Vas nije sankcionisao a istovremeno beogradskom aerodromu zamerate sto to dozvoljava?
Ja znam da nikad nisam stajao duze od 5 minuta a da je policija vrlo revnosna u obavljanju tog dela posla to sam licno video. Mozda su Vas u jednom od 4 automobila prepoznali pa nisu hteli da se zameraju? Salim se, naravno.

Pre oko mesec dana sam na beogradskom aerodromu koristio Air Serbijin check in aparat da odstampam boarding. Sve je dobro funkcionisalo ukljucujuci skeniranje pasosa. A to da je sve prazno oko tih aparata mozete pripisati izmedju ostalog i mentalitetu ljudi koji ipak ne lete cesto i radje ce pricati sa zivim covekom na check-inu nego sa nekom masinom „koja ko zna sta moze da napravi“.

Jos jedan podatak za nemacke granicne policajce…Terminal T2 u Frankfurtu, od 8 kucica rade 2, red se u obliku zmije otegao u nedogled. Iz jedne od te 2 kucice policajac odlazi i napusta svoje mesto, ostaje samo jedan policajac na sve te ljude. Istovremeno jedna policajka sedi iza masine za automatsku proveru pasosa EU zemalja, nista ne radi posto je tu samo ako neki problem iskrsne i ne pada joj na pamet da pozove ljude koji cekaju u redu kako bi im proverila putne isprave. Da, i to je frankfurtskki aerodrom.

Ja sam Vam sto se tice taksija dao prijateljski savet a Vama ako ne treba mozda nekom drugom zatreba.
Povlacenja za rukav nema, to ste verovatno figurativno rekli ali ima ponekad pitanja po izlasku sa aerodroma „da li Vam treba taksi?“ i to je sve. Nije ok, nije u redu, ali nije ni povlacenje za rukav.

Taksi koji se pozove telefonom ne dolazi iz grada vec imaju napravljenu novu taksi platformu jako blizo aerodroma (kod robno carinskog magacina na putu za Ledine) i cekanje je vise nego minimalno (1-2 minuta).

A

Nadam se da neću i četvrti puta morat naglašavat da je aerodrm ušminkan. Ali ništa više od toga. Nije nadograđivan, nije mu se funkcionalnost izmijenila, a što će sada Vinci prvo napraviti, nema nekih velikih pomaka. Iskreno stari terminal zagreba je bio bitnije fukcionalno i uslužno izmijenjen nego Beograd.

Slažem se da T1 i T2 nisu odvojeni i da se moraju promatrati kao cjelina. Ali ako na nečem nisam bio ne mogu pisati osobne opservacije. I zato sam nalasio da su ovo štikleci. Pojedine crtice sa aerodrome, a ne cjelovite analize.

Da tako je. Sa tri automobila i kombijem sam stajao 20 minuta ispred Beogradskog aerodroma u 23. lipnja (junu) ove godine. Nitko nam nije ništa rekao. I još jedna stvar, bila je ogromna gužvetina. Slobodan, to i jest problem što se to tamo može desiti i isto rezultira gužvama. Da je sustav rempi i stanje 10 minuta (nakon toga 10 EUR pola sati) to se ne bi desilo ni kao izuzetak. I da, zamjeram Beogradskom aerodromu što sam mogao prekršiti pravilo, što nisma bio upozoren, ni sankcioniran. Iako, nisam čak ni znao za pravilo jer isto nije baš bajno označeno, pogotovo kada je tamo tolika gužvetina i sve je zaklonjeno.

S

Nema svrhe jednostavno.
I rest my case

A

Moja opservacija je ipak nekoga sa strane, tko je prošao podosta toga u životu. Razumijem da stvari gledate drugačijim očima.

Kao što sam opako iskritizirao novi terminal u Zagrebu, sve njegove mane i sterilnost, sigurno se neću ustručavati nad drugim aerodromima u regiji.

J

Pa, evo, ja koristim beogradski aerodrom od 1979. godine i složiću se da je, u odnosu na stanje posle rekonstrukcije sa početka osamdesetih, u osnovi danas reč o „šminki“. Neke stvari su unapređene – ali, unapređene su i u svakoj samoposluzi – ali neke i nisu: na primer, danas je, usled ukidanja domaćeg saobraćaja, manje karusela sa prijem prtljaga. Time je, svesno ili ne, zapravo umanjen ukupan kapacitet dva postojeća terminala.

Najvažnije – odvajanje odlazećih i dolazećih putnika – nije se desilo.

Pogrešno je reći i da je T2 na AB bio ne znam koliko savremen čak i u vreme kada je izgrađen – čak i Kadarova Mađarska, samo dve-tri godine kasnije, uspela je da otvori znatno savremeniji novi terminal na Feriheđu. U osnovi Tesla bi bio supermoderan aerodrom šezdeetih godina. Danas mu treba unapređenje, zapravo – dogradnja i reorganizacija.

A

Ma funkcionalan je on i danas, i bit će i za 20 godina. Da se razumijemo, u Europi ima deleko gorih aerodroma, iskreno Tesla spada u neki europski prosjek kad se uzmu svi aerodromi, ispod prosjeka kada se uzmu glavni aerodromi Europe. Ali ako je sedamdesetih on bio modran, osamdesetih OK, danas nije ništa više od prosjeka, daleko ispod aerodroma te veličine i značaja.

Reorganizacija je tu najbitnija. I to će Vinci sigurno napraviti. Vjerojatno će maknuti bodičekove sa gateova, otvoriti taj prostor i čekaonice će biti samo „stolice uz prozor“ odlaznog dijela terminala, čime će se dobiti daleko više prostora samog aerodroma. No, sigurno će prvi potez Vincia biti reorganizacija trgovina i 100% vidljivost svih sadržaja. Beogradu treba pretvaranje prostora u prizemlju u bus gateove za regionalce kao i kod ova dva „A“ gatea. Samo takvom reorganizacijom može se dobiti dodatan kapacitet od milijun putnika. Potom nadogradnja do C10 sa širokotrupnim gateovima.

Uz to obnova gateova A7-A10, nova i modernija vanjskih fasada, ozbiljna nadstrešnica prema bus-automobilskoj platformi za istovar putnika (ovo sada je istinski loše i nedostatno), neusporedivo modernija sortirnica, sadžaji koji nedostaju (nekoliko ozbiljnih restorana u međunarodnim odlascima, ozbljan terminal za generalnu avijaciju sa bitno više VIP prostora i usluga, hotel, više trgovina, zabavni sadržaji za putnike sa dužim stankama, terasa koja je najavljivana, a nije otvorena isl).

J

Mislim da moraju da dograde jedan sprat, ako žele da izmeste kontrolu sa gejtova. Jednostavno, nema mesta da se dolazeći putnici šalju direktno na donji nivo.

A dosta je jednostavno rešenje i mislim da nije preskupo: ključno je obezbediti vezu sa vertikalom pokretnog stepeništa koja vodi na pasošku kontrolu, pri čemu bi na nivou odlazaka komunikacija bila zatvorena za putnike. Dakle – po dolasku iz gejta jedan sprat na gore, pa dva na dole i na pasošku. Po jedne pokretne stepenice ili traka ka gornjem nivou između dva gejta su tehnički savršeno rešenje, bez ikakvog preplitanja tokova putnika (čega ima na nekim lošijim aerodromima, recimo na Šeremetjevu, pa službenik mora da zaustavi kolonu dolazećih putnika da bi prošli odlazeći, ili obratno).

Verovatno su zbog ovoga odložili i uređenje platforme na krovu za posmatranje aviona.

I mislim da moraju da se dograde trake za prijem prtljaga, ako će da se dodaju gejtovi, samo, nisam baš siguran kako i gde.

A

Trake se mogu napraviti i uz nove gejtove, tj. da postoje dva potpuno odvojena sustava traka. Manja sortirnica za te gateove, a putnike usmjeravati na isti način. Ako bi se radilo ovako kako kažete (na 3. katu horizontala za dolaske) onda bi se gore mogla napraviti i kontrola putovnica, a nakon toga se spušta dva kata. Time bi se oslobodio prostor za beltove na prostoru sadašnje kontrole putovnica, zar ne?

Što se tiće odvajanja dolaska i odlaska, iskreno ne znam jel moguće svaka dva gatea napraviti vertikalu prema dolje, pa onda dolje horizontala do kontrole putovnica. Ono to bi bilo idealno, ali bojim se da za Beograd to nije baš moguće. Ako nije, onda ostaje ovako kako ste Vi napisali. Je nonsens, da se ide prvo kat gore, pa dva dolje, ali ako je to jedino rješenje. U stvari na Zagrebu je sada tako, samo što se gore ide direktno sa zračnog mosta koji ima odlazni dio i dolazni dio, pa se to ni ne primjeti. Kontrola putovnica je potom na istom katu gdje je dolazak, pa se onda ide dolje dva kata do beltova.

D

Ima nas i malo starijih pa pamtimo i T1 sa centralnom fontanom i prvobitni izgled T2 sa dva reda šaltera po sredini što apsolutno nema veze sa ovim izgledom danas.

M

Pozdrav svima. Od aerodroma u exYu nisam leteo samo iz Nisa, Pristine, Tuzle, Mostara i Rijeke. Moj maticni aerodrom je Beograd a godisnje letim preko 20 puta, poslovno i na odmor. Gotovo sa svih aerodroma imam po neku anegdotu ali nekako uvek najupecatljivije su one iz Crne Gore. Prosto neverujete u tu vrstu organizacije, lezernosti, duhovitosti a ponekad i samouverene gluposti. Jednom sam isao za Podgoricu na predaju dokumentacije za veliki medjunarodni tender i kako smo nosili preko 50kg papira tenderske dokumentacije hteli su da nam naplate carinu na uvoz tog papira. A isli smo na sastanak u Vladu Crne Gore! Drugi put, opet u Podgorici, nije bilo mesta na JAT-ovom letu iz Podgorice za Beograd. Dva telefonska poziva su zavrsila da to vece letim sa pilotima u kokpitu nazad ka Beogradu. Decak u meni je uzivao ali nikada mi nece biti jasno ta beskrajna kolicina mogucnosti koja vam se desava u Crnoj Gori.

Odgovori
A

Kokpit? O da, uvijek je kokpit backup…

S

Pula – aerodrom ko aerodorm, beton ,asfalt…ali brisanjac preko platforme, pa ispod nivoa kupole Tornja, pa „forsirani“ udesno- i da, bila je cesna a ne tajfun ali ne menja utisak da sam ostvario studentski san-prebrisati po LDPL.

Sarajevo- možda bude neskromno ali trebalo bi na zgradi tornja pisati :“ i na strašnom mestu postojati“ -neponovljiva orografija, predivni meteorloški uslovi ( metar snega ko dobar dan),magla mu je zaštitni znak, otvorio jednom ujutro na -26, poletanje i sletanje čelo u čelo, jak jugo je sreća-nema magle…

Podgorica- mešanja osećanja, leteo komercijalno samo jedanput ( a i tada nisam platio kartu ) ali upisao 100+poletanja i sletanja sa iste. I sa ovom distancom ne mogu da je postavim u svojim emocijama.

Tivat-Rusi i Crnogorci u sadejstvu. Sve dobro i sve loše iz tog odnosa što može da proistekne sam doživeo u 24 h čekanja porodice da stignu iz Moskve sa S7. Nikad više!

Priština- dotakao tlo jednom, u prilazu ostaje zauvek u uspomeni imanje od 2/3 hektara kompletno ograđeno ogradom bar dva metra visine-koliko uludog betona,cigle i farbe….

Niš-dva puta poleteo sa istog, nikad sletao-odlazni terminal im je baš ekspresan, naročito vojni terminal :) :)

Kovin- ostavština trećeg rajha sa tri piste, koja dugo nije bila korištena kao aerodrom, kukuruz, suncokret, pšenica, beton, kukuruz,suncokret, pšenica…

Banja Luka- možda nije ni bitno kakva je aerodormska zgrada dok na plus 40 ležiš na nekim paletama kod carinskog skladišta i čekaš da te zovnu da uskočiš u falcona 50. 27 min od kočnica do kočnica LQBK-LYBE.

Zagreb- stari terminal-imao je dobru prednost, blizu je Gorice i kafe bara Cabana-predivno mesto za zveknuti koju pre puta.

Mostar-neverovatno je kakvi niski i lokalni interesi sprečavaju da aerodrom funkcionalno radi…..

Bijeljina- kako mislite nema aerodorm? kako sam ja onda leteo za Banja Luku ako nema aerodorm? Lako, pokupio me helikopter negde u gradu, i spustio u centru BL.. :)

Trebinje- ima poslovica : „Besposlen kao pilot u Zubcima (lokacija aerodroma Trebinje)“

Alene , hvala na predivnim tekstovima i sve najbolje u NG!

Odgovori
A

Hvala puno na pohvalama i još više na ovim iskustvima. Baš je gušt bilo pročitati Vaš komentar. Još jednom puno hvala.

A i još jedan komentar. Wow… i zavidan sam. Jako zavidan.

S

Hvala i Vama, pravo je uživanje čitati Vaše tekstove i analize. A može se svašta i naučiti, te bih rekao da delimo neke profesionalne i društveno političke stavove.
Ako sam dobro shvatio čime se bavite, i ja Vama zavidim na poslu za koji ste se izborili. Kombinacija vazduhoplovstva i turizma. Savršeno.
Puno pozdrava

A

Drago mi je da sjelimo stavove.

Nije zrakoplovstvo i turizma, nego zrakoplovstvo i show business + ceremonijali, protokol i hospitality.

Mnogo ljudi mi zavidi na poslu. No, vjerujte mi koliko god on izgledao super, prepun je stresa i radi se 16+ sati 7 dana u tjednu. Evo tek sam sad došao kući… Al ne žalim se.

S

Umalo da zaboravim,
Split- kako čiste sneg ako i kad padne? Prosto.
Zatvore aerodrom i odu kući.

A

Hahaha… ma nije baš… ali evo duhovito, nasmijasmo se.

Tako nekako je u gradu (kad je bilo Svjetsko rukometno prvenstvo u Zagrebu snijeg oko Arene Zagreb i u gradu bio je očišćen tijekom noći i sve je bilo prema satnici, u Splitu bitno manje snijega napravilo je pravi kaos, sve je kasnilo, ljudi nisu došli do Spaladium arene…), ali na aerodromu, hvala bogu, nije. Mislim da splitska luka ima više opreme za čišćenje snijega nego Split za cijeli grad sveukupno. :-)

V

A pro po snega!

Mislim da je bila zima 1989, ali nisam siguran. Nemam kod sebe letačku knjižicu iz tog perioda.

Noćni let za Skopje iz Beograda, sa spavanjem da bi se ujutro rano vratili za Beograd. Ujutro ne zvoni telefon da me budi. Unutrašnji sat me probudio kao i uvek pet minuta pre mog budilnika, ali nema poziva sa recepcije za buđenje. Pranje, spremanje, kad telefon zvrc.

Kolega zove i kaže da je Operativni iz Beograda javio da ne polazimo na Aerodrom zbog snega koji nije očišćen sa piste. Kažem OK i da se vidimo na doručku za pola sata. Razgrnem zavese na prozoru i šokiram se. Pola metra snega, minimum, na ulicama. Prethodno veče kad smo sleteli bila prognoza za slab sneg i kišu. Neko se opako prevario. Da li meteorolozi, da li priroda, svejedno sada.

Nakon doručka, ipak odlučimo da pođemo na Aerodrom računajući da su očistili ili bar čiste pistu. Do Aerodroma Holiday on Ice. Dva puta umalo nismo sleteli s druma, a par direktnih sudara ni dan danas ne znam kako smo izbegli.

Prilazimo zgradi Aerodroma i shvatamo da pista nije početa da se čisti. Puna zgrada putnika, svi nervozni, pitaju, viču, jedva prođosmo do C prolaza. Izašli do aviona, a oko njega tek krenuli da lopatama čiste prtine da se može prići. Kažu nam da Vojska iz ko zna kog razloga nije očistila pistu i da ne znaju kada će da počnu.

Kolega i Ja se malo promozgamo i zatražimo da odemo do piste i vidimo šta je tamo. Srećom, kad smo došli, vidimo da je kompaktan sneg, suv, nema leda ispod, nema one bljuzgavice. Zovemo Operativni, oni Preformnace odelenje i izračunaju nam da možemo poleteti sa putnicima i prtljagom, naravno i sa dovoljno goriva.

Da vidiš šoka putnika kad su ulazili u avion. Pa vi niste normalni, ko još po ovom poleće i slično. Nema više one ljutnje, nema optužbi posade. Ušao strah u živce.

Poletesmo mi bez problema, malo teže da krene taksiranje, ali kad se točkovi popnu na sneg ide kao sanke. Na pisti isto bez problema, malo sporije ubrzanje, ali kad je ubrzao ide kao raketla. Sve belo, sunce pocelo da se pojavljuje, da nismo poleteli tada, bljuzgavica bi za sat vremena onemogućila bilo kakvo poletanje.

Po sletanju u Beograd, svaki drugi putnik je rekao, e budala ….!

No niko od putnika nije odustao od leta, sve su hrabro komentarisali, a još hrabrije podneli.

A

Na Longyearbjenu više od pola godine se slijeće i polijeće isključivo sa snijega. Ni ne pokušavaju čistiti. A imaju dva leta dnevno uskotrupcima u prosjeku zimi, te desetak malim avionima.

V

Oslo Gardemoen I Oslo Torp ne čiste sa piste suv kompaktan sneg. Samo se pospe rizla, sitan šljunak, i vozi Miško.

Ogromna je razlika između suvog, kompaktnog snega i vlažnog. Vlažan je opasan i preko tri milimetra istog se smatra kontaminirana pista. U mnogim slucajevima nema poletanja.

A

jap.

Z

Pitanje za pilote koji su leteli na sva tri aerodroma, koji je najtezi prilaz : Sarajevo preko Kobilje Glave, Tivat preko zaliva (i Jaz nije mala maca sa zaokretom na finalu) ili Mostar?
Prica iz JAT-a je bila za ako su hteli da obore pilota na check-u da su ih leteli na prva dva.

V

Najteži aerodrom za ispit u vreme JAT-a nije bio nijedan od YU aerodroma, nego Istočni Berlin. Tu se zbog uskog koridora koji je postojao i zbog restrikcija za prilaz pokazivalo svo znanje i umeće. Skoro da je uvek kapetanski ispit bio na Istočnom Berlinu.

Sarajevo preko Kobilje Glave nije bio toliko težak let, ukoliko se poštovalo brzinsko i visinsko ograničenje. Ukoliko se to nije poštovalo svaki Aerodrom je bio težak.

Prilaz za Tivat preko Jaza je standardan prilaz, no ono što je zaista bilo gušt u Tivtu, bio je vizuelni prilaz preko Nikšića, pa na Verige, sa levim zaokretom u pistu 14 preko Tivta grada. To ko je umeo da odleti često je imao prilike da mu mašu ljudi iznad aviona kada prolazi Verige iz malog, ka velikom zalivu.

Mostar se relativni malo leteo u to vreme, tek nakon čuda u Međugorju počelo je više letova za Mostar.

A

Ovo za Istočni Berlin nisam znao. Hvala na info.

Z

Hvala Vladimire. Za Istocni Berlin nisam znao takodje.
To je prilaz na koji sam mislio i leteo se navodno cesce tokom sankcija (iz ne znam kog razloga)

ZZ

A

Upravo mislim da je to glavna vrijednost ovog portala. Da čovijek nauči i ovakve stvari iz iskustva drugih.

S

U Sarajevu kako kaže uvaženi kolega nije problem prilaz, ako se sve poštuje i ako su meterološki uslovi u redu, pristojni jednom rečju,ali jeste problem:
-one engine inoperative procedure, u bilo kojoj tačci osim na zemlji,
-procedura neuspelog prilaza, ima za mnoge SOP-ve od aviokompanija preveliki početni ugao penjanja
….

A

hvala za objašnjenje…

V

Zato i postoje razni minimum climb gradients, raličitih missed approach minimumi, specijalne kompanijske procedure, posebna školovanja na simulatoru, kao sto su naprimer za Salcburg ili Mikonos, itd.

Napomenuo sam da pojednostavljujem priču, jer ako bih uveo single engine climb gradients, second segment, OCA/H, temperaturnu inverziju i još po nešto, niko živi osim nas nekolicine pilota i inžinjera performansi ne bi shvatio da li smo jeli bunike, pili brlje ili pišemo smisleno.

Ipak su ovo komentari jednog Bloga koji nema pretenziju da ide u sitne tehničke detalje.

Z

@Singapurcanac Mozda je ugao penjanja strm :) ali jos niko nije zavrsio na proplanku na Trebevicu ili orao po Mojmilu. Magla koja je nad Sarajevom 3-4 meseca je verovatno jedan od razloga.
Kao sto @Vladimir rece, avion sa Dzemalom Bjedicem udario u brdo zbog kasnog ulazka pod vecom brzinom na prilaz.
Ako cika Masho (dugogodisnji kontrolor) cita ovaj portal mozda on ima par prica.

V

Kao i uvek, pravo uživanje dok čitam vaše tekstove!

Evo i neka moja iskustva. Inače, posećeni aerodromi regije: Skopje (domaći), Beograd, Zagreb, Dubrovnik, Brač, Split, Zadar, Pula, Ljubljana.

Zagreb: Kako meni nije domaći aerodrom, ja ga koristim na malo drugačiji način – ređe kao polazan ili dolazan, a češće kao transfer. A kako konekcije Croatia Airlines-a nisu baš idealne, osobito one koje idu sa Skoplja prema moru, skoro uvek se dogodi da imam veliku pauzu. I zato, moram priznati da mi je stari terminal bio ugodniji, bar kad se radi o putovanjima leti. Mogao sam odmoriti u parku preko puta u prirodnom hladu. Mogao sam pešice otići do Gorice, kupiti nešto za pojesti i popiti u lokalnu trgovinu po normalnim cenama. Ili provesti neko vreme, popiti kavu, sok, u obližnjim kafićima, opet po normalnim cenama. Osoblje u Ivac Inn je jako uslužno, mogao sam naručiti i neko jelo preko njima i dostavljač bi to doneo za pola sata. Sve u svemu, ta pauza se mogla nekako potrošiti. Na novom terminalu, na žalost, situacija je drugačija. Zgrada kao zgrada, komfor, usluga, sve to fino lepo. Ali kad imam pauzu, celo vreme moram biti na terminalu. A tu je ipak, kako vi kažete, konfekcijski, ja bi dodao i sterilno. Jednostavno, neugodno i dosadno za duže pauze.

Brač: Interesantan mali aerodrom. Pri sletanju u smeru jugozapad-severoistok, gledano s putničkog prozora, izgleda kao da avion ide direktno u liticu. Vetar zna biti prilično jak, pista kratka (bar do pre nekoliko godina), avion Dash 8 se leluja. Interesantno sletanje skoro uvek. :-) Ali zato, pogled kao i kod ostalim priobalnim aerodromima, Zlatni rat, obale Brača, Hvara – neopisivo! I samo jedan manji problem – nedostatak javnog prevoza.

Srdačan pozdrav iz Makedonije!

Odgovori
A

Hvala Vam puno gospodine Kraljevski.

Upravo sam danas razgovarao sa visokopozicioniranom osobom u ZL Zagreb oko tog parka i kako bi bilo super da se nešto tako napravi uz ogradu novog teminala. Sav sam bio oduševljen, ona baš i ne.

Sad, baš pješice do Gorice… hmmmm. baš i ne. To je pola sata hodanja do samog ruba Gorice. Pleso, sa svojim legendarnim lokalima je ipak bilo bliže.

Koliko je sterilno sam već više puta pisao, nažalost. Evo, slažemo se, stari terminal je imao dušu.

Ne znam može li Brač, obzirom na svoj skroman promet, upće razmišljati o javnom prijevozu (ako neka lokalna bus linija prolazi uz aeordrom), ili će putnici još duže vrijeme biti osuđeni na taxije. U svakom slučaju nadam se da ću u dogledno vrijeme letjeti na Brač.

Pozdravite mi Makedoniju. Prelijepe uspomene, godinu dana koliko sam bio dolje, me vežu za nju. Nažalost već 20 godina nisam.

n

Ja sam kao dete ali i kasnije imao tu „srecu“ da koristim aerodrom Zagreb, jer je tu Inex Adria imala svoj „hub“ za radnicke letove iz Nemacke. I isto kao sto se Alen priseca neprijatnosti u Beogradu, i ja se secam da su poslednjih godina zajednicke drzave, sluzbenici, carinici i policajci putnike iz Beograda ili za Beograd grubo i neprijatno „usluzivali“. Ta netrpeljivost je isla do te mere, da smo na kraju presli na direktne letove Lufthanse i JAT-a, ne bili se vise mucili po premalenom, zagusljivom, zadimljenom i na kraju jos i politicki kontaminiranom ZAG-u. Eto, tako svako ima neke svoje uspomene. Ja zelim ZAG-u i novom, zaista lepom terminalu sve najbolje i dobre rezultate u buducnosti a da ta mracna vremena ostanu zauvek za nama!

Odgovori
A

Iskreno, ti carinici u Zagrebu su sve ppako gnjavili. Svaki puta osječao sam se kao pravi kriminalac. Istinski su nas pretresali svakog, bili su krajnje bezobrazni, odbojni, nekulturni i glumili tešku vlast.

Uostalom u to vrijeme u zagrebačkoj policiji je bilo tek nekih 10% Hrvata, večinom su to bili Srbi, nešto više Hrvata je bilo u carini, ali još uvijek su bili u ozbiljnoj manjini. Tako da mislim da ste više imali nesreću što ste prolazili kroz Zagreb gdje su radili takvi „neljubazni“ carinici nego što je to imao veze sa vašom nacionalnosti.

Č

@Purger

Alene, vi ste ozbiljan čovek, nije korektno da kroz svoje komentare provlačite tuđmanovsku propagandu. :)

Na osnovu čega tvrdite da je u nekadašnjoj zagrebačkoj MILICIJI samo 10% bilo Hrvata, a ostalo su (većinom) bili Srbi. Da li imate neki konkretan dokaz za tu tvrdnju, recimo spisak zaposlenih u SUP-u Zagreb, sa iskazanom nacionalnom pripadnošću milicionera itd.

Poznato je da je udeo Srba u hrvatskoj miliciji bio značajno iznad procenta Srba u ukupnom stanovništvu SRH, to nije sporno, ali da ih je bilo 90% u Zagrebu, to je izmišljotina, najblaže rečeno.

L

Alene,u prvi mah nisam mogao vjerovat što ste napisali u ovom odgovoru na komentar čitatelja neny.Pa,zar ovakav serijal sa originalnom idejom vrijedi kvariti takovim insinuiranjem,bez obzira što ste to napisali negdje u gluho doba noći!?Zaista,Vama koji ste puno toga prošli i vidjeli i deklarirate se kao kozmopolit,ne paše tako što.A onda se ljutite jer Vas ponekad neki ljudi etiketiraju,da ste ovo ili ono.U svakom slučaju,bez obzira na gluho doba noći ili tko zna što još,rekli ste što mislite.Evo,ja sam isto tako rekao što mislim.Adio…

A

No, to je činjenica. Koju možete ili ne povjerovat iz podataka koje su se kasnije iznosili (nije da i ja baš vjerujem svemu), ali činjenica koju ste mogli svakodnevno iskusiti ako ste živjeli u Zagrebu. Nije Maksimirski stadion 13.5.1990. bio jedini slučaj. E sad Vi možete vjerovati svjedoku tog vremena ili ne, možete vjerovati jednoj progandi ili drugoj, ali ja sam ovdje živio i dobro znam tko me i kako zaustavljao, legitimirao, par puta nepotrebno ispendračio, pregledavao na stadionu i Domu sportova, te kojim jezikom mi se pritom obračao.

Prema Golsteinu u miliciji je u Hrvatskoj bilo 67% Srba, a bilo je i nekih drugih nacija. Naravno u nekim krajevima zemlje bilo je različitih postotaka (u Zagorju gotovo da nije bilo Srba ni kao stanovnika, pa ni u miliciji isto tako i po otocima…), dok je u Zagrebu taj omjer bio posebno neproporcionalan. Isti podatak je iznio i Christopher Bennett u knjizi Yugoslavia’s Bloody Collapse

N

Stara prica – sto je dobro hrvatsko je, sto je lose hajde da se vadimo na Srbe.
I onda dobijamo price kako je u Hrvatskoj sve bajno samo im smetaju poruke sa istoka.
How yes no

A

Nebojša, to kod mene niste mogli pročitat. Mislim da sam kritičar i ZL Zagreb, i Ministarstva prometa, a bogami daleko više kritiziram Croatiu Airlines nego i jednu drugu kompaniju.

Jednako tako ne smatram da sve što je bilo do 1990. je bilo loše, a sve nakon toga bajno. Koliko puta sam javno istupio upravo sa tezom o glupostima uništavanja dobrih stvari od prije 1990. (npr. Narodna sveučilišta i Domovi kulture).

I da, činjenica je da su policajci danas na ulicama i na graničnim prijelazima u Hrvatskoj nebo i zemlja od onih kakvi su bili do 1990. Neusporedivo je to.

S

Nebojisa,
Ali istina je sto je Purger naveo.

A

Kao što rekoh ovo nije stvar propagande, nego činjenično stanje koje je znao svaki građanin Hrvatske i stanovnik Zagreba i svakodnevno se uvjeravao. I nitko me neće, ni za 30 godina, uvjeriti u suprotno. To veze sa kozmopolitskim uvjerenjima nema baš nikakve.

A

Ne razumem zasto prebrojavate miliciju/policiju na zagrebackom aerodromu po nacionalnosti , pogotovo dajete sebi za pravo da licitirate sa procentima … predlazem da se zadrzite na opservacijama u vezi vazduhoplovstva i izbegavate ovakve zamke u koje ste amaterski upali . Niko normalan ne moze prihvatiti takve procente uzgred i ja sam svedok vremena sa zagrebackog aerodroma . Nemam losu nameru samo pokusavam da Vas vratim na teme koje nas zanimaju .

A

Bio je to jednostavan i kratak odgovor. Nastavak diskusije je istinski bespredmetan, tu se slažemo.

M

Beograd-Tivat. Devedesete. Ljute sankcije. Polecemo sa Surcina. Par letova dnevno. Brke milicajci u odlasku odmere svakog putnika.
Iznad Jaza uraganski vetar. Propadanje bez kraja. Stvari ispadaju iz predrada iznad nasih glava.
I taman kad pomislimo da je kraj – glas iz kokpita. Dobrodoslicu u Tivat zeli nam kapetan Zoran Modli…

Odgovori
A

:-)

M

Jos jedan iz ljutih poratnih godina.
– Uvode se pa ukidaju sankcije. Rani jutarnji sa Surcina za Milano. Osam putnika u ATR-u. Zima. Debeli minus.
Cekamo satima da se odledi a zatim pokrene ATR. Aerodrom polupust i hladno je.
Napokon nas pozivaju da se ukrcamo. Polecemo.

U nekom momentu stjuardesa prebrojava putnike: jedan, dva…SEDAM!
Pa gde je OSMI putnik?

– Krije se u otvorima ventilacije! – kaze neki Bosanac i nastaje opsti smeh.

Malpensa. Nov, lep aerodrom. Pravo cudo za ljude koji dolaze iz sankcijama i ratovima opustosene zemlje.
Veza sa Milanom vec druga prica – gora nego Zikic Trans! Sat i nesto preko klacka se vozic dok na kraju ne stigosmo na Centrale. Ponovo Milano! Kasni popodnevni sati i polako se smrkava.

Mislim da bismo brze stigli da smo ujutru u 6 krenuli kolima :D

Odgovori
A

:-)

V

Miroslave,

I Ja sam imao putnika koji nestaje.

Pre više godina let iz Marakeša za Stansted. Prebrojava kabinsko osoblje putnike i stalno jedan manje. Broje na sve načine. Čak i broje uši, pa dele sa dva. Prste ruke pa dele sa deset.

Po deseti put se proverava i nikako da se složi stanje. Već svi, osim mene, čupaju kosu. Ja je ne čupam samo zato što je nemam. Ostaje nam jedino kompletno pražnjenje aviona i da onda brojimo putnike kako izlaze, na jedna vrata od aviona. Koliko će to trajati ne smemo ni da pomislimo.

Skoro pred samu odluku da se prazni avion kaže moj Kolega, a da ne fali neki infant. Imamo ih pet. Kako infant da fali, pa to su Bebe? Srećom poslušamo Kolegu, ode kabinsko osoblje da traži Bebe i zaista jedna nedostaje!!!

Gde je Dete, Oca vam magupskog!!!!!!

Sa aerodromskim službenikom traže od putnika do putnika da vide ko još putuje sa Bebom. I posle par minuta, ogroman uzvik iz kabine. Našli su Bebu.

Dete se spustilo ispod sedišta i krenulo da puzi, roditelji nisu ni obraćali pažnju, plus slabo znanje engleskog ili jak nemar. U svakom slučaju kad su njima prišli da pitaju da li putuju sa malim detetom oni rekli da. Gde je dete? Nema ga! Uzviknu majka, recimo, Ahmed! Dva reda iza ispod sedišta čuje se Mama, putnika iz tog reda digne dete, stanje se složi i mi put Stansteda posle više od pola sata kašnjenja.

Od tada kad god fali putnik, uvek kažem prvo prebroj Bebe!

A

Ma nemoj me… a svašta se, baš svašta dešava u avionima. Majko mila. Ovo je za „smješne stvari u zračnom prometu“. Bože mili!

V

Kad smo kod smešnih stvari, a povodom Pravoslavne Nove Godine, evo još jedna priča, a skorijeg datuma. Ja častim!

Pre više meseci let Stansted-Palermo.

Kasni avion u dolasku, kasni sa otpremom putnika, imamo slot, znači već smo skoro pola sata posle vremena poletanja. Napokon stiže loadsheet, sravnjujemo stanje putnika, prtljaga i ostalog, zatvaramo vrata i čekamo da nam dođe vreme slota da pođemo za Palermo.

Skoro istovremeno zemaljsko osoblje preko interfon veze i broj jedan preko servis interfona me obaveštavaju da nedostaju tri bitna putnika. Kako bitna?

Na avionu su skoro celi svatovi koji idu na svadbu sledećeg dana u Palermo, a nedostaju Mlada, Mladoženja i jedan Kum! Ludilo!

Pokušavamo da nađemo rešenje, ali vezane su nam ruke. Da je pet minuta nakon redovnog vremena leta, iskoristio bih svoje pravo PIC da primim putnike, ali sad kasnimo više od pola sata! Gde su bili do sada?

U avionu rusvaj, kroz prozore Satelita broj dva na Stanstedu vidim njih troje kako mašu, skaču i ko zna šta sve izvode da privuku našu pažnju. Dispečer kaže da On ne sme da ih primi, Ja bih smeo, ali bio bi posle haos po mojoj glavi od Menadžmenta. U tom Kontrola leta rešava dilemu.

„Ryanair XYZ, clear to push and start stand B32L to the Bravo East line!“

Sorry folks više sreće sledeći put!

Push back, startovanje motora, kad ELEC kvar na panelu. Zovemo Maintrol, kažu oni No Go item, natrag na stand. Vratimo se mi. Oni jadnici misle da smo se vratili zbog njih. Malo morgen. Nedozvoljava dispečer da se prime ta tri putnika na let i ako se avion vratio na stand. Kaže let je closed i good bye!

U avionu rusvaj još veći, oni u zgradi kroz staklo samo što dušu nisu ispustili. Ali nema milosti u Ryanairu.

Dolaze mehaničari, čačkaju nešto skoro desetak minuta, ono troje u zgradi kleče i mole se i Bogu i Alahu i Budi i Manituu, možda čak i Majkl O’Liriju.

Kaže Mehaničar, mora da se promeni AC to DC Inverter. Koliko traje, pitam Ja? Kaže On oko 15 minuta, ali mora da se ukloni svo strujno napajanje sa aviona. Aha! Eto rešenja za sve nas!

Hat međutim! Sad Dublin OPS ne dozvoljava da se putnici vrate u gate. Kažu pozvaće autobuse da putnici provedu tih 15 minuta dok se avion popravi u njima. Joj Budala!!!

Svađam se sa Dablinom i kazem jok! Ne može u autobuse, zato što autobusi sa putnicima ne smeju da stoje na standu.

Smeju! Ne smeju! Smeju! Ne smeju!

E dosta zajebancije. Pozovem security Aerodroma preko Kontrole leta, dođu ljudi, pitam ih, kažu oni Nikako!!!!

Putnici vanka! U gate. Zvanično se let ponovo otvori, nakon popravke aviona, vrate se putnici i ono troje bitnih Svadbara sa njim. Novi loadsheet i vozi Miško.

Na avionu do Palerma opšti haos, muzika, pevanje, vrištanje, kao u Ko to tamo peva!

Posle sletanja cela Svadba nam se zahvaljivala, ljubila nas, ma opšti cirkus. Pred samo poletanje nazad, dolazi Dispečer sa ogromnim poslužavnikom punim kolača. Između ostalih Cannoli. Kaže ovo je za posadu od Svatova.

Neka im je srećno i zdravo do kraja života! Samo nemoj da kasne više nikada na let, barem ne na Ryanair let. Nema milosti u Jaranair!

Z

Let Prag Toronto, moja supruga putuje sa sinom od 2 1/2 godine i bebom starom 7 meseci. Skupa na letu je moja mama tu da pomogne. Supruga otisla da promeni pelene, baka se raspricala sa nekom gospodjom, vraca se nazad nigde starijeg sina. Obisli su kompletnu ekonomsku klasu dok jedan dekica nije pokazao da se provukao u business. U to doba CSA je imao siroka sedista u business-u, momak se zavukao ispod zadnjeg reda gde mu je trebala privatnost i odradjuje radnju u pelenama.

A

hahahaha… odlično. Oba su ludilo. Ajde još koji…

D

1992. ne mogu da dobijem dozvolu za izlazak iz zemlje od Vojnog odseka. Makedonija priprema odvajanje ali naša pogranična policija još uvek ne traži dozvole za izlazak iz zemlje prema Makedoniji. Jedan od poslednjih letova ka spoljnom svetu Beograd – Skoplje – Beč. Naravno ne kupim kartu Beograd – Beč već odvojeno Beograd – Skoplje i Skoplje – Beč jer nemam dozvolu vojnih vlasti. U avionu je jako interesantna ekipa, da ih ne imenujem. Svega nas desetak nastavlja put ka Beču što stjuardese znaju. Po sletanju u Skoplje, rekoše nam da ne napuštamo avion. Posle nekog vremena nam javiše da ipak pro forme moramo da prodjemo pograničnu policiju u Skoplju. Uhvati me prpa, medjutim, osim šaljivih opaski makedonske policije da hvatamo maglu, sve je prošlo glatko. Vratimo se u avion sa putnicima iz Skoplja. Osoblje broji više puta, sedim u prvom redu i čujem njihovu komunikaciju, broj putnika im se neslaže. Prolaze minuti, i u jednom momentu kapetan preseca i kaže da na njegovu odgovornost zatvaramo vrata i palimo. Tek po poletanju, mi je do glave došlo da sam ja bio problem jer nisu znali da su mi karte odvojene i da sam u Skoplju ušao bez bordinga ( jer su mislili da imam kartu BEG – VIN) Doček u Beču je bio spektakularan, sve sa policijom u gejtu, nekako ih prodjoh jer sam put nastavljao za Kopenhagen..

Odgovori
A

Magla kažete? U Skopju? :-)

B

Mislim da je na neku drugu „maglu“ mislio 😁

D

Pamtim splitski aerodrom iz detinjstva (a to je bilo sedamdesetih). Stara zgrada aerodroma sa lepom terasom kao i restoran sa baštom do same stajanke. Još pamtim sletanja četvoromotornih Iljušina (propelerci) kompanije ČSA ili sletanje Super Karavele kompanije Sterling. Takođe svih tada naših JAT-a, IAA (stare devetke) i Aviogenex-a (sve TU-134). Kanije osamdesetih IAA sa MD 82 i Aviogenex sa dva bivša državna B-727. Sve u svemu pamtim onaj miris kerozina (to se uvuče u krv) i vetar kada se na stajanci okrenu da bi krenuli na pistu. Tada smo išli na aerodrom vikendom da bi gledali avione i popili neki sok u tom restoranu. Niska ograda do stajanke, nepostojeće sigurnosne mere kao sada. Traktorčići koji vuku kolica s prtljagom ili agregat za paljenje motora za Iljušin ili Karavelu.

Odgovori

Alene, hvala od srca. (uz široki osmijeh) Marina

Odgovori

Prilikom komentarisanja tekstova na portalu molimo vas da se držite isključivo vazduhoplovnih tema. Svako pominjanje politike, nacionalnih i drugih odrednica koje nemaju veze sa vazduhoplovstvom biće moderisano bez izuzetka.

Svi komentari na portalu su predmoderisani, odobravanje bilo kog komentara bilo kog značenja ne odražava stav redakcije i redakcija se ne može smatrati odgovornom za njihov sadržaj, značenje ili eventualne posledice.

Tango Six portal, osim gore navedenih opštih smernica, ne komentariše privatno niti javno svoju politiku moderisanja

Ostavite odgovor

Najnoviji komentari

Alen Šćuric Purger na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Što se događa sa Zagrebom – 1. dio

Na velikoj večini od tih aerodroma koje spominjete sam putovao autom iz Zagreba i to višekratno. Za neke od njih putujem više puta godišnje. Čak i iz najudaljenijeg Salzburga sam letio. Ja do Beča, Budimpešte, Venecije i Splita stižem sigurno za tri sata i manje, do Zadara za dva, Pule za dva i pol sata.…

25. Apr 2019.Pogledaj

Alen Šćuric Purger na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Što se događa sa Zagrebom – 1. dio

Sam članak o tome nije dostatan kao tema. Da se, nedaj bože, desi neki incident radi premalog broja zaposlenika, da se desi pobuna ili štrajk zaposlenika, onda bi to možda bila tema. Naime, eventualno smanjeni broj radnika može značiti racionalno poslovanje (svi znamo kako se zapošljava u društvenim poduzećima), može značiti pretjerano šparanje i eksploataciju…

25. Apr 2019.Pogledaj

Alen Šćuric Purger na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Što se događa sa Zagrebom – 1. dio

Statističar: Stvarno se ne bi trebali raspravljati na ovom forumu na ovaj način. Ovo je ipak zrakoplovni forum i tu bi trebao biti neki nivo rasprave. No, dobro, Eindhoven je LCC zračna luka (kao i Hahn, Charleroi, Beauvais idr.). Takve zračne luke su alternative večim zračnim lukama, bitno jeftinije od njih i zato ih masovno…

25. Apr 2019.Pogledaj

veron na: [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Što se događa sa Zagrebom – 1. dio

Šengen nije uspostavljen za članice EU već one koji nisu dio zajednice.

25. Apr 2019.Pogledaj

Send this to a friend