Tango Six organizuje 4. po redu Vazduhoplovni samit jugoistočne Evrope, 22. i 23. aprila u Beogradu

28. mar 2024

Delegacija Mašinskog fakulteta posetila pogone kompanije Erbas u Nemačkoj: Stručnjaci iz Erbasa redovno će sarađivati sa kolegama u Beogradu

27. mar 2024

Hrvatska potpisala ugovor za nabavku dva nova vatrogasna aviona DHC-515 „Firefighter“

26. mar 2024

[RAT U UKRAJINI] Rusi od početka godine upotrebili na hiljade vođenih avio-bombi, na ratištu se pojavili FPV dronovi otporni na elektronsko ometanje, vojnu pomoć Ukrajini poslalo i Kosovo

22. mar 2024

U Hrvatskoj u maju aeromiting AirVG: Prilika da se prvi put javno vide hrvatski Rafali, poslednji put MiG-ovi 21

21. mar 2024

Rumunija nabavila južnokorejske PVO sisteme Chiron

20. mar 2024

AERO.bg: Bugarska najverovatnije kupuje Talesove vojne osmatračke radare

19. mar 2024

[RAT U UKRAJINI] Masovni ukrajinski napadi na Rusiju, pritisak ruskih snaga na ukrajinsku PVO, prva ovogodišnja vojna pomoć SAD Ukrajini

15. mar 2024

[ANALIZA] Srbija je obnovila transportnu avijaciju, ali posao nije završen: Hoće li se zameniti i najstariji avion u RV i PVO – laki transporter An-2?

15. mar 2024

Hrvatska potpisala ugovor za dodatnih 8 helikoptera UH-60M

13. mar 2024

[REPORTAŽA] U Avijacijskom Muzeju Malte

13. mar 2024

Vučić: Cilj da do kraja godine imamo 5.000 dronova-kamikaza Komarac, ispitivanje planirajućih avio-bombi za Orao i MiG-29 ako treba u Egiptu

11. mar 2024

[RAT U UKRAJINI] Ukrajina će u ovoj godini pokušati sa novom kontraofanzivom, ruska Crnomorska flota ostala bez još jednog vrednog broda

8. mar 2024

[ANALIZA] Srbija je nabavila veliki broj vojnih helikoptera, ali najmanje onih najpotrebnijih

8. mar 2024

Balkanska bezbednosna mreža: Izraelski sistem za ciljanje manjih dronova SMASH 3000 u naoružanju Vojske Srbije

5. mar 2024

Albaniji isporučene turske izviđačko-borbene besposadne letelice Bajraktar

4. mar 2024

[EKSKLUZIVNO] Premijera najvećeg FPV drona kompanije PRDC do sada: Mantis sa minom kalibra 120 milimetara

1. mar 2024

[RAT U UKRAJINI] Rusija koristi hipersonične rakete Cirkon, čeka se odluka Švedske o slanju borbenih aviona Gripen Ukrajini

1. mar 2024

[ANALIZA] Koliko se vojnih aviona i helikoptera proizvede i isporuči ruskoj vojsci?

28. feb 2024

Vijesti: Crna Gora namerava da nabavi novi laki prenosni sistem PVO, razmišlja se i o nabavci anti-dron sistema

27. feb 2024
Istorija domaće upotrebe lovca-presretača MiG-21
Poslednji operativni MiG-21bis 17409 prizemljen je krajem septembra ove godine / Foto: Robert Jelen

Istorija domaće upotrebe lovca-presretača MiG-21

Već više od 53 godine sa batajničkog aerodroma poleću i sleću lovci-presretači MiG-21 a ovaj tip aviona predstavlja jedan od najznačajnijih i najpoznatijih borbenih aviona u istoriji vojnog vazduhoplovstva.

Decenijama je u Jugoslaviji ovaj vazduhoplov bio osnovni, jedno vreme i jedini namenski avion za odbranu od napada iz vazduha a u građanskom ratu prilikom raspada SFRJ služio je i za dejstva po ciljevima na zemlji. Dragocene podatke o vojnim snagama zemalja u okruženju dugo godina su pružale i izviđačke varijante koje su takođe nabavljane ili su nastale modifikacijom aviona čija je osnovna namena bila lovačko-presretačka.

22501
Čelni MiG-21F-13 (L-12) 22501 nakon sletanja uz pomoć kočionog padobrana. Na desnom boku vidi se jednocevni top NR-30 kalibra 30 mm.

Razvoj borbenih aviona je tokom 50-tih godina bio vrlo dinamičan i ubrzan pa je vojni vrh tadašnje Jugoslavije pri kraju te decenije brzo shvatio da je potrebno nabaviti novi savremeni lovački avion koji bi zamenio američke aviona F-86 ‘’Sabre’’ koji su već tada počeli da zastarevaju. O prelasku na lovce brzine dva maha ozbiljno se počelo razmišljati 1958. godine i Komanda JRV počela je sa analizama svih mogućih rešenja. Novi avion morao je da bude savremen a jedan od zahteva je bio i da se kupi licenca za njegovu proizvodnju. Veliku pažnju privukao je francuski lovački avion Miraž-III (Mirage-III), tada jedan od najsavremenijih borbenih aviona. Nastojanja da se ovaj avion nabavi prekinuta su zbog politike jer je Jugoslavija došla u konflikt sa Francuskom zbog tadašnje podrške Alžiru. Čak su bili i napravljeni planovi za prenaoružavanje jedinica na francuski avion.

Planovi za nabavku JRV

Jugoslavija se potom okrenula ka SSSR-u sa kojim je još 1954. godine ponovo, nakon Rezolucije Informbiroa 1948., uspostavila dobre odnose. Početkom 1960. stvorila se mogućnost o početku pregovora za nabavku novog lovca a Komanda JRV je zatražila da se nabavi licenca za avion MiG-19.

Na aerodromu Kubinka 1. oktobra iste godine delegacija JRV na čelu sa komandantom vida imala je priliku da vidi MiG-19 u letu a tokom pregovora Sovjeti su ponudili i licencu ali su napomenuli da se ovaj avion više ne proizvodi. Uslov za nabavku bila je licenca a 10. oktobra je na završnom sastanku Sovjetima rečeno da ako ne bude kupovine MiG-a 19 možda će biti pokrenuta nabavka novog, kako je tada rečeno – savremenog lovačkog aviona, ako bi to naravno odobrila vlada SSSR.

Teški pregovori

Nešto kasnije, na prijemu iste večeri, jugoslovenska delegacija je saznala da se novi avion, sa oznakom MiG-21 već nalazi u serijskoj proizvodnji. Dalji pregovori bili su vrlo teški pošto su Sovjeti, zbog odustajanja Jugoslovena od povoljne ponude za MiG-19, doneli zaključak da SFRJ nije ni nameravala da kupi sovjetske avione već da ovim potezom pritisnu SAD da poklone novo naoružanje.

Januara 1961. je preko jugoslovenske ambasade u Moskvi zatraženo 200 aviona MiG-21, od toga 26 gotovih aviona, 12 u delovima koji bi se sklopili u Jugoslaviji a ostatak je trebalo proizvesti po licenci. Ceo posao je trebalo platiti klirinški i to je bila glavna prednost nabavke iz SSSR-a. Dva meseca kasnije Sovjeti su ponudili 36 aviona u 1962. godini a tehničku dokumentaciju za proizvodnju 1963-64. Umesto toga postojala je i ponuda za 200 gotovih aviona u periodu 1962-1966.

22515
Stajanka lovaca presretača MiG-21F-13 u drugoj polovini 60-tih godina, na fotografiji se vidi i poslednji primerak L-12 22541 koji je stigao 1966. godine.

Aprila 1961. dolaskom jugoslovenske delegacije u Moskvu počeli su direktni pregovori o kupovini MiG-a 21 a tom posetom trebalo je i pripremiti ugovore za nabavku ne samo lovaca već i tenkova i radara. Četvrtog dana posete, tačnije 24. aprila, Jugoslovenima je pokazan MiG-21 a vođa jugoslovenske delegacije izvestio je da je utisak delegacije o taktičko-tehnilčkim karaktestikama aviona povoljan. Jugosloveni su tražili licencu za avion, motor i rakete vazduh-vazduh K-13 iako je u početku bilo sasvim jasno da se neće proizvoditi ni motor ni rakete. Cena aviona bila je 576.000 klirinških dolara i 4,5 miliona dolara za licencu, bez podvesnog naoružanja. Te cene bile su nešto veće od očekivanja za Jugoslaviju ali je SSSR insistirao da cene budu iste kao za zemlje Varšavskog pakta.

U završnim pregovorima odustalo se od početnih zahteva i zatražena je nabavka jednog puka aviona MiG-21 kao dela teritorijalne protivvazduhoplovne odbrane. Ugovor o nabavci je potpisan 2. avgusta 1961. u Moskvi i predviđao je uvoz naoružanja kroz petogodišnje planove koji su imali poseban naziv a prvi plan kroz koji su nabavljeni MiG-ovi 21 imao je naziv ‘’Romanija’’. Jugoslavija je tako gotovo istovremeno sa nekim od svojih suseda postala korisnik lovaca brzine dva maha jer su tada Mađarska, Rumunija i Bugarska postali korisnici aviona MiG-21 a Italija je nešto malo kasnije, marta 1963. uvela u naoružanje američki F-104.

Uvođenje u naoružanje

Februara 1962. godine u JRV i PVO su izabrani ljudi za preobuku na novi tip lovca. Oni su poslati prvo u Rajlovac na dvomesečnu ubrzani kurs ruskog jezika a u Moskvu su doputovali 5. maja.

Piloti i deo tehničara upućeni su zatim na aerodrom Frunze u Kirgiziji a ostali tehničari u Alma Atu u Kazahstan. Bili su to pripadnici 204. lovačkog avijacijskog puka (lap) koji je tada u svom sastavu imao dve eskadrile, 127. i 128. lovačku avijacijsku eskadrilu (lae) a puk se nalazio u sastavu 11. divizije PVO.

Da bi se prvo prilagodili tehnici istočnog porekla piloti su prvo leteli na dvosedima MiG-15UTI i jednosedima MiG-17. U osnovnoj letačkoj obuci za MiG-21 planiran je nalet od 10 časova naleta. Nakon završene preobuke piloti i tehničari su se vratili 20. avgusta a prvih pet MiG-21 varijante MiG-21F-13 sleteli su na Batajnicu početkom septembra.

Avione su preleteli sovjetski piloti koji su u jugoslovenski vazdušni prostor ušli iz Mađarske, nakon poletanja iz Budimpešte na Batajnicu su stigli preko maršrute Subotica-Batajnica. Naredne četiri godine pomoć u preobuci 204. lap-a pružali su piloti i tehničari RV SSSR.

22522
L-12 22522 naoružan sa dva saćasta lansera NRZ kalibra 57 mm

Jedan od glavnih problema u preobuci bio je nedostatak dvoseda i Jugosloveni su zatražili isporuku dvoseda MiG-15UTI ali su Sovjeti tvrdili da za tim nema potrebe i da se na avion jednosed može preći direktno sa teorijske preobuke iz učionice. Ipak u 204. lap-u je preovladao stav da se priprema mora ostvariti naletom na dvosedima pa su budući piloti MiG-ova 21 leteli na američkim trenažnim avionima TV-2.

U ugovoru o nabavci MiG-a 21 jugoslovenska strana se obavezala da će određeno vreme TT podatke čuvati kao strogo poverljivu tajnu. Zbog toga je uvedena interna oznaka aviona koja se održala sve do današnjih dana. Oznaka za avion varijante MiG-21F-13 (Izdelije-74, NATO oznaka ‘’Fishbed-C’’) bila je L-12 (L – lovac), motor Tumanski R11-F300 imao je oznaku MM-12 a raketa vazduh-vazduh K-13 (R-3S) bila je označavana sa SR-20.

Nakon prvih 5 aviona koji su primljeni septembra 1962. sledeća tri aviona stigla su tek maja 1963. Zajedno sa avionima 1962. godine stigle su i rakete K-13. U avgustu iste godine stiglo je još 5 aviona čime je završen prijem prve eskadrile dok je druga primila odjedanput 14 aviona avusta 1964. Preostalih 12 aviona (od ukupno tada naručenih 40) stiglo je oktobra i novembra iste godine. U naoružanje je maja 1966. primljen i poslednji, 41. avion koji je stigao kao zamena za avion koji je 8. aprila 1965. imao požar motora u letu – pilot je uspeo da sleti ali je šteta na avionu bila velika i on je rashodovan zbog nerentabilnosti popravke.

Avioni MiG-21F-13 nosili su evidencijske brojeve 22501 do 22541. Do kraja 1964. godine završeno je prenaoružavanje 204. lap-a koji je tada u svom sastavu, po uzoru na formaciju RV SSSR, imao tri lovačke eskadrile, 126., 127. i 128. eskadrilu, svaku sa po 12 aviona i štabno odeljenje sa četiri aviona. Potvrda da je puk ovladao novom tehnikom bila je prvo gađanje ciljeva u vazduhu jula 1965. Gađane su raketne mete RM-3 raketama K-13 (R-3S) iznad crnogorske obale, na poligonu Bar a obe lansirane rakete su pogodile mete.

22520
L-12 22520 naoružan sa dve infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S

Preobuka za L-12 znatno je olakšana prijemom dvoseda MiG-21U 1965. godine a prvi nastavnici letenja obučeni su 1966. godine u Krasnodaru, SSSR. Oni su po povratku u zemlju ušli u sasatv 128. lae koja je od tada bila nastavna jedinica za obuku pilota ovog tipa aviona. Pošto su do tada u 204. lap-u piloti koji su leteli na MiG-u 21 bili iskusni i prethodno imali solidan nalet na drugim tipovima aviona, prvih 15 mladih pilota potporučnika primljeno je sa školovanja 1966. godine. Oni su u završnoj godini akademije u Puli leteli na avionima TV-2 i F-86E a potom u 204. puku na MiG-21F-13.

Obuka i njen kvalitet na ovoj varijanti MiG-a 21 u JRV dostigla je vrhunac 1968. godine kada su nastavnici RV SSSR proveli obuku figurnog letenja na malim visinama, zatim obuku bliske manevarske vazdušne borbe i složenih manevara za dejstva po ciljevima na zemlji. U JRV i PVO se do tada u borbenoj obuci letelo samo na presretačke zadatke u vizuelnim uslovima iznad oblaka sa ubrzanjima do 2 maha na velikim visinama.

Prvo gađanje na mete dimenzija aviona izvršeno je u Astrahanu, SSSR 1966. godine kada se dejstvovalo na leteću metu La-17. Kako je cena odlaska na gađanje u SSSR bila velika u Jugoslaviji se pokušalo sa prepravkom aviona F-86D u mete. Pošto nije bilo uređaja za daljinsku kontrolu, metom je trebalo da upravlja pilot koji bi je prvo doveo do poligona a zatim iskočio iz nje. Na poligonu Bar je jula 1968. to praktično i provereno kada je raketom K-13 oboren F-86D iz koga je prethodno iskočio pilot. Zbog toga što je to ipak bilo preopasno za pilota od prepravke aviona u mete se odustalo.

Nakon 204. lovačkog avijacijskog puka svoje prve avione MiG-21F-13 je jula 1967. godine dobio i 117. lovački avijacijki puk, tada baziran na aerodromu Pleso. Transfer aviona L-12 iz 204. u 117. puk omogućilo je pristizanje nove varijante MiG-21PFM u 204. lap koji je kao elitni puk zadužen za odbranu glavnog grada, određen za prijem novih najsavremenijih lovačkih aviona koji će biti u naoružanju JRV i PVO.

Takođe je deo iskusnih oficira morao da pređe iz jednog u drugi puk a 117. puk su činile 124. i 125. lovačka avijacijska eskadirla. 125. eskadrila je avione L-12 dobila prva. Maja 1968. puk prelazi sa aerodorma Pleso na novi aerodrom Željava kod Bihaća.

22540 L-12
Avion MiG-21F-13 22540 na aerodromu Pleso.

U naredna četiri meseca u Bihać su sa preobuke na L-12 stigle i 124. ali i 352. lovačko-izviđačka eskadrila koja je od početka 1968. bila u sastavu 117. lap. U avgustu 1968. u sastavu JRV nalazilo se 38 aviona MiG-21F-13 od čega su 12 bila u 117. lap-u. Kasnije sredinom septembra u puk su je stiglo još 11 L-12. Nekoliko nedelja kasnije svi preostali L-12 predati su iz 204. u 117. lap a u 204. lap-u je avione L-12 koristila još samo 128. lae sve do 1971. godine. Kako je 1970. 204. lap počeo da prima novu varijantu MiG-21M a 117. lap varijantu MiG-21PFM avioni L-12 počeli su da pristižu u treći lovački avijacijski puk JRV i PVO, 83. lap koji je tada bazirao na aerodormu Petrovac kod Skoplja.

Prva eskadrila iz puka koja je prešla na L-12 bila je 130. lae kojoj je oktobra 1970. predato osam aviona. Još osam aviona predato je drugoj, 123. eskadrili marta 1971. godine. Nakon remonta u VTRZ ‘’Zmaj’’ i iz 128. eskadrile 204. lap-a tokom 1971. i 1972. godine primljeno je još L-12.

Na novi aerodrom Slatina kod Prištine na kome se nalazio objekat ‘’Klek’’ u planini Goleš, 83. lap se prebazirao septembra 1972. godine. L-12 se nije dugo zadržao u 83. lap-u a za standarde 70-tih ova varijanta MiG-a 21 je već odavno bila zastarela. Zbog toga su se piloti ovog puka sve više usmeravali na zadatke vatrene podrške trupama na zemlji. Kako su se rezervni delovi za varijantu MiG-21F-13 prestali proizvoditi još 1968. sve je bilo teže održavati ih.

Prvih 12 preostalih aviona L-12 rashodovano je novembra 1977. nakon što su prethodno avgusta iste godine u puk primljeni prvi avioni MiG-21M. U 123. eskadrili tada je zadržano 14 aviona radi obuke mladih pilota. U 1979. i ova eskadrila je počela da prima avione MiG-21M a u 1980. godinu se ušlo sa L-12 kao rezervom 83. puka. Poslednji probni letovi izvedeni su marta 1980. godine kada su naleteli dva časa. Avioni su čuvani sve do 11. maja 1981. kada je doneto rešenje o njihovom povlačenju iz naoružanja.

Postoji informacija da je deo aviona kasnije prodat Egiptu. Za vreme službe u JRV i PVO na avionima MiG-21F-13 ostvareno je 23.559 časova i 15 minuta naleta a u udesima je izgubljeno 17 aviona od kojih u različitim okolnostima život izgubilo 11 pilota.

Kada je reč o naoružanju aviona varijante MiG-21F-13 njega čine jednocevni top Nudelman-Rihter NR-30 kalibra 30 mm sa borbenim kompletom od 60 granata, koji je ugrađen na desnom boku prednjeg dela trupa. Avion poseduje dve tačke kačenja naoružanja pod krilima dok se na podtrupni nosač podvešavao samo rezervoar za gorivo kapaciteta 490 (480) litara. Na gredaste nosače APU-13 kačile su se infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S (K-13A, NATO oznaka AA-2 ‘’Atoll’’) dometa do 7 km i MiG-21F-13 je mogao da ponese dve ovakve rakete. To je bilo i osnovno naoružanje za dejstvo po ciljevima u vazduhu.

Pored toga mogao je poneti i dva saćasta lansera UB-16-57U i UMP sa po 16 nevođenih raketnih zrna S-5M ili S-5K kalibra 57 mm. Umesto njih mogli su se upotrebljavati i domaći 12-cevni saćasti lanseri L-57-12 sa 12 nevođenih raketnih zrna BR-1 ili BR-2 kalibra 57 mm. U JRV avion je naoružan i sa američkim nevođenim raketama HVAR-5 kalibra 127 mm i L-12 je mogao da na modifikovanim nosačima sa lovca-bombardera F-84G ponese dva grozda od po četiri rakete HVAR-5. Ovakvu modifikaciju zatražila je Komanda JRV zbog povećanja borbenih mogućnosti aviona a modifikaciju je izveo Vazduhoplovnotehnički insititut avgusta 1967.

Bombardersko naoružanje u JRV MiG-21F-13 je počeo da nosi od 1966. godine kada su počeli da se ugrađuju gredasti nosači avio-bombi BDZ-60-21-U. Prve bombardovanje izvedeno je 1967. godine na poligonu Tuzi. L-12 je nosio do dve bombe, obično dve FAB-50 mase od po 50 kg, ili dve FAB-250 mase od po 250 kg a mogao je da ponese najviše 1000 kg tereta.  Asortiman naoružanja upotpunjavale su i plamene avio bombe PLAB-200 kojih je L-12 mogao poneti takođe dve.

Druga generacija MiG-a 21

Nakon potpisivanja ugovora o velikoj nabavci naoružanja 1961. u kome je bilo i 40 lovaca-presretača MiG-21F-13 i koji je obuhvatao petogodišnji plan nabavke (1961-1965) Jugoslavija je očekivala nove nabavke tehnike iz SSSR. Zbog toga su održavani stalni odnosi sa Moskvom u cilju praćenja daljeg razvoja tehnike koja je Jugoslaviji bila interesantna.

Na listi zahteva bila je i druga generacija lovca-presretača MiG-21 koji je mogao da dejstvuje u svim meteo uslovima. Pažnju je prvo privukla varijanta MiG-21PF ali je vrlo brzo ponuđena nova savremenija verzija. Nakon proučavanja varijante MiG-21PF (koji je interno označen kao L-13) u junu 1965. ponuđen je noviji MiG-21PFM.

Drugi petogodišnji plan koji je realizoivan u periodu od 1966-1970. i koji je nazvan “Sutjeska“, obuhvatao je i nabavku 36 lovaca-presretača MiG-21PFM (Izdelije 94, NATO oznaka “Fishbed-F“, službena vojna oznaka L-14) za opremanje tri eskadrile – jednog puka. Plan je obuhvatao između ostalog i automatski sistem za navođenje lovačke avijacije “Vazduh-1P“ za PVO Beograda.

22722
MiG-21PFM (L-14) naoružan sa dve radio-komandno vođene rakete vazduh-vazduh RS-2US.

Za prijem prvih aviona izabrana je 126. lovačka avijacijska eskadrila, 204. lovačkog avijacijskog puka čijih je 6 pilota krajem januara 1967. upućeno u Krasnodar na preobuku. Akcenat na obuci za MiG-21PFM dat je na noćnom letenju i primeni sistema za navođenje “Lazur“.

Piloti su se sa kursa vratili u junu mesecu a na preobuci za L-14 bilo je i 15 pripadnika vazduhoplovnotehničke službe. Program preobuke pilota predviđao je da nakon zemaljske pripreme i jednog do dva leta na dvosedu piloti pređu na MiG-21PFM. Nakon 126. eskadrile i štabnog odeljenja, u prvoj polovini 1968. preobuku su završili i pripadnici 127. eskadrile ali i bihaćka 352. lovačko-izviđačka eskadrila koja je tada očekivala avione MiG-21R. Preobuka poslednje eskadrile 204. puka, 128. eskadrile završena je do marta 1969. Preobuka u Jugoslaviji je bila vrlo dinamična i već u jesen 1967. piloti su potpuno ovladali avionoma. Najlakše su na novu verziju prešli iskusni piloti sa većim naletom na MiG-21F-13.

Od 36 nabavljenih aviona prvih 8 je sletelo na aerodrom Batajnica 21. juna 1967. godine, sledećih 10 aviona primljeno je 14. jula iste godine, 10 aviona 23. jula 1968. i poslednjih 8 17. decembra 1968. Imali su evidencijske brojeve 22701 do 22736.

Kako je sa avionima stigao i sistem automatizacije “Vazduh-1P“ morali su imati i sistem za legitimisanje aviona koji se sastojao iz uređaja SRO-2 i SOD-57M. Ovaj sistem naknadno je ugrađen i na avione MiG-21F-13. Još jedna novina koja je stigla sa avionima bile su radio-komandno vođene rakete vazduh-vazduh K-51 (RS-2US, NATO oznaka AA-1 “Alkali“) kao i stanice za proveru i pripremu raketa K-13 i K-51 tipa PPP-3SA-1S. Sa avionima je primljena i dodatna količina raketa K-13.

Kao i u slučaju MiG-21F-13 i varijanta MiG-21PFM je imala internu oznaku L-14, njen motor MM-14 a raketa K-51 imala je jugoslovensku oznaku RVV-22. Interesantan je podatak da je krajem avgusta 1968. u skladištima pored 642 rakete K-13 (R-3S) bilo i 118 raketa K-51.

Gađanja na ciljeve u vazduhu avionima MiG-21PFM provedena su 1969. godine na poligonu u Astrahanu kada su dva jugoslovenska pilota gađala raketama K-51 a jedan sa K-13. Iste godine održana su i gađanja u Jugoslaviji, na poligonu Bar takođe sa oba tipa raketa vazduh-vazduh. Istovremeno iz SSSR je primljeno još 120 raketa K-51.

Sve tri eskadrile 204. lap-a ovladale su avionom MiG-21PFM do proleća 1969. godine a naredne 1970. godine provodila se obuka pilota za namenske zadatke. Za tu godinu posebno je naglašeno da piloti moraju da se obučavaju za zadatke u noćnim dejstvima a pod pritiskom čehoslovačke krize iz 1968. jedinica je uvežbavana i za borbu protiv vazdušnog desanta u fazi prevoženja i protiv lovačko-bombarderske avijacije neprijatelja u pripremi i obezbeđivanju desanta.

Uvežbavana su i ofanzivna dejstva za radi postizanja prevlasti u vazdušnom prostoru, dejstva po položajima raketnih jedinica neprijateljske PVO, radarskim stanicama i aerodromima.

22701 Pula avgust 1991.
MiG-21PFM L-14 naoružan sa lanserima UB-16-57 na aerodrmu Pula avgusta 1991. godine

Već 1969. godine 204. puk je počeo da predaje avione MiG-21PFM 117. lap, 15. divizije PVO sa aerodroma Željava i prvih osam aviona predato je u julu mesecu. Te prve avione primila je 352. lovačko-izviđačka eskadrila a do kraja 1970. godine 117. puku je predato ukupno 23 aviona L-14. Preostali avioni ove verzije su ostali u 128. eskadrili 204. puka gde se odvijala obuka novih pilota potporučnika i u njoj su avioni ove verzije ostali u upotrebi sve do početka 1980.tih godina.

Zbog sličnosti verzija MiG-21PFM i nove izviđačke varijante MiG-21R koja je tada naručena prve avione primila je 352. eskadrila u kojoj se na L-14 u prvo vreme odvijala obuka po programu lovačke avijacije. Sledeća za prijem L-14 određena je 124. eskadrila a zatim i štabno avijacijsko odeljenje komande 117. puka. Do 1971. godine piloti su ovladali avionom, borbenom obukom u presretanju kao i noćnim letenjem. Februara iste godine svoje avione dobija i 125. eskadrila.

Kraj službe verzije MiG-21PFM u prvoj liniji usledio je juna 1980. godine kada je i druga eskadrila 117. puka primila u naoružanje varijantu MiG-21bis a preostali avioni L-14 predati 128. centru za preobuku pilota supersonične avijacije na Batajnici koji je nastao od 128. eskadrile 204. puka koja je 1977. izuzeta iz puka i postala samostalni centar za obuku.

Od 1978. je ovaj centar povukao iz upotrebe varijantu L-12 i primio šest L-14. Do 1983. godine centar je imao status direktno potčinjene jedinice Komandi RV i PVO kada je zadatak obuke mladih pilota predat VVA a centar ponovo postao 128. eskadrila 204. puka sa avionima MiG-21bis.

Avioni L-14, počeli su u međuvremenu, počevši od januara 1981,  da pristižu u novoformiranu 129. lovačku avijacijsku (školsku) eskadrilu 185. puka na aerodromu Pula koji se nalazio u sastavu Vojne Vazduhoplovne Akademije. Po programu školovanja pilota pitomci VVA izabrani za lovačku avijaciju prolazili su namensku obuku na MiG-21 u četvrtoj godini sa 60 časova naleta. Prvih 10 pitomaca koji su započeli takvo školovanje bili su pripadnici 31. klase VVA a njihova obuka trajala je od jeseni 1981. do 30. jula 1982. Oni su prvu dužnbost dobili u 117. lap-u i odlučeno je da oni u narednih pet godina ne idu u prekomande. Poslednja 41. klasa sa 18 pilota završila je školovanje u 129. eskadrili 1991/92.

22725 sa GP-9
L-14 u letu sa podvešenom gondolom GP-9 sa dvocevnim topom GŠ-23 kalibra 23 mm.

U jedinicama se pred početak građanskog rata prilikom raspada SFRJ nalazilo 16 aviona L-14, 13 u 129. lae i tri u 352. iae. U obuci pitomaca VVA tih godina se na avionima L-14 najviše letelo u JRV i PVO što se tiče jednoseda MiG-21.

1990. po avionu se letelo čak 83 a 1991. 73 časa po po avionu. Poređenja radi na MiG-21bis se letelo 1990. 75 a sledeće godine samo 63 sata po avionu.

Prva prilika u kojoj su L-14 poleteli na borbene zadatke bio je početak oružanog konflikta u Sloveniji a zbog početka rata u Hrvatskoj avioni i pripadnici 129. eskadrile premešteni su 18. septembra 1991. na aerodrom Željava gde su takođe uvedeni u borbena dejstva. Zbog nastavka kontinuiteta obuke mladih pilota eskadrila je ponovo promenila mesto baziranja i 14. oktobra iste godine preleće na aerodrom Dubrave kod Tuzle. Zbog toga što već u proleće 1992. Tuzla više nije bila bezbedna 12. maja te godine 129. eskadrila preleće na aerodrom Slatina kod Prištine a istog dana eskadrila je rasformirana.

Borbena dežurstva su tokom 1991/92. imali i avioni L-14 352. iae sa aerodroma Željava. 126. eskadrila 204. puka je svoj prvi L-14 dobila 1991. kada je iz VZ “Zmaj“ sa remonta stigao jedan avion a još tri aviona je stiglo iz 129. eskadrile. Prilikom izvlačenja jedinica JNA iz BiH 22. i 23. aprila 1992. na aerodrom Batajnica je iz Bihaća preletela 352. iae koja je uz svoja tri L-14 iz 126. lae preuzela još četiri PFM-a.

U reorganizaciji RV i PVO 1994. godine tri aviona L-14 je iz Prištine prebačeno je na aerodrom Ponikve kod Užica za popunu 230. lovačko-bombarderske eskadrile koja je letela na avionima MiG-21M. Preostalih 6 L-14 na Slatini prizemljeno je a sedam aviona je povremeno korišćeno za trenažu pilota u 352. iae.

Jula 1994. kabinet predsednika Republike Srpske Krajine zatražio je od Beograda da se krajiška avijacija pojača sa 12 aviona i predloženo je da se naoruža avionima MiG-21bis ali je Komanda RV i PVO ponudila samo pet aviona MiG-21PFM. Bilo je predviđeno da avioni u napadima na ciljeve na zemlji zamene avione Jastreb koji su bili jedini borbeni avioni krajiških Srba. Ipak formiranje lovačko-avijacijskog odeljenja na aerodromu Udbina nije odobreno.

Konačno nakon prekida borbenih dejstava 1995. pokrenut je program bezbednosne stabilizacije prostora bivše Jugoslavije. Tako je 1996. došlo i do Sporazuma o kontroli naoružanja kojim je došlo do smanjenja brojnog stanja tehnike RV i PVO koje je tada bilo ograničeno na 155 borbenih aviona. Preostalih 16 aviona MiG-21PFM je proglašeno kao višak i oni su povučeni iz naoružanja. Od uvođenja do povlačenja iz naoružanja avioni MiG-21PFM imali su 43.742 sata i 51 minuta naleta a u udesima je izgubljeno 15 aviona.

22719 L-14 maskirni
Jedan L-14 je za potrebe ispitivanja angažovanja aviona u napadima na ciljeve na zemlji, ofarban sredinom 70-tih u maskirnu šemu po uzoru na avione Galeb i Jastreb ali mu je naknadno vraćena pređašnja šema.

Kada se poredi sa MiG-21F-13 koji predstavlja prvu generaciju aviona MiG-21, varijanta MiG-21PFM je dosta drugačiji avion. Osnovne spoljne razlike su te da PFM ima veći poprečni presek trupa, širi vertikalni stabilizator, veći nosni konus, veći prečnik točkova stajnog tarpa, pito cev sa gornje strane nosnog dela, za razliku od F-13 nema fiksni top, poklopac kabine se otvara u desnu stranu, kočioni padobran je u korenu vertikalnog stabilizatora, nosi više goriva zahvaljujući i povećanju leđne grbe za 170 litara.

PFM ima i pravi presretački radar tipa RP-21M dometa do 20 km, za razilku od L-12 koji je imao običan radarski daljinomer SRD-5MK “Kvant“. Tu je i jači motor Tumanski R11F2-300, radio-komandno vođene rakete K-51 (RS-2US), uređaj za navođenje ARL-S “Lazur“ i novo izbacivo sedište KM-1. Postojala je i mogućnost ugradnje pomoćnih raketa za poletanje SPRD-99.

Osnovna zamisao varijante MiG-21PFM je bila da to bude čisto presretački avion naoružan isključivo raketama vazduh-vazduh. Međutim kako su rakete vazduh-vazduh K-13 i K-51 vrlo često bile nedelotvorne piloti su zatražili da avion dobije i top. Na podtrupni nosač se umesto rezervoara za gorivo kapaciteta 480 litara mogla montirati gondola GP-9 sa dvocevnim topom Grjazev-Šipunov GŠ-23 kalibra 23 mm sa borbenim kompletom od 200 granata. Prvih 18 aviona primljenih u JRV nisu imali instalacije za ovu gondolu dok drugih 18 L-14 jeste. Nabavljeno je 35 gondola GP-9 koje su stigle kasnije i prvi put su montirane na avione 1971. godine.

Varijanta L-14 nosila je do dve infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S (K-13) dometa do 7 km ili dve radio-komandno vođene rakete vazduh-vazduh RS-2US (K-51) takođe dometa do 7 km. Uz rakete R-3S nabavljeni su i imitatori ovih raketa tzv. “pisači“. L-14 je mogao da ponese do 1000 kg naoružanja na dva potkrilna nosača. Od raketnog naoružanja za dejstvo po ciljevima na zemlji mogao je poneti dva 16.cevna saćasta lansera UB-16-57UMP sa po 16 nevođenih raketnih zrna S-5M ili S-5K ili BR-1/2 kalibra 57 mm. Od 1976. godine u naoružanje L-14 uvedene su i nevođene rakete vazduh-zemlja S-24 kalibra 240 mm kao i lanseri L-128-4 sa četiri nevođene rakete “Munja“ kalibra 128 mm.

Od bombi PFM je u JRV nosio do dve bombe i to dve FAB-50 ili dve FAB-250 ili dve FAB-500, ili dve PRAB-250 ili dve plamene avio-bombe PLAB-200 ili PLAB-350. Za potrebe obuke tu su bile cementne avio-bombe CAB-250 a za osvetljavanje terena po noći i svetleće avio-bombe SAB-100.

Sredinom sedamdesetih godina JRV i PVO je bilo zainteresovano i za radarski vođenu raketu vazduh-zemlja tipa H-66 koja je u naoružanje RV SSSR uvedena 1968. godine. Pokazano je intereseovanje za nabavku 400 raketa H-66 a marta 1977. u SSSR na probno gađanje otišli su dva pilota i dva pripadnika vazduhoplovno-tehničke službe. Oba pilota gađala su sa po jednom raketom a pošto se pokazalo da raketa H-66 zahteva mnogo od pilota jer traži konstantno osvetljavanje cilja radarom sve do njenog udara u cilj, raketa je ocenjena vrlo negativno. Uz to sama šema gađanja je bila komplikovana, lako se gubila tokom vođenja uz malu toleranciju odstupanja po pravcu i imala je veliko rasturanje. Do nabavke nije došlo a domaća vazduhoplovna industrija započela je razvoj rakete “Grom“ koja je bila pandan sovjetskoj raketi H-23 (unapređena H-66).

Prvi izviđači

Kako se sredinom 60-tih godina lovačka avijacija JRV i PVO opremala avionima MiG-21 i kako se u to vreme u Jugoslaviji saznalo da je SSSR počeo da koristi izviđačku varijantu ovog lovca-presretača, 1967. godine je naručeno 12 aviona varijante MiG-21R. Za preobuku i opremanje izabrana je 352. izviđačka avijacijska eskadrila koja je letela na modifikovanim avionima IF-86D i koja se bazirala na aerodromu Pleso zajedno sa još dve eskadrile 117. puka koji je izabran za prenaoružavanje na lovce MiG-21.

Istovremeno puk se pripremao za zaposedanje novog aerodroma Željava kod Bihaća i decembra 1967. pripadnici 352. iae su počeli pripremu za obuku na novi avion. Početni deo preobuke prošli su u 204. puku a od marta do juna 1968. godine četiri najiskusnija pilota i deset pripadnika vazduhoplovnotehničke službe prošla su preobuku u centru za obuku stranaca u Krasnodaru, SSSR. Kada su pripadnici 352. eskadrile ovladali avionom MiG-21 od 8. jula 1968. eskadrila je dobila i lovačku namenu pa je preformirana u 352. lovačko-izviđačku avijacijsku eskadrilu (liae).

26101
MiG-21R, L-14i 26101 352. iae na aerodromu Željava

Zbog održavanja trenaže eskadrila je prvo koristila avione MiG-21F-13 i dvosede a zatim i MiG-21PFM. Kada je usledila sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj krajem avgusta 1968. godine činilo se da Sovjeti neće isporučiti avione MiG-21R. Ipak 28. oktobra iste godine na aerodrom Batajnica sletela su prva dva aviona MiG-21R koji su odmah prvo uvršteni u sastav 204. puka.

Iz bezbednosnih razloga sovjetski mehaničari koji su pomagali u održavanju aviona u garantnom roku od godinu dana, nisu bili poželjni na aerodromu Željava. Tek 6. decembra 1969. ova dva aviona su preletela u Bihać. I preostali avioni su svoju prvu godinu garancije proveli na aerodromu Batajnica a druga tranša od 6 aviona primljena je u JRV i PVO 15. jula 1969. godine dok su na Željavu preleteli u junu i julu 1970. Preostala 4 aviona stigla su 24. aprila 1970. dok su u Bihać preleteli tek 31. maja 1971. Avioni MiG-21R u JRV dobijaju evidencijske brojeve 26101-26112.

Dok su avioni boravili u sastavu 204. puka na njima se letelo samo u lovačkoj nameni a izviđački kontejneri i prateća oprema nisu korišćeni niti tehnički proveravani. To se vršilo tek po pristizanju aviona na bihaćki aerodrom. U početku 1. avijacijsko odeljenje 352. liae bilo je zaduženo za vizuelno izviđanje, aero-foto snimanje i radio-tehničko izviđanje. Pomoćna namena je bila presretanje ciljeva u vazduhu u povoljnim meteo uslovima na srednjim visinama dok je 2. odeljenje provodilo samo obuku u presretanju.

Prvi kurs dešifranata za radio-tehničko izviđanje (RTI) provedeno je u Batajnici od 1. do 30. oktobra 1969. a u okviru tog kursa izvedeno je i prvo RTI radara u Italiji i Grčkoj. Na početku 70-tih akcenat je dat na lovačkoj nameni aviona MiG-21R, pripadnici eskadrile su sredinom te decenije potpuno ovladali avionom a januara 1975. prvi avion je upućen na remont u VTRZ “Zmaj“. Prvi remont svih aviona završen je do novembra 1977. Da bi se sprečilo dalje pretvaranje 352. liae u lovačku eskadrilu 1973. je odlučeno da eskadrila postane samo izviđačka a 1974. je izuzeta iz 117. puka kao 352. izviđačka avijacijska eskadrila i direktno je potčinjena Komandi RV i PVO.

26106 stajanka
Stajanka izviđača MiG-21R i lovaca MiG-21PFM prva polovina 1970.tih.

Ukinuto je dežurstvo u sistemu PVO a izviđački zadaci su sa svega 30 procenata naleta u 1972. godini povećani na 52 posto u 1974. Prema godišnjem planu piloti su imali 80 sati naleta i obučavali su se u zadacima vizuelno izviđanje i aero-foto snimanje danju i radio-tehničko izviđanje danju i noću.

Deo pilota je obučavan i za vizuelno izviđanje noću u povoljnim meteo uslovima koristeći svetleće bombe. RTI se smatralo posebno važnim zadatkom a podacima prikupljenim ovakvim izviđanjem bavilo se drugo odeljenje Komande RV i PVO zaduženo za obaveštajno-izviđačke poslove.

Na pripadnike JRV i PVO posebno je snažan utisak ostavila vrlo dinamična upotreba avijacije RV Izraela u arapsko-izraelskom ratu 1973. pa su izviđači tokom 1976. leteli čak 110 sati po avionu na varijantama MiG-21R i PFM. Od 1978. eskadrila je osposobljena i za noćna aero-foto snimanja prihvatanjem odgovarajuće opreme. Za radio-tehničko izviđanje radarskih položaja i radarskih sistema PVO susednih zemalja primenjivali su se različiti taktički postupci. Letelo se na pravolinijskim i izlomljenim maršrutama, u maršuratam sa zaokretima tzv. osmicama, u sadejstvu sa drugim vrstama avijacije i u grupnim letovima na visinama od 500 do 10000 metara. Često su piloti imali zadatak da izazovu reakciju sistema PVO kako bi otkrili što više izvora radarskog zračenja.

Varijanta MiG-21R (Izdelije 94R, NATO oznaka “Fishbed-H“, službena jugoslovenska oznaka L-14i) nastala je iz presretačkih verzija MiG-21PF i PFM. Osnovna razlika u odnosu na PFM je to što izviđač ima ravan leđni deo koji je produžen do korena vertikalnog stabilizatora radi povećanja količine goriva za 340 litara. Izviđač je dobio i dva dodatna potkrilna nosača, pito cev je promenjena i pomerena u desnu stranu a radar i oprema je uglavnom ostala sa verzije PFM. Na spoljašnjim potkrilnim nosačima nosio je uglavnom dva spoljašnja tanka (tzv. baka) za gorivo kapaciteta 490 (480) litara a uz to je postojala i konfiguracija sa tri rezervoara od kojih je jedan bio na podtrupnom nosaču. Kao i PFM nije imao top a naoružanje je bilo gotovo identično sa onim na L-14.

Od posebne opreme na podtrupni nosač su se kačili kontejneri sa izviđačkom opremom i nisu se mogli odbacivati. U JRV su se koristila tri tipa kontejnera i to kontejner “D“ za dnevno aero-foto snimanje, potom kontejner “R“ za radio-tehničko izviđanje i od 1978. kontejner “N“ za aero-foto snimanje noću. Glavni deo kontejnera “D“ činile su kamere AFA-39 sa fokusom od 100 mm i kamere AŠČAFA-5 sa fokusom od 200 mm, sa jednim prorezom i dva objektiva zahvata 1,7 visine leta. Kamere su se smeštale u podvesni kontejner i postojale su tri kombinacije njihovog razmeštaja. Prva je bila sa četiri vertikalno-kose kamere za maršrutno snimanje sa zahvatom pet visina leta, zatim druga sa kontinuiranim aero-foto snimanjem kamere AŠČAFA-5 i dve kose kamere AFA-39 i treća sa dve prednje kose kamere zahvata od 3,3 visine leta.

26103 polece
L-14i 26103 RV i PVO VJ polece sa podvešenim kontejnerom “D“

U kontejneru “D“ nalazio se i magnetofon MS-61 “Lira“ za snimanje govornih izviđačkih podataka, zatim signalizator radarskog ozračenja SPO-3 “Sirena“ čije su antene smeštene u vretenastim kućištima na krajevima krila, dispenzer ASO-21 protivradarskih mamaca koji se aktivirao automatski pri signaliziranju sistema SPO-3. Sa ovom opremom moglo se vršiti snimanje u horizontalnom letu, iz zaokreta, penjanja i poniranja sa istovremenim manevrisanjem po visini, brzini i kursu na brzinama do 1500 km/h. Kontejner “R“ takođe je imao magnetofon MS-61, kameru AFA-39, sisteme SPO-3 i ASO-21 ali su za RTI korišćene izviđačke stanice SRS-6 sa 12 antena i stanice SRS-7 sa šest antena koje su automatski registrovale radarske signale opsega u razmaku od 2,9 do 200 centimetara. Aero-foto snimanje noću omogućeno je kontejnerom “N“ koji je posedovao kameru UAFA-47, 188 patrona za osvetljavanje terena FP-100 kao i već pomenute sisteme MS-61, SPO-3 i ASO-21.

Za vreme građanskog rata nisu toliko intenzivno upotrebljavani u odnosu na potrebe i situacije. Piloti su izvodili letove visokog rizika i često su slati na zadatke koji su bili vrlo neracionalni. Nakon dragocenih iskustava avioni su se često naoružavali nevođenim raketnim zrnima kako bi po otkrivanju ciljeva mogli borbeno da dejstvuju. Zbog brže obrade podataka izvršene su i modifikacije kontejnera “D“ gde su umesto kamera AFA-39 ugrađivane video-kamere Vinten sistema VHS. Osim iznad Hrvatske avioni su na borben zadatke leteli i iznad BiH a vodeći piloti su u tim dejstvima imali i po 30 sati naleta. Nakon povlačenja snaga JNA iz BiH 352. iae je preletela na aerodrom Batajnica gde je ušla u sastav 204. puka koji je leta 1992. postao brigada. Avgusta 1994. eskadrila je ponovo izdvojena, postala je samostalna i direktno je potčinjena Komandi RV i PVO.

Tokom karijere izgubljeno je 6 aviona, od toga tri u udesima (26102, 106, 110), dva su oborena (26109 8.11.1991. i 26111 12.4.1992.) a jednim (26112) je hrvatski pilot 25.10.1991. preleteo u Austriju gde je avion ostao do danas. Nakon sporazuma o smanjenju brojnog stanja RV i PVO 1996. godine eksplozivnim trakama su uništena četiri aviona (26101, 104, 107 i 108). Tako su nakon 1996. u 352 iae. ostala samo sa dva aviona MiG-21R a zbog smanjenja brojnog stanja eskadrila je 29. maja 1997. rasformirana dok su tehnika i ljudstvo ušli u sastav 1. avijacijskog odeljenja 353. izviđačke avijacijske eskadrile.

Poslednja dva aviona MiG-21R povučena su 2003. godine i od oktobra meseca te godine se nalaze u Muzeju vazduhoplovstva. Svih 12 aviona je tokom aktivne službe naletelo 21108 časova uz ispravnost od 89,5 procenata.

Treća generacija i modifikacije lovaca u izviđače

Na bazi izviđača MiG-21R u SSSR je razvijen lovac-presretač MiG-21S koji je dobio novi radar, elektroniku i naoružanje. Skoro istovremeno, 1968. godine se pojavio i model MiG-21M koji donekle predstavlja izvoznu verziju varijante MiG-21S. Ipak u odnosu na varijantu ‘’S’’ izvozni MiG-21M je imao osiromašenu opremu koja je uključivala radar RP-21MA i automatski nišan ASP-PFD i imao je četiri potkrilna nosača na kome je mogao da ponese do 1200 kg naoružanja (MiG-21MF 1300 kg). Novost je bila i mogućnost nošenja rezervoara za gorivo kapaciteta 800 litara na podtrupnom nosaču a avion je dobio i fiksni poluutopljeni dvocevni top Grjazev-Šipunov GŠ-23 sa borbenim kompletom od 200 granata.

22811
Piloti u avionima MiG-21M (L-15) na stajanci, prva polovina 1970.tih

Jugoslavija je svoje prve avione MiG-21M (Izdelije 96, NATO oznaka ‘’Fishbed-J’’, službena jugoslovenska oznaka L-15) primila u upotrebu krajem avgusta 1970. a prvih 9 aviona uvedeno je u evidenciju 5. septembra iste godine. Usledilo je zatim još 12 aviona 20 dana kasnije a poslednja četiri L-15 uvedena su u registar JRV i PVO 12. januara 1972. Primljeno je dakle 25 aviona koji su poneli evidencijske brojeve 22801 do 22825. Po ustaljenoj praksi ove avione dobile su prvo 126. i 127. eskadrila 204. puka na Batajnici koje će te avione koristiti sve do 1979. kada će poslednji avion biti predat drugoj eskadrili 83. puka iz Prištine čija je prva eskadrila svoje prve avione ove verzije dobila 1977. Treća, 128. eskadrila 204. puka nastaviće da koristi avione MiG-21PFM. Nakon isporuke aviona MiG-21M u oktobru 1970. započeće na Batajnici preobuka pilota i tehničkog osoblja a naredne dve godine preduzimana su lovačko-presretačka dejstva, danju i noću kako bi se što pre ovladalo novom tehnikom.

22868 i 804
Avioni MiG-21M i MF na zajedničkoj stajanci, druga polovina 1970.tih.

U 204. lovački avijacijski puk je 6. januara 1975. godine uvedeno i 6 aviona varijante MiG-21MF koja je predstavljala izvoznu varijantu aviona MiG-21SM i koja se proizvodila u periodu od 1970. do 1975. godine. Za razliku od modela MiG-21M avioni MiG-21MF imali su jači motor Tumanski R13F-300 koji je imao jugoslovensku internu oznaku MM-16. Varijanta MF je takođe kao i verzija M u Jugoslaviji označavana kao L-15 a šest aviona dobilo je evidencijske brojeve 22865-22870. Osim motora avioni MF su imali i nešto drugačiju elektronsku opremu. Interesantno je da su avioni MiG-21M nakon prvog remonta dobijali, umesto motora R11F2S-300 sa kojima su došli, upravo motore R13F-300 koje je imao MiG-21MF. Avioni MF su takođe 1978/79. predati 83. puku. Nakon modifkacija u izviđače 4 aviona verzije MF predata su 1984/85. 352. izviđačkoj avijacijskoj eskadrili na aerodromu Željava kod Bihaća.

Od naoružanja varijante MiG-21M i MF imale su top GŠ-23L 23 mm ugrađen sa donje strane centralnog dela trupa, zatim su mogle da nose četiri radio-komandno vođene rakete vazduh-vazduh RS-2US, četiri infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S, do četiri 16-cevna saćasta lansera UB-16-57UMP sa po 16 nevođenih raketnih zrna S-5 ili BR-1/2 kalibra 57 mm, do dva 32-cevna saćasta lansera UB-32A sa po 32 nevođena raketna zrna S-5 ili BR-1/2 kalibra 57 mm, do 4 nevođene rakete vazduh-zemlja HVAR-5 kalibra 127 mm, do dva 4-cevna lansera L-128-4 sa po 4 nevođene rakete vazduh-zemlja ‘’Munja’’ kalibra 128 mm, do dve nevođene rakete vazduh-zemlja S-24 kalibra 240 mm, do dve plamene bombe ZB-360 ili PLAB-350M-73, osam bombi kalibra 100 kg na četiri skupna nosača (FAB-100M-80/80UKB-100), do četiri bombe od 250 kg (FAB-250M-79/M-79UKB-250, RAB-250M-91).

22804 SFRJ rula
L-15 22804 aerodrom Slatina kod Prištine, početak 1980.tih godina.

Krajem 1970.tih godina u JRV je ocenjeno da avioni MiG-21R imaju vrlo skromne mogućnosti izviđanja i tražilo se uvođenje u upotrebu platforme koja će obezbediti veću količinu informacija. Pre svega je traženo da se nabavi sistem koji će dati mnogo bolji pregled u dubini teritorije potencijalnih neprijatelja. Pregovori o nabavci američkih izviđačkih aviona RF-5E ‘’Tiger Eye’’ započeli su 1980. godine ali do realizacije ugovora nije došlo. Uz ovaj avion su tražene aero-foto kamere za bočno snimanje sa velikih visina. Ipak Jugoslavija je od SAD 1981. naručila četiri sistema LORAP (Long Range Aerial Photography). Sistem se sastojao od kamere Fairchild Weston KA-112A sa pratećim uređajima kompanije Hughes a sve to je smešteno u kontejner nemačkog proizvođača Messerschmitt-Bolkowblohm. Kontejner je imao masu od 590 kg.

Sistem LORAP se koristio za koso aero-foto snimanje teritorije sa visina od 8000 do 15000 metara. Mogla se snimiti aero-foto celina prostora koji je udaljen 150 km od aviona izviđača dok su malorazmerni objekti bili prepoznatljivi na daljini od 110 km. Kamera je panoramskog modela sa fokusnom dužinom od 1828,2 mm, vidno polje joj je 3,5 u odnosu na pravac leta i 30° poprečno na pravac leta. Skenira teren pod uglom od 30° a skeniranje može da počne od 0 ili od 6° računato od horizonta. Može da snima sa levog ili desnog boka a maksimalan broj snimaka je 570-600 metara filma širine 127 mm. Obično je jedan film bio dovoljan za tri do četiri snimanja. Prateću opremu sistema činila je mobilna foto-laboratorija za automatski proces razvijanja filma i izradu fotografija i koja je imala prostor za dešifrante. Laboratorija koja je smeštena u tri prikolice primljena je decembra 1982. čime se krenulo u osvajanje sistema LORAP.

22823 SFRJ
MiG-21M sa neobično ofarbanim “nosem“ na jednoj od mnogobrojnih združenih taktičkih vežbi tokom 1970.tih godina naoružan sa dva lansera L-128-4 sa po 4 nevođene rakete “Munja“ kalibra 128 mm.

Kako avioni MiG-21R nisu bili podesni za nošenje ovog sistema zbog nedovoljnog klirensa, za nošenje sistema LORAP izabrani su avioni MiG-21MF. Iz 83. puka su izdvojena četiri aviona ev. broja 22865-22868 koji su prilikom remonta u VTRZ ‘’Zmaj’’ pretrpeli i modifikacije na instrument tabli i centralnom podtrupnom nosaču. Avionima su skinuti radari, optički nišanski uređaji i topovi a centraža je održana ugradnjom olovnih ploča u prednji deo aviona. Dva aviona su 1983. predata VOC-u na provere rada izviđačkog sistema i aerodinamičkih osobina aviona u letu sa ovim podvesnim teretom. Radovi na ugradnji sistema LORAP izvršeni su u drugoj polovini 1983. Prijem sredstava je trajao sedam meseci a sva potrebna ispitivanja su trajala do decembra 1984. Utvrđeno je da je visina pogodna za snimanje 9500-10000 metara pri brzini od oko 0,8 maha. Kako su meteo uslovi na Balkanu dosta drugačiji od onih u pustnijskim delovima SAD na ispitivanjima nikada nije ostvarena detekcija na većim daljinama jer je kosa vidljivost bila maksimalno 50 km.

22867 SRJ
Izviđač MiG-21MF (L-15M) 22867 na aerodromu Batajnica 1992. godine sa podvešenim kontejnerom sistema LORAP.

Tako modifikovani avioni MiG-21MF ušli su u satav 352. iae, nezvanično su označeni kao L-15M kako su se vodili u dokumentima eskadrile a negde se u literaturi može pronaći i oznaka L-15i.

Zbog tendencije valjanja prilikom otklanjanja nožnih komandi ovako modifikovani avioni morali su se leteti pažljivo i preporučeno je letenje sa preciznim i blagim komandovanjem po pravcu. Zato su samo piloti sa najboljom tehnikom pilotiranja mogli da upravljaju sa L-15M, u početku ih je bilo samo četiri da bi do 1991. bilo njih osam.

Avioni MiG-21MF bili su zajedno sa MiG-21R u 352. iae u sastavu RV i PVO SR Jugoslavije sve dok sva četiri aviona izviđača nisu uništena po sporazumu o kontroli naoružanja 1996/97. godine. Od preostala dva aviona MiG-21MF koji nisu modifikovani jedan je imao udes a drugi je rashodovan. Interesantno je da je 1994. godine na aerodromu Ponikve formirana 230. lovačko-bombarderska eskadrila koja je ušla u sastav 98. avijacijske brigade. Ova eskadrila dobila je preostale avione MiG-21M iz 83. lap-a a nastala je od nekadašnje bihaćke 124. lae. Istovremeno 1994. godine 130. eskadrila 83. puka dobija avione MiG-21bis i biva prenumerisana u 124. eskadrilu. Avioni MiG-21M su (osim 4 aviona) povučeni iz upotrebe 1997. kada je i rasformirana 230. lbae.

Nakon što je 1996 godine 352. iae ostala bez sva četiri aviona MiG-21MF za nošenje sistema LORAP odabrana su četiri aviona MiG-21M od kojih je međutim samo primerak sa ev. brojem 22823 modifikovan 1998. godine a preostali su služili za trenažu pilota i rezervu u slučaju gubitka modifikovanog aviona. Ovaj avion je nakon radova ušao u sastav 1. avijacijskog odeljenja 353. izviđačke avijacijske eskadrile jer je 352. iae rasformirana još ranije, krajem maja 1997. godine. Posle agresije NATO-a 1999. kada su uništena tri MiG-21M 353. iae i nakon povlačenja aviona MiG-21R decembra 2003. avion 22823 ostao je jedini supersonični izviđački avion u RV i PVO. Rasformiranjem 353. iae krajem 2006. godine nastalo je 1. izviđačko avijacijsko odeljenje tada 204. avijacijske baze a već sledeće 2007. godine 22823 je prizemljen zbog isteka životnog veka i ponuđen na prodaju.

MiG-21bis

U treću generaciju aviona MiG-21 pripada i najnaprednija varijanta, frontovski lovac označen kao MiG-21bis koja se u SSSR pojavila 1971. godine. a čija je serijska proizvodnja počela 1972. U odnosu na prethodne modele MiG-21bis je dobio veću količinu goriva, jači motor, novu elektronsku opremu, veću nosivost tereta a nešto kasnije i bolji radar i naoružanje. Kao što je već bila uobičajna praksa do tada i MiG-21bis je imao svoje izvozne varijante odnosno postojale su dve podvarijante.

Prva, sa fabričkom oznakom Izdelije 75A je imala radar RP-22M, uređaj za navođenje na ciljeve u vazduhu ARL-SM ‘’Lazur-M’’, sistem svoj tuđ SRZO-2 Hrom-Nikl, signalizator radarskog ozračenja SPO-3 ‘’Sirena-3M’’ dok je druga podvarijanta, označena kao Izdelije 75B imala radar RP-22SMA, radio navigacioni sistem RSBN-2N i PRGM-4, uređaj za automatsku kontrolu SAU-23ESN kao i sisteme SRZO-2 i SPO-3.

17101 MiG-21bis-SAU Fishbed-N
MiG-21bis Izdelije-75B 17101 sa podvešenim sistemom vučene mete MKM-1 na ispitivanjima u VOC-u.

Za drugu polovinu 1970.tih godina JRV i PVO nameravalo je da nabavi lovca-presretača koji će biti sposoban za efikasna dejstva na velikim visinama jer su postojeći avioni imali slabe mogućnosti na visinama preko 12000 metara pre svega zbog slabog instrumentalnog navođenja lovaca od strane jedinica za vazdušno osmatranje, javljanje i navođenje (VOJIN) i lošijih manevarskih mogućnosti postojećih verzija aviona MiG-21.

U planu je bila nabavka naprednije varijante aviona MiG-21 ili nabavka novog lovačkog aviona MiG-23. Planirano je bilo i da novi domaći avion Orao bude naoružan raketama vazduh-vazduh kako bi mogao da izvršava lovačke zadatke. Ipak ovi planovi su kako je vreme prolazilo morali biti promenjeni jer je usporen i problematičan razvoj aviona Orao uticao na to da se odustane od namere da taj avion bude i lovac. Planirano proširenje formacije lovačke avijacije nije ostvareno kao ni nabavka aviona MiG-23. Ipak, nabavkom komandno-informacionog sistema AS-74 rešen je problem automatskog navođenja lovačke avijacije a nove isporuke aviona MiG-21 u varijanti MiG-21bis poboljšale su mogućnosti lovačke avijacije.

17104 JRV
Arsenal naoružanja aviona MiG-21bis L-17.

Jugoslavija je prvo nabavila varijantu MiG-21bis Izdelije-75B (NATO oznaka ‘’Fishbed-N’’, jugoslovenska službena oznaka L-17, poznati i kao MiG-21bis-SAU) a avion su u Krasnodaru, SSSR za 45 dana prvi osvojili pripadnici 126. eskadrile 204. puka koja je prva i dobila avione.

Prvih 15 od ukupno 46 aviona ove podverzije uvedeno je zvanično u JRV i PVO 2. avgusta 1977. Zatim je usledilo još 10 aviona 30 maja 1978. a još 8 aviona 15. juna iste godine. Poslednjih 13 aviona uvedeno je u registar 31. jula 1979. Prvih 12 aviona imalo je evidencijske brojeve 17101-112, zatim sledećih 13 aviona 17125-137 da bi preostali imali brojeve 17151-171.

Podvarijanta MiG-21bis Izdelije 75A (NATO oznaka ‘’Fishbed-L’’, jugoslovenska službena oznaka L-17K, poznati i kao MiG-21bis-Lazur ili MiG-21bis-K) počela je da se uvodi u naoružanje 24. jula 1980. kada je u registar JRV uvedeno 11 aviona da bi 1. avgusta iste godine bila uvedena još dva. Sledećih 12 aviona primljeno je 12. oktobra 1981. Zatim je usledilo još 10 aviona 16. juna 1982. i poslednjih 10 aviona 25. aprila 1983. MiG-21bis je sa 91 avionom najbrojnija varijanta korišćena u JRV i PVO.

17410 stajanka
Avioni MiG-21bis i UM na stajanci 126. lae 90-tih godina.

Dve eskadrile 204. lap-a opremljene su verzijom MiG-21bis do sredine 1978. godine a iste godine avioni su počeli da stižu i u prvu eskadrilu 117. lap-a koji je popunjen 1980. godine. Tek 1983. godine ove avione je počeo da dobija i 83. lap iz Prištine ali je avione dobila samo jedna eskadrila.

Prvo gađanje novim raketama vazduh-vazduh u inventaru JRV, R-13M i R-3R izvršeno je u Krasnodaru, SSSR juna 1978. godine kada je priliku za dejstvo imalo pet pilota 126. lae 204. puka. Tokom osamdesetih na avione MiG-21bis integrisano je naoružanje zapadnog porekla poput kasetnih bombi i bombi za razbijanje poletno-sletnih staza. Takođe avioni su dobili i jugoslovenske lansere nevođenih raketa vazduh-zemlja kao i domaće bombe različitih namena i kalibara. U drugoj polovini 80-tih stigle su i sovjetske infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-60. Sa varijantom MiG-21bis tokom te decenije uvežbavane su vazdušne borbe kako na velikim tako i na malim visinama. Osavremenjavanjem lovačke avijacije po planu iz sredine 80-tih 127. eskadrila 204. puka tokom 1987/88. dobija 16 aviona MiG-29B/UB čime se oslobađa određen broj aviona za popunu drugih jedinica koje su naoružane avionom MiG-21.

17132 sa lanserima NRZ i skolskim bombama
MiG-21bis sa lanserima UB-16-57UMP NRZ 57 mm i vežbovnim bombama HM-3-23, druga polovina 2000.tih.

U borbenim dejstvima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH tokom 1991/92. učestvovaće sva tri lovačka puka. Tom prilikom oboreno je pet aviona MiG-21bis od toga tri iz 117. i dva iz 204. puka. Ovim gubicima treba dodati još tri aviona kojima su piloti hrvatske naconalnosti prebegli u Hrvatsku, jedan sa aerodroma Željava i dva iz base Ponikve, Nakon smanjenja broja borbenih aviona 1996/97. godine SRJ je ostala sa 74 aviona tipa MiG-21 raspoređenih u tri eskadrile i jednom odeljenju.

U agresiji NATO-a 1999. nisu borbeno upotrebljeni za zadatke odbrane vazdušnog prostora zbog zastarelosti. Na zemlji su uništena 34 aviona od toga 6 dvoseda MiG-21UM, tri MiG-21M i 25 aviona MiG-21bis. Mnogi avioni su oštećeni pa je tako nakon bombardovanja preostalo oko 34 aviona u inventaru RV i PVO. Nakon prestanka borbenih dejstava došlo je do povačenja 83. lap-a sa aerodroma Slatina na Batajnicu gde je puk rasformiran a tehnika i ljudstvo je ušlo u sastav 204. lap-a. Kako je vreme prolazilo smanjivao se i broj operativnih aviona kojima su isticali resursi i životni vek i danas RV i PVO Srbije raspolaže samo sa dva operativna dvoseda MiG-21UM.

Poslednji jednosedi MiG-21bis je prizemljen krajem septembra ove godine.

VZ Moma Stanojlović je bio sposoban za remont aviona MiG-21bis ali ne i za produženje životnog veka. Sa dvosedima je drugačije i zato danas imamo aktivne avione kojima je životni vek istekao 2009. odnosno 2011. godine.

Vinten 2
Kontejner RP-V-D sa kamerama Vinten na avionu MiG-21bis Izdelije 75A, 2005. godina.

Interesantno je da su u nedostatku dovoljnog broja aviona za izviđanje sredinom 2000-tih dva L-17K pretvorena u izviđače. Nakon remonta 2005. godine avion sa evidencijskim brojem 17409 je zajedno sa primerkom 17407 koji je prethodno remontovan 2004, modifikovan u izviđača. Modifikacija se ogledala u intergraciji komandi aero-foto kamera iz kontejnera sa oznakom RP-V-D. Ovaj izviđački kontejner je jugoslovenska modifikacija a napravljen je tako što su u rezervoar za gorivo kapaciteta 490 (480) litara smeštene aero-foto kamere Vinten 880 i V-753A.

17163 7
Prvi vojni avion sa novim srpskim oznakama koje su stavljene 24.10.2006. godine. MiG-21bis 17163 sa 6 infracrveno samonavođenim raketama vazduh-vazduh R-60 dometa do 6 km.

Što se tiče naoružanja, MiG-21bis ima top GŠ-23L 23 mm koji je ugrađen sa donje strane centralnog dela trupa, nosi do dve poluaktivno radarski samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3R, četiri infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S ili R-13M, 4-6 infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-60/MK, do četiri 16.cevna saćasta lansera UB-16-57UMP sa po 16 nevođenih raketnih zrna S-5M/K ili BR-1/2 kalibra 57 mm, do dva 32.cevna saćasta lansera UB-32A sa po 32 nevođena raketna zrna S-5 ili BR-1/2 kalibra 57 mm, do dva 4.cevna lansera L-128-4 sa po 4 nevođene rakete vazduh-zemlja ‘’Munja’’ kalibra 128 mm, do četiri nevođene rakete vazduh-zemlja S-24 kalibra 240 mm, do dve plamene bombe ZB-360 ili PLAB-350M-73, osam bombi kalibra 100 kg na četiri skupna nosača MBD-2-67U (FAB-100M-80/80UKB-100), do četiri bombe od 250 kg (FAB-250M-79/M-79UKB-250, RAB-250M-91), do dve kasetne bombe BL-755. Interesantno da je i sistem vučene mete MKM-1 ispitivan na podtrupnom nosaču aviona L-17 koji je koristio Vazduhoplovno-opitni Centar. L-17 je mogao nositi i školske bombe HM-3-23.

Dvosedi

Tokom 50-tih i početkom 60-tih osnovni vojni mlazni avion za obuku i trenažu bio je dvosed MiG-15UTI, dvoseda varijanta poznatog lovačkog aviona MiG-15. Taj avion je bio vrlo kvalitetan i jednostavan avion i SSSR uopšte nije napravio dvosede varijante lovaca MiG-17 i MiG-19.

Ipak, MiG-21 je bio avion sa sasvim novim mogućnostima, pre svega je imao brzinu od dva maha i konstruktori su morali da naprave dvosedu trenažnu varijantu za obuku. Prva varijanta sa oznakom MiG-21U je predstavljala dvosedu verziju aviona MiG-21F-13. Dvosed MiG-21U imao je skoro identičnu elektronsku opremu i radarski daljinomer SRD-5. Kokpit aviona se zatvarao prema desno dvodelnim poklopcem a sedište instruktora nije bilo izdignuto pa je vidljivost bila vrlo slaba. Avion je mogao biti i naoružan, imao je dve podvesne tačke na krilima gde je mogao nositi rakete vazduh-vazduh, lansere NRZ i bombe. Na podtrupni nosač mogao se montirati kontejner sa mitraljezom kalibra 12,7 mm. Prototip je poleteo 1960. godine a počevši od 1966. u proizvodnju je ušla nova verzija.

22903 JRV (2)
MiG-21U-400 NL-12 22903

Kako je tekao razvoj jednosedih varijanti aviona MiG-21 tako su se pojavljivale i nove verzije dvoseda. Na bazi verzija MiG-21PFS/PFM napravljen je dvosed MiG-21US koji je od 1966. na proizvodnim trakama počeo da zamenjuje MiG-21U. Osim promena u elektronskoj opremi MiG-21US dobio je i jači motor a kasnije serije aviona su, zbog žalbi pilota na slabu vidljivost iz zadnje kabine, dobili i mali periskop montiran na poklopcu zadnje kabine koji se otvarao prilikom spuštanja stajnog trapa.

Tokom 1970. pojavila se nova verzija MiG-21UM na bazi varijanti MiG-21SM/M/MF i ona je ušla u serijsku proizvodnju 1971. Osim nove elektronske opreme avon je bio skoro identičan prethodnom modelu ali su kasnije serije dobile i jači motor. Do 1986. u fabrikama u SSSR proizvedeno je 1660 aviona dvosedih varijanti aviona MiG-21. Interesantno, NATO oznaka dvoseda je bila Mongol.

22909 rula
MiG-21U-600 NL-12M 22909

Svoje prve dvosede MiG-21 Jugoslavija je primila u naoružanje tek 1965. godine, tri godine nakon uvođenja u upotrebu jednoseda MiG-21F-13. U JRV su korišćene obe podvarijante MiG-21U, prvo su 16. juna 1965 u registar uvedena dva aviona MiG-21U-400 (Izdelije 66-400, NATO oznaka ‘’Mongol-A’’, službena jugoslovenska oznaka NL-12, NL – nastavni lovac). Zatim su 3. jula iste godine stigla još dva MiG-21U-400. Četiri aviona podvarijante MiG-21U-600 (Izdelije 66-600, NATO oznaka ‘’Mongol-A’’, službena jugoslovenska oznaka NL-12M) primljena su 14. septembra, 7. novembra još jedan. Sledeće 1967. godine 1. februara stigla su još tri aviona a 14. jula poslednja dva. Avioni MiG-21U-400 dobili su evidencijske brojeve 22901-904 a verzija U-600 22905-918. Prvi NL-12 stigli su na aerodrom Batajnica u 204. puk a potom je 1967. avione dobio i 117. puk tada na aerodromu Pleso kod Zagreba.

22951 SRJ rula
MiG-21US NL-14 352. iae aerodrom Batajnica početkom 1990.tih godina

Sledeći kontigent dvosedih aviona stiže tokom 1970. godine kada su 16. oktobra u evidenciju uvedena 4 aviona MiG-21US (NATO oznaka ‘’Mongol-B’’, službena vojna oznaka NL-14). Zatim su 27. avgusta 1971. stigla još tri aviona MiG-21US ali ostaje nedoumica da li su to u stvari bili avioni prvih serija verzije MiG-21UM pošto je zvanično varijanta MiG-21US prestala da se proizvodi krajem 1970, početkom 1971.

Ova tri aviona razlikovala su se od prva četiri primerka a moguće je da avioni predstavljaju hibride tj. mešavinu varijanti US i UM. I njihova službena oznaka je bila nešto drugačija pa su avioni označavani kao NL-14M. Prva četiri NL-14 imali su evidencijske brojeve 22951-954 a preostala tri 22955-957. Dvosedi avioni bili su raspoređeni u svim jedinicama koje su koristile avione MiG-21, varijanta MiG-21U-400 zadržala se u naoružanju do 1991. godine, MiG-21U-600 do 1996. dok su poslednji MiG-21US leteli u 352. iae 1996/97.

165098_61290066__NFF3408
MiG-21UM 16180 RV i PVO Vojske Srbije naoružan 32.cevnim saćastim lanserima UB-32A NRZ kalibra 57 mm / Foto: Nikola Fifić

Poslednja verzija koja je bila i najbrojnija stiže 1977. kada su 29. juna stigla prva četiri aviona MiG-21UM (NATO oznaka ‘’Mongol-B’’, službena vojna oznaka NL-16). Iste godine, 14. septembra stižu još dva aviona a potom 1978. 12. aprila četiri i dva primerka 30. maja. Sledećih 6 aviona je uvedneo 10. aprila 1979. a 11. decembra 1981. još dva. Četiri aviona uvedena su u upotrebu 21. aprila 1982. dok je poslednji avion uvršten u RV i PVO 26. decembra 1986. Evidencijski brojevi kretali su se od 16151-16160 i 16171 do 16185, ukupno 25 aviona. 204, 117. i 185. puk su opremani ovom verzijom u vreme prijema dok je 83. lap ovu varijantu dvoseda primio u naoružanje tek 1991.

U JRV dvosedi su od naoružanja mogli da na dva potkrilna nosača ponesu dve infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-3S, početkom 1970.tih su nabavljena samo četiri gondole GP-A-12,7 sa mitraljezom Afanasjev A-12,7 kalibra 12,7 mm a gondola se na avion montirala na podtrupni nosač. Nosili su dva 16.cevna saćasta lansera UB-16-57UMP sa po 16 nevođenih raketnih zrna S-5M/K ili BR-1/2 kalibra 57 mm a na MiG-21UM su jednom prilikom primećena i dva 32.cevna lansera UB-32A sa po 32 NRZ 57 mm.

Varijante MiG-21US i UM nosile su i dva 4-cevna lansera L-128-4 sa po 4 nevođene rakete vazduh-zemlja ‘’Munja’’ kalibra 128 mm a tu su bile i nevođene rakete vazduh-zemlja tipa S-24 kalibra 240 mm. Bombardersko naoružanje činile su dve bombe različitih namena kalibra od 50, 100 ili 250 kg. Dvosedi NL-16 služili su i kao tegljači meta tipa VMS-Z80.

[easy-social-share buttons="facebook,twitter,google,pocket,linkedin,mail" counters=1 counter_pos="inside" total_counter_pos="none" fullwidth="yes"]

Komentari

Mr

Odličan tekst, te ovom prilikom zahvaljujem autoru na trudu i umješnosti, te Tango six-u na objavi, čime nam je isti postao dostupan.
Pozdrav, uz ovaj nostalgični tekst, svim zaljubljenicima u avijaciju i naročito svim pripadnicima nekadašnjeg RViPVO, širom ex-Yu prostora.

Odgovori
Ni

Veoma iscrpan tekst sa mnogo istorijskih podatak. Odlicno uradjeno. Tekst moze biti poucan i za danasnje, ne znam kako da ih nazovem, recimo politicare, da vide kako se nekada razmisljalo o strategiji odbrane zemlje, nabavci naoruzanja i jacanju vojske.

Odgovori
Du

Odličan tekst.

Pe

Bravo Živojine!
Neka ova sadašnja mladež i razni internetski vojni stručnjaci pročitaju i vide kako je uvedan jedini avion na ovim prostorima koji je uveden do sada pi svim pravilima struke.
Zašto je to bitno? Da prestanu lamatati gluposti da se svi problemi mogu rješiti sami od sebe i samo nabavom aviona, a ne sa ostalih stotine stvari koje nitko niti ne spominje, a vezane su uz sve to!

Odgovori
go

To sto neko nesto ne spominje ne znaci i da to nema na umu…

Ni

Svaka cast za clanak sve pohvale !!!!! .

Odgovori
Fr

Свака част за текст…

Odgovori
Ni

Izvrstan pregled. Kod MiG21Bis se potkrala grescica, naime tvrdi se da je i ova varijanta imala bezicni modem lazur u okviru sistema ARL-S kao i stari tipovi MiG21. U stvari na Bis je instaliran noviji sistem ARL-SM. Nacin upotrebe ARL-SM se moze naci pod upravljanje avionom L-17 – tacka 11 „izmene i dopune“ 11.1 koriscenje avionske aparature ARL-SM.

Da li neko zna naziv potrpuno gondole sa mitraljezima 12.7mm za dvosede ili ima nedaj boze sliku?

Odgovori
Ž

Да АРЛ-СМ је код биса а ми смо назначили да је Лазур-М. Хвала на исправци.

Митраљез је Афанасијев-12,7 и има слика те гондоле.

Fa

Svaka cast za ovaj clanak… Obilje informacija,dosad nepoznatih podataka i konkretnih datuma. Tango six zna svoj posao. Naklon do poda.

dr

Tema,tekst,objasnjenje i sve u tekstu …cista petica.
Svaka cast.!

Odgovori
Du

Svaka cast za tekst, do sad jedna od boljih tema…

Odgovori
Bo

Kvalitetan tekst, s mnogo detalja koje nisam znao, pogotovo oko ranijih generacija MiG-21 (F-13/R/MF/PFM).

Kako se u sekciji o MiG-21R spomenuo prelet jednog u Klagenfurt 1991., možda bi bilo u interesu kompletnosti teksta da se u sekciji o MiG-21bis barem spomenu (bez potrebe za detaljima, kao i u slučaju MiG-21R) i tri preleta 1992. kojima su bis-evi prešli iz sastava JRV u sastav tadašnjeg početka HRZ.

Odgovori
Zo

Mozemo zahvaliti na veoma iscrpnom tekstu.
Moglo bi se dodati kada je dobijeno jos 4 MiG-21U-600 NL-12M

Odgovori
Zo

Takodje zasto je poslednji MiG-21 UM uvrsten tek decembra 1986.

Odgovori
Al

Bravao za tekst.

Odgovori

Prilikom komentarisanja tekstova na portalu molimo vas da se držite isključivo vazduhoplovnih tema. Svako pominjanje politike, nacionalnih i drugih odrednica koje nemaju veze sa vazduhoplovstvom biće moderisano bez izuzetka.

Svi komentari na portalu su predmoderisani, odobravanje bilo kog komentara bilo kog značenja ne odražava stav redakcije i redakcija se ne može smatrati odgovornom za njihov sadržaj, značenje ili eventualne posledice.

Tango Six portal, osim gore navedenih opštih smernica, ne komentariše privatno niti javno svoju politiku moderisanja

Ostavite odgovor